Gospodin | PULSE Magazin

https://gorankatic40000bc.artstation.com/store/prints

Osim što je bio vrstan filozof i istoričar Hjum je poslije smrti postao nagao čovjek, sklon skidanju puške sa zida na najmanju sitnicu, upućeni luđak u finese kalibara i municije. A imao je i par problema s tim zecom već nekoliko mjeseci jer što god da posadi u povrtnjaku ovaj mali ”smrad”, nakon provlačenja kroz rupu na drvenoj trošnoj ogradi, pojede.

Otkad su ga filozofski fanatici 400 godina poslije smrti digli iz mrtvih i smjestili u ovo malo ruševno mjesto sve što može da radi je da proba da uzgaja nemodificirano povrće, da ide u lov i druži se sa sebi sličnima u lokalnoj streljani.

U vrtlarskoj aktivnosti ga vidimo i ovoga jutra s grabljama u rukama i okrenutog leđima ogradi gdje zec baš sad prolazi kroz rupu i bivajući u tački A i vremenu T1 te krećući se do tačke B i zaustavljanja u vremenu T2, u vremenskom intervalu koji počinje u T3 i završava se u T4 jede kupus.

Hjum se okreće i tek u vremenu T5 uočava zeca koji bježi ka rupi kroz koju je i ušao u baštu.

Hjumu je jasno: posljedica u vidu pojedenog kupusa je uzrokovana zecom napasnikom tj. bezobraznom zečjom svinjom koja uništava tuđi rad i sad sa svojom čupavom malom stražnjicom bježi od mogućih loših posljedica vlastitih akcija.

Ako posljedica izgleda kao da ishodi iz naizglednog uzroka, onda vjerovatno ishodi iz naizglednog uzroka. Logika puna rupa, ali bavljenje kupusom je naizgled jednostavnije od preispitivanja ljudskog rasuđivanja i navika.

Hjum ipak nije znao da je krtica u toku noći oglodala polovine kupusa koje ne gledaju na njegovu kuću tako da se iz njegove perspektive činilo da je kupus netaknut.

Također nije znao da je krtica imala nerašćišćene poslove sa zecom i da taj njihov sukob traje već par godina.

Krtica je već od početka postavila znak da drugi ne ulaze u povrtnjak jer je to njena teritorija, a bila je i vrlo agresivna i vična borbi – neki koji su preživjeli njen napad kažu i svirepa. Otjerala je i mačke i pse i lisice van svog ”domena”, ali zec je pravio probleme.

Pošto je imao više nego uobičajene narcističke crte i sklonost sceni tipičnu za dramske umjetnike odlučio je da namjerno provocira krticu i primjenom udri i bježi taktike da jede povrće u ”krtičinom” povrtnjaku kako mu se prohtje.

Bilo je tu i drugih stvari poput zečevog petljanja u krtičinu prosidbu jedne ženke krtice koja je živjela oko kilometar i pol dalje blizu početka predgrađa ovog malog mjesta. Dobra lokacija s pogledom na rijeku, a potencijalna mlada s manjim brkovima i vrlo lijepa, makar na slikama koje su razmjenili preko telefona. Zvučalo je bolje nego što se činilo.

Zec je iskoristio svoja poznanstva i sklonost skupljanju podataka te ”brizi” za tuđe poslove i ocrnio krticu tako da ni šaka svježih rumenih larvi kao poklon nije mogla odobrovoljiti ženku da makar razmotri prihvatanje krtičine ruke.

Krtica je umjesto depresije radila ono što je bilo u skladu s njenim karakterom – usred dana napadala je veće i opasnije lokalne pse i prekidala borbu tek kad bi ih, nakon prolongiranog sukoba u kojem je nijednom nisu mogli potčiniti, dovela na ivicu smrti. Iskoristivši svoje genetske predispozicije i dugu duelističku praksu krtica je postala efikasniji predator i od mačaka.

Po postavljanju protivnika u potčinjenu poziciju rekla bi mu par riječi, zatim ga pustila i smirila se za neko vrijeme. Korist svega toga je bila i potvrda dominacije, dokaz da je u ovom kvartu krtica ipak patron kome se druge zvjerke obraćaju i trebaju obraćati za pomoć i zaštitu.

Da se duža priča skrati i vrati na kolosjek, prateći Hjumovo raspoloženje krtica je vidjela da je isto dostiglo tačku ključanja te špijunirajući ga prislušnim uređajima postavljenim u ovaj dio mjesta već prije par godina saznala da razmišlja da se obračuna sa zecom jednom za svagda.

Zašto Hjum jednostavno nije popravio ogradu nije nikom bilo jasno, ali da su indijanci pucali u konje kočija se ne bi kretala, zar ne?

Epilog nije prijatan i uključuje vatreno oružje i jednog oderanog pečenog zeca. Ali je jedna stvar zanimljiva da se spomene, ispričao ju je jedan lijeni puh koji je živio u duplji osušenog drveta blizu krtice i koji, naravno, nije ulazio u njen posjed, ali ga lokalne životinje uzimaju kao svjedoka vrijednog povjerenja.

Ranjenog zeca krtica je pratila i kada je ovaj ubrzo posustao privukla mu se odostraga, obuhvatila ga prednjim šapama oko vrata i prislonila nož pod njegovu bradu.

Zec je znao što je u pitanju i ko je iza njega:

– ”Sav taj trud ne bi li se jedan zec eliminirao, a, krtico?”

– ”Satisfakcija bi možda bila veća da sam to sam uradio, ali morao sam ići zaobilaznim putem jer ipak poznaješ par zvjerki s kojima želim zadržati dobre odnose.”

– ”Da, uvijek na vrhu i uvijek s punom kontrolom…, drži sve u mraku i ne pokazuj namjere… Dobro odigrano.”

– ”Onaj debil će te ubrzo naći ovdje tako da moram malo skratiti i biti brži. Do ovoga ne bi došlo da si drugačiji i da sam ja drugačiji, ali pošto nisi mogao raditi drugačije od onoga što si, tako sam i ja morao uraditi prateći svoju prirodu. Što se desilo moralo se desiti.”

– ”Umjesto osvetničke naslade nekog kome sam zagorčao život dobio sam neoriginalni sto puta prežvakani bijedni filozofski traktat jedne ćorave krtice. Mislio sam da si pametniji, a ono glupava moralizatorska spodoba nalik svjetini koja ne zna ništa. Mora da sam već krepao i da me neko kažnjava.”

– ”Idi do vraga.”

I tu je krtica ostavila zeca da umre te kružeći i izbjegavajući Hjumov i dolazak njegovog lovačkog psa, kojeg je već odavno pedagoški napala i stavila na njegovo mjesto, vratila se u svoje podzemne hodnike i nazvala par stalnih krtičjih konkubina puštajući krtičji porno film i sortirajući larve, insekte i svježe očišćene gliste za gošće.

Imanje neprijatelja je privlačno, izazovno i neophodno da zavara dosadu i da domen i njegovog krtičjeg vlasnika stalno drži na oprezu, ali sad je trebalo naći neke nove izazove.

Ubrzo gospođice su došle i on ih je primio sa stilom, što se moglo i očekivati.

Ovo je znao i puh od povjerenja kojeg pažljivo slušaju druge životinje dok im u krčmi pripovijeda: