Egzistencijalizam u psihoterapiji

“Znanost i tehnologija mogu sve, svaku udaljenost u prostoru i vremenu čine manjom. No one još uvijek ne mogu stvoriti bliskost jer i najmanja moguća udaljenost još uvijek nije bliskost.”

Martin Heidegger

Filozofiju mnogi vide kao misaonu, apstraktnu aktivnost, udaljenu od svakodnevnog života i živih ljudi. Neki misle kako nema praktične primjene, kako nema sposobnost mijenjati ljudski život. Zar filozofija zaista mora biti odvojena od tijela, osjećaja i ljudskih odnosa?

Mi zaista i poznajemo grane filozofije koje proučavaju apstraktne ideje i stoga su veoma udaljene od stvarnog iskustva i doživljaja. Takve su npr. analitička filozofija i filozofija uma koje ne mijenjaju život običnog čovjeka.

Srećom, znamo i filozofiju koja se bavi svakodnevnim životom i može promijeniti kvalitetu života. To je tzv. kontinentalna filozofija, pri čemu uglavnom mislimo na – egzistencijalizam. Egzistencijalizam je tijekom posljednjih stotinu godina utjecao na ljudske aktivnosti, zaista je mijenjao duh vremena u kojem živimo.

Međutim, kako ja to vidim, egzistencijalizam je najviše traga ostavio u području ljudskih odnosa, a posebno – psihoterapije. Suvremena se psihoterapija više ne može zamisliti bez spoznaja mnogih filozofa egzistencijalizma.

Tako filozof Martin Heidegger, otac egzistencijalizma, u svojoj knjizi “Bitak i vrijeme”, tumači ljudski život i samog čovjeka iz posve nove, do tada nezamislive, perspektive.

(U to vrijeme, njegov suvremenik Sigmund Freud na čovjeka i njegove probleme gleda kao da su odvojeni, izolirani od svijeta. Kao da svijest može postojati odvojeno od promatrača. Tek je pola stoljeća kasnije, psihoanalitičar Heinz Kohut, Freudov učenik, ustanovio kako ljudsku svijest ne možemo odvojiti od promatrača, a promatraču je dao i ime – objekt sebstva. Time se psihoterapija počela zanimati za svijet egzistencijalizma i djelo Martina Heideggera.)

Ovdje ćemo pokušati objasniti filozofiju Martina Heideggera iz perspektive suvremene psihoterapije jer se suvremena psihoterapija i egzistencijalizam u temeljnim načelima uopće i ne razlikuju. Granu psihoanalize nastalu spojem Heideggerovog egzistencijalizma i Kohutove psihoanalize zovemo intersubjektivnost.

Intersubjektivnost se temelji na Heideggerovoj filozofiji, čak je i preuzela temeljna načela egzistencijalizma.

To su :

– Bivanje ovdje i sada nasuprot odvojenoj, izoliranoj egzistenciji
– Autentičnost nasuprot lažne osobnosti
– Afektivna stanja i osjećaji nasuprot patološkoj prilagodbi drugima
– Emotivno prihvaćanje vlastite konačnosti nasuprot tjeskobi i anksioznosti
– Umjetnost i poezija nasuprot tehnologiji i znanosti

Zajedništvo nasuprot odvojenoj egzistenciji

Najveći je doprinos Martina Heideggera njegovo tumačenje života, bitka, kao života “ovdje i sada”. To je tu-bitak (Dasein), njemačka riječ za život u kontekstu. Još nam je važniji njegov pojam zajedništva (Mitsein), spoznaja kako ljudska svijest može postojati samo u zajedništvu, jedino u odnosu s drugim čovjekom.

Možemo se upitati od kakve je praktične važnosti spoznaja kako je ljudska svijest ovisna o promatraču? Nije li to samo akademsko pitanje bez primjene u stvarnom životu? Drugim riječima, postoji li razlika između terapeuta koji vjeruje kako je odvojen od svog klijenta, i terapeuta koji vjeruje kako je sa svojim klijentom na određenoj razini ipak povezan?

Kartezijanska perspektiva u psihoterapiji

Klijent s problemom depresije prvo dolazi po savjet terapeutu koji vjeruje kako je odvojen od svog klijenta, odnosno, kako svijest postoji odvojeno od promatrača. To je tzv. kartezijanska perspektiva u psihoterapiji, po kojoj promatrač ne utječe na promatranog. Klijent je tog dana posebno bezvoljan, apatičan, depresivan, ali ne zna što je tome uzrok. Na kraju prihvaća tumačenje terapeuta kako potiskuje svoju agresivnost. Obojica se slažu da to potiskivanje agresije treba prestati. Na žalost, klijent nema pojma na koga je ljut, tako da ne može doživjeti afekte ljutnje niti ih usmjeriti prema drugoj osobi. Na terapeutovu inicijativu klijent se prisjeća kako se u djetinjstvu često znao ljutiti na svog oca. Međutim, otac je već desetak godina mrtav tako da ne može očekivati kako će svoje osjećaje ikada pokazati ocu. Terapeut predlaže da će on glumiti oca, a klijent treba reći sve što misli i osjeća, zamisliti kako je pred njim otac. Klijent zaista govori sve što želi, uopće se ne srami svojih osjećaja. Međutim, promjene nema, klijent je jednako letargičan, bezvoljan i depresivan kao i prije. Terapeut i klijent se čude kako je moguće da obojica znaju uzroke depresije, ali depresija se nije ni malo povukla.

Intersubjektivna perspektiva

Isti klijent s problemom depresije dolazi po savjet novom terapeutu. Ovaj terapeut, za razliku od prošlog, vjeruje kako svijest postoji samo u oku promatrača, odnosno, vjeruje kako terapeut utječe na klijenta na brojne načine. (Drugim riječima, vjeruje kako “klijent postoji u oku terapeuta” i obratno, terapeut u oku klijenta, da citiram Donalda Winnicotta.) Klijent je opet bezvoljan, letargičan i depresivan kao ranije. Opet ne može ustanoviti uzrok depresije, ali vjeruje kako se radi o ljutnji nepoznatog porijekla. Uglavnom, svima se čini kako će i ova terapija završiti neuspjehom kao i ona prva.

Ipak, ovoga puta terapeut izvor ljutnje ne traži u klijentovom djetinjstvu ili izvan terapeutske situacije. Terapeut je siguran kako je izvor ljutnje prisutan ovdje i sada, samo ga treba otkriti. Klijent se u početku opire ideji kako njegovo raspoloženje ovisi o terapeutu. Naposljetku ipak priznaje kako mu smeta što terapeut uvijek zapisuje svaku riječ, a ne gleda ga u oči. To smatra jako ponižavajućim, i to ga strašno ljuti. Klijent priznaje kako ga je to ljutilo i kod prvog terapeuta, ali se bojao išta reći. Uglavnom se prilagodio kako bi terapeut bio zadovoljan.

Terapeut pomalo prestaje zapisivati i počinje razgovarati s klijentom. No klijenta smetaju i druge stvari, a neke od njih terapeut ne može promijeniti. Na primjer, klijenta ljuti što terapeut ima višak kilograma, što nije životniji, vitalniji. No iako se taj problem ne može riješiti, klijent sada može pokazati svoje razočaranje, a terapeut prepoznaje i prihvaća njegovu ljutnju. Ohrabren terapeutovim nastojanjem da bude ovdje i sada te terapeutovim nastojanjem da junački prihvati klijentovu kritiku i afekte ljutnje, klijent sve više pokazuje sebe i svoje osjećaje. Ima ga sve više, pomalo stječe vlastitu autentičnost. Svoju novo stečenu sposobnost pokazivanja afekata klijent s uspjehom primjenuje na svom poslu, prema šefu, i u mnogim drugim situacijama. Manje je osjetljiv na kritiku, pokazuje više ambicija.

Depresija je nestala!

Možemo reći kako ta mala razlika u perspektivi čini zaista veliku promjenu.

Pitamo se zašto svi terapeuti ne prihvate svoj dio odgovornosti u terapiji? Po riječima Roberta Stolorowa, oca psihologije intersubjektivnosti, terapeut se svjesno ili nesvjesno boji gubitka kontrole i nadzora nad terapeutskom situacijom. On se u strahu pita – Što ako terapija preraste u nekontrolirani kaos u kojem se ne zna tko je klijent, a tko terapeut?

Međutim, Stolorow nastavlja kako taj strah nije opravdan, veća je opasnost da terapeut ne želi prihvatiti svoju ograničenost i svoj manjak empatije, što je obično uzrok razočaranja i neizgovorene ljutnje u klijentu.

Autentičnost nasuprot lažne osobnosti

Kada Heidegger govori o autentičnosti, na što zapravo misli, što za njega znači biti autentičan? Znači li to imati osobnost ili biti cjelovit? Ne, jer osobnost može biti lažna, znamo kako je lako preuzeti tuđu osobnost. Stavovi, misli, vjerovanja za koje mislimo da su naši, ipak dolaze izvana, od drugih. Taj se proces kojim tuđe uvjerenje postaje naše naziva – identifikacija. Identifikacija je proces kojim pounutrujeno, introjiciramo ponašanje drugog (Das Man), kako bi se s njime stopili, bili jedno. Identifikacija počinje u ranom djetinjstvu, to je pokušaj djeteta da se vrati u majčino okrilje. Time dijete želi ostvariti svoju fantaziju – Ti si savršena, a ja sam dio tebe.

Identifikacija se ne može izbjeći. Kako kaže Heidegger, svi smo bačeni u ovaj svijet i od nas se traži da preuzmemo tradiciju u koju smo rođeni. To su jezik, rod, nacija, vjera i sve drugo što tradicija već znači. Tako Simone de Beauvoir, poznati egzistencijalist, kaže – Ženom se ne rađa, ženom se postaje!

Za povratak autentičnom bitku, kada čovjek prestaje biti tumačen od Drugih, već biva vođen svojom savjesti, Heidegger koristi riječ – odlučnost, rezolutnost (Entschlossenheit).

Iz te je perspektive psihoterapija proces razučavanja tradicije, njene dekonstrukcije, i učenja sebe, svoje autentičnosti. Možemo se upitati – Što je to baš samo i jedino moje, to što nisam pokupio od drugih, što ne mogu izgubiti? Odgovor je jednostavan – To je moje tijelo, odnosno, svi oni osjećaji i afekti koje moje tijelo sadrži. Prema tome, psihoterapija je mjesto gdje se uče imena osjećaja.

Tako je klijent iz prvog primjera naučio riječi za osjećaje koje je godinama smatrao negativnima. Kao iz filma o Harry Potteru, to su oni osjećaji “čije se ime ne smije izgovoriti!” Govorimo o mržnji, ljutnji, bijesu, destrukciji i drugim afektima koji se u obitelji ne izgovaraju, i koje je društvo odbacilo.

Klijent je vjerovao kako je njegov prvi terapeut objektivan, kako posjeduje bezgrešno znanje o svijetu psihologije, tzv. perspektivu Božjeg oka. Time je klijent ušao u svijet metafizike. To je svijet apsolutnog znanja, bezgrešnog roditelja. No drugi mu je terapeut pomogao da tu metafiziku uništi (Destruktion). Klijent time ulazi u svijet onoga što Heidegger naziva “primordijalni svijet prvobitnih iskustava i doživljaja”. To uništenje apsolutnih metafizičkih perspektiva, bezgrešnih autoriteta, neki filozofi kasnije zovu – dekonstrukcija.

Ovdje možemo citirati još jednog egzistencijalista, filozofa Alberta Camusa, koji kaže – Jedini način da preživimo ovaj neslobodni svijet jest da postanemo toliko autentični da svaka naša gesta bude čin posvemašnje pobune! (Heidegger nije previše cijenio francuske egzistencijaliste. Govorio je kako je svaki Francuz u svojoj duši kartezijanac, odnosno, kako svaki Francuz svijet uvijek promatra odvojenim od sebe.)

Afektivna stanja i osjećaji

Heidegger je jedan od rijetkih filozofa, možda čak i jedini, koji svoju filozofiju temelji na osjećajima, afektima, raspoloženjima (Stimmung). Po njemu je raspoloženje ili afektivno stanje naš glavni instrument kojim se usklađujemo (Befindlichkeit) sa svijetom. Raspoloženje ili afektivno stanje prirodna je posljedica našeg pomaka prema autentičnosti. Kao što već znamo, dijete na svijet dolazi stopljeno, u fizičkoj simbiozi s roditeljem. Kasnije to stanje fizičke stopljenosti i simbioze nastoji produžiti fantazijom identifikacije s drugima. Postići autentičnosti znači prekinuti stopljenost, simbiozu ili identifikaciju s roditeljem, društvom ili tradicijom. Drugim riječima, znači napustiti svijet metafizike. Takvo odvajanje od Drugoga, spoznaja da s drugim nisam jedno, uvijek će pokrenuti afekte, stvoriti određeno raspoloženje. Drugim riječima, bez afektivnog stanja, raspoloženja, ja ne mogu vidjeti Drugog, ostajem njegovim dijelom, produžetkom. Moje raspoloženje, tuga ili ljutnja, tako postaju kontekst za moj susret s Drugim.

Anksioznost i tjeskoba

Za Heideggera temeljno raspoloženje ili afektivno stanje kojim se čovjek otvara prema životu, kojim ostvaruje vlastitu autentičnost, jest – anksioznost ili tjeskoba. Drugim riječima, kada smo anksiozni ili tjeskobni možemo biti sigurni kako se približavamo autentičnom bitku. Biti svoj, biti autentičan, znači preživjeti strah od odvajanja, strah da ćemo nestati ako napustimo svoju kuću, vjeru, tradiciju. Taj strah osjećamo i kada vjera, tradicija, roditelji napuštaju nas. U oba se slučaja bojimo odvojenosti od drugih, jer biti odvojen znači smrt, a možda i nešto gore od smrti. (Kao što već znamo, i samoubojstvo je način da bijegom u smrt izbjegnemo odvajanje.)

Tjeskoba i anksioznost uvijek se pokreću pri spoznaji vlastite konačnosti (Endlichkeit), spoznaji da smo od svijeta odvojeni prostorom i vremenom. Stopljeni sa svijetom, mi smo mu preblizu, on nam izmiče. Vidjeti drugog čovjeka znači vidjeti ga na udaljenosti od sebe, odmaknuti se od njega u prostoru. Osim prostorom, od drugog smo čovjeka odvojeni i vremenom. Netko će od nas dvoje otići prije, ili moj prijatelj ili ja, naše je prijateljstvo ograničeno vremenom. Tako je ljudska konačnost u vremenu temelj autentičnog bitka, što je i naziv Heideggerove knjige – Bitak i vrijeme. Da je besmrtan, čovjek ne bi bio živ!

Već znamo što o tome kaže Heinz Kohut

– Postići mudrost znači emotivno odreagirati spoznaju o vlastitoj ograničenosti i konačnosti u vremenu i prostoru.

Po Heideggeru, jedini je lijek protiv bolnih afekata anksioznosti i tjeskobe – prihvatiti vlastitu konačnost, vlastitu smrtnost. Možemo reći i kako je psihoterapija mjesto gdje klijent spoznaje i prihvaća svoju konačnost tako da uči imena osjećaja koji se tada pokreću.

Umjetnost i poezija nasuprot tehnologije i znanosti

U svojoj knjizi – Bitak i vrijeme, Heidegger tvrdi kako je zapadna misao, od starih Grka do danas, zanemarila važno filozofsko pitanje – Što znači BITI? Po čemu je to čovjek ŽIV? Kako kaže Heidegger, zapadno društvo tone u nihilizam, zaborav bitka. Sva je kriza suvremenog društva posljedica tog pada u nihilizam, dok je bitak, odnosno život, danas u posve drugom planu.

Posljedica tog zaborava bitka jest i osiromašenje jezika. Po Heideggeru “Jezik je kuća bitka”, jer jezikom izražavamo i dijelimo naše afektivno stanje i raspoloženje. Na žalost, jeziku suvremene znanosti nedostaju riječi za afekte, jeziku tehnologije nedostaju riječi za osjećaje. Prema tome, život u svijetu znanosti jest život izvan osjećaja, a život u svijetu tehnologije jest život izvan ljudskog. Koristeći znanstveni rječnik za tumačenje čovjeka, kao što to rade neuroznanosti ili psihologija, čovjeka svodimo na neživu tvar, na mozak i neurone, pri čemu on gubi svoju afektivnu dimenziju. Problem je kada znanost i tehnologija ovladaju društvenim prostorom te istisnu ostale ljudske aktivnosti i ljudski rječnik. To se upravo dešava s uvođenjem danas veoma popularnog STEM-a (Science, Technology, Engineering, Mathematics) u naše škole. STEM tako dolazi na mjesto gdje su nekada bili umjetnički predmeti, likovni i glazbeni odgoj. Kao što znamo, jezik umjetnosti pomaže čovjeku da izrazi svoja afektivna stanja i raspoloženje, i po tome je nezamjenjiv! Ukratko, možemo živjeti u svijetu bez znanosti i tehnologije, ali u svijetu bez ljudi ne možemo!

Znanost je pokušaj širenja svijesti na vanjski svijet, baš kao što je to empatija. No empatična osoba zna kako se nije moguće do kraja uživjeti u drugu osobu jer nam druga osoba uvijek izmiče. Drugu osobu nije moguće svesti na poznato. Empatija će stoga uvijek završiti razočaranjem, bolnom spoznajom kako se ne možemo proširiti na drugog. Drugi odbija biti našim produžetkom. Suprotno tome, znanost to može. Ona održava iluziju spoznaje, kontrole i nadzora drugog. Tako je objekt mjerenja uvijek produžetak znanstvenika, njegov dio, a ne cjelina za sebe. Tom se narcističkom obranom poriče bolno razočaranje, bolna spoznaja o ograničenosti i konačnosti. To je razlog što u znanosti afekti tuge i žalosti nisu poznati.

Po Heideggeru, najbolji način da se izrazi bitak, autentičnost i zajedništvo, su – umjetnost i poezija. Djeca koja odrastaju u svijetu bez umjetnosti i poezije bit će siromašna za riječi koje izražavaju osjećaje i život. To je svijet robota, a ne ljudi. Ako je religija jedan način da čovjek izgubi samog sebe, tada je znanost drugi. Stoga vjerujemo kako bi u školi umjesto vjeronauka i informatike trebalo više umjetnosti, glazbe, slikarstva i poezije. Ukratko, ljudsko se biće ne može reducirati, racionalizirati ili reificirati. Zato bi važna poruka koju bi svako dijete trebalo naučiti bila – Ne svodi!

Heidegger i antisemitizam

Kako objasniti Heideggerovu sklonost nacizmu i antisemitizmu tridesetih godina prošlog stoljeća? Vjerujem kako je njegovu autentičnost svladala njegova ambicija koje nije bio svjestan.

Mi znamo za dva puta kojima se autentičnost gubi. Prvi je stapanje, identifikacija s drugima, proces kojeg je Heidegger dobro objasnio.

Međutim, on nigdje ne spominje potrebu da svijet svedemo na sebe, da se proširimo na druge. Možda Heidegger nije uvrstio narcizam u svoju filozofiju jer te svoje obrane nije bio svjestan i zato od nje nije mogao odustati. Njegov prijatelj i student Hans Georg Gadamer sjeća se razgovora s Heideggerovim školskim kolegom iz ranog djetinjstva. Za Heideggera je rekao – Bio je najmanji od svih nas, najsitniji, nije ga bilo za vidjeti. Ali je od svih nas bio najglasniji, bio je vođa!

Možemo se upitati nije li Heideggera njegova poreknuta grandioznost spriječila da zaokruži svoje životno djelo? Međutim, vjerujem kako je Heideggerovu filozofiju nastavio i čak zaokružio njegov učenik, filozof Emmanuel Levinas. Ontologija, vještina bitka, tako se pretvara u etiku, otkrivanje Drugog. Ono što im je obojici zajedničko jest dekonstrukcija metafizike, vjera u običnog čovjeka.

Kako kaže Martin Heidegger u svojoj pjesmi:

“Rođeni smo prekasno za bogove,
a prerano za autentični bitak.
Poezija autentičnog bitka, tek započela,
jest čovjek!”

Autor: Vladimir Nemet

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

  egzistencijalizam, Filozofija, Frojd, Hajdeger, Psihologija, psihoterapija