Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje ‘Katalog, moj’, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je ‘tek tako’, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri ‘Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka.
Svijet koji uzalud teži apsolutnom, a plovi ka svojoj vlastitoj katastrofi
Mnoge meni drage knjige čitao sam više puta, sve mislio nešto će se drugo desiti, zapazit ću nešto što ranije nisam, a ponekad priželjkivao i da se sam tok priče promijeni, naročito da se priča drugačije završi. Tako je bilo i sa Márquezom. Njegovu knjigu 100 godina samoće čitali su mnogi, a onda je rado jedni drugima prepričavali, „Sjećaš se kako je…“, „A zar nije divno…“, rijetko kada su ljudi toliko zajednički, „kolektivno“ uživali u dogodovštinama jedne knjige. Osobina svakog velikog djela je da ostaje trajno otvoreno za interpretaciju, a osobina svake zanimljive priče da se uvijek nanovo može pričati. Književno djelo je pogodno za priču, prepričavanje, verbalno artikuliranje. Rado i lako s njim komuniciramo, a i drugom o njemu kazujemo. Zanimljiv sadržaj knjige lako i rado postane sadržaj konverzacije. 100 godina samoće je takva knjiga. Druge knjige su obično imale nekoliko značajnih, lijepih ili dramatičnih momenata; ova je bila niz nevjerojatnih priča, mozaik čudesnog, magija jednog svijeta, čudo jedne kulture. Márquezovo pisanje je sve što je prava komunikacija: lijepo, zanimljivo kazivanje, osvajanje pažnje sugovornika i točna slika doživljaja. 100 godina samoće jest zbirka zgoda i anegdota. Piščevih, mjesnih. Macondo, mjesto u kojem se sve događa je izmišljeno mjesto, premda mi je bilo stvarnije od mnogih stvarnih. Svako izmišljeno mjesto je autorova pozitivna ili negativna slika utopijskog. Tako je i u Márquezovom slučaju. Književnost je moguća realnost koja se još nije ili već jest desila. Márquezova slika i život imaginarnog mjesta slika je mogućeg mjesta i njegovih stanovnika, stvarna utopija i utopija u stvarnosti. Jest u pitanju magični, ali također realizam. Kasnije su drugi pisali slične priče, ali su često bile lažne, neuvjerljive, jer su bile bez temelja, jer se nisu nikome, nigdje dogodile, a i kada jesu nije bilo Márqueza da ih opiše.
Bio je na „divljem Zapadu“ (i ja i sva djeca iz mog dvorišta s njim), nema koga tamo nije susreo (i mi s njim), kakvim sve avanturama i čudesima svjedočio (tako smo i sami sve „doživjeli“ i „saznali“), nema kroz koju preriju nije jahao (i ja s njim, pa bih jedva u školu poslije stigao). Tek je kasnije otkriveno da se to sve dogodilo u mašti, u stanu pisca, adresa ta i ta, Njemačka. Baš kao što se u domu dogodilo i ono mnogo ozbiljnije, dalekosežnije putovanje, onog učenog profesora, dr. Immanuela Kanta. Daleko se može od kuće doći, rekao je treći, još ozbiljniji pisac i mudri kancelar, također Nijemac.
Napisao je mnogo dobrih knjiga. Za njegova život su se slabo prodavale. To je sigurno jedan od razloga što je kao pisac u Americi, svojoj domovini, dugo bio gotovo potpuno zaboravljen. Ja sam najprije čitao Billy Buda, potom Pisara Bartlebyija i nešto slabijeg Sljepara, ali većina čitatelja Melvilla zna i pamti po jednoj knjizi, po Moby Dicku, po priči o bijelom kitu, odnosno po priči o potrazi i potjeri za velikim, moćnim bijelim kitom. Po modelu postojećih osoba ili stvarnim događajima nastala su neka čuvena djela. Takvo djelo je priča o Robinsonu Crusoeu, takva je i priča o podvojenoj ličnosti doktora Jekylla i gospodina Hydea, u Tolstojevom susjedstvu su živjele ličnosti koje će postati likovi u njegovim knjigama, a i bijeli kit je postojao. To ove priče svakako čini barem dijelom uvjerljivim, premda estetsku istinitost tih djela možemo nadasve zahvatiti daru njihovih autora. Melvillova priča o Moby Dicku, zasnovana na piščevim osobnim iskustvima pomorca (koja je drugi veliki pisac-pomorac, Conrad, smatrao slabim) i svjedočanstvu jednog pomorskog kapetana, čiji je brod napao i uništio „bijeli kit“ („I ja jedan ostadoh, da ti javim“). Melvillova priča je nadrasla i njegovo osobno iskustvo, i iskustvo nesretnog kapetana. Nadrasla, i postala priča o sudbonosnom, neminovnom, apsolutnom. Sve je u tom romanu dvostruko: opsesivna, a manijakalna ličnost kapetana Ahaba, veličanstveni, a strašni bijeli kit, profesionalna, a okrutna posada, koja je cijeli narod na moru, koju vodi uzvišeni, a demonski zadatak, strasni i zato sudbonosni lov.
Jedna vrlo obrazovana gospođa mi je rekla da je Moby Dick zapravo isključivo „muški roman“ (možda čak suviše „muški“!), ona prema njemu nema nikakav odnos. Ja sam pak volio tu dramatičnu priču, mnoge likove, neki su me rastuživali, neki nasmijavali, volio sam i jezik tog kolosalnog romana i shvatio da dobro vladam engleskim kada sam počeo razlikovati sve vrste engleskog koje se u njemu govore (stručnjaci nabrajaju šesnaest vrsta engleskog koji se govori i upotrebljava u knjizi), jezik koji svaki put karakterizira osobu, klasu, sredinu… Posebno me fascinirao Ahab, glavni lik ovog romana, ali je to ipak jedini roman o kome počeh i sam misliti drugačije kada spoznah što se zapravo dogodilo, kada saznah da je u stvarnom događaju, po kojem je roman građen, bila u pitanju ženka kita, koja je od napadača štitila svoje mlade, za njih se prepala, u samoobrani na njih nasrnula i na kraju proganjala svoje gonitelje, sve dok ih nije potpuno uništila.
Ali, taj podatak ne čini ovaj roman manje u njemu samom velikim. Melville je izgradio sebe čitajući Bibliju i Shakespearea. I u njegovoj priči o bijelom kitu ima nešto biblijsko, nešto od starozavjetnih priča o ljudskom udesu. Takav je i centralni, a negativni junak ovog opširnog romana, kapetan Ahab, taj Macbeth mora (zato ga nikako nije trebao igrati na filmu izgledom dobroćudni Gregory Peck, puno je kasnije bio bolje izabran Patrick Stewart, inače vičan u tumačenju Shakespearovih likova), Ahab koji je zarobljenik svog vlastitog ega i nakupljenog zla, svoje želje za osvetom i opsesije bijelim kitom, koja postaje i opsesija samog pisca, a u nekom obliku može biti i čitateljeva. Ovaj kapetan je slika mnogo čega: opsesije, đavoljeg u čovjeku, zloće oštećenih, čovjeka koji hoće da vlada i pritom uništava svoj okoliš, despota koji sve žrtvuje eda bi ostvario svoj naum… A cijela ova knjiga je cijeli svijet na moru, cijela jedna zajednica, svijet koji uzalud teži apsolutnom, a plovi ka svojoj vlastitoj katastrofi. Kada to pomisli, čitatelj stane: je li Moby Dick priča o nemoralnosti progona, o okrutnosti i odvratnosti ljudske želje za posjedovanjem, otimanjem i vladanjem, je li to priča o nerazumijevanju naše prirode, priča o našem svijetu, koji neumitno juri u svoju vlastitu propast?
Za njega sam po prvi put čuo u Parizu, od mog susjeda, koji mi je rekao da je gospodin Modiano „ugledan u našem kraju“, pa je brzo dodao „on je pisac, dobio je i nagradu“, a to je značilo poseban, pametan, značajan. Otišao sam u obližnju knjižaru i kupio dvije Modianove knjige, Trg Étoile i Noćnu smjenu, pročitao drugu isti dan, dosta mi se svidjela, mada sam nekako mislio da je Danilo Kiš njemu u pisanju sličan, ali bolji. Poslije sam čitao i Mali dragulj. U svim Modrianovim knjigama osjetih isto: da su sve tuge koje čovjeka zadese, sva turobna raspoloženja i sva spoznaja o ljudskoj ranjivosti eho osobne prvobitne rane; što nam je u djetinjstvu oteto, što nas je tada povrijedilo, tada ranilo, nikada ne prestane da tišti. Zato sam mislio da su njegovi junaci emocije, a ne osobe.
Modiano je prije koju godinu dobio Nobelovu nagradu, Francuzi nisu krili zadovoljstvo i osjećaj ponosa, siguran sam da se i moj nekadašnji susjed, ako je još živ, hvalio kako za njega odavno zna, čitao njegove knjige još u doba generala de Gaullea. Nedavno je jedan pisac, Kazuo Ishiguro, Japanac koji živi u Londonu i piše na engleskom, također dobio Nobelovu nagradu. Malo ljudi je za tog pisca ovdje, u Londonu, u Engleskoj uopće čulo, ni novinari nisu o njemu mnogo pisali, svi odreda mnogo više brinu o lokalnim i financijskim pitanjima, a još više o konačnom razlazu sa Europom, o događaju koji bi trebao da se dogodi, a ne može.
Politički realist i reporter iz budućnosti
Bio je cijeli život u srcu teatra, u njemu i život završio. Bio je pisac i glumac, slavan i osporavan, nosilac novih ideja i kritičar postojećih, zabavljač i mudrac. Kritizirali su ga oni koje je izvrgavao ruglu, a voljeli oni kojima je bilo do dobrih predstava. Njegov cijeli život je bio vezan za scenu, čak ni njegovo pravo ime (Jean-Baptiste Poquelin) ljudi uglavnom ne pamte, nego ga pamte po njegovom teatarskom imenu – Molière. Umro je samo nekoliko sati nakon što je pao na sceni u predstavi Uobraženi bolesnik, svom zadnjem djelu. U srcu grčke tragedije je odluka, u kasnijoj drami sukob različitih interesa, u komediji neočekivano razrješenje događaja, kojem prethodi igra riječi, osoba, okolnosti, sudbina. U Molièreovom životu i djelu sve je bila igra. „Ma belle marquise…“. I sa riječima je znao Molière vješto žonglirati, od istih napraviti duhovite, nepredvidljive bravure i obrte, od svih