Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje ‘Katalog, moj’, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je ‘tek tako’, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri ‘Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka.
Knjiga koja u nama razbudi ljepotu i čistoću naivnosti
Ne smatram pisce privilegiranim osobama. Njihova sudbina i njihov udes je nalikovao nesreći i zloj kobi mnogih njihovih sunarodnjaka, ali su pisci znali opisati svoja stradanja i tako su svjedočili o nesreći mnogih. A i o prirodi i politici svojih progonitelja. XX. stoljeće je trebalo biti stoljeće slobode i demokracije. Kada je umjetnost u pitanju, prošlo stoljeće je trebalo biti doba stvaralačke autonomije, ali ono u umjetnosti nažalost bi upamćeno kao stoljeće u kojem opet proganjaju pisce: Aleksandar Solženjicin je bio zatočen u logoru, nekoliko velikih ruskih pisaca je u logorima ubijeno, Milan Kundera je pobjegao iz svoje domovine, Orhan Pamuk se ne vraća u svoju, Salmanu Rushdieu su prijetili smrću, mnogi pisci su iskusili moć cenzure i protjerivanja iz javnog života…
U totalitarnim sistemima dogma je svetinja, a slobodan samo dogmat, koji vlada uz pomoć zabrana, nasilja i progona. Uz pomoć straha. U takvim društvima proganjanje pisaca je slika općeg društvenog stanja. Doduše, mnogi za Rushdija ne bi ni čuli da nije bilo „odapete strijele“ zbog djela kojim se zamjerio ajatolahu Homeiniju. Da nije bilo Sotonskih stihova, Rushdiea bi vjerojatno samo spominjali „dobro informirani“ kao uglednog engleskog pisca, srodnika latinoameričkog magičnog realizma, ali, zamislite, porijeklom iz Indije. Roman Djeca ponoći je i na mene ostavi lijep dojam, s radošću sam čitao tu knjigu, tu spregu stvarnog i imaginarnog, neke lijepe detalje upamtio, ali se mnogih više ne sjećam najbolje, osim što se u meni zadrža dojam da je to vrlo maštovita obiteljska saga, ali i suviše opširna knjiga. Onaj drugi roman, Sotonski stihovi, roman zbog kojeg je pisac osuđivan i ucjenjivan nije naročit, a ni u estetskom pogledu značajan, osim što je značajan onima koji ga osuđuju, premda ga i oni najčešće osuđuju, a rijetko čitaju. Pisac je i sam znao da će uznemiriti islamske vjerske službenike. Iako, kaže u jednom intervjuu, njih nije očekivao kao svoju publiku, ali su baš zahvaljujući ljutom kleru silne mase postale „publika“ ovog djela. Publika koja je samo gnjevno izvikivala ime pisca.
Kao i uvijek, dogmate su ustvrdili da nešto prijeti dogmi. U svakom političkom totalitarizmu postoje pravovjerni branioci i posjednici istine, čija optužba osobi može ugroziti slobodu, djelovanje, dovesti u pitanje i samo pravo na postojanje. A kada djelo nije čitano kao umjetničko djelo, kada je vrednovano isključivo kroz prizmu političkog, moralnog ili religijskog, tada je ono ili potpuno odbačeno kao umjetničko djelo ili tretirano kao nešto „više od umjetnosti“. U doba opresivnog socijalizma mnogo su čitani književni potajno, u „kućnoj radinosti“ tiskani „samizdati“. Takvim djelima mnogi istaknuti ruski pisci XX. stoljeća dugovali su svoju početnu slavu. Takva djela su bila vjesnici istinske ljepote i slobode. U slučaju Rushdievog romana Sotonski stihovi mnogi muslimani ovaj tekst smatraju isključivo za nezasluženu uvredu njihovoj religiji. Izdavači su uz sve prijetnje i napade gnjevnih vjernika ipak objavljivali Rushdijevu knjigu, jer su je ljudi iz znatiželje kupovali, malo bi je, kažu, pogledali i od čitanja brzo odustajali, pa su Sotonski stihovi vjerojatno najmanje čitana a najviše prodavana i osuđivana knjiga. A gotovo svima je bila knjiga u kojoj nisu posvetili nikakvu pažnju njenim estetskim vrijednostima i tako dokazivali neprikosnoveno pravo na svoje vrijednosti. Iz čega ipak na još jedan način, ponovo izađe i pitanje o ulozi pisca, pa sada na dramatičan način i Sartreovo pitanje „angažirane književnosti“, posebno ako se književnost reducira na poduke i stajališta, a potom izbija i pitanje o granici dopustivog, o moći zabrane i nadzora, o tome što je nedodirljivo i je li to nedodirljivo i sveto moguće kao zajednički usvojena moralna norma ili barem kao tabu koji ničim i nikada ne smije biti dovođen u pitanje.
