Dragoljube, bekrijo, sve si pare propio, Vidio si možda kako Englezi najvećoj zvijezdi njihove reprezentacije, Judeu Bellinghamu, dvadesetjednogodišnjem veznom igraču Real Madrida, pjevaju na jednog melodiju davnog hita snimljenog trideset četiri godine prije nego se ovaj mladić rodio:

Naaa, naaa, naaa,

Na, na, na, na,

Na, na, na, na,

Heeey Juuude!

Adidas je snimio i reklamu s Bellinghamom, navijačima i pjesmom Beatlesa. Prizor je da se naježiš, čak i ako ne voliš nogomet, kao što ga ja ne volim. Kad čitav stadion ustane, deseci hiljada onih neuglednih, ćelavih pijanaca blijedoružičastog tena, s okruglim dlakavim stomačićima i pupkovima koji se ukažu ispod bijelog dresa sa crvenim lavovima, kad oni dakle svuda uokolo, duž cijele tribine rašire ruke i očiju punih suza zborno zapjevaju baladu Paula McCartneya za najstarijeg sina jednog engleskog policijskog narednika i jedne Irkinje ugandskog podrijetla, to je tako šašavo i lijepo.

Ako mene pitaš, samo bi zbog toga vrijedilo da Englezi osvoje ovo Europsko prvenstvo. Navijači su im, istina, ponekad opaki huligani, ali ponekad opet imaju i normalne osjećaje, ponekad imaju toplinu, nježnost, dobronamjernost, pokazuju dirljivu humanost, prijateljski i duhovit stav prema svijetu. Kad engleske navijače vidim da Bellinghamu zaljubljeno pjevaju “Hey Jude”, ni najmanje ne žalim da se hrvatska reprezentacija posramljeno vratila iz Njemačke, a ni ispadanje Srbije, neće te začuditi, nije mi slomilo srce.

U zamračenoj sobi, ispod klimatizacijskog uređaja, samo smo povremeno čuli daleke navijačke uzvike iz grada, gledajući na HBO-u izvrstan dokumentarac o Stevenu Van Zandtu, kojega ćemo osamnaestog ovog mjeseca, da ti se pohvalim, gledati na pozornici u štokholmskoj Friends Areni, s Fenderovim Stratocasterom oko vrata, na njegovom uobičajenom mjestu, zdesna Bruceu Springsteenu.

Zapravo lažem, gledao sam ipak kratko jednu utakmicu na Euru. Mislim da je Hrvatska igrala s Albanijom. Zatekao sam se u kafiću, došao do šanka da platim, pogled mi se zalijepio za ekran i nesvjesno sam počeo psovati i hvatati se za glavu. Potrajalo je četiri ili pet minuta dok se nisam uplašeno prenuo. Kad sam shvatio da sam prekršio vlastito obećanje, da sam pokleknuo i navijam za svoju zemlju, da se glupi Hrvat ponovno probudio u meni, smjesta sam pobjegao od televizije.

Naklonost za nogometaše valja potiskivati u sebi. Valja gušiti želju da naši pobijede. Zbog pameti, dostojanstva, pristojnosti i dobrog ukusa, nogometno domoljublje ne zaslužuje ništa osim prezira. Jer, kad god se obraduješ zbog reprezentacije, možeš biti hiljadu posto siguran da ćeš se uskoro pokajati. Onoj slavnoj Njegoševoj čaši meda, mnogo puta sam se osvjedočio, uvijek slijedi čaša žuči. Pobijedi li Hrvatska, obavezno će se naći nekakav Joe Šimunić da ugrabi mikrofon od službenog spikera i otrči pod tribinu derući se: “Za dom!” i da mu cijela tribina poslušno odgovara: “Spremni!”

Radost da su se naši vratili iz Katara kao svjetski viceprvaci i postrojili okićeni srebrenim medaljama na pozornici na Jelačić placu, neminovno će pomutiti snimka s Instagrama nekoliko sati kasnije, na kojoj Marcelo Brozović i Dejan Lovren u kafiću u Velikoj Gorici izvikuju ustaški pozdrav. Priznat ću ti, zbog odvratne snimke iz velikogoričkog kafića ne mogu reći da mi je bilo mrsko da je dvije godine kasnije, na Euru u Njemačkoj, Brozović bio uvjerljivo najgori u hrvatskoj momčadi. Jednostavno ne mogu sebi pomoći, kad publika krene skandirati “Ubij Srbina!”, ja ne mogu nego navijati da naši idioti izgube.

