Knjiga eseja čuvenog francuskog književnika, romanopisca i esejista, Maurice Blanchota, „Književni prostor“ u originalu je objavljena godine 1955., kod pariškog nakladnika Gallimard. Radi se o značajnoj knjizi za sve koji se bave stvaranjem, proučavanjem, razumijevanjem umjetnosti, koji su duboko privučeni njenom tajnom, u čijem je pronicanju Maurice Blanchot, osobito kada je riječ o novijem vremenu promatranja i analize umjetničkog teksta, ali i stvaralaštva općenito, jedan od onih koji su u tome poslu otišli najdalje.

Maurice Blanchot (1907.- 2003.) bio je originalan autor, koji je od kritike načinio samosvojan književni žanr, razvijajući i njegujući vlastiti esejistički stil i misao. Život posvećen književnosti ostavio je više od pedesetak djela – romaneskne tekstove, koji, poput onih Samuela Becketta, izražavaju „zahtjev da književnost privedu njezinom kraju, njezinoj istini“ (romani „Toma mračni“, „Vrlo visoko“, „Zaustavljanje smrti“, „Onaj koji me nije pratio“, „Čekanje, zaborav“, „Čas moje smrti“…), i zbirke eseja poput „Dio vatre“, „Književni prostor“, „Buduće knjige“, „Beskonačni razgovor“, „Od Kafke prema Kafki“, „Pisanje katastrofe/raz-zviježđe“).

Najveći poticaj njegovu radu bili su poezija i promišljanja Stéphanea Mallarméa, nadrealizma, književnost Franza Kafke, filozofija Martina Heideggera i Emmanuela Levinasa, s kojim je bio i prijatelj. Značaj i utjecaj rada Maurice Blanchota su veliki, osobito kada je riječ o teorijskom i filozofskom radu Paul de Mana, Jacquesa Derride i Michel Foucaulta.

„Književni prostor“ jedna je od njegovih najvažnijih esejističkih knjiga, unutar koje Maurice Blanchot na bespoštedan način razmatra mnoge krucijalne momente vezane uz književno stvaranje, kao što su samoća djela, pisanje kao neprekidna djelatnost, vezana uz doživljaj i prepuštanje beskrajnosti, književno pisanje dnevnika, pisanje kao doživljaj i prepuštanje odsutnosti vremena, rizik pisanja, pisac koji pišući napušta vlastito „ja“… On kreće od razmatranja „Kafkinog slučaja“ u književnosti, unutar kojega je osobito važno mjesto konflikta, kao jedno paradigmatsko mjesto unutar kojega se na ovaj ili onaj način može sagledati i prepoznati svaki stvaratelj. Obzirom da je konfliktna situacija nerješiva, Kafka spas traži u književnosti – ona postaje njegova „borba za preživljavanje“. On od umjetnosti zahtijeva, kako zamjećuje Blanchot, da ga spasi od propasti. Za Kafku je pisanje sredstvo za borbu koju može izgubiti, a da ne izgubi sve.

Mnoga važna, nezaobilazna mjesta za narav i razumijevanje umjetnosti i umjetničkog stvaranja dotiče Maurice Blanchot u ovom eseju. Primjerice, tu je i „nesigurna bit darovitosti, činjenica da pisanje nikad nije moć s kojom se raspolaže (jednako kao i druge stvaralačke „moći“ – autor u ovoj knjizi spominje strah s kojim je Leonardo da Vinci svakoga puta ulazio u svoj slikarski atelje…), potom osjećaj da je, „što više piše, manje siguran da piše, jer se više bliži krajnjoj točci onoga čemu djelo stremi kao svome počelu… Pisanje kao vrst zablude, umjetnost kao „obrana ništavila, pokriće za ništavilo, dašak veselja posuđen ništavilu“, ali i kao moć koja prekoračuje, „snaga koja otklanja tlačenje svijeta“.

Kafka je smatrao, podsjeća Blanchot, da je zadaća pjesnika proročka zadaća – točna riječ vodi, riječ koja nije točna zavodi. Pjesništvo nije izjednačavao s religijom, već je točku podudarnosti nalazio između poezije i molitve.

Umjetnost jest svijest o nesreći, ustanovljuje u ovom briljantnom eseju Blanchot – ona opisuje stanje onoga tko je izgubio sebe i tko je izgubio svijet i njegovu istinu, tko pripada progonstvu – „onom vremenu nevolje kad više nema bogova“, kako je kazao Hölderlin. Umjetnost, zapaža autor, afirmira jedan drugi svijet, a njeno porijeklo je u onom drugom u svakom svijetu.