Mnogo sam čitao već u djetinjstvu. Mnoge knjige u to doba volio, kasnije prestao. Jednu sam zauvijek upamtio. Možda tek jedna ostaje (ili barem u meni ostade) za cijeli život, od djetinjstva do poznih dana, knjiga koja je na rubu sentimentalnosti i kiča, ali u njih ne pada, knjiga koja je slika ranjivosti, naivnosti, mudrosti, ljubavi i nade, knjiga o dječaku koji nema ime (jer to može biti svatko), nego samo titulu (jer to može biti samo netko): Mali princ. Uz ovaj naslov gotovo ne treba ni spomenuti ime autora, predani čitatelji znaju tko je u pitanju. Knjiga koja u svakome probudi dijete. Knjiga za sve uzraste, jer je dijete u svakome uvijek živo. Knjiga koja u nama razbudi ljepotu i čistoću naivnosti. One knjige koje su bile bliske „stvarnosti“ izdala je stvarnost koju su njihovi autori opisivali i obećavali. Mali princ ništa ne obećava, samo se pita o svijetu i pokazuje kako i koliko lijep može biti. Isto može biti rečeno za svako umjetničko djelo, u kojem čitatelj oblikuju svoje predstave i usvaja svjetonazor djela, za svako djelo koje utječe na osobni razvoj. Mali princ unosi u svojeg čitatelja etičko stajalište i zapravo postane dio same osobe na koju ostavi dojam. Svako djelo koje nas se uistinu dojmi ugradi se u naše biće. Zato se nikada neću osloboditi ni Pala, ni Heidi, ni Andersenovih bajki, pogotovo ne svijeta Alise, koja čitatelja nauči da prođe kroz ogledalo, povede ga u svoj čudesni svijet i tako uvede u čudesni svijet književnosti, a Mali princ gotovo odmah, poslije nekoliko stranica postade mi drag znanac, drugar, duhovni suputnik. Takva djela su mnogoj djeci koju sam poznavao odmah bila značajna, važna, „najveća“, zato što imaju sugestivnost i prodiru svojim kvalitetama u subjekt koji ga percipira. Govore mu. Takva djela ostaju svakom predanom čitatelju trajno vrijedna, čak i ako im se više nikada u kasnijem životu ne vrati. Što je oko nas i u čemu smo, koji su oko nas i s nama, što je u nama i što izbija iz nas – od toga se sastoji naš svijet, to čini naš život. A lijepo je kada je čovjek na kraju puta opet s onima s kojima je na putovanje krenuo. S rijetkim pojedincima, s dragom osobom, a i sa samim sobom, sa onim osjećajima i nadama, s čežnjama i pitanjima koja do kraja u sebi treba i može čuvati. S onim s čime uvijek osoba jest. To važi i za drage knjige. Što sam bio zreliji ili barem stariji, riječi Malog princa su mi postajale sve ozbiljnije i mudrije. Ako netko čuje za njega, neka mi odmah javi, još nije, nikad nije kasno.
