Ko bi rekao da mukotrpan proces demokratije, sami krugovi glasanja iznova i iznova, mogu biti tako uzbudljivi i zabavni? Drama njemačkog režisera Edvarda Bergera po romanu Roberta Herisa, koji je majstorski adaptirao scenarista Piter Strogan pruža to iskustvo. Rejf Fajns je u vrhunskoj formi kao duboko uznemireni, dilemama i krizom vjere uzdrmani kardinal Lorens, koji se nalazi u središtu mračne vatikanske zavjere. Rezultat je napet triler s minimalnom, ali potrebnom dozom teatralnosti.

U moru filmova koji se bave političkim intrigama, malo koji uspijeva da uhvati suštinu tajne i cijene moći kao što to čini “Konklava”, ostvarenje koje je već obilježilo ovogodišnju sezonu nagrada. Edvard Berger donosi nam napetu dramu smještenu u srce Vatikana, koja ispituje mutne vode vrha Katoličke crkve. Film je prethodne večeri osvojio četiri BAFTA nagrade (najbolji film, najbolji britanski film, najbolji adaptirani scenario, najbolja montaža) i konkurent je za Oskara u šest kategorija.

Priča nas vodi u strogo zatvorene odaje konklave, gdje se kardinali iz cijelog svijeta okupljaju kako bi izabrali novog papu nakon iznenadne smrti prethodnog. Rejf Fajns u ulozi kardinala Lorensa, dekana Kolegijuma kardinala, briljantno dočarava unutrašnju borbu čovjeka rastrzanog između vjere, sumnje i odgovornosti. Lorens postaje ključni igrač u političkoj igri u kojoj svako ima skrivene motive, a ono što započinje kao vjerski čin ubrzo se pretvara u napeti triler ispunjen intrigama i manipulacijama.

Među istaknutim kandidatima za papsku titulu nalaze se kardinali Belini, liberalnih shvatanja (Stenli Tuči), konzervativac Tedesko (Serđo Kastelito) i potencijalni prvi afrički papa, Adejemi (Lusijan Msamati). Kroz svaku rundu glasanja, Lorens otkriva tajne koje prijete da uzdrmaju temelje Katoličke crkve, a pritom se i sam neočekivano nalazi u trci za tron Sv. Petra.

Fajns pruža jednu od najsnažnijih uloga svoje karijere, majstorski balansirajući između autoriteta i unutrašnjeg previranja. Njegova izvedba je suptilna, ali moćna: od najmanjeg pogleda do diskretnih pokreta, svaki trenutak je prožet napetošću. Fajnsova sposobnost da prenese unutrašnji nemir kroz minimalističke gestove (pogled iznad naočara, stisnute usne) podsjeća na njegove ranije kompleksne filmske portrete.

Tuči i Kastelito grade dodatnu slojevitost filma svojim uvjerljivim interpretacijama kardinala sa suprotstavljenim ideologijama. Njihov antagonizam može se veoma lako prenijeti na teren svih vjerskih zajednica danas, koje se susreću sa identičnim dilemama i razvrstavanjem u svojim redovima: da li će prevagnuti otvorenost za različito, svijest o neminovnosti promjena i izazovima novog vremena ili reakcionarni, rasistički fanatizam. Nigdje kao u ovim trenucima ne vidimo jasnije ilustraciju poruke jevanđelja: Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi. Jer um bez dobrote lako sklizne u zloću, a dobrota bez uma u glupost.

Dijalozi su oštri, s ironičnim referencama na savremene skandale, ali izbjegavaju jednostranu kritiku. Najsnažniji momenti su ti u kojima likovi prepoznaju vlastitu ulogu u korumpiranom sistemu.

Nezobilazna je i sjajna vinjeta Izabele Roselini, koja igra sestru Anđelinu, iscjeliteljsku figuru koja posreduje između svjetovnog i duhovnog. Iako njen lik ima malo vremena na ekranu, Roselini mu daje magnetičnu tihu snagu: moć autoriteta bez skoro neizgovorene riječi. Scena u kojoj otkriva svoju prošlost, sarkastično komentarišući licemjerje crkve, naglašava njen dar za transformaciju teksta u emocionalni bum. Zahvaljujući ovoj ulozi, Roselini lako može biti osvajač Oskara u kategoriji sporedna ženska uloga.

Izuzetna pažnja posvećena je vizuelnoj komponenti filma. Stefan Fonten, direktor fotografije, uspijeva da kroz raskošne široke kadrove dočara veličanstvenost odaja Vatikana, ali i klaustrofobičnost prizora u zatvorenim hodnicima, koristeći svjetlo kao simbol duhovne prosvećenosti ili prevare. Scenografija obiluje simbolima: zlatne rešetke poput tamničkih, skulpture svetaca koji kao da nadziru likove – scenografkinja Suzi Dejvis unosi autentičnost u svaki detalj. Muzika dodatno podiže napetost i emotivni naboj.

„Konklava“ se izdvaja po sposobnosti da održi konstantnu tenziju, ne ostavljajući prostora za predah. Međutim, završni obrt može podijeliti gledaoce – dok neki hvale njegovu šokantnost, drugi smatraju da narušava pažljivo izgrađenu narativnu tenziju. Ipak, neosporno je da Berger uspješno balansira između istorijske autentičnosti i filmske dramatike.

Ovaj film je i svojevrsna meditacija o etici preživljavanja, koji hrabro istražuje vjeru i ljudsku prirodu unutar jedne od najzatvorenijih institucija na svijetu. Rejf Fajns nosi film svojom izuzetnom glumom, dok Berger vješto režira napeti triler koji ne ostavlja ravnodušnim. Ovo ostvarenje nije samo još jedan politički film, to je priča o vjeri, sumnji i iskušenju moći.

Za ljubitelje političkih trilera i ozbiljnih drama, “Konklava” predstavlja obavezno filmsko iskustvo.

  Film, Konklava, Nina Vujačić, Vijesti