I 44 godine nakon smrti, Josip Broz Tito izaziva ogroman interes građana u novim zemljama nastalim raspadom SFRJ. U nedavnoj prošlosti izašlo je nekoliko njegovih biografija od kojih su neke bile bestselerske. Zadnja od njih „Tito: povjerljivo i osobno“ Borisa Rašete (Fraktura, 2023.) u tri mjeseca doživjela je treće izdanje. Prethodno je ista izdavačka kuća objavila prijevod biografije koju je napisala minhenska profesorica Marie-Janine Calic (Čalić): „Tito: vječni partizan“, napisane za njemačko čitateljstvo 2020. godine. Ivo i Slavko Goldstein su 2015. objavili također Titovu biografiju – koju je potom u srpskom izdanju objavila Akademska knjiga iz Novog Sada.

Jože Pirjevec je 2011. objavio Titovu biografiju koja ga smješta u kontekst interakcije između njega i njegovih glavnih suradnika i suboraca („Tito i drugovi“, objavljena najprije na slovenačkom jeziku, kasnije u prijevodu na srpski u izdanju Lagune). Na engleskom jeziku je 2010. izašla kraća biografija koju je napisao škotski profesor Geoffrey Swain. Novu knjigu o Titu nedavno je objavila i Laguna – iz pera Dobrice Ćosića (2023.). Stefan Gužvica napisao je knjigu „Prije Tita“ (2020.).

Prethodno su o njemu pisali Jasper Ridley, Fitzroy MacLean, Phyllis Auty, Todor Kuljić, Predrag Marković i Stevan Pavlović, da spomenem samo neke. Najpoznatija i najutjecajnija Titova biografija i dalje ostaje ona Vladimira Dedijera iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Uz te, postoje i druge – više pozitivne ili više negativne knjige o Titu, i na stranim jezicima i na našem. Moglo bi se, stoga, reći da se o Titu piše skoro kao i u doba njegova života.

Uz to, pojavili su se i dokumentarni i dokumentarno-igrani serijali koji se njime bave. Prvi od njih je bio „Tito: crveno i crno“, autora Miće Miloševića iz 2007. godine. Tu je potom i dokumentarac Lordana Zafranovića („Tito: posljednji svjedoci testamenta“) iz 2012., nastao djelomično na intervjuima koje je sa svjedocima napravila Mira Šuvar. Tu su i dva dokumentarno-igrana serijala Svetka Kovača: „Drug Marko“ o Aleksandru Rankoviću (2023.), i „Jovanka Broz i tajne službe“.

Oba su bila utemeljena na istraživanju arhivske građe koja se nalazi u posebnom fondu Arhiva Jugoslavije. Dok je bila izdvojena kao poseban fond u okviru tadašnjeg Arhiva Josipa Broza Tita koji se nalazio u Muzeju 25. maj, imao sam priliku pregledati najveći njen dio. No, budući da je glavni scenarist serijala o Jovanki i Rankoviću, Svetko Kovač, bio dugogodišnji direktor Vojnobezbednosne agencije, pretpostavljam da je imao puni uvid i u one dokumente koji još nisu dostupni istraživačima.

Na temelju te građe, kao i vlastitog sjećanja i nekih razgovora sa svjedocima i povjesničara, Kovač je predstavio Tita ne kao svemoćnog diktatora, nego kao čovjeka i političara koji je s protekom vremena sve više izložen pritisku ili opstruiranju od strane ostalih političkih aktera, koji postaju sve moćniji. Tito, stoga, kao i svaki političar, mora pristajati na kompromise, kako bi osigurao svoju poziciju. I dalje može mnogo toga, i dalje ima veliku moć, ali ne može više sve, a mora i nešto što ne želi.

Njegova moć postaje ograničena, postoje utjecaji koji proizlaze iz posebnih interesa, postoji njegov karakter, sve manje sklon revolucionarnom nasilju a sve više osiguranju mira i stabilnosti, čak i pod cijenu ostavljanja teških pitanja otvorenima. Uz to, kod njega samog javlja se želja da iza sebe ostavi stabilnost, pa priprema nasljednike, s kojima međutim – kako to često biva i u privatnom životu mnogih ljudi – nije zadovoljan. Umire zabrinut i djelomično nezadovoljan. O tome sam pisao već u svojoj doktorskoj disertaciji koja je dovršena 1999., pa mi je, naravno, drago da me daljnja istraživanja drugih ljudi, uključujući i ona na tajnim dokumentima, nisu razuvjerila.