Zgađen nacionalističkim ispadima pokojni Predrag Lucić je početkom devedesetih zauvijek prestao odlaziti na Hajdukove utakmice, a vjerujem da si i ti, Dražo, na Zvezdinoj tribini koji put osjetio jednaku frustraciju. Upravo kad si se osjetio povezanim s muškarcima oko sebe, oni su razvukli dugačko platno s budalastim natpisom o vojsci na Kosovu ili ogromni portret generalskog čudovišta koje je zapovjedilo pokolj bosanskih muslimana. Doživljaj navijačkog bratstva nepovratno je uništen jezivim skandiranjem “Nož žica Srebrenica!”.

Zašto navijanje ovdje u nas ne može biti drugačije, ljepše, čovječnije, kao kad Englezi pjevaju “Hey Jude”. Ili sličan primjer, spomenuo sam ti maločas Brucea Springsteena. On je prije dvanaest godina na ploči “Wrecking Ball” izdao genijalnu, eponimnu pjesmu o rušenju Giantsovog stadiona u New Jerseyu. Pjesma je puna strasti jednog posvećenog bejzbolskog obožavatelja, no nema u njoj busanja u prsa, nema superiornog ruganja drugima, nema ništa nalik stihovima “neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta” jer normalnim osobama nije nužno da netko pati da bi oni bili sretni. “Wrecking Ball” je pjesma o nečemu gotovo banalnom, o kugli za rušenje koja će se njihati i razbijati jedan sportski hram, dok na koncu ne smrvi u prah i zaborav sve nekadašnje trijumfe i slavlja.

Nadam se da će je svirati u Stockholmu. “Wrecking Ball” jedna je od onih klasičnih Springsteenovih pjesama, gdje je on još jednom pjesnik poraza, iznevjerenog sna, ali i neugasle vjere. Upravo ta kontradikcija, poznata iz niza evergreena kao što su “Badlands”, “The River”, “Dancing In the Dark” ili “Glory Days”, njega čini velikim. Silovitim nastupom, ponekad nalik nekom ludom televizijskom propovjedniku, Bruce Springsteen se u kratkom formatu rock pjesme vine iz mračnog ponora očaja u plava nebesa nade. Njegov zanos učini da ti krv proključa, da na koncertu skočiš na noge i počneš iz svega glasa pjevati s njim.

U pjesmi “Wrecking Ball” to se dogodi u refrenu, kad Springsteen počne izazivati kuglu za rušenje da ga što snažnije udari, a slušatelj shvati da su udarci čelične kugle iznenada nekako postali udarci sudbine, nesreće, siromaštva, bolesti, gubitka voljenih, teških vremena koja dolaze i prolaze. Jedna sportska metafora čudesno se preobrazila u herojsku priču o čovjeku koji malen i krhak stoji pred nizom strahota, i bijesno gleda kako jedno po jedno nestaje sve do čega mu je ikad bilo stalo, ali on se ne predaje, već prkosno kaže: “Ajde, udari! Ajde, jebem ti mater, udari me najbolje što možeš!”

Sport, kako vidiš, može pobuditi različite osjećaje. Na stadionima se u ljudskim dušama može razviti nešto veličanstveno, plemenito, nježno, toplo i dobronamjerno. Možeš možda postati i bolja osoba nego što si bio prije utakmice. Jedino se valjda u ovoga našeg navijačkog ološa uvijek javlja samo jedna emocija, vazda isti nasilni poriv za istrebljenjem pripadnika druge vjere i nacije. Znaš kakvi su naši balkanski kreteni, oni nikad ne bi zborno izjavljivali ljubav Bellinghamu. Hrvati i Srbi bi sina jedne Irkinje ugandskih korijena prije rasistički provocirali, majmunski mu hukali i bacali banane na teren.

I kad ih gledaš takve pakosne, okrutne, ispunjene mržnjom, ne možeš se radovati njihovim golovima. Naprotiv, draže ti je da izgube, da ispadnu već u grupi i posramljeni se vrate kući. Pravedno je da na natjecanjima pobjeđuju bolji od njih. Sreću zaslužuju oni koji pjevaju Beatlese.

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E