Knjiga donosi još niz jednako intrigantnih eseja – esej „Djelo i prostor smrti“, koji također donosi niz spoznaja vezanih uz veliku temu umjetnosti, kao što je na primjer ona da umjetnost ima svoj cilj, a to je „majstorstvo duha“. No bez obzira na postojanje cilja, umjetničko iskustvo jest potraga, „proučavanje koje je određeno upravo vlastitom neodređenošću i koje prolazi kroz čitav život, čak i kada se čini kako o životu nema nikakve spoznaje.“

Pisanje mijenja osobu – onaj koji piše, ne čini to u skladu s onim što jest, već on jest na osnovu onoga što piše. S druge strane, umjetnost jest, upravo kako su to osjećali mnogi umjetnici, odnos sa smrću. Zbog čega smrt, pita Blanchot? I odmah daje odgovor – „Jer smrt je krajnost. Onaj tko raspolaže njom, raspolaže sobom do krajnjih granica, povezan je sa sveukupnošću svojih mogućnosti i sama je moć.“ Umjetnik se odvaja od svijeta kako bi stvarao u miru, no krajnji je njegov cilj zapravo umrijeti u miru – umrijeti sa sviješću da je zadaća stvaranja, koja mu je namijenjena, dijelom ili najvećim mogućim dijelom, ispunjena.

No smrt za stvaraoca ne znači ono upisivanje u nebo zvjezdanih imena i velikih povijesnih ličnosti kako se površno tumači, i kako mnogi stvaraoci sanjaju, jer, kako kaže veliki Blanchot, kojega je cijenio i Sartre, „Nije potrebno ostati u tromoj vječnosti idola, nego se promijeniti, nestati u korist suradnje s univerzalnom preobrazbom: bezimeno djelovati, a ne postojati kao sasvim dokono ime.“ Uspostaviti sa smrću odnos slobode, kako kaže Rilke – pokazati našu spremnost nestajanja i propadanja, krhkost i trošnost, naš dar za smrt.

U tom velikom poglavlju u kojem propituje odnos umjetnika, djela i smrti, Maurice Blanchot dotiče se Mallarmea i Rilkea, ustanovljujući da umjetnost zahtijeva trud, primjenu i znanje, no da su sve te sposobnosti uronjene u neizmjerno neznanje. Zgotoviti, donijeti novo umjetničko djelo zapravo uvijek znači, zapaža autor:

Ne znati da umjetnost već postoji, ne znati da već postoji svijet.

Odlučno se rastvoriti, takav mora biti umjetnik i takav mora biti umjetnikov život, uočava Blanchot, analizirajući Rilkeova razmišljanja na tu temu u pismima i poeziji. Umjetničko nam djelo uništava lažnu sigurnost postojanja i rastjeruje naše zaštitničke ograde, predajući nas neograničenoj neizvjesnosti. Analizirajući grčki mit o Orfeju i Euridici, u poglavlju knjige „Inspiracija“, Blanchot vidi ono što taj mit navodi – djelo se može stvoriti tek ako se neizmjernom iskustvu dubine ne teži radi njega samog, jer dubina se ne otkriva neposredno – ona se pokazuje samo skrivajući se u djelu.

Blanchot u svojim analizama ide do krajnosti, on dolazi do točke u kojoj se čovjek ponekad pita postoji li djelo uopće? Jer, kako kaže;

Događa se da se i pred najuvjerljivijim remek djelom u kojem blista raskoš i odlučnost početka suočavamo s nečim što gasne; djelo iznenada ponovno postaje nevidljivo….

Kreativna snaga i nemoć blisko su povezani, no onaj tko je inspiriran, taj ima osjećaj da će govoriti i pisati dovijeka (Van Gogh je napominjao kako više ne može prestati s radom…). No zapravo se radi o tome – pitanje inspiracije Maurice Blanchot također pomno rasvjetljuje svojom pedantnom lampom  – da je inspiracija moćna, ali pod uvjetom da onaj koji je dočekuje postane vrlo slab, da on više ne nalazi uporišta u svijetu, i da je slobodan od sebe.

Ostala poglavlja u ovoj knjizi nose naslove „Djelo i komunikacija“, „Književnost i izvorno iskustvo“, a njima je dodano još nekoliko eseja Mauricea Blanchota koji je svojim djelom stvorio, kako urednik knjige zapaža, „strogu i bogatu meditaciju o stvaralačkom činu, koja je postala jedna od temeljnih knjiga naše modernosti“. „Književni prostor“ dolazi u ove prostore možda s određenim zakašnjenjem (knjiga je objavljena 2015. godine, za zagrebačkog nakladnika „Litteris“ preveo ju je Vladimir Šeput), no svojom snagom i preciznosti razgrće put prema onima za koje bi trebao postati neupitnim mjestom – za sve studente i proučavatelje, kao i učitelje i profesore povijesti umjetnosti, filozofije i najrazličitijih znanosti, i također za one koji nastoje oko umjetničkoga stvaranja.

S francuskoga preveo Vladimir Šeput

Litteris, Zagreb, 2015.

Za P.U.L.S.E Tatjana Gromača Vadanjel

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  esej, Književnost, Tatjana Gromača Vadanjel