Titom sam se intenzivno bavio 2006. i 2007. godine kad sam pregledao najveći dio njegova arhiva, te snimio skoro 11.000 stranica dokumenata. To istraživanje mi je dalo detaljan uvid ne samo u njegove namjere i postupke, nego i u njegovu ličnost te u situaciju u kojoj se nalazio u tih 35 godina vladavine. To je bilo moguće i zato što je Tito bio veliki radnik – nikakav „bonvivan“ i „hohštapler“ – što je vidljivo i iz toga što je u prvih petnaestak godina vlasti sam pisao govore, čitao pisma i koncipirao svoje javne istupe. U Titovom se arhivu (danas smještenom u Arhivu Jugoslavije) nalazi i rukopis od više od 400 stranica kojeg je Tito lično napisao kao referat za 5. kongres KPJ (1948.) – te još nekoliko kasnijih, od njega osobno redigiranih, verzija toga govora, na temelju kojeg su potom nastajale službene verzije povijesti Jugoslavije u međuratnom i ratnom periodu.

No, nakon tog prvog razdoblja (revolucionarne „diktature proletarijata“), on se suočava s dilemom svakog autokratskog lidera – dilemom koja bi se mogla formulirati kao pitanje: tko je „glavni“ – vladar ili sistem koji je stvorio, ali koji onda kad je stvoren postane „živ“, pa želi živjeti kao autonomno tijelo. Taj odnos podsjeća na pjesmu iz svojedobno (u mom djetinjstvu) popularnog crtanog filma, koja je glasila: „Djeco, Ivica se zovem – kog nacrtam bude živ!“ Tako je i Tito napravio, tj. „nacrtao“ sistem, ali je potom taj sistem (struktura, birokracija, „država“) pokušao osvojiti sve više samostalnosti u odnosu na Tita.

S vremenom je sistem uspijevao smanjiti Titovu stvarnu moć, stvarajući umjesto toga mit o Titu, kult njegove ličnosti, te ga stoga smještajući iznad a time i izvan sistema samog. Sistem ga je počeo tretirati kao iznimku, kao izvansistemsku pojavu. Proglasio ga je nezamjenjivim (što je njemu osobno moralo goditi), ali ta nezamjenjivost je značila da se ne radi na tome da se nakon Tita nastavi s istom politikom ili da se pojavi novi Tito. Sistem je smislio i široko popularizirao parolu „Poslije Tita – Tito!“, a u stvari je učinio sve da se budućnost gradi pod sloganom: „Poslije Tita – nikad više novi Tito, ne hvala!“

Sistem je trpio Tita, proglašavajući ga iznimkom i tretirajući ga kao vrhovnog arbitra, jedinstvenu pojavu koja ne pripada samom sistemu nego je iznad njega, kao što je i u imperijalnom sistemu pozicija cara, kralja ili sultana, izvučena iz same društvene i političke „piramide“ da bi stajala iznad nje. Zato je opravdano za njega reći ono što je rekao svojedobno A. J. P. Taylor, jedan od vodećih svjetskih povjesničara 20. stoljeća, da je bio „zadnji Habsburg“. S obzirom na to da se s vremenom i sama Jugoslavija udaljavala od modela „nacionalne države“ i približavala nekom modelu „dogovorenog imperija“, zajednice naroda koji nemaju namjeru da stvore jedan narod, i taj odnos sistema i vladara bio je logičan za takav (eksperimentalan) sistem.

U svim autoritarnim i mnogim demokratskim sistemima politička stvarnost određena je odnosom između aktera i struktura, između vladara i sistema. Vladar mora ovladati sistemom, ali sistem se ne da i pokušava ograničiti moć vladara. Tenzije između pojedinca na vrhu i sistema kojeg je stvorio, ili kojemu je došao na čelo (npr. izborima) određuju i sudbinu sistema i sudbinu vladara.

Kao što je sistem tolerirao Tita, proglašavajući ga jedinstvenom pojavom (što je vidljivo iz formulacija 333. člana Ustava SFRJ iz 1974., o kojoj će biti više riječi u jednom od sljedećih tekstova iz ovog serijala, na pedesetu godišnjicu donošenja tog ustava), tako je Tito tolerirao sistem, ne pokušavajući ga u potpunosti razoriti, npr. raspuštanjem Partije ili uvođenjem osobne diktature. Između njega i sistema postojala je napeta ali ipak „miroljubiva koegzistencija“, da se poslužimo pojmom kojeg je jugoslavenski politički rječnik koristio za opis poželjnog karaktera međunarodnih odnosa.

