Moj Fridrih – U studentskim danima sam ga svojatao i u sebi tako oslovljavao, imenom. Druge filozofe nikada, Nietzschea uvijek. Nietzschea su u to doba voljele curice i propalice. Meni se dopadao zato što je bio komedijaš (“Zašto sam tako pametan?”), sviđala mi se njegova drska samouvjerenost (“jednog dana svi će univerziteti proučavati djelo jednog čovjeka: Fridricha Nietzschea”), privlačila me njegova patetičnost, koja u osnovi pripada idealizmu subjekta, plijenio njegov pretjerano dramatični ton koji ujedno objavljuje da je filozofija važna, a i uobrazilja o vlastitoj važnosti (“jer tebe ljubim vječnosti”), ispunjavao njegov zanos za koji sam htio da mi bude osobni životni moto (“trebala je da pjeva ta nova duša, ne da govori”), nosila žestina njegovih rezolutnih, radikalnih aforizama (“Najmudriji su uvijek imali isti sud o životu: ništa ne valja”), imponirala mi njegova sigurnost (Ecce homo!) s kojom je suvereno kročio s onu stranu lijepog privida. Njegova radikalnost u oglašavanju smrti Boga, s čime započinje moderno fragmentiranje „smisla“ ljudske egzistencije, zahtijeva da čovjek bude ono što jest po sebi samom, a biti bez Boga može samo onaj koji je podjednako hrabar, drzak, uobražen, samodovoljan, pred sobom odgovoran i odlučan na rizik… U tome imaginacija može biti od pomoći.
U svom djelu S onu stranu dobra i zla Nietzsche veli da je imaginacija, uz drskost, opasnost, originalnost i “stvaranje vrijednosti”, jedna od bitnih osobina istinskog filozofa. Imaginacija je svakako imala udjela i u Nietzscheovom opusu, kojim je potvrdio da filozofska imaginacija može nadmašiti svako mišljenje koje proizvodi jalova školska sistematičnost (od koje je gora samo kaotična „originalnost“), da upravo imaginacija doprinosi prodornosti, “životnosti” filozofiranja. U svojoj “nehotičnoj biografiji” Nietzsche je ispisivao svoju istinu i istinu za sviju; kroz potpuno osobna stajališta iskazivao zajedničko. U introspekciji subjekt postaje objekt sam sebi da bi označio Razliku i pokazao što je njegova istina. U introspekciji je subjekt potpuno sa sobom i naspram sebe. Divio sam se Nietzscheovom majstorstvu introspekcije, jer je pokazivao što je subjekt koji misli i istodobno što jest ono o čemu misli: samo se hrabar može uistinu vratiti sebi, jer se u istinskom povratku sebi mora suočiti sa sobom po cijenu da u takvom svjedočenju otvori i one rane koje ga najviše tište i vode u potpuno uništenje; samo kada se suoči sa svojom subjektivnošću čovjek može reći i što “objektivno” jest. Pisac je onaj koji se sebi događa i koji je u stanju da sebe promatra. Nietzsche je pokazao da se u razumijevanju sebe može napraviti još jedan važan korak, da razumijevanje sebe može postati način da se mislilac u svom kazivanju nadmaši i oslobodi sebe, pokazao da u razumijevanju sebe mislilac može rasteretiti svoju filozofiju od nepotrebnog psihologizma, a da ona ipak ostane intimna stvar onoga koji filozofira.
S odobravanjem sam pročitao tek poneki tekst o Nietzscheu, najčešće onda kada bi to bio pokušaj Dialogo con Nietzsche (G. Vattimo). Nekako sam mislio da je on uvijek ostajao iznad, a često i izmicao svojim tumačima, da su mu mnoge interpretacije bile suvišne, a neke i potpuno nedostojne njegovog opusa, da mu se u stilskom pogledu ni jedan ne približi, pa zašto da o njemu pišem kada ni s mojim tekstom ne bi bilo bolje. A nije lako o filozofu koji je od filozofije načinio umjetničko djelo po sebi, nije lako o piscu koji se prije svega obraćao samom sebi, pred sobom polagao račune, nikada podilazio čitatelju, nikada se dodvoravao publici i u tom intelektualnom poštenju postao pisac za sviju. Ništa o njemu neću da kažem osim da sam prema Nietzscheu osjećao prisnost kakvu je moguće osjetiti prema bliskom biću. Prisnost? Kako je takvo što moguće? Pa nije u pitanju moj lični prijatelj… Što uopće može značiti “prisnost” kada je u pitanju filozofija, pa čak i kada je u pitanju filozof koji je tvrdio da je sve filozofiranje vrsta filozofske biografije? Svaki ozbiljan znanstvenik zna da se mora suzdržati i kada hoće da kaže istinu o subjektu, o svim oblicima subjektivnosti, pa čak i, koliko mu je to moguće, o onome što mu osobno pripada. Javni čin je prikrivanje intimnog, ali se ono ipak upetlja: umiješa se u izbor, iskaže kroz iskustvo i naukovanje, pokaže u odabiru tema i svakojakom afinitetu…. Pada mi na um da su kod nas Ujevića (“umrijet ću noćas od ljepote”), što zato što je bio boem, što zato što su osjećali bliskost s njegovom poezijom, zvali imenom, odnosno nadimkom Tin, da su Dostojevskog, valjda iz panslavenskih pobuda, zvali Fjodorom Mihajlovičem, da sve estradne zabavljače, a i druge do kojih im je stalo oslovljavaju imenima, ali da Marxa, iz čije je političke filozofije nikla jedna autoritativna ideologija, nitko ne spominje samo kao Karla…
Nietzsche veli da je “bio sva imena u historiji” (Pismo Jackobu Burckhadtu, 6. I. 1889), da je u sebi sve duhovno iskušavao. Njemu je takvo što pripadalo. Ali ja ne smijem (nisam mu dorastao) takvo nešto izreći. Bilo bi me sramota, jer bih tada samo uobražavao da sam nešto što nisam, uživljavao se u ulogu koja mi ne pripada, premda sam, kao i svaki drugi dobar student povijesti filozofije i umjetnosti, prošao s onima o kojima sam učio kroz mnoga vremena. I kroz Nietzscheovo. Njega sam, velim, osjećao kao drugara s kojim razgovaram, s kojim šetam; Nietzschea, koji je u dječačko doba pisao pisma svom imaginarnom prijatelju, koji je po nekim Nietzscheovim biografima možda lik njegovog rano preminulog brata, Nietzschea, koji je već u školi pisao o Hölderlinu (njegovu biografiju je nosio u svojoj školskoj torbi), tada gotovo nepoznatom i ne naročito cijenjenom pjesniku, koji je i na njega utjecao, Nietzschea, koga je opčinjavao magische idealismus i čijeg Zaratustru mnogi smatraju jednim od najljepših književnih djela, Zaratustru koji je bio Nietzscheov imaginarni sugovornik, prijatelj, a kao tekst pokušaj da načini svoj zavjet, Nietzschea koji je bio prorok decadencea, Nitzschea, koji je u dualitetu apolinijskog i dionizijskog stanja, u “drugoj realnosti” i zbiljnosti imaginacije otkrio dijalektičnost bića, Nietzschea, čije sam vječno vraćanje, ali kao razaranje svih vrijednosti u ratu i sam iskusio, Nietzschea koji mi je učvrstio nadu da sve prolazi i da se sve vraća, da umire i opet procvjetava, jer u svakom trenu otpočinje bitak, Nietzschea koji je upozoravao da je ljubav k moći ljudima demon, demon koji čeka i želi da bude zadovoljen, Nietzsche koji je kazivao da nas neki demon može obavijestiti da ćemo sve još jednom proživjeti, da će nas taj demon uplašiti mišlju o životu u kome neće biti ničeg novog, nego ćemo sve još jednom…
