„Biblioteka“ je zbirka od šest priča protkanim velom misterije i fantastike. Posmatrajući zbirku kao cjelinu primjećuje se da su glavne poveznice književnost, knjige, literatura, pisci i naravno biblioteka. Uopšteno rečeno, jedan književni skup neuobičajenog i fantastičnog sadržaja.

Šta je tu neobično? Sve priče prožete su neobičnostima, fantastikom i obuzete atmosferom koja može da se uporedi sa „Zonom sumraka.“ Ovo, ipak, nije lako štivo, budući da u sebi sadrži slojevitost koja poziva na otkrivanje svih dubina i sadržaja istih.

Priče nije obavezno čitati redosljedom kojim se nalaze u knjizi, ali je preporučljivo. Ponaosob gledano, svaka priča je svijet za sebe i zaokružena cjelina, ali po motivima i idejama međusobno se prepliću.

U naslovu svake priče pojavljuje se pojam biblioteka i ona se pojavljuje kao mjesto dešavanja radnje bilo kao stvarno mjesto ili kao ideja, ali ne može da se ospori njen uticaj čak i onda kada je ne vidimo, poput crne rupe i gravitacije koju proizvodi. Šta više, upravo tada uticaj biblioteke je možda i najveći, u trenucima kada je ne vidimo, kada djeluje iz drugog plana.

Postoji nekoliko motiva koji prožimaju ovu zbirku priča i čine je kompaktnom. Prvi je, svakako motiv čitanja. Da li čitamo i koliko čitamo? Šta čitamo? Kakve posljedice na naš život ostavlja ono pročitano? Ovo su pitanja koja se provlače kroz sve priče.

U priči „Virtuelna biblioteka“ pisac u svoje sanduče e – pošte dobija tajanstveni i mejl sa linkom koji ga vodi na stranicu koja sadrži njegovu bibliografiju, a koja uključuje i knjige koje još nije napisao i možda nikad neće, jer broj knjiga zavisi od dužine njegovog života, koja varira i zavisi od budućnosti koja nije definitivno određena.

Apsolutno je na mjestu postaviti pitanje o duševnom stanju onoga koji tako nešto pročita. Posebno je začuđujuće to što se toj stranici ne može pristupiti više od jednom. I kakvi su to tajanstveni administratori koji stoje iza te stranice i predstavljaju svoju „virtuelnu biblioteku“ kao biblioteku svih knjiga koje su napisane ili će biti napisane? Na neka pitanja nikada nećemo dobiti odgovore i najbolje što možemo je da pročitamo nešto između redova i da to pročitano provučemo kroz filter našeg iskustva i znanja.

Motiv čitanja se proteže i kroz priču „Kućna biblioteka.“ To je sasvim neobična priča o čudima koja se dešavaju u stvarnosti, ali kojima se ne bavimo previše, jer nam izmiče njihov smisao, a ako se previše često dešavaju, onda postaju obične pojave. Ili je jednostavno lakše ne pitati se.

„Odavno sam uvideo da je svet pun čuda koja se ne mogu objasniti. Oko toga se ne vredi truditi Oni koji to ipak pokušavaju, na kraju samo ispadnu nesrećni. A zašto bi čovek bio nesrećan, kada ne mora? Neobične stvari naprosto valja primiti kao takve, bez objašnjenja. Tako je najlakše saživeti se s njima.“

Glavni lik u ovoj priči u svom poštanskom sandučiću pronalazi tomove knjiga sa naslovom „Svetska književnost.“ Svaki put kada otvori poštansko sanduče (a otvara ga cijelu noć), u njemu pronalazi novu obimnu knjigu sa prikupljenim književnim stvaralaštvom.

Te knjige su blago za čovjeka koji zna šta one znače, a on to zna. Cijelu noć ih unosi u svoju skromnu garsonjeru, a pritom iznosi stvari da bi sve knjige mogle da stanu. Pred zoru, završava sa sa stanom punim knjiga i bez stvari. Na taj način simbolično se pokazuje da onaj ko čita nije puki konzument i da onaj koji posjeduje znanje ne traži utočište u potrošačkom društvu i brendovima, pa je to stalna dihotomija između duhovnog i materijalnog.

U priči „Noćna biblioteka“ glavni junak upoznaje malo poznate stvari koje se dešavaju na ivicama stvarnosti, a sve zbog svoje strasti za čitanjem, a u priči „Paklena biblioteka“ glavnom junaku biva suđeno i presuđeno zbog posljedica proisteklih iz nečitanja, a kazna je , ili kako se u priči kaže – terapija, upravo čitanje.

U pričama „Najmanja biblioteka“ i „Otmena biblioteka“ motiv čitanja nije toliko izražen, već je posredno prisutan.

Značaj „Biblioteke“ ogleda se u bogatstvu motiva koji izvire između njenih korica. Upravo to daje prostor za istraživanje koje je smješteno u narativ fantastike. Forma je jedno, a suština drugo i u tom kontektu treba posmatrati ovu zbirku.

Neobičnosti (čuda) su sveprisutni motiv kojim je vođena ova zbirka priča. Ona su više ili manje očigledna, ali su prisutna. U priči „Kućna biblioteka“ glavni junak uviđa da u njegovoj zgradi broj stepenika od prizemlja do stana nije isti kao od stana do prizemlja.

„Svakako bih se loše proveo – stepenište može i te kako da bude pogibeljno čak i pri dobrom videlu, a kamoli ovako u mrkloj noći – da sam se držao onoga što mi je nalagao zdrav razum: da broj stepenika mora biti istovetan i nagore i nadole.

Tada sam i odustao od namere da za sve po svaku cenu tražim objašnjenje. Svaka čast zdravom razumu, ali na njega se ne možete uvek osloniti. Ponekad je znatno uputnije i korisnije prihvatiti čuda. Tako možete čak i da sačuvate glavu, a to nije mala stvar.“

U „Noćnoj biblioteci“ čovjek se susreće sa mogućnošću da pročita knjigu o životu bilo kog čovjeka na planeti, pa i svome. To je podroban i objektivan izvještaj o svemu u čovjekovom životu, što, naravno, dovodi do svojevrsne paranoje, da li smo praćeni, pa cijela stvar dobija pomalo kafkijansku atmosferu.

Upravo ta kafkijanska atmosfera proteže se i na priču „Paklena biblioteka“ gdje je mjesto dešavanja pakao, a naglašavaju se posljedice loših izbora. Jedan od tih loših izbora je nečitanje. Dok nečitanje samo po sebi nije grijeh, posljedice proistekle iz toga su razorne.

„Najmanja biblioteka“ za svoje čudo ima knjigu koja sadrži u sebi jedinstveni roman koji može da se čita samo dok se korice ne sklope, a onda zauvijek nestaje i na njegovom mjestu se pojavljuje drugi.

„Otmena biblioteka“ je priča o knjizi koja ne može da „umre“. Otporna je na cijepanje, bacanje i davljenje.

Riznica motiva je i dalje duboka, pa Živković izuzetno dobro uklapa slagalicu gdje je svaki motiv samo dio , što samo govori o izuzetnoj slojevitosti ove zbirke priča.

Kafkijanska atmosfera u pričama „Noćna biblioteka“ i „Paklena biblioteka“ pretvara se u motiv suđenja. U „Paklenoj biblioteci“ je neskriveno suđenje, koje je u stvari više konstatacija trenutnog stanja i buduće vječnosti.

U „Noćnoj biblioteci“ se to suđenje više nazire kroz samopreispitivanje i promišljanje novonastale stvarnosti. Objektivni uvid u svaku pojedinost prikupljenu od strane nekih nepoznatih ljudi budi sumnju u postojanje, do tada nepoznatog policijskog aparata.

Zoran Živković, na kraju se igra i klišeima o piscu koji za glavnog junaka svojih priča postavlja – pisca. Vječita tema u tom kontekstu je, svakako, i spisateljska blokada. Traženje stalne inspiracije je sveti gral spisateljstva. Autor u priču uvodi magičnu knjigu koja generiše nasumične romane koje nije napisao niko, a nestaju zauvijek sklapanjem stranica. Ostaće zapisani zauvijek ako ih neko prepiše.

Ovdje dolazi do izražaja sjajni momenat moralne dileme. Pisac treba da proglasi svojim djelo koje nije njegovo ili da rizikuje da bude zauvijek izgubljeno. To djelo inače nema autora, pa se suštinski i ne može plagirati, a opet pisac nije njegov autor. S druge strane, sitnim činom plagijata književnost dobija još jedno djelo za svoju baštinu, djelo koje inače nikada ne bi ugledalo svjetlost dana.

Tu je takođe i pisac kojem je čudnom igrom slučaja dopalo da vidi moguće linije svoje budućnosti (Virtuelna biblioteka). U priči „Otmena biblioteka“ suptilnom simbolikom ispričana je priča o estetici i sadržaju napisanog, ali i „porođajnim mukama“ spisateljskog stvaralaštva.

Nabrajajući dalje motive, stižemo do motiva poštanskog sandučeta. Genijalno je upotrebljena simbolika jednog sandučeta za e-poštu i jednog klasičnog poštanskog sandučića kao portala ka onostranom. Svaki na svoj način dočaravaju prisutnost moderne i klasične književnosti. Budućnost i prošlost spojeni u sadašnjosti.

Umjesto zaključka napisaću samo da je zbirka toliko koherentna da se može čitati i kao roman, iako je svaka priča za sebe. Međutim, toliko je ideja i motiva koji se prepliću između sebe da je za cjelovitost utiska potrebno proći kroz cijelu zbirku. Slojevitost je tolika da se i sad kada se približavam finalnim redovima, ovog mog skromnog pokušaja prikaza, plašim da sam nešto izostavio da pomenem. A to je, složićete se, već dobra preporuka.

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

  biblioteka, Goran Došen, Književnost, Zoran Živković