To je dolazilo do izražaja sve više u drugoj fazi njegove vladavine, nakon 1963. godine. Njegova vlast je započela revolucijom, te mu je i legitimitet proistekao iz ratne pobjede nad okupatorima, ali i domaćim konkurentima. U toj, surovoj fazi jugoslavenske povijesti, sve bitno je zavisilo od njega i ništa se nije moglo dogoditi protiv njega. Brutalni obračuni s ustašama i njihovim simpatizerima (na Bleiburgu 1945.), s vođama četnika (Dražom Mihailovićem, 1946.), pojedinim vjerskim vođama (npr. Stepincem, koji doduše nije stradao ni izbliza toliko koliko ovi već spomenuti), sa „staljinistima“ u Partiji kroz Goli otok (za koji je znao, premda pod kodnim imenom „Mermer“), s onima koji su imali drukčiju viziju socijalizma (npr. Milovanom Đilasom 1954.), pa i obračun s Rankovićem (1966.) o kojem sam pisao u jednom od svojih prethodnih članaka u „Velikim pričama“ i „Nedeljniku“, bili su više stvar njegove osobne volje nego sudova, nezavisnih partijskih i državnih komisija ili volje i interesa njegovih drugova.

Ali, na prekretnici koja se dogodila negdje između 1961. i 1967. – od uvođenja nesvrstane vanjske politike čime je Tito postao svjetski relevantan državnik koji je po nekoliko mjeseci godišnje provodio izvan zemlje, pa do jačanja republika i pokrajina kroz ustavne amandmane iz 1967. do 1971. – Tito je prestajao biti revolucionar, a sve više je postajao državnik. Kao državnik, povremeno je napuštao ideologiju s kojom je došao na vlast. Prihvatio je da u međunarodnim odnosima treba surađivati sa svima koji to žele, bili oni socijalističke-komunističke orijentacije ili antikomunističke. I unutar zemlje je bio sklon raditi kompromise s nacionalističkim zahtjevima pojedinih republika i pokrajina, bez obzira na to što je njegova ideologija od početka do kraja bila internacionalistička.

Državnička pozicija mu je omogućila da u bici protiv sistema koristi podršku koju su mu istodobno davali lideri SAD-a i SSSR-a, da ne govorimo o liderima zemalja Trećeg svijeta. Okretao se svijetu da bi ojačao u zemlji. U skoro svakom razgovoru kojeg je imao s Hruščovom i naročito s Brežnjevom u cijelom tom dugom periodu obojica sovjetskih vođa kažu da ne brinu za Jugoslaviju sve dok joj je Tito na čelu.

Brežnjev je tu osobnu podršku iskazao i u danas poznatom telefonskom razgovoru koji mu je uputio za vrijeme trajanja 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu početkom decembra 1971. U kasnijim razgovorima – od kojih su neki bili napeti – Brežnjev naglašava da SSSR podržava Jugoslaviju zbog Tita. Kad je on umro, a na Kosovu i Metohiji su se pojavili protesti (1981.), jugoslavenski političari su stoga smatrali da u tim protestima ima ruskih prstiju, ili barem da bi SSSR mogao iskoristiti tu „kontrarevoluciju“ za intervenciju protiv Titovih nasljednika. Zato su reagirali kako jesu – grubo, pretjerano, ideološki „pravovjerno“.

U septembru 1970. je Jugoslaviju posjetio Richard Nixon, prvi američki predsjednik koji je to učinio. Tito je najprije bio nesklon da mu odobri zahtjev da zajedno odu u Kumrovec, Titovo rodno selo. Ali rado je to prihvatio kad je shvatio da tim posjetom Nixon šalje poruku da Amerika podržava lično Tita, da mu želi odati lično priznanje, ojačati ga i odgovoriti od ideje (koju je Tito i javno izrekao) da je došlo vrijeme da se povuče i penzionira, ako ne sa partijskih a onda svakako sa državnih položaja. Vanjska, međunarodna, podrška – i od dvije svjetske supersile i od „Trećeg svijeta“ – tada postaje snažan element njegove produžene moći unutar zemlje. O tome donekle piše Lorraine Lees u svojoj (1997. objavljenoj) knjizi pod naslovom „Održavanje Tita na površini“ (Keeping Tito Afloat).

Drugi izvor Titove moći u njegovoj permanentnoj „borbi“ sa sistemom bio je u direktnoj komunikaciji s običnim građanima. U svojoj novoj knjizi opisujem način na koji je Tito bio osnivač politike permanentne „antibirokratske revolucije“ (pojam se nije koristio u njegovo doba nego tek u vezi s Miloševićem, od 1988. dalje, ali je pojava postojala), i to tako što je vladao stvarajući „sendvič“ između „naroda“ i sebe samog, te je u sredinu tog sendviča postavljao funkcionere na svim nivoima, a potom ih pritiskao odozgo i odozdo, instrumentalizirajući popularnost koju je nedvojbeno imao u narodu.

Tito je bio „narodni vladar“, a „narod“ je smatrao da jedino on može i želi stati na stranu „običnog svijeta“, koji se osjećao nemoćnim u odnosu na birokratiju. Zato su mu ljudi pisali, možda i smatrajući da on nije dovoljno informiran o stanju u zemlji. Ukazivali su mu na brojne slučajeve nepravde, korupcije, napuštanja politike „bratstva i jedinstva“, na „birokratizirane funkcionere“, napuštanje revolucionarnih ideala te na neefikasan sistem. Jedna analiza tih pisama koju je kabinet za njega sastavio 1967. godine, konstatira da je od 1954. do 1967. Tito primio 411.769 pisama građana, a čak 182.929 građana primljeno je na razgovor u njegovom kabinetu – poneke od tih ljudi je primio i on osobno.