Sagan, Françoise
Postala je slavna vrlo rano. Imala je samo osamnaest godina kada je objavila svoje prvo i najpoznatije djelo: Dobar dan tugo. Njena knjiga je bila predmet razgovora, njena junakinja Cécile postala način ophođenja i oblačenja, mišljenja i govorenja, pogotovo mladih ljudi, kojima je tada čitanje bilo navika. A možda nitko nije tako intenzivno i tragično, tako dosljedno i do kraja živio životom ove prkosne djevojke kao Jean Seberg, glumica koja ju je igrala u istoimenom filmu. Dobar dan tugo je bio skandalozan, a privlačan kratki roman. I film odmah napravljen. Nekoliko godina kasnije spisateljicu više nisu mnogo spominjali. Ni njenu knjigu, a ni film. Pisala jest, filmove su pravili i dalje po njenim knjigama, ali su njene knjige pripadale duhu vremena koje je već bilo na zalazu, a spisateljica postala sama skandal, što zbog svojih ljubavnih afera sa muškarcima i ženama, što zbog svog kockanja, opijanja i drogiranja. Kada je umrla, tadašnji predsjednik Francuske rekao je nekoliko biranih, lijepih riječ o njoj i njenom pisanju.
Po bliskosti filozofiji egzistencijalizma, junak Salingerovog Lovca u raži Holden Caulfeld nalikovao je junakinji Dobar dan tugo. Potpuno svoj, bez suvišnih iluzija. Svojeglav. Govorio je jednostavno, odlučno, odrješito, ponašao se beskompromisno. Salingerov junak je pokrenuo mnoga pitanja, od identiteta do otuđenja.
Moj naraštaj je naučio pobuni. Ne treba trpjeti, treba zagalamiti. Ne treba se priključiti svijetu odraslih, treba vječno ostati u pubertetu. Ne treba se bojati poroka, treba se bojati korupcije i laži. Ne treba poštovati volju vlasti, treba se pridružiti studentskim nemirima. Ne treba poštovati utvrđeni poredak stvari, treba tražiti vlastitu slobodu. Kasnije smo odrasli, zaposlili se, poženili, neki postali žestoki zastupnici reda, većina se pretvorila u mirne, lojalne stanovnike otmjenih predgrađa i gradskih centara, poneki bi se samo s osmjehom sjetio kakav je bio. I junaci priča ostare. Samo je pisac ostao potpuno dosljedan sebi, ni u javnosti se nije pojavljivao, nisu ga privlačile ni pohvale ni primamljive ponude. Možda ga je u tome ohrabrivao i do kraja podržavao junak njegovog romana Holden, koji se zajedno s njim povukao iz javnog života.
Prva velika europska pjesnikinja, a o njoj se gotovo ništa ne zna. Nagađa se o njenim roditeljima, spominje da je imala tri brata, imala možda i kćerku, možda bila i udata, a ime joj se veže i za pojam lezbijske ljubavi, kojoj je izgleda bila sklona.
Pretpostavlja se također da je iz svog mjesta, iz Lezbosa protjerana iz političkih razloga na Siciliju, nagađa i da se zbog ljubavnih jada ubila. I djela su joj samo dijelom spašena, većina je nestala, tek jedna njena pjesma cijela sačuvana. Imaginacija drugih, među kojima je bilo i nekoliko velikih pjesnika, postala je dopuna njenoj imaginaciji. Velika pjesnikinja, a malo se zna i o njoj i o njenim djelima. Ta spoznaja o nestalom uvijek rasplamsa maštu pomnog čitatelja: a što smo još mogli imati? Koliko velikog nije sačuvano? Zar nam to ne potvrđuju spašena djela, od Vergilija do Kafke! Što bi bilo književnost, koliko osiromašena da su njihova djela, kao što su oni sam htjeli, bila uništena? I koliko je toga uništeno nemarom i zlovoljom drugih? Da i ne spominjem duhovnu lijenost, primitivizam i neobrazovanost, koji podrivaju cjelokupnu civilizaciju i kulturu.