Zvali su ga “pjesnikom Nietzscheom”, jer je kao pjesnik započeo i pjesnik ostao, jer je uvažavao jezik umjetnika, jer je smatrao da je imaginacija nužno svojstvo autentičnog filozofa, zvali ga pjesnikom iako on nikada nije htio da istinu učini “lijepom”, već kroz lijepi oblik istinitijom. Bez prisnosti s problemom nema pravog poniranja u problem. I potpuno apstraktna matematička teorema je njenom istraživaču bliska. Svaki poneseni receptor sve veliko u sebi sretne. Jest, bio je to “moj Fridrich”. Znam da je Pascala, uz Spinozu i Goethea, smatrao za jednog od najboljih pisaca. Njegov izbor nikako nije iznenađujući: volio je one pisce koji nisu postajali apersonalni ni u svojim filozofskim djelima, pisce koji su u svojim djelima znali sačuvati, a u njegovom slučaju i naglasiti svoju osobnost. Je li s Pascalom, za koga je govorio da je “u stapanju vatrenosti, duha i poštenja prvi među kršćanima”, dijelio vjeru u mogućnost istine? Jesu li bili strasni borci u ratu sučeljenih polazišta za istu “zemlju”? Ovdje govorim o njihovoj stilskoj podudarnosti (ili bolje: plahovitosti i ponesenosti), o srodnoj misaonoj strasti kojom su se odazvali na zov same stvari mišljenja. Kao što Pascalova vjera zanosi i kada zaboravimo na Boga u koga je on vjerovao (a vjerovao je i kada je najviše sumnjao), tako i Nietzscheova razarajuća radost mišljenja (u kome je gajio sumnju i kada je najviše vjerovao) zahtijeva misaoni polet, bez koga ni mišljenja nije…
Nietzscheova riječ o smrti Boga otvorila je i Razliku i Izmjenjivost. Otvorila je mišljenje vlastitoj slobodi. Upravo zato je ta riječ bila izazov: slobode, mišljenja, vlastitog bez izvanjskog garantora, svijeta bez nadređenog autoriteta. Svijeta u kome će čovjek jednom biti prevladan, jer će se uzdići do boljeg sebe, do svog najboljeg, jer će biti najviše što sam može biti. Nije stigao tu tvrdnju potpunije, preciznije obrazložiti, jer nikad nije napisao svoju glavnu, veliku, sistematičnu knjigu za koju se cijeli život spremao. A možda dalja obrazloženja nisu ni bila potrebna. Nisu, jer je pjesnik u svojoj himni životu objavio svoje obrazloženje: “Jesam li shvaćen…”. U sjećanju na velikog filozofa uživam u tuđem, sačuvanom mišljenju/životu s kojim vodim dijalog, a opet nastojim da odolim sebi, da svoje potisnem e da bih njega razumio, da bih njegovu riječ osluškivao. Svaki se susret događa kroz razumijevanje, u kome shvaćanju i prihvaćanju Drugog uslijedi i novo razumijevanje vlastitog. I djelo Drugog na koncu počne intimno pripadati njegovom receptoru. Pripada mu kao ono kroz što se izgrađivao, što je usvajao, odbacivao i od čega se razlikovao; pripada mu kao Drugi koga bira “po srodnosti”, kao Drugi prema kome se odnosi u istinskoj komunikaciji: susret je za svako duhovno biće puno više unutarnji događaj nego što to ikada može biti konvencionalno dnevno upoznavanje. Moj Friedrich…
(Na način Nietzscheov: Da bi bila potpuna, osoba mora osvojiti svoju slobodu, mora se odlučiti na rizik, mora se suočiti s krajnjim, kroz dolaženja do sebe oteti svojoj subjektivnosti, svoje mora nadići i za sebe, u sebi shvatiti nuždu vlastitog prevladavanja).
Predrag Finci 28. 06. 2021.
Izvor: Miljenko Jergović
Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E
Moj Fridrih added by P.U.L.S.E on
View all posts by P.U.L.S.E →