To znači da je svakog radnog dana u tih 14 godina primio oko sto pisama, a njegov je ured godišnje primio oko 13.000 ljudi. Tito je većinu pisama – naročito do 1964. – čitao osobno, i na tisuće njih je napisao svoju odluku ili komentar u vezi sa zahtjevom pismopisca. Na taj je način smatrao da dobiva pravu informaciju o stanju u zemlji, da je u direktnom kontaktu s ljudima. Budući da je ljudima odgovarao na pisma – često i time da im pošalje pomoć ili ono što traže (npr. novac, lijekove, pasoš koji im je uskraćen na nižim nivoima i sl.) – time je stvarao svoju privatnu mrežu, te širio ličnu popularnost. A istodobno je dobivao informacije koje je koristio da kritizira, a ponekad i smjenjuje, niže funkcionere.

Zbog toga su funkcioneri smatrali da treba, na neki način, ograničiti Titov pristup pismima – što se s vremenom počelo događati, time što su pisma najprije „filtrirana“ u tjedne informacije (navodno da se Tita ne bi uznemiravalo i da bi mu se olakšalo obavljanje državnih obaveza, naročito kad je na putovanjima), a kasnije – sredinom sedamdesetih – sva pisma šalju se na druge adrese, novo kolektivno rukovodstvo. Kad se to počelo događati, Tito je u javnosti počeo govoriti da ga obmanjuju, da mu ne daju informacije, da ga ne slušaju, da „rade šta hoće“.

U jednom poglavlju svoje nove knjige koja je ovih dana objavljena i u srpskom izdanju kao „Uvod u Jugoslaviju“ (u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada) opisujem jedan slučaj koji se izdvaja po tome što odlično ilustrira i mehanizam vladanja u Titovoj Jugoslaviji, i ograničenja moći koje je sistem već tada, 1967., postavio Titu.

Radi se o slučaju stanovitoga Dragomira Katića, nezaposlenog ekonomiste iz Kraljeva (rođenog u Zaklopači 1936. godine), koji mu je pisao u februaru 1967., žaleći se na to da ga nitko ne želi primiti na posao jer svi drugi imaju „veze i poznanstva“, a on nema, premda je kvalificiraniji od njih. U tom pismu Katić Tita lično krivi za to, jer – kako piše – ili ne zna što se stvarno događa (a morao bi znati) ili zna pa ga nije briga. Tito je Katića primio na razgovor sutradan (napisao je na pismo da ga se pozove na razgovor i da mu se pošalje automobil da dođe) i pokušao ga zaposliti – ali to nije išlo pune tri i pol godine. Štoviše, to što ga je Tito primio kasnije je korišteno protiv Katića, pa su mu vrata bila još čvršće zatvorena, sve dok nakon petog pisma – sve jednog ljućeg od drugog – problem nije riješila Latinka Perović direktnom intervencijom. Katić je zaposlen u općini Kraljevo u martu 1969., dakle dvije godine nakon što je pisao Titu.

Latinka je očigledno mogla ono što sam Tito direktno nije mogao – barem kad se radilo o rješavanju pojedinačnog problema jednog građanina. Detalji te prepiske, potpuno fascinantne, kao i puni transkript razgovora između Tita i Katića, objavljeni su u mojoj novoj knjizi, u poglavlju pod naslovom „Druže Tito, ti si kriv!“. Katić je, naime, upravo tako pisao Titu u svom prvom pismu (i mnogi drugi koji su pisali su Tita, zapravo, kritizirali, ponekad i vrijeđali ili mu indirektno prijetili – premda rijetko), dok je kasnije čak najavljivao da će ići u Vijetnam da se bori tamo za socijalizam, budući da u Jugoslaviji više nema smisla. Kao i velik broj drugih, i ovo Katićevo pismo Titu je puno kritike samog sistema, a od Tita očekuje da slomi „birokraciju“, korupciju, nepotizam, privilegiranost i nepravdu.

Tita su takvi slučajevi zabrinuli i na njih nije ostao ravnodušan. Istodobno, on ih je koristio da bi povećao svoju moć u odnosu na sistem, da bi ukazao na njegovu „birokratizaciju“. Zato Katića – kao i druge koji mu pišu sa sličnim slučajevima – zapravo uzima za saveznika. A Katić i oni kojima Tito lično odgovara ili ih prima šire u narodu priču o dobrom Titu i lošem sistemu.

