“Čarobni breg” Tomasa Mana i teorija relativiteta

U Einsteinu slavi radikalna moć mišljenja (…) jedan Trijumf (…)! Vrijeme: nije više apsolutna, neovisna komponenta našeg razumijevanja svijeta, nego jedna funkcija prostora, koja je zapravo ovisna o tački gledišta deskriptivnog posmatrača.

(Arnold Zweig)

 

Thomas Mann – Prostor bezvremenosti

Specijalna teorija relativiteta Alberta Einsteina potiče iz 1905 godine. Čak i izvan znanosti pojavile su se neobične posljedice, koje su izvedene iz novih saznanja o biću vremena i prostora, koje su brzo našle šire zanimanje, prije svega u 20-tim godinama, ali koje su se još i ranije kristalizirale. Ogroman doprinos u populariziranju teorije je imala dnevna štampa. Tako je 1912 godine „Neue Wiener Tagblatt“ objavio intervju sa fizičarom Ernst Lecherom, u kojem je bilo propitivano djelovanje napretka u fizici na konvencionalni svjetonazor. Prema ocjenama stručnih ljudi velika revolucija Einsteinove teorije se sastojala u „revoluciji u našem ukorijenjenom pogledu na vrijeme“: „Kroz Einsteinovo učenje vrijeme gubi, takoreći, oslonac.“ Poznate podjele – sekunde, minuti, sati itd. – u stvarnosti nisu imale „stvarne, nepovredive vremenske vrijednosti“ i bile su od strane različitih referentnih sustava određene kao različito „duge“. Na pitanje jednog novinara, da li, na primjer, postoji mogućnost da „jedan zemaljski sat vremena jednom stanovniku Marsa mnogo duže traje“, odgovorio je Lecher: „Definitivno. Jednom stanovniku Marsa bi se neko kretanje na Zemlji, koje odgovara nekom njegovom relativnom kretanju, činilo sporije nego nama.“ U vezi sa eksplozivnošću Einsteinovih misaonih dostignuća zapazio je fizičar još da za ljude to znači „upravo jedan duševni potres“, kda spoznaju, „s kakvom smjelošću je jedan duboko prodirući mislilac rastvorio ukorijenjeni koncept vremena.“

Primjer različitih ideja vremena stanovnika Zemlje i Marsa pripadao je u godinama koje slijede omiljenim ilustracijama relativističke vremenske dilatacije i postavio je jednu varijantu „Paradoksa o Blizancima“, koji se još i danas posvuda navodi. Evo jedne ilustracije iz 1920-te godine:

„Od dva blizanca je jedan neposredno nakon njegovog rođenja poslat na dugo putovanje, s kojeg se vratio u dobi školarca; on je tada vidio svoga brata kao starca sa bijelom kosom! Takve i slične opservacije (…) nisu nešto poput bajki i viceva, nego „nepobitne konzekvence“ teorije relativiteta.

Brojnim polu i pseudo-znanstvenim tekstovima, koji su u 20-tim godinama stvoreni iz motivskog blaga paradoksa o blizancima, pripada također i „roman relativiteta“, Die Liebe im Jenseits (Ljubav u onostranom) Hansa Christopha, kojeg je u nastavcima objavio Deutschen Allgemeinen Zeitung. Tu se pripovijeda priča o mladom inženjeru vazduhoplovstva Heinrichu Schlemihlu, koji je pohađao popularno znanstveno predavanje Alberta Einsteina, nadahnut njegovim misaonim eksperimentima o željeznici, dolazi na ideju, da vremensku dilataciju tehnički iskoristi i jednu vrstu vremenske mašine da konstruira. Sve sve svodi na to, kaže junak, jedno tijelo stvoriti, koje u prostoru za mene stoji mirno, na kojem ja mogu stajati, na kojem se mogu odvojiti od zemlje, pri čemu se zemlja i njena događanja sa zastrašujućom brzinom, ako je moguće brzinom svjetlosti, okreću. U tom slučaju, računa Schlemihl uzbuđeno, zemaljsko vrijeme bi mnogo brže teklo iz njegove perspektive, dok bi on sam ostao mlad; „u mojim sekundama“ misli on, zemlja bi bila „hiljadama godina starija! To je glupost! Ali ta glupost je matematički dokaziva, evo je!“

Da je genijalni pronalazač namjeravao svoje planove pretvoriti u djelo, to se samo po sebi podrazumijeva. Zajedno sa Lissi, ženom njegovog šefa, pokušava on, da pobjegne od mrske sadašnjosti putovanjem kroz vrijeme i da u dalekoj budućnosti jedan novi život otpočne: On je jedno takvo tijelo zaista htio napraviti; onda se sa njim htio odvojiti od zemlje i uskoro potom, po svojem vremenu, ponovo sletjeti na zemlju. Zemlja je tada morala, ako je Einstein imao pravo, biti starija nekoliko hiljada godina, i oni bi imali jednu drugu konstelaciju, unutar koje bi otpočeli svoj život.

On što je Schlemihl zapravo učinio – po želji i proračunu – jednostavno se dogodilo još jednom, mnogo istaknutijem, junaku romana. Hans Castorp, koji je takođe inženjer, fizičke odnose nije poznavao iz prve ruke, nije posjećivao Einsteinova predavanja i nije studirao stručnu literaturu. On je morao svoje poglede na suptilno biće vremena razviti kroz vlastito iskustvo i filozofsku refleksiju:

Šta je vrijeme? (…) kretanje, koje spaja i miješa postojanje tijela u prostoru i njihovo kretanje. Da li bi bilo vremena, ukoliko ne bi bilo kretanja? Da li bi bilo kretanja, ukoliko nema vremena? (…) Da li je vrijeme jedna funkcija prostora? Ili je obrnuto? Ili su oboje identični? (III, 479)

Sa tamnim predosjećajima je napustio na početku romana zemlju iz koje je poticao, a koja je ležala, „na samo par metara nadmorske visine“ (III, 13) i uputio se na putovanje, sa ozbiljnim posljedicama, na jedan Čarobni brijeg, u „ neprikladnim sferama“ udaljenih „nebeskih područja“ (ibid.), kako to stoji u prvom poglavlju. Neobično brzo putovanje željeznicom, pri čemu se činilo da se noć i dan stalno mijenjaju u roku od 20 sati činjeničnog putovanja, dovelo ga je u planinsko mjesto Davos, koje je ležalo jako visoko, gdje je on namjeravao da kratko posjeti svoga rođaka Joachima Ziemßena. Čak i dok razmišlja o tome, da li je pogrešno, da on tako „iznenada u ove ekstremne predjele dospije“ (ibid.), metar po metar nadmorske visine leti pored njega. Evo jedan odlomak iz Mannovog dramatičnog opisa putovanja (ibid.):

Voda je šumila u dubini sa desne strane; lijevo su se uzdizale tamne smreke između gromada prema kameno-sivom nebu. Došli su mračni tuneli, i kada se ponovo razdanilo, otvorili su se ogromni ponori sa selima u dubini. Oni su se zatvorili, a uslijedila su nova uska grla sa ostacima snijega u pukotinama.

Upravo u suprotnosti sa junakom iz Hans Christophs-ovog romana, koji svoj odlazak u daleki Univerzum čini upravo s namjerom, da svojim skorim povratkom pronađe svijet budućnosti, Hans Castorp izričito želi „da se vrati potpuno isti, kao što je došao, i da tamo svoj život pronađe, tamo gdje ga je na jedan trenutak ostavio“ (III, 12) – jedna nada, koja se na kraju romana ispostavlja kao očito pogrešna. Doista, malo je vremena prošlo za vrijeme junakovog boravka u svijetu „iznad“; ali „ispod“, na zemlji, sve se promijenilo. „Svakodnevni svijet“ (ibid.) odjednom više ne postoji. Nakon njegovog ponovnog uranjanja u dolinu, Hans Castorp ne nalazi ništa poznato. On je potpuno izgubio orijentaciju – a sa njim i pripovjedač (III, 990): „Gdje smo mi? Šta je ovo? Kamo nas je odveo san? (…) Na istok ili Zapad? To je ravnica, to je rat.“

U svome poznatom govoru u Princetonu označio je Thomas Mann „Čarobni brijeg“ 1939, petnaest godina nakon prvog objavljivanja, kao jedan „Vremenski roman u dvostrukom smislu: najprije historijski, jer on pokušava da uhvati unutrašnju sliku epohe, evropsko predratno vrijeme, ali i zato što je čisto vrijeme samo po sebi njegov objekt“ (XI, 611).

Zapažanje, da „roman vremena“ kao djelo posjeduje bit „vremena“ kao objekta refleksije, većina tumača je pravilno shvatila, jer „čisto vrijeme“ ne znači ništa drugo nego „vrijeme“ po sebi – „u filozofskom, psihološkom, fizičkom i metaforičnom smislu“. Čudno je da fizički diskurs uvijek ostaje zanemaren.

Što se tiče problematike Vremena u Čarobnom brijegu ona je u prošlosti – ispravno tretirana, ali ne potpuno iscrpljena – tu su uticaji Kanta, Wagnera, ali prije svega treba podsjetiti na Nietzschea i Schopenhauera; odnos prema teoriji relativiteta je, međutim, bio zanemaren – s nedavnim argumentom Hermanna Kurzkea, da Thomas Mann nije shvatao mnogo od „svega toga.“

Za oblikovanje ovog Communis opinio je kriva Mannova izjava iz 1923 godine, da on zna i razumije „jako malo o učenju ovog poznatog gospodina Einsteina“ – što je sigurno istinito zabilježeno u odnosu na Einsteinove stručne publikacije (kao i drugih fizičara), ali i na komplicirane matematički utemeljene teorije, što se ne može reći za ogroman broj takozvanih „općerazumljivih prikaza“ iz ranih 20-tih godina. Najkasnije je početkom 1920-tih Poeta doctus – poput velike većine njegovih savremenika – bio informiran o „idejnim posljedicama“ teorije relativnosti.

Ali šta su zapravo znali zainteresirani čitatelji novina u vrijeme kada je objavljen „Čarobni brijeg“ o „čistom vremenu“, posebno o ovisnosti tog vremena o stanjima kretanja? Arnold Sommerfeld je pisao o tome 1920 / 21 u Süddeutschen Monatsheften: Kada sebe definiram kao mirujućeg i razmotrim jedan drugi tjelesni sistem K, koji se relativno kreće u odnosu na mene, odvija se isti proces, npr. ljudski život (…), koji je u slučaju K sporiji nego u mojoj vremenskoj skali. Odnos se može obrnuti: Posmatrač može smatrati da je K mirujući a da se ja krećem, i doći do zaključka, da moj časovnik, moj životni tok teče sporije nego njegov.

„Vremenske promjene“ koje je razvio Einstein moraju se u ovom smislu razumjeti kroz čistu perspektivu, kao očita izobličenja koja ovise o posmatračevoj tački gledišta. To bi se moglo detaljno prikazati kroz matematičke formule ili kroz njima ekvivalentne geometrijske figure kao i kroz izvjesne misaone eksperimente (željeznički voz, kolovoz i slično). U „Čarobnom brijegu“ je misaoni eksperiment o željezničkom vozu i kolovozu izgledao ovako: Hans Castorp vlakom stiže u Davos, gdje njega čeka Joachim u ulozi „mirujućeg posmatrača“. Kao posljedica relativnog kretanja referentnih sustava, rođakove ideje vremena se razlikuju, što se lako može vidjeti u prvom dijalogu u romanu. Opisan je dolazak Hansa Castorpa na stanicu u Davosu. Protagonist, računajući sa tim „da bi on „za kratko vrijeme trebao biti na cilju“, je neizmjerno iznenađen, da je vrijeme putovanja – koje je posmatrano sa perona – zapravo već isteklo:

I iznenada je čuo pored sebe glas Joachima Ziemßensa, spori hamburški glas svoga rođaka, koji je govorio: „Do vraga, samo izađi“; i dok je gledao van, Joachim je sam stajao na peronu ispod prozora (…) On se smijao i rekao je ponovo: „Samo izađi, ne treba ti biti neugodno!“„Ali ja još nisam stigao“, rekao je Hans Castorp zbunjeno, još uvijek sjedeći.
„Da, ti si stigao. Ovo je selo (…)“ (III, 14)

Pogledi dvojice rođaka se, takođe, neobično razlikuju u pogledu prostornih dimenzija, i što je još upečatljivo, u pogledu smjera kretanja Hansa Castorpa:

„Gdje su onda (…) gigantski planinski divovi?“, protagonist, katapultiran prema gore, pita svog rođaka, smještenog u lječilištu. „Ove stvari nisu baš visoke, kako se meni činilo. Da, one su visoke, odgovorio je Joachim. (III, 18)

„Čarobni brijeg“ je kombinacija dva dijametralno suprotna vremenska razdoblja, ravnica, svijet „ispod“, i planine, svijet „iznad, a zanimljivo je, da junak njegovo poimanje vremena iz domovine zadržava nakon dolaska u lječilište – jer mu je ono previše ušlo u krv i meso. Što se čini nevjerovatnim iz ugla fizike, jer rođake nakon Hans Castorpovog dolaska treba posmatrati kao predstavnike istog referentnog sustava, što „Čarobni brijeg“ čini „romanom vremena“. Sve do njegove „aklimatizacije“ (III, 538) živi protagonist u udaljenom nebeskom mjestu Davos kao reprezentant ravnice, kao „gost“ među „pacijentima“, čije poimanje vremena on u prvu ruku ne želi dijeliti. Thomas Mann navodi mnogo primjera junakove početne iritacije u pogledu vremena. Za razliku od Joachima, Hans Castorp ne može događaj koji se desio prije osam sedmica opisati izrazom „nedavno“ (usp. III, 77f.). U Davosu ljudi ne poznaju „sedmičnu mjeru“, o čemu ga poučava Settembrini. „Najmanja jedinica vremena“ na Čarobnom brijegu je mjesec (II, 85).

Iz ugla referentnog sustava „ispod“, čini se da vrijeme „gore“ protiče ekstremno sporo. „Bože, zar je još uvijek prvi dan?“, pita se protagonist nakon preko jedne stotine stranica pripovijedanog vremena. „Osjećam se kao da sam sa Vama već dugo vremena – već jako dugo kod vas ovdje gore.“ (III, 118) Prvi dan nakon njegovog dolaska mu se čini kao „jedna čitava vječnost“ (III, 149).

Potom predstave o vremenu postaju sve sličnije za posjetioca, koji se počinje razboljevati, sa predstavama pacijenata, koji su ranije pristigli. Nakon što je proteklo „početno osvježenje osjećaja za vrijeme Hansa Castorpa“, počinju dani da „lete“ – što je komentar pripovjedača (III, 199), nakon što su dvije i pol sedmice rezimirane. Nakon kraja tri prvobitno planirane sedmice posjete, obraća se čitateljima s ovom privremenom procjenom: Tokom (…) našeg odgovornog izvješća o tri sedmice boravka Hansa Castorpa kod njih ovdje gore (dvadeset i jedan ljetni dan, na koje bi trebalo biti ograničeno ljudsko poimanje nakon tog boravka), mjere vremena i prostora su iščezle, čija ekspanzija samo previše odgovara našim napola priznatim očekivanjima, – završetak sljedeće tri sedmice njegove posjete ovom mjestu jedva će zahtijevati toliko redova, riječi i trenutaka, koliko košta svaka stranica, list, sat i dnevni rad. (II, 257)
Nakon što Hans Castorp preživi preobražaj od gosta do pacijenta, njegove osobne „vremenske forme“ sve se više „zamagljuju“ (II, 258), i njemu nije jasno, s kojim bi od dva referentna sustava trebao povezati svoje poimanje vremena. Po prvi put se problem pojavljuje kada ne može odgovoriti na Settembrinijevo pitanje o svojoj dobi i pripovjedač ne može sakriti svoje čuđenje zbog toga (III, 112): „Ali gledaj, Hans Castorp to nije znao! On u trenutku nije znao, koliko ima godina, pored napornih, očajničkih napora, da se toga prisjeti.“

Nakon kraja prelazne faze – Hans Castorp važi definitivno kao bolestan i time on počinje da pripada svijetu „iznad“ – identificira se junak jasno sada sa doživljajima vremena i prostora koji važe u svijetu sanatorijuma. To se može vidjeti na primjer u riječima, kojima se on žali Hofratu Behrensu protiv odlaska Madame Chauchats u dolinu: „Kako to da želite živjeti tamo dole (ispod C.K), neizliječeni, gdje nedostaju temeljni pojmovi i gdje niko o našem redu ovdje gore ne zna, i kako da se pridržava ležanja i mjerenja?“ (III, 489) Nema nikakve sumnje: Također i Hans Castorp sada živi egzistenciju jednog zanesenjaka; on je otuđen od „doline, stare domovine“ (III, 538), i više ne pripada klasi „kratkovidih i početnika“ (III, 571). Ponovo se jedan priprema za ulazak u svijet „iznad“ s prostorno- vremenskim idejama „odozdo“: Konzul Tienappel posjećuje svoga bolesnog nećaka. Konstelacija odgovara onoj prilikom dolaska protagoniste nekoliko mjeseci ranije, i prostorno-vremenske iritacije pristiglog putnika, slične su do u detalj onima s početka romana. Tako Hans Castorp, koji sada ima ulogu mirujućeg posmatrača, također nagovara svoga gosta „da izađe van onda kada bude tu“ (III, 593) – ali i za konzula, kao nekad za protagonistu, je kraj putovanja potpuno neočekivan; sa „iznenadnom vedrinom“ (ebd) on slijedi, međutim, zahtjev svoga rođaka.

