“Trilogija paranoje“ Alana Pekule

“Trilogija paranoje“ Alana Pekule

Da je Alan J. Pakula kojim slučajem živ i aktivan u ovom debelo bolesnom bosanskohercegovačkom političkom okviru, bio bi kao dijete u prodavnici slatkiša. Tolike spletke, raznorazni živopisni likovi, skrivene namjere, lični interesi, nacionalni ponos, zveckanje oružjem… pih, to ne bi bila trilogija. Čovjek bi za dvije decenije naše katastrofalne političke stvarnosti snimio isto toliko političkih trilera. A kakav je to reditelj bio. Iako je u njegovo vrijeme, prije pedesetak godina, bilo zaista mnogo produktivnih filmaša koji su se također bavili političkim teorijama zavjere, Pakula je bio bez premca. A od 1971. do 1976. snimio je trilogiju koja je sada poznata kao “Trilogija paranoje”, a kojoj još nema premca u modernoj kinematografiji. Pomenuta nezvanična trilogija se sastoji od tri filma: Klute (1971), The Parallax View (1974, negdje preveden kao Ubojice i svjedoci) i Svi predsjednikovi ljudi (1976). Sva tri su debelo ogrezla u političku matricu koja se tada vrtjela u Americi, a svaki u neku ruku dopunjava onaj prethodni, iako nemaju apsolutno nikakvu stvarnu vezu, niti kroz radnju, niti kroz likove.

Ne postoji savršenstvo – filmsko. Ali zato postoje savršeno i do perfekcije smišljeni filmovi. Nije se rodio taj koji je snimio savršen film u svim detaljima. Ima dobru kameru, odličan scenarij, fe-no-me-nal-nu glumu, produkcioni dizajn je bravurozan, ali (uvijek to smiješno „ali“) režija je tanka. Postoje zato savršene filmske trilogije.

Klute

Kada pensilvanijski dužnosnik Tom Gruneman nestane bez traga, policija pronalazi opsceno, prijeteće pismo upućeno prostitutki. To će potjerati detektiva Johna Klutea (Donald Sutherland, u naponu glumačke snage), inače prijatelja nestalog Grunemana, da potraži pomenutu prodavačicu ljubavi imenom Bree Daniels (Jane Fonda u ulozi koja joj je donijela Oscara), a slijediće je sve do New Yorka. Nije Klute baš vispren detektiv, ali kroz zbližavanje sa Bree, sve više će se upetljati u mračni svijet luđaka koji proganja prostitutke, a njih će pratiti u stopu…

Prvi film Pakulinog trojca nije politički orijentiran kao druga dva naslova, ali je zato više okrenut kontrakulturi kasnih šezdesetih i početka sedamdesetih. Čak bi se moglo reći da je Pakula, vjerovatno i nesvjesno, zauzeo feministički stav u cijeloj realizaciji filma, te je tako lik Bree konstruirao kao vrlo slobodoumnu, seksualno oslobođenu ženu (za razliku od žena koje su živjele u istom podneblju nekoliko decenija ranije), ali koja svejedno ne dobija šansu da ostvari životne snove upravo zbog sistema. Žene tu ne odlučuju kakav god poziv Pakulina protagonistica izabrala, te se uvijek vraća u svijet gdje ima kontrolu, a to je kada je u ulozi escort dame. Cijeli taj seksualno nabijeni kontekst je prikazan na iskren način, čisto i direktno, što nema šanse vidjeti u današnjim filmovima koji stižu iz Hollywooda. U tom okruženju Pakula zauzima stav promatrača i ne sudi Bree niti bilo kojoj ženi u filmu zbog njenih odluka, ali jasno pokazuje da muškim likovima nije mila situacija kada žene imaju i to malo kontrole. Čak i Klute gleda s visoka na nju, ali na kraju će i on popustiti.