Time se može objasniti i istinska zabrinutost toliko velikog broja ljudi u maju 1980., kad Tito nestane sa scene – kao i želja mnogih da nađu nekog novog Tita. Ali sistem nije dopuštao da se takav novi Tito pojavi – bio on u liku Slobodana Miloševića ili Ante Markovića, dvojice koji su to pokušali.

Tito je bio moćna, ali ne i svemoćna, figura jugoslavenske politike. Morao je – a djelomično i htio, doduše pod svojim uslovima – dijeliti vlast s drugima: ne s pripadnicima nekih drugih partija ili orijentacija (u sprječavanju takvih i on i sistem su bili na istoj strani) nego s pripadnicima svoje partije, s ljudima i institucijama koje je stvorio ali koje su se s vremenom – logično za svako sistemsko ponašanje – u visokoj mjeri osamostalile.

Ti drugi su svoju podršku sve više uvjetovali time što su ga tražili da im čini ustupke. Republike i pokrajine su gotovo jednoglasno tražile da decentralizira zemlju i prebacuje stvarnu vlast u njihove ruke, pa su zato jednoglasno stvarale sistem koji je sve više bio koalicija i konsocijacija nacionalnih država a sve manje neka jedinstvena zemlja. Vojska i tajne službe su tražile snažniju „duboku državu“ (u sistemu koji se temeljio na ideji o „odumiranju države“ to nije bilo moguće) kako bi ona zadržala punu kontrolu nad republikama i pokrajinama, opozicijom i „neprijateljima“.

Njegova supruga, Jovanka, tražila je od njega da stalno intervenira protiv svojih „najbližih suradnika“ kako ga oni ne bi u potpunosti izolirali i oslabjeli. Njegovi revolucionarni drugovi (npr. Svetozar Vukmanović Tempo, i jedan broj drugih, javnosti manje poznatih, prijatelja iz mladosti s kojima se znao viđati) tražili su da se vrati na put revolucije, možda čak i da raspusti Partiju koja je napustila revolucionarnu ideju i postala faktor dezintegriranja zemlje…

Kad su pisali novi Ustav, 1974. godine, upisali su da Josip Broz Tito može (ali dakle i ne mora) biti biran za predsjednika Republike „bez ograničenja trajanja mandata“. To nije bio ustavom garantirani automatski izbor, nego samo mogućnost koja se može dogoditi u njegovu slučaju i ni u čijem više. Do zadnjeg momenta su, dakle, ostavili mogućnost da se to ne dogodi. Dogodilo se kad je on, premda kritičan prema novom ustavu i prema stanju u zemlji općenito, pristao na njega.

Paradoksalno, kad je osjetio da je sistem postao moćniji nego ikad prije, ostalo mu je da i sam piše pisma građanima: npr. 1972. i 1973. godine. Partijski funkcioneri niže razine takva su pisma primali na znanje, ali nisu mnogo poduzimali. Ponašali su se po onoj: „Druže Tito, piši drugo pismo, jer ti ovo razumjeli nismo.“

Njegove visoke godine su sistemu (možda čak i više nego samom Titu) predstavljale problem, jer ih nisu očekivali. Kad je došao na vlast, Josip Broz Tito imao je 53 godine, što je bilo otprilike oko očekivane prosječne životne dobi muškaraca u Jugoslaviji. Zvali su ga „Stari“, a malotko je mogao očekivati da će živjeti još punih 35 godina. Postao je predsjednik 1953. godine (prije toga je bio predsjednik vlade, maršal Jugoslavije i generalni sekretar KPJ odnosno predsjednik SKJ). Deset godina kasnije, kad je završio njegov drugi mandat, sistem je prihvatio da mu se mandat obnovi jer je donijet novi ustav, pa su se mandati „brojali“ ispočetka.

No, uveo je funkciju potpredsjednika (Aleksandra Rankovića, kasnije i Koče Popovića) sve dok ta funkcija nije ukinuta 1967. godine. Potom je – 1971. – formirano Predsjedništvo SFRJ, na Titov prijedlog i kao način da se zemlja pripremi za funkcioniranje nakon njegove vlasti. Kolektivno rukovodstvo zamišljeno je i za Partiju, dok je pozicija maršala bila osobna i vezana je samo za Tita, bez mogućnosti da se nastavi nakon njega. Zapravo, od sredine šezdesetih Tito očigledno razmišlja o Jugoslaviji nakon njega, te pokušava i s individualnim potencijalnim nasljednikom (potpredsjednikom Republike) i s kolektivnim rukovodstvom. Ali u oba slučaja osjeća da ga takva „podjela vlasti“ ograničava – osjećaj koji je morao biti „obostran“.