Odrazi ekspozicije su pružili Thomasu Mannu priliku, još jednom da nepogrešivo naglasi važnost lječilišta, kao samo-sustava, koji je kosmički udaljen od normalnog svijeta. Na putu od stanice prema sanatorijumu pokazuje Hans Castorp, na iznenađenje ujakovo, da je jako dobro upoznat sa zvjezdanim nebom, prema kojem oba putnika upućuju svoje poglede. On stručno objašnjava „glasniku ravnice“ (ibid.), gornji svijet, sažima riječju i gestom jednu sliku zvijezde sa drugom, i naziva planete imenom, – dok je, pažljiviji prema personi svoga pratioca nego prema kosmosu, govorio iznutra, da bi bilo moguće i ne upravo ludo, sada, ovdje govoriti o zvijezdama, kako bi nam mnoge druge stvari bile bliže.

Na začuđeno pitanje njegovog posjetioca, otkada on to „tako dobro poznaje“, odgovorio je protagonist, da je dostignuto povjerenje prema kosmosu naravno posljedica boravka u Davosu. Tada su gost i pacijent počeli da razgovaraju o problemu vremena. Na odgovarajuće napomene konzula Hans Castorp se smijao mirno i kratko zvijezdama. Da vrijeme! Što se toga tiče (…), James će morati pojmove koje je donio sa sobom revidirati, prije nego što ovdje gore o tome počne govoriti. (III, 595)

Neposredno nakon vlastitog dolaska u visoke planine junak romana je počeo intenzivno „o vremenu razmišljati“ (III, 118). Sada njegova misaona aktivnost, potaknuta iskustvima, dostiže vrhunac – a posljedica je obnovljena neizvjesnost. „Kako trebamo učini promjene shvatljivim ravničarskom poštenju, koje su se događale u unutrašnjosti mladog avanturiste“ (III, 754), pita pripovjedač: Bilo bi lako zamisliti bića, možda na manjim planetama, koje imaju neko minijaturno vrijeme, i za njihov „kraći“ život živhane kazaljke našeg pokazivača sekundi, posjeduju surovu ekonomiju satnog noža. Ali treba predstaviti i one s čijim je prostorom povezano vrijeme ogromne aktivnosti, tako da pojmovi rastojanja „upravo sada“ i „ još malo“ „juče“ i „sutra“ u njihovom doživljaju dostižu jedno čudovišno prošireno značenje. To bi bilo, kažimo, ne samo moguće, to bi bilo, u duhu jednog tolerantnog relativizma prosuđivano (…).

Ovdje se nalazi jedno od rijetkih mjesta gdje Thomas Mann vrlo izravno otkriva izvor svojih fizičkih razmatranja. Kao što se vidi, od početka su suprotstavljanja sa stanovnicima udaljenih planeta bila omiljeni motivi popularizacije teorije relativiteta. Einstein je sa „A-Vrijeme“ i „B-Vrijeme“ označavao opoziciju između „Čovjeka Sunca“ i „Čovjeka Zemlje“, koji su imali različite „mjere vremena“, što su bile vremenske razlike između Zemlje i Siriusa, Zemlje i Marsa. Najmanje jednu epistemološku kritiku teorije relativiteta, u kojoj su uspoređeni stanovnici sunca i zemlje, kao i „zemni satovi“ i odgovarajući „instumenti stanovnika sunca“, pozdano je Thomas Mann poznavao. 1920-te godine je on pročitao u Neuen Merkuru:

Šta bi to trebalo značiti, da (…) stanovnici Sunca i stanovnici Zemlje mjere različitim mjerama? To bi trebalo značiti, da imaju različitu procjenu trajanja, kao što nam se jedan sat može činiti neuporedivo duži nego drugi. Ova razlika u vrijednostima (…) nema nikakve veze sa kretanjem.

Autor je u svoje vrijeme insistirao, suprotno tvrdnjama Einsteina, da relativno kretanje „nema nikakve veze sa prostorom i vremenom“ i izjave poput one, „ da je za jednog stanovnika Sunca jedna sekunda kraća ili duža nego za jednog stanovnika Zemlje“, ne mogu se objasniti upotrebom teorije relativnosti.

Što intenzivnije Hans Castorp razmišlja o problemu vremena, tako mu sumnjivije izgleda njegova vlastita tačka gledišta, što pripovjedaču, također, nije ostalo sakriveno:

Šta bi čovjek trebao misliti o zemljinom sinu, za kojega bi svaki dan, svaki sedmični ciklus, svaki mjesec, svaki semestar trebao igrati važnu ulogu, i tako mnogo promjena i napretka donijeti u životu, – koji jednoga dana prihvati ovu bogohulnu naviku i ponekad se prepusti užitku da, umjesto „Prošle godine“: „juče“ i „sutra“ ili tokom cijele godine“, kaže: Ovdje je nesumnjivo posvuda „zabuna i zbrka“ i time je to postaje njegova najveća briga. (III, 755)

Sve veći uvid u opći kontekst dovodi do urušavanja stabilizacije Hansa Castorpa u odnosu na osobne prostorno-vremenske odnose; izričito je riječ obnavljanju „zbrke i zamagljivanja vremensko- prostornih udaljenosti“ (ibid.), što se ponovo izražava kroz nesigurnost junaka povodom njegove starosti (usp. III, 750f.), koja se donosi čitatelju romana kroz pripovjedačevo izričito upozorenje, da se nikada ne pouzdamo na „Hans Castorpovo prosuđivanje i procjenu smisla“ (III, 769).

Ali tada Hans Castorp donosi konačnu odluku: On proklinje jednom za svagda „zemaljsko vrijeme“ (III, 10; 750) i sebe prepoznaje kao građanina svijeta Čarobnog brijega. Nakon što je još jedna zima prešla preko zemlje, on može objaviti, da on napokon nema više dodirnih tačaka sa ravnicom, jer ih je izgubio. Postoji jedna pjesma u našoj Knjizi narodnih pjesama, koja glasi: „Izgubio sam svijet.“ Tako to stoji sa njim. (III, 823)

Od sada protagonist mjeri vrijeme isključivo u odnosu na sistem „iznad“; nepovratno se poistovijetio sa „vremenom Čarobnog brijega“. Hans Castorp podsjeća na blizanca, kojem njegovo vlastito vrijeme iz zemaljske perspektive mnogo sporije protiče, i zbog te činjenice on ostaje mlad tokom svog putovanja u nebo: Dok je on prema predstavama „vremena ravnice“ morao ostariti – jer se određena količina vremena preselila u zemlju u „donjem svijetu“ -, on je činjenično – zbog svoje prostorne uznesenosti – samo malo ostario. U tom smislu, junak tako objašnjava da je sada „putpuno izgubio ravnicu i da je mrtav u njenim očima“ (III, 848).

Posljedično prilagođavanje prostorno-vremenskom svijetu Čarobnog brijega nije više obrnuto: „Zaista, u kasnom razdoblju o kojem govorimo, svaki osjećaj između njega i ravnice je bio potpuno uklonjen“, potvrđuje pripovjedač vlastite predstave Hansa Castorpa – i kao dokaz navodi da se protagonist oslanja na „posjedovanje kalendara“, kako bi odredio vrijeme u domovini, ako to želi – „bilo da se radi o dnevnim događajima, bilo da se radi o uputama za jesenje dane i festivale.“ (III, 984).

Kraj romana, kada Hans Castorp, kao blizanac, koji putuje kroz prostor i vrijeme iz eksperimenta, ponovo aterira na zemlju, dolazi do ultimativnog sukobljavanja dva referentna sustava u glavi junaka. Hans Castorp, kojemu se vrijeme njegovog odsustva nije činilo dugim, nije imao pojma, da je on po zemaljskim mjerama bio izvan svijeta punih sedam godina. Ispostavlja se da je to „hermetička priča“ (III, 994), kao što je slučaj sa paradoksom o blizancima iz teorije relativiteta – koji je zatvoren u prostoru, ali ne i u vremenu. „Svjetski festival smrti“, Prvi svjetski rat, u kojem se tragovi Hansa Castorpa odmah gube, bjesnio je već duže vremena.

Carsten Könneker

Prevod Marko Raguž, Sarajevo 2021.

Izvor: Radio Gornji Grad

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Ajnštajn, Čarobni breg, D.O.M.I.N.E, Književnost, Nauka, teorija relativnosti, Tomas Man