Film donosi i savršen uvid u posthipi eru Amerike, gdje je seksualna sloboda potučena, ali repovi tog vremena poput žena lišenih društvenih skrupula još postoje, a Pakula nam pod kožu uvlači paranoju o vremenu koje dolazi, a koje neminovno donosi sve veće nasilje prema ženama. Upravo iz tog razloga, Klute u sebi donosi taj osjećaj “da nas neko uvijek gleda”, iako nije politički triler. Kao jedan od prvih reditelja koji je prikazao tu tehniku na filmu, Pakula Kluteu u ruke stavlja nadzornu tehniku kako bi mogao pratiti Bree, ali kao i sada, nadzor se vrlo lako može oteti kontroli i postati ruka element zlostavljanja. U filmu i inače svako nekoga skriveno promatra, a do samog kraja nije jasno šta je od toga zločin, šta zaštita, a šta dokaz. Bio je to odličan uvod u ono što nas čeka narednih godina i sreća je pa je Pakula skrenuo u političke vode, te nije ostao samo na generalnim društvenim problemima.

The Parallax View (Ubice i svedoci)

Nije ni pokušao Pakula napraviti neku vrstu prelaza sa tih opštih normi ka politici, nego je tri godine kasnije snimio Parallax View, fenomenalni politički triler koji je obilježio cijelu jednu eru holivudske kinematografije, a možda je čak i bolji od onoga koji je došao nakon njega i koji je pobrao veliki broj priznanja. Joe Frady (Warren Beatty) novinski je reporter koji prati predsjedničku kampanju, ali kandidata na jednom od prijema ubijaju. Ubojicu hvataju, ali on pada s krova i gine. Slučaj riješen. Ali, nekoliko godina kasnije, Fradyja posjećuje bivša djevojka, također koleginica novinarka u panici i strahu da neko pokušava da je ubije. Naime, svi svjedoci ubistva su misteriozno poginuli te ona misli da je naredna u nizu. Ispostaviće se da je u pravu, a Joe počinje sumnjati da iza svega stoji ogromna korporacija zvana Parallax. Pokušaće se infiltrirati u njihove redove, ali čini se da je zagrizao i veći mamac nego što je u snu mogao sumnjati.

Jedna od najprepoznatljivijih osobina ovog Pakulinog hita je potpuni pesimizam kojeg promoviše i ostavlja duboko u umovima svakog gledaoca. To i nije tako čest slučaj, bez obzira na to radilo se o političkim trilerima ili ne – Hollywood češće teži da stvari upakuje u šareni papir na kraju kako bi publika ostala sretna, ali Pakula ne mari za to. Hobotnica zvana Parallax je profinjena i mnogo izbrušenija verzija bilo koje filmske organizacije okrenute uništenju svijeta.

Iz tog razloga, glavni junak filma nikada nije ni imao šansu da učini bilo šta što bi razotkrilo taj mutni svijet političkih spletkarenja. Svaki put kada Joe dođe do nekog traga, on je promptno obrisan sa lica zemlje. Kao što to scena na brodu zorno prikazuje i kada je Pakula namjerno ubrizgao sićušnu dozu nade u gledaoca, brod odlazi u paramparčad. Čini se da je Parallax uvijek korak ispred, a paranoja samo jača i jača kako film odmiče ka svom kraju. Sve što siroti novinar uradi kako bi bio u prednosti nad organizacijom, potpuno je uzaludno, a što je još gore, svako od ubistava biva riješeno vrlo brzo sa zaključkom da se uvijek radi o samotnjaku koji je poludio i ubio nekoga.

Tu dolazimo do prave, opipljive političke veze sa realnim sistemom. Mnogi su u Parallax Viewu vidjeli poigravanje filmskog majstora sa stvarnim dešavanjima iz prethodne decenije. Mnoge teorije zavjere koje su okruživale ubistvo JFK-a ukazivale su na to da ubojica nije djelovao sam, iako je to svaka zvanična istraga pokazala. Pakula je tu paranoju digao na klasični filmski nivo, uvećao je i nije dozvolio sebi da neko povuče direktnu paralelu sa stvarnim dešavanjima, ali da je potaknuo maštu američkog življa, sigurno jeste.