Kada je veliki pisac u pitanju obazriv kaže da bi o njemu primjereno mogao samo pisac njegove snage. Ako je to opravdana tvrdnja, onda o najvećem, o Shakespeareu ne bi mogao nitko. Ali, ljudi govor i o Bogu, još više, a s manje znanja, pa zašto ne bi o piscu, koji je u nekim osobinama sličan Bogu, a u nekim onim mnogobrojnim mudrim glavama koje o njemu kazuju.
Upravo zato su neki, naročito u kazališnom svijetu, sumnjali da je sva ta velika djela napisao samo jedan, preveliko je to djelo da mu samo jedan bude autor, jedan „luđak, ljubavnik i pjesnik“, bio je to cijeli tim, nekoliko pisaca, ili je u jednom objedinjen rad nekoliko njih, a kazališni svijet zna da tekst pisca kazališna trupa uvijek mijenja, prilagođava, dodaje, po svom nahođenju (kada može) prepravlja, sebi podešava. Kao što mislioci i vjernici uvijek nanovo misle i zamišljaju što Bog jest. Pritom je najvažnije da jest, i Tvorac svijeta i tvorac slavnih drama, i svijet i njegove drame. A i bolje bih mogao reći o piscu, o stvaraocu Shakespeareu: kao da se u njemu cijeli svijet, sve što jest sastalo, kao da je u njemu ponovo cijeli svijet bio i iz njega pred nas, začuđene, ponovo na scenu izašao.
U školi smo ponavljali Byron-Shelley-Keats, a jurili u kino da gledamo Borisa Karloffa kao (u filmu, premda ne i u knjizi) nijemog monstruma kojeg je stvorio dr. Frankenstein. Nismo ni znali kako je nastala ta priča. A nastala je gotovo slučajno, kada je mlada Mary, kćerka istaknutog engleskog političkog filozofa Williama Godwina i majke, feministkinje Mary Wollstonecraft, sa svojim mužem, pjesnikom i filozofom Percy Bysshe Shelleyem, lordom Byronom i drugima bila u Švicarskoj na ljetovanju, gdje su navečer uvijek dugo o svačemu pričali, jedno večer prepričavali zastrašujuće njemačke priče, pa odlučili da svatko napiše po jednu priču o duhovima. Mary dugo nije u tome uspijevala, ništa joj dobro nije padalo na pamet, a onda jednu noć usnu san o mrtvom koji je uz pomoć mašina oživljen, Mary se u snu prepala, a kasnije smogla snage i strpljenja da taj san pretvorila u svoju prvu, i danas slavnu knjigu.
Priče o duhovima su priče o našim prisutnim, a različitim strahovima: od nepoznatog, od opasnog, od promjene, od bližnjih. Frankenstein je priča o stvaranju monstruma, o mogućnosti znanosti da ponovo udahne život, ali i da stvori zastrašujuću, opasnu kreaturu, koja je poput ljudskog bića, jača od njega, a ipak ispod njega. Ta priča, za koju njena autorica u podnaslovu kaže da je priča o „modernom Prometeju“, plaši mogućnošću stvaranja nekontroliranog, monstruoznog života, pa je u njoj i strah od znanosti, i od znanstvenika bez kontrole, posebno od onoga što nepromišljeno može biti stvoreno, i strah od stvaranja djela i novog života, koji može biti život monstruma, a cijela priča vjerojatno može biti shvaćena i kao priča o neprilagođenosti i neprihvaćanju, pa je u osnovi ovo priča u kojoj se ljudi plaše svega što ljudsko biće može stvoriti i samo biti. Što vrijeme više bude odmicalo bit će sve jasnije da je taj strah u potpunosti opravdan. Frankenstein Mary Shelley je roman koji nije suviše značajan u estetskom smislu, ali ima značajnu društvenu i kulturnu ulogu, jer je ovo djelo pridonijelo zamahu cijelog jednog žanra u književnosti, a pokrenulo mnoga značajna pitanja i zato i samo značajno i nadasve zanimljivo djelo. Što na još jedna način ukazuje na značaj „sadržaja“ književnog djela.