Pad Rankovića je, kao što sam napisao u jednom prethodnom članku na portalu Velike priče, bio Titov obračun sa sistemom, a imao je i izravne veze s evidentnim opasnostima koje sistem može predstavljati snažnim liderima – npr. Kennedyju i Hruščovu. Tito je, kao što sam tada rekao, smatrao da su ubojstvo američkog predsjednika kao i smjenjivanje Hruščova u SSSR-u pokazali što se može dogoditi lideru koji više nema podršku sistema. Vjerovao je da je Kennedy ubijen „iznutra“, ili barem tako što sistem nije učinio dovoljno da ga zaštiti. Hruščov je morao otići direktnim „udarom“ njegovih suradnika na njega, uz pomoć sistema. Uz to, vidio je što se dogodilo Staljinu nakon smrti – kad je sistem kojeg je sam stvorio i oblikovao, i kojeg je držao pod čvrstom kontrolom za života, odmah poslije smrti vođe krenuo u njegovo drugo, posmrtno „ubijanje“: destaljinizacijom. Smatrao je da mora nešto poduzeti da bi to spriječio.

Istodobno, pad Rankovića imao je i elemente obračuna nove generacije republičkih lidera sa samim Titom. Ranković je platio cijenu, ali je mnogima bilo jasno da je potpredsjednik i lojalni dugogodišnji suradnik malo toga (ako išta) radio na svoju ruku, bez Titova znanja. Osim toga, poslana je poruka: ako potpredsjednik može tako otići, možda može i sam predsjednik. Kasnije je, na sličan način (preko partijsko-državnih komisija) morala „otići“ i Jovanka Broz. Tito je uspio spriječiti njeno zatvaranje ili hospitaliziranje (što su neki iz državnog i partijskog vrha predlagali), ali ne i stvarni prekid svoga braka. Sistem ga je uspješno ograničavao i donekle izolirao.

Pretvorio ga je u „božanstvo“, u simboličku moć. Donekle ga je i „redikulizirao“, jer je organizirao kim-il-sungovske manifestacije obožavanja, neprimjerene jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu (npr. po Titovu povratku iz Sjeverne Koreje i Kine, 1977.). Proces „obogotvorenja“ imao je za svrhu da Tita udalji iz politike i prebaci u sferu svetoga. Titovoj taštini to je moralo goditi, premda je uspio postići da se ne „pretjera“ još više. Primjerice, ni u jednom glavnom gradu jugoslavenskih republika nije bilo Titova spomenika – što je kasnije doprinijelo tome da nijedan nije mogao biti ni ritualno srušen.

Njegov kult ličnosti bio je velik, ali ni blizu onoga kojeg je Turska stvorila za Kemala Ataturka, čiji mauzolej se ne da usporediti (po grandioznosti i nepristupačnosti običnim građanima) Titovoj grobnici u Kući cveća. Kuća cveća je – onako kao je zamišljena i ostvarena – bila vjerojatno Titov zadnji obračun sa sistemom (ili barem otpor sistemu) koji bi ga inače vjerojatno nastavljao „obogotvorivati“ monumentalnim mauzolejom (kao što su i učinili na proslavi Dana mladosti na stadionu JNA 1983. godine, kad su ga prikazali kao Boga koji viri iza oblaka).

Doduše, jedan glavni grad republike – Crne Gore: Titograd – nazvan je njegovim imenom odmah nakon rata, vjerojatno zato da bi crnogorski komunisti pokazali da su mu vjerni, u što je Tito donekle sumnjao (zbog niza razloga, npr. zato što su njegovi glavni protukandidati za mjesto generalnog sekretara KPJ u 1930-ima bili Crnogorci). Ali što je to u usporedbi s nazivanjem glavnog grada SAD-a također po ličnosti – Washingtonom.

Još je u jednom smislu Titova dob imala važnu ulogu u njegovoj politici. On je bio pripadnik one generacije koja je već bila – za tadašnje prilike – društveno i osobno zrela kad je stvorena Jugoslavija. Ljudi rođeni u 1890-ima, kao što su Tito, njegov vjerojatno najbolji prijatelj Miroslav Krleža, Rodoljub Čolaković, Moša Pijade, Franc Leskošek Luka i dr., morali su smatrati da je nestanak Austrougarske i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca historijski pozitivan događaj.

Za Titovu generaciju, Jugoslavija je od početka do kraja bila nešto što treba sačuvati, premda transformirati u federativnu republiku sa socijalističkim (komunističkim) sadržajem. Oni su ipak bili u svom srcu – pa onda i djelovanju – Jugoslaveni.

Pripadnici generacije rođene u 1910-ima i 1920-ima (Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Petar Stambolić, Lazar Koliševski, Fadil Hoxha, Franjo Tuđman i Kiro Gligorov), međutim, politički i društveno su odrasli u okolnostima borbe protiv Kraljevine Jugoslavije, pa im je formativno iskustvo bilo povezano s protivljenjem Jugoslaviji kakva je postojala u njihovoj mladosti – i koja je zabranjivala KPJ. Oni su s vremenom počeli govoriti, ne svi doduše, da nije svaka – nego samo neka, određena – Jugoslavija vrijedna opstanka. Jugoslavija je za njih bila uvjetna – ne apsolutna – kategorija.

Socijalizam im je bio važniji od Jugoslavije. Tako su odgajali i svoje pulene, treću generaciju političara, one koji su rođeni u 1940-ima (npr. Slobodana Miloševića i Milana Kučana) koji su kasnije (s Tuđmanom) vodili proces dezintegracije i nastanka novih, postjugoslavenskih država. Politički ideali imaju veze s generacijama. Revolucionarni žar se teško prenosi u nasljeđe novim generacijama. To smo vidjeli i u SSSR-u. Prva generacija revolucionara (Lenjin i Staljin) imala je problema u prebacivanju revolucionarnih ideala svojim nasljednicima (Hruščovu i Brežnjevu), a ovi još više u daljnjem „ostavljanju u amanet“ socijalizma i SSSR-a Jeljcinu i Gorbačovu. Tako je bilo i u Jugoslaviji.

Osim vremena rođenja, i mjesto rođenja imalo je ulogu u formiranju Tita kao ličnosti i kao političara. Titovo je formativno iskustvo jugoslavensko ali „na hrvatski način“. On je politički odrastao u Hrvatskoj, kojoj se kasnije – u zadnjoj deceniji svoga života – vraćao pa je na Brionima proveo više vremena nego ikada ranije.

Glavna politička ideja Hrvatske u međuratnom razdoblju dala bi se svesti na antiimperijalizam (oslobođenje od Austrougarske), republikanizam i federalizam. Stjepan Radić i njegova Hrvatska (republikanska) seljačka stranka, hegemonski predstavnik Hrvata u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, tražila je upravo to, pri čemu je sam Radić već 1925. odustao od republikanizma, ali nikad od autonomije odnosno federalizma.

Ono što je Radić Hrvatima obećao, Vladko Maček djelomično ostvario, Tito im je ostvario u potpunosti. (Ne iznenađuje, stoga, što je i za Titova života Stjepan Radić, sam ili sa svojom braćom, u Zagrebu imao čak tri ulice, odnosno jedan trg, jedno šetalište i jednu ulicu – što ni dan-danas nema nitko drugi). Tito je bio taj koji je ukinuo monarhiju, stvorio republiku, učinio je federacijom, a Hrvatima (i drugima, pri čemu je ovo Hrvatima bilo teže ostvarivo zbog stigme i tereta NDH) dao visoko autonomnu republiku, SR Hrvatsku, proglasivši je državom hrvatskog naroda (i Srba u Hrvatskoj koji u njoj žive). Hrvatima je ostvario sve što su htjeli i što je bilo moguće – i oni su to znali. Stoga ne čudi da je i Franjo Tuđman, dok je bio živ, zadržao Titovo ime u imenu najljepšeg zagrebačkog trga – Trga maršala Tita (koji je tek 2017. promijenio ime u Trg Republike Hrvatske).

Ali i drugima je ispunio neke njihove historijske želje, zbog čega su ga do kraja podržavali, čak i kad su mu htjeli ograničiti moć. Srbima je obnovio Srbiju, koju je Aleksandar Karađorđević, makar nominalno ukinuo; obnovio im je Jugoslaviju u kojoj su svi Srbi bili u jednoj istoj zemlji (Jugoslaviji, ne u Srbiji), a Kosovo je također ostalo u Srbiji (premda kao autonomna jedinica). (O tome sam pisao u prvom članku iz ovog serijala). Crnogorcima je također obnovio suverenost, time što je obnovio Crnu Goru kao socijalističku, narodnu državu, odvojenu od Srbije ali s njom ujedinjenu u Jugoslaviji. Slovencima i Makedoncima je prvi puta u modernim vremenima stvorio državnost i dao im visoku autonomiju, priznajući njihove jezike kao posebne i službene u Jugoslaviji.

Formirao je Bosnu i Hercegovinu kao posebnu republiku (također kao narodnu državu) pri čemu ju je formirao na načelu zajedničke suverenosti triju naroda – Srba, Hrvata, a od 1960-ih i Muslimana (danas Bošnjaka). Njegova formula „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska – nego i srpska i hrvatska i muslimanska“ inaugurirala je one principe na kojima se ustanovila i današnja, dejtonska, Bosna i Hercegovina. Kosovskim Albancima dao je oblast, a kasnije i pokrajinu – nikad republiku, čemu se osobno protivio i na što nije nikad pristao. Stupanj autonomije za Kosovo i Metohiju bio je sve veći, i uključivao je hiljade škola i samostalnih razreda u kojima se nastava izvodila na albanskom jeziku, 30 novina i časopisa na tom jeziku, televiziju, parlament, vladu i ustav.

Svi se sjećamo Sanije Hiseni, djevojke s Kosova, koja je na albanskom i srpskom jeziku – i bez ikakva negodovanja na Stadionu JNA 25. maja 1979. Titu predala Štafetu mladosti. Bio je to simbol inkluzivnosti Titove države kad se radilo o kosovskim Albancima. Slično je bilo i s Mađarima u Vojvodini – djelomično i s onim Talijanima koji su ostali u Istri nakon što je najveći broj ipak morao ili htio otići.

U vanjskoj politici je postigao velike uspjehe. Stvorio je specifičan jugoslavenski vanjskopolitički identitet, ploveći (a ne samo plutajući) između Istoka i Zapada, a naročito predvodeći – kroz politiku nesvrstanosti od 1960. godine – Treći svijet u njihovoj antiimperijalističkoj i postkolonijalnoj borbi za subjektivitet. Bio je prvi bijeli lider (iz neke evropske i zapadne zemlje) koji je u Africi tretiran kao prijatelj, a ne kao kolonijalni osvajač. Učinio je mnogo protiv rasizma i imperijalizma. U svom se životu suprotstavljao onima koji su izgledali kao nepobjedivi – Hitleru i Staljinu, djelomično i Churchillu (odnosno Britancima). Da nije učinio ništa drugo, bio bi i u novim generacijama mojih studenata sa Zapada tretiran kao pozitivna ličnost svjetske povijesti – kao što uglavnom i jest. Sjećam se jednog svog studenta na Sveučilištu u Stirlingu, centru škotskog nacionalizma – koji je na moje pitanje smatra li Tita pozitivnom ili negativnom historijskom ličnošću rekao: „Stvorio je federaciju i republikanizam – to je sve što mi Škoti želimo, ali nikako da postignemo.“ Drugi je rekao: „Borio se protiv Hitlera i protiv Staljina – i obojicu je pobijedio. Dovoljno za mene.“

U domaćoj je politici bio – gledano iz današnje perspektive – autoritaran i autokratski lider, ali ne i diktator, odnosno ne i totalitarni vođa, barem kad se radilo o razdoblju od uvođenja samoupravljanja 1950. nadalje. Kao i stvarni carevi, sultani i kraljevi, nije bio demokratski legitimiran – barem ne po današnjim, liberalno-demokratskim standardima (premda je smatrao da je samoupravljanje prava demokracija, o čemu sam pisao u drugom nastavku ovog serijala).

Ali, carevi to nikad nisu, što ne znači da su nepopularni. U današnjem svijetu, oni koje nikad nismo birali često su popularniji od onih koje smo birali. Političari koje biramo su često nepopularni, a kraljevi i kraljice koje nikad nismo birali (npr. Elizabeta Druga) vrlo su popularni. Demokracija (a naročito ne samo liberalna) ne može se uzeti kao obavezni kriterij za procjenu legitimiteta i popularnosti u narodu.

Na kraju, što je ostalo od njegova djela? Ne mnogo, ali ne i ništa. Ostao je republikanizam. Ostale su granice koje je stvorio republikama (i pokrajinama, naročito u slučaju Kosova). Ostala je ratna pobjeda, temeljem koje je stekao ugled u međunarodnoj areni, što mu je omogućilo da ostvari neke od nacionalnih ciljeva svih jugoslavenskih naroda.

Ostao je status naroda za one koje je on priznao kao narode – što je naročito važno onima koji su takvo priznanje prvi put u modernoj povijesti stekli u njegovo doba. Ostala je ideja državnosti, koju je on vezao za princip samoodređenja naroda (ne i narodnosti ili manjina). Paradoksalno, premda on osobno nije bio nacionalist niti separatist, danas se separatisti često pozivaju na njega i njegova ustavna rješenja u Jugoslaviji – i pritom nisu potpuno u krivu.

A ostalo je i sjećanje na njega. Ankete o tome tko je najveći Hrvat, najveći Srbin i najveći Jugoslaven svih vremena – koje su provođene u novim postjugoslavenskim državama – pokazuju da se on nalazi na vrhu ili pri vrhu. I 44 godine poslije njegove smrti, on je u narodu (ne i među političarima, koji se ponekad boje spomenuti njegovo ime, osim kad tvrde da separatizam nije bio neustavan) i dalje tretiran daleko više kao pozitivna nego kao negativna figura povijesti naših naroda i narodnosti – bez obzira na to što ni Jugoslavije ni socijalizma više nema. Rekao bih da je to veće postignuće nego što bi bilo da je Jugoslavija opstala a socijalizam da se nastavio, jer je ta popularnost nastala unatoč tome što danas nema ni socijalizma ni Jugoslavije. Nekad sistem nadživi vođu, a nekad vođa sistem. Ovdje se radi o ovom drugom.