Ovaj film je slavan i po jednoj od scena koju su maestralno kreirali upravo Pakula i njegov vjerni snimatelj, natprosječno kreativni Gordon Willis. Scena se odvija u sjedištu Parallaxa, kada Joea regrutiraju u svoje redove. Ogrnut jezovitim tamnim osvjetljenjem, Joea glas sa zvučnika upućuje na stolicu na sredini sobe, nakon čega mu puštaju još uvrnutiji slide show u kojem se smjenjuju scene ljubavi, rata, porodice, države… simboli koji pobuđuju osjećanja koliko god hladnokrvni bili. Nakon što projekcija naizgled nasumičnih fotografija završi, isti glas upućuje Joea van prostorije. Da nikog nije vidio, Joe je svoju regrutaciju završio. Zastrašujuće je i pomisliti na šta nas upućuje Pakula i kakva je to organizacija koja vodi politiku iza politike. Sreća pa je sve film. Ili nije?

All The President’s Man

Ono što je zaista proslavilo cijelu trilogiju i u suštini ukazalo na prethodna dva filma više i nego oni sami, jeste Oscarom nagrađeni politički triler tvoren po Watergateu, stvarnoj aferi koja je sa predsjedničke pozicije makla Richarda Nixona, a dvojici novinara Washington Posta donijela Pulitzera. Naravno, uspjehu filma su uveliko doprinijele i dvije velike zvijezde u glavnim ulogama – Robert Redford i Dustin Hoffman, koji su krajnje uvjerljivo ostvarili uloge Boba Woodwarda i Carla Bernsteina, dvojice neustrašivih reportera.

Koliko god prethodnici bili u neku ruku istraživanje terena političke paranoje, ovaj film to zasigurno nije jer se Pakula s njim potpuno otvara ka inspiraciji koja dolazi iz najprljavijeg posla na svijetu. Potpuno je jasno i da je reditelj preuzeo već postojeću, stvarnu premisu s kojom je mogao artistički uraditi šta je želio, a da ga niko ne optuži za nekakvo podrivanje države. U tom kontekstu sebi je dao oduška i snimio film koji je doista kruna ne samo trilogije nego i cijele karijere, koliko god subjektivno vuklo neke od nas ka Parallaxu.

Otvorilo se Pakuli sve sa ovim filmom, te je napokon stvari mogao nazivati pravim imenima. CIA je bila CIA, šef stožera upravo to, komiteti, pa naposljetku i predsjednik. Ako je sve bilo pomalo navučeno u prethodim filmovima, a katkad i nerealno, u Predsjednikovim ljudima ne da je realistično nego su sve kontroverze čista realnost. Kao da je Pakula želi zapečatiti usta svima koji su njegove zaplete nazivali izmišljotinama i reći, “eh, evo vidite šta vam predsjednik i država rade!”.

A njegova “Trilogija paranoja“ dolazi u potpunosti na svoje. U sva tri filma neko je nekoga prisluškivao i osmatrao iz nekakvih sjena, uglova, daljine. U tome su Pakula i Willis bili bez premca, a sa predloškom utemeljenim na istinitim događajima, dobili su odriješene ruke. To je taj strah kojim se politika služi stoljećima, sve u svrhu svoje ili tuđe mase. Pakula je bio ispred svog vremena i pomalo je čopkao, sada je već izvjesno, nepresušnu temu političke paranoje u vremenu kada je bilo vjerovatno više nego ikada. Ali, njegovo naslijeđe je tako golemo da sva tri ova filma imaju svoj legitimitet u svim godinama koje su došle i kasnije, a posebno u ove naše dvije poratne, politikom zaleđene decenije.