Svaka od nevjerojatnih Swiftovih priča postala je istinita
Singer je porijeklom iz iste zemlje, Poljske, i iz iste židovske tradicije kao i Bruno Schultz. Poljska je nekada imala značajnu židovsku manjinu, koja je njegovala svoju kulturu i dala nekoliko istaknutih autora u različitim oblastima. Jedan od njih je bio Schultz, pisac čarobnih priča koje su se zasnivale koliko na folklornoj predaji, toliko i na vlastitoj razbarušenoj mašti, pa su postale jedinstvene priče na način osobnog ludila, a autor ga pripisao ocu, koji se svaki čas pojavljivao kao drugi junak, kao drugačije stvorenje, kao druga priča. Singer je također držao do vlastite tradicije, njegove priče su pune živopisnih detalja, zanimljivih osoba iz njegove židovske sredine, neobičnih događaja, pune humora, nježnosti i pritajenog erotizma, pa iako je vjerovao u duhove (a jedno vrijeme imao i švalerku, naklonjenu marksizmu i komunizmu!), njegova mašta nije tražila nadrealno, nego je mnogo više neobičnog tražila u stvarnosti, u životu koji ga je okruživao, koji je ostavio u zemlji svog rođenja.
Na vrijeme je Singer emigrirao u Ameriku, tamo jedno vrijeme radio, dugo se osjećao u toj zemlji izgubljenim, a onda opet postao plodan pisac, što mu je donijelo svako dobro koje pisanje može donijeti. Pritom ne prestaje čuditi da je pisao na jidišu o svom svijetu koji je već u njegovo doba potpuno nestajao, pisao na jeziku koji i sam polako nestaje, sve manje ga ljudi zna, pa je time pisac dokazao da dobro djelo nađe svoju publiku, svoj put do čitatelja, onoga koji razumije i to djelo i njegov svijet, a dobro djelo nađe i dobrog prevoditelja, što je također od velikog značaja.
Jedan od najvećih grčkih tragičara. Na njegovim djelima teorija književnosti i estetika grade pojam tragedije. Napisao je sto dvadeset „groznokaza“, a samo je sedam sačuvano. Jedna je o kralju Edipu, druga o njegovoj sestri Antigoni. Ove dvije tragedije spadaju u najslavnije i najčešće interpretirane tragedije, kako na sceni, tako i u teoriji književnosti i filozofiji. Čitateljima je obično daleka riječ iz davnih vremena, više su skloni svojim suvremenicima, oni su im bliži po temama, senzibilitetu, izrazu i jeziku, ali postoje veliki pisci, poput Sofoklea, u kojima je sačuvana „vječnost“. Meni je na snagu i značaj ovog antičkog tragičara ukazala Hegelova interpretacija Antigone, njegovo shvaćanje sudbine i ćudoređa, rascjep između ljubavi i dužnosti: „… ćudoredna svijest je potpunija, njena krivica čistija, ako … poznaje zakon i moć“, pa počini „poput Antigone, zločinstvo sa znanjem“, a na koncu „obje strane doživljavaju istu propast“, u čemu je „svemoćna i pravedna sudbina“ (G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, preveo V. D. Sonnenfeld, str. 256-257.).
