Dužnost! Bože, koliko mi je samo puta ta teška riječ pala na um. To je svaki dan ono na šta se pozivam i što pozivam ne bi li tako život postao lakši, ali sa protokom vremena sve više shvatam da je sama dužnost teška poput planine i da njena svrha nije da učini da se lakše živi, već da se preživi. To breme obično nosi jedan ili nekolicina, oslobađajući tako druge tog groznog tereta i pitam se samo šta se dešava kada čovjek nije kadar da podnese taj teret ili još gore da ga razumije?

„Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi“ rekao je Njegoš, ali to se odnosi na ljude iz prvih redova istorije koji su, nošeni hrabrošću ili nekim drugim motivom, uspjeli da njihovo ime ostane zapamćeno. Ipak, ovdje je riječ o onima koji svoju žrtvu čine iz čiste dužnosti i nesebičnosti, a njihova imena ne ostaju zapisana čak ni na marginama.

Jedan od takvih likova je i gazda Mladen, glavni junak istoimenog romana Bore Stankovića. To je, ustvari, biografija junaka, svojevrsnog skrivenog Prometeja čija vatra gori iznutra, u njemu samom, osvjetljavajući tako put onima oko njega. To je čovjek koji izgara iznutra, a svjetlost je jaka onoliko koliko je čvrsta materija koja je proizvodi.

Gazda Mladen je takav od početka. Smatrao je svojom dužnošću da sve što mu je povjereno uradi na najbolji mogući način: ako je išao u školu, morao je biti najbolji đak; ako je brinuo o radnji, morao je biti najbolji trgovac; ako je brinuo o porodici, radio je najbolje što je znao i mogao. Ono što je znao i ono od čega je napravljen, morao je da pokaže vrlo brzo, jer mu kao sasvim mladom umire otac i primoran je da preuzme porodičnu trgovačku radnju, posao o kome nije znao ništa i da na sebe preuzme odgovornost hranitelja porodice.

Gledajući spolja, nevještom posmatraču bi se učinilo da je Mladen u sebi potisnuo sve što je ljudsko, sve nagone i strasti, zadržavajući lični asketizam i konstantno uvećavajući porodično bogatstvo, tj. ispoljavajući one osobine koje trgovački esnaf visoko cijeni. Skrojen od materijala sačinjenog od dužnosti i odgovornosti, mladi Mladen vrlo brzo prerasta svoje godine i svojim zalaganjem pretiče i mnogo iskusnije trgovce.

„Gazda Mladen“ je nezavršen roman i to je prava šteta, jer je to okean motiva, ideja, tema i likova. Stereotipe za društvo tog doba, za koje važi da je izrazito patrijahalno, ruši lik Mladenove babe koja predstavlja glavu porodice. Naime, poslije jednog kratkotrajnog posrnuća u porok zvani kocka, Mladenov otac zapada u dugove koji prijete da porodici oduzme sve. Baba rasprodaje svoju očevinu i vraća dugove, a ostatak sakriva. Na taj način ona sebe uspostavlja kao moralni autoritet i svevidjeće oko koje pažljivo motri i bdi nad porodicom.

Tu je, naravno, i motiv iskupljenja, jer babin sin, a Mladenov otac do kraja života pokušava da se iskupi za svoj grijeh kockanja. Iako će se Mladenov otac do kraja života truditi da opravda drugu šansu, njegova majka će zauvijek prema njemu da gaji nepovjerenje, plašeći se mogućnosti ponovnog posrnuća. To dovodi do situacije da u jednom veoma patrijahalnom društvu žena bude glava porodice. Takva situacija i negira patrijahalnost, jer prikazuje stvarnost u kojoj glava porodice nije određena polom na rođenju, već promišljenim postupcima koji neće ugroziti porodicu. Ovo mjesto u romanu dobra je tema za raspravu (koju ja ovdje neću započinjati), da li je to izolovani (specijalni slučaj) ili je emancipatorski momenat.

Kada Platon u svojoj „Državi“ govori o upravljačima, kaže da su to ljudi na čije obrazovanje se posebno obraća pažnja i koji se neprestano kontrolišu i testiraju kako bi bilo sigurno da su to ljudi sposobni da preuzmu buduće rukovođenje državom.

Bora Stanković kao da je bio na ovoj liniji kada je pisao „Gazda Mladena.“ Mladenova baba je na stalnom oprezu i neprestano na oku drži prvo Mladenovog oca, a zatim i Mladena, pokušavajući da utvrdi da li su zaista postali ljudi kakvi treba da budu ili i dalje postoji mogućnost posrnuća. Tek kada se uvjeri da je Mladen sazrio u čvrstog čovjeka i domaćina, ona mu prepušta ulogu prvog u porodici.

Mladenova majka je lik koji oslikava klasičnu ulogu žene tog doba. Njena uloga je trostruka: ona je žena, majka i snaha. U patrijahalnom društvu, njeno mjesto je u drugom planu. Kao žena, prvenstvo se daje mužu; kao majci, prvenstvo se daje sinovima; kao snahi, prvenstvo ide svekru i svekrvi. Ipak, ona je stub kuće, čvrsti temelj, vezivno tkivo koje treba sve da poveže u jednu cjelinu. S druge strane, kao živo biće ona očekuje ljubav od muža, sreću za djecu i poštovanje od svekrve.

Budući da je Mladen od malih nogu bio „star mali“, ona se okreće drugom, mlađem sinu. Sa njim može da ostvari prisniji kontakt, jer je Mladen uvijek imao određeni gard prema pretjeranoj bliskosti.

Iako se priča odvija u patrijahalnoj sredini, Mladenova majka ima dovoljno slobode da se kreće i druži i nema prebacivanja ukoliko se zadrži duže u razgovoru u nečijoj kući.

Asketizam je još jedan motiv koji Stanković istražuje u romanu. Asketizam i njegove posljedice, tj. uzročno – posljedične veze. Da li je gazda Mladenov asketizam posljedica njegovog osjećanja dužnosti ili je oruđe kojim pripomaže tom osjećanju? Rekao bih da je u pitanju i jedno i drugo.

Mladen je čovjek povučen u sebe, opšti sa okolinom samo koliko mora i koliko maniri nalažu. Njegov cilj je očuvanje porodice. Ozbiljan je, radan. Čuva se poroka, nije proždrljiv, pije veoma malo i to onda kada mora, zbog društva. Kroz svoj asketizam nalazi snagu da dokaže da je dovoljno jak da postane glava porodice. Ipak, to dokazivanje svog karaktera kroz asketizam dobija zastrašujuće razmjere. Na unutrašnjem planu, to je mazohizam, dobrovoljno mučenje zarad porodice. Zbog toga se nikada nije oženio i ne samo to, nikada nije spavao sa ženom i povrh svega jedinu djevojku koju je volio udao je za drugog. Udao ju je jer su baba i majka smatrale da nije za njihovu kuću. To pokazuje njegovu racionalnost, razmišljanje oslobođeno osjećanja.

Na spoljašnjem planu, njegov asketizam se pretvara u ogromni moralni uzor veličine planine. To čini nelagodu svima koji se nalaze u sjenci te gromade. Kada uđe u sobu zamire razgovor, prekida se pjesma, sve u strahu od njegove osude.

Ipak, i tu dolazi do izražaja njegova veličina. Znajući da njegova pojava ima efekat da izaziva nelagodu u drugima, on se povlači u sebe, povlači se iz društva, osamljuje se. Odlazi na spavanje vrlo rano, čak i kada mu se ne spava, a sve to da bi dao prostora drugima, slobodu da se osjećaju nesputano.

U samoći svoje sobe čita Stari Zavjet. Bog koji kažnjava. Postavlja se pitanje da li je njegov asketizam religioznog porijekla? U svojim već poodmaklim godinama, dolazi u sukob sa majkom. Majka kao i svaka majka želi samo da njeno dijete bude srećno. Iako je već prestario za ženidbu, nije za sreću. Majka za kućne pomoćnice, jednu za drugom, dovodi mlade i lijepe djevojke, ne bi li koja zapala za oko Mladenu. To izaziva strašan sukob s majkom gdje on prijeti da će zauvijek otići ako ona ne prestane da radi to što radi. Suočena s takvim ultimatumom, ona se miri sa sudbinom da neće imati Mladenove unuke.

Mladen je svjestan svoje žrtve, bremena koji nosi na svojim plećima. On za to ne krivi nikoga, to je njegov teret. Taj teret nosi s razlogom, a razlog je porodica. Naravno da nije lako, ali treba izdržati. Uostalom, to je požrtvovanje, to je dužnost.

Turgenjev u svom „Faustu“ kaže:

„Život je – teška patnja. Uzdržavanje, neprekidno uzdržavanje, – to je njegov tajni smisao, njegova odgonetka. Ne o ispunjavanju omiljenih ideja i snova ma kako oni bili uzoriti, već o ispunjavanju dužnosti, eto o čemu treba čovek da se stara. Ako ne nametne sebi lance, gvozdene lance dužnosti, ne može on izdržati borbu do kraja, a da joj ne podlegne. A u mladosti mi mislimo: što veća sloboda, tim bolje, tako će se dalje otići. Mladosti je dopušteno da tako misli; ali je sramota zavaravati se obmanom, kad ti je na kraju krajeva surovo lice istine zagledano u oči.“

Sve to zna Mladen i šta dobija i šta gubi, ali ponekad se zapita nad svojom sudbinom. Pred njom smo svi jednaki.

„Kad su, posle toga, naišli na “tevter”, otvorili ga da vide ko koliko duguje, u tom dugačkom, starom, njegovom rukom uredno vođenom tevteru, na jednoj strani, sasvim iznenada, nađeno je zabeleženo ‐ ko zna kada, valjda u kakvo proletno sablazno veče, valjda u kakvu tihu i mirišljavu noć ‐ i ovo: Umreću ranjav i željan.

I potpisao se, ali ne: gazda, hadžija, već samo Mladen, i ništa više.“

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

  Bora Stanković, Gazda Mladen, Goran Došen, Književnost