Tako mi je jedan veliki filozof otvorio vidik u neiscrpni svijet tragedije, u kojoj nitko nije nevin, a ni sasvim kriv, nego svako po svome djeluje i time izvršava svoju sudbinu i slijedi svoju klet. Tragedija jednom završava, okonča u bolnom raspletu i smrti junaka, ali zapravo nema razrješenja. Njeni akteri su se obraćali gledateljima, njima podastirali svoje ljubavi, strasti i kleti. Kada se predstava završi, onda je bilo na gledateljima da ponesu pitanja junaka tragedije i da u svojim životima izvrše svoje, ostvare svoje sudbine. Tragedija je sa scene silazila u život i pratila svoje gledatelje, pa su oni zapravo naknadno postajali njen zbor, izvršioci njenih naloga i svojim vlastitim sudbinama odgovarali na njena pitanja.
„Napisao sam prvu rečenicu. Neka mi dobri Bog pomogne s drugom…“. Bio je irski svećenik, pisao dosta, napisao dvije odlične knjige, Sentimentalna putovanja po Italiji i Francuskoj i meni još dražu, Život i nazori gospodina Tristrama Shandyija. Potonjem romanu nije proricana lijepa budućnost, najugledniji kritičar tog doba, dr. Johnson, mislio da ovo ekscentrično djelo neće biti duga vijeka, Sterne prva dva dijela izdao o svom vlastitom trošku, ali su roman brzo usvojili mnogi, kasnije ga svi čitali, voljeli ga i istaknuti filozofi, od Hegela i Schopenhauera preko ruskih formalista (kojima je ovaj Sternov roman primjer za potvrdu njihovih tvrdnji) do današnjih teoretičara i mislilaca. Stručnjaci navode da je Sterne mnoga svoja znanja ugradio u Život i nazore…, u tom djelu pokazao i svoj interes za filozofska pitanja, uglavnom pod utjecajem empirističke filozofije Johna Lockea, a i prisvojio dosta toga od svojih prethodnika pisaca, od Rablaisa i Cervantesa, kao i iz knjige Anatomija melankolije Roberta Burtona (koji veli da je pisao o melankoliji da bi se izbavio iz svoje melankolije), koristio i djela Fieldinga, Popea i Swifta, ali Sternovo djelo nikako nije kompilacija. Naprotiv, u pitanju je vrlo, vrlo originalno djelo.
Nikada ranije nije bilo i teško da će ikada više biti romana koji je do te mjere nekonzistentan, a ipak cjelovit, potpuno bez uobičajene razvojne linije, a zanimljiv i čak napet, nikada romana koji se završi prije nego što je započeto zapravo i počelo. U ovoj duhovitoj, anarhičnoj autobiografiji, koja je ironična prema svemu pa i prema autobiografiji kao književnom rodu, sve se do treće knjige dešava prije nego se junak rodi, onda najednom pripovjedač prekine priču koju je započeo, ode u drugom pravcu, prekine pisanje, ostavi praznu stranicu da je dopiše čitatelj, pa ga tako učini svojim suučesnikom u nastajanju djela, ostavi i praznu stranicu za razmišljanje, nastavi, pa opet prekine, izbaci poglavlje koje mu se ne sviđa, opet nastavi, ali jedva nešto stigne reći o svom životu, takva je to autobiografija… Ova stilska raspojasanost u slavu životne radosti uzorni je primjer „literarne slobode“. Volio je pisac i piti, ne znam je li to u vezi s njegovom slobodom u izražavanju i gradnji romaneskne kompozicije, njegovim silnim digresijama i ekskursima, njegovim pričama koje se stalno započinju, prekidaju, neke nikada ne dovrše, jer je to kazivanje niz nepredvidljivih asocijacija, spominjanje svega i svačega, baš kao što bude u raspojasanom društvu u odmakle sate, društvu koje čovjek može napustiti kada mu dosadi, ali mu se uskoro s radošću ponovo vrati, a još češće ostane dok se sve ne završi. Takav je i Život i nazori gospodina Tristrama Shandyja: roman koji čitatelj može čitati odakle hoćete dokle hoće, prekidati ga kada ga iritira, vraćati mu se jer ga opet svojom veselošću poziva. Baš kao i ugodno društvo. Ovaj je roman bio ispred svog vremena, a meni se čini da je odmakao, po svojoj maštovitosti i slobodi, i ispred našeg.
Bio je duhovit i govorljiv, radio je razne poslove, imao mnoge ljubavne avanture, često putovao, s Napoleonovom armijom osvajao Italiju, poslije s istom armijom napadao Rusiju, došao do Moskve, vidio kako gori, a onda se s armijom povlačio i srećom ostao živ, kasnije bio aktivan i u diplomatskoj službi, ali je upamćen kao pisac. Marie-Henri Beyle upamćen je u povijesti književnosti pod svojim najpoznatijim pseudonimom – Stendhal. Najpoznatijim, jer je koristio još mnogo pseudonima, svaki čas drugi. Pisao je mnogo, knjigu o slikarstvu jedino objavio pod svojim pravim imenom, napisao i jednu ranu raspravu O ljubavi, prije nego što je postao izuzetno aktivan na seksualnom planu, jako je volio i glazbu, a ponajviše je upamćen po dva romana, pisana u maniri romantičnog realizma, Parmsko kartuzijanski manastir (roman koji je pisac izdiktirao) i Crveno i crno: kronika XIX. stoljeća. U ovom drugom romanu centralna ličnost je ambiciozni, lijepi provincijalac Julian Sorel, koji svoju karijeru gradi između vojske (crveno) i utjecajnog svećenstva (crno). U toj kontroverznoj ličnosti prelama se sve što je bio duh jednog vremena – siromaštvo i ljubav, hladnoća i strast, racionalnost i erotizam, hipokrizija i ambicija, oportunizam i bunt, poltronstvo i prkos, zločin i etičnost, pravda i krivica. Sve je to karakteriziralo doba „vjere u napredak“, pa je ovaj roman koliko o pojedinačnim sudbinama njegovih junaka, toliko i roman o „dobu progresa“, a i našem vremenu
Pisac je mislio da je to djelo tek za ponekog, tako je na kraju knjige i napisao. Slično uvjerenje je pratilo i druge pisce (i Nietzsche naglašava da je njegov Zaratustra knjiga samo za neke), ne zato što su bili elitisti, nego zato što istinsko djelo i istinu djela ne može razumjeti mnogo ljudi. Ideja „djela za sviju“ i „djela za narod“ paralelna je idejama političkog populizma i „kulture za mase“. Povijest nam je pokazala kako su te ideje okončale. Stendhalovi romani su tek mnogo iza piščeve smrti dobili zasluženu recepciju i ocijenjeni kao vrhunska djela europske književnosti, ali su ova značajna djela izvan Francuske danas pomalo zanemarena. Češće se spominje Stendhalov sindrom (kako se naziva psiho – fizički poremećaji uzrokovani prekomjernom zanesenošću umjetnošću i ljepotom), a postoji i nagrada koja nosi njegovo ime, za koju ja znam jer je dobila moja drugarica Jasna.
Ljubitelji književnosti ovog škotskog pisca najviše pamte po dva prozna djela: prvi, Otok s blagom, brzo postade omiljeno dječje štivo, a drugi, Čudnovati slučaj dr. Jekylla i g. Hydea, pisca učini slavnim. Prvo djelo je postalo san mnogih, drugo strah od nekih, a ponekad i od sebe sama, jer je u ovom podvajanju ličnosti na drastičan način pokazano koliko daleko osoba od sebe same može otići. Mnogi su se nadali nekoj pustolovini, tražili svoje blago, a i svoj otok, ali ga je malo koji našao; podvojenih karaktera se plašili poneki, ali je gotovo svako nekog takvog u životu susreo, poneki i u sebi osjetio.
Ova dva Stevensonova djela postadoše simboli i metafore, pojmovi u kartografiji naše imaginacije, a i opis nekih stvarnih događaja. Kada se pažljivo čitaju ova djela, postane jasno da u sebi oba imaju moralnu potku. Stevensonu su moralna pitanja bila važna životna pitanja. To je pokazao u svojim djelima, dokazao u svojim životnom djelatnostima. Pisac je umro daleko od svog rodnog kraja, na otoku koji je volio, među ljudima koje je zavolio, za čija prava se svim srcem zalagao. Sahranjen je na tom otoku, na njegovom najvišem mjestu. Mještani i danas brinu o Stevensonovom grobu.
Strindberg se taman spremao da napiše pismo Cezaru, koji je tih dana boravio u Rimu u liku Friedricha Nietzschea, kada mu u gluho doba noći na vrata pokuca nepoznati posjetitelj iz susjedne zemlje, predstavi se kao profesor Voland: „Pođite sa mnom“. Strindberga su odveli u nepoznatom pravcu i od tog dana ga više nitko nije vidio. Pisac je netragom nestao. Bilo je doduše riječi o njegovoj sahrani, na kojoj je bila velika gužva. Oni koji su tvrdili da su kasnije vidjeli Strindberga, utvrđeno je, viđali su zapravo Munchov portret pisca, u Stokholmu, u Muzeju moderne umjetnosti, a još češće na reprodukcijama.
Ja sam čitao njegove sumanute dnevnike (u kojima bilježi da je bio tamo gdje nije mogao biti, a mislio da nije ondje gdje je bio!), s više pažnje prozna djela, gledao ga na sceni, izašao sa konfuzne predstave Igra snova, oduševljeno pljeskao na premijeri Gospođice Julije. Svi upućeni koji su svjedočili o Strindbergu i njegovom djelu svaki čas su mijenjali iskaz, tako da na kraju nikakav konačan sud nije donesen, ni pozitivan, ni negativan. Što potvrđuje da je u pitanju veliki pisac, a i da se o sudbini njegovog djela još uvijek nagađa.
Velika djela ne stare. I ona nastala prije mnogo, mnogo godina i danas su aktualna. Dokazuje to i Gulliverova putovanja, slavno djelo Jonathana Swifta. Njegov Gulliver je bio u zemlji patuljaka, pa divova, u zemlji sumanutih, i na kraju, iscrpljen od putovanja i brojnih, zanimljivih i dramatičnih događaja, u svijetu životinja (točnije: vrlo pametnih konja). A kako to u kasnim životnim godinama biva, na kraju mu tu najbolje bilo. Svaki put je Gulliver htio objasniti prednosti ljudskih dostignuća, svaki put morao bježati, razočaran. Njegova putovanja prema Utopiji uvijek su bila slika vlastitog društva, uvijek završavala poraznim spoznajama o ljudskom biću.
Sve više mislim da je ovaj Swiftov roman (za koji teoretičari književnosti misle da zapravo i nije roman, nego prije filozofsko kazivanje, politička filozofija i kritika njegovog doba) danas više nije društvena satira, prerušena u roman za djecu, nego djelo kapitalističkog realizma, za sve uzraste. Sva je umjetnost u odnosu na stvarno, bilo da ga nastoji ponoviti, transformirati, promijeniti, biti različito od njega ili s onu stranu njega. Iako umjetnost nije ni metaforično ni mehaničko ponavljanje stvarnosti, u njoj je ipak uvijek moguće prepoznati mnogo iz života kojim živimo, posebno kada stvarnost počne na nju nalikovati. A tako su već djeca, koja su u doba mog školovanja čitala skraćena izdanja Gulliverovih putovanja reagirala: nisu vjerovala da je to istina, ali ni u jednu priču u knjizi nisu sumnjala. Budućnost je svakom od nas potvrdila da je svaka od nevjerojatnih Swiftovih priča u određenim okolnostima i na poseban način postajala istinita.
Piše: Predrag Finci
Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti
Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.
Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.
Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu.
Izvor: XXZ Magazin
O književnosti – čistota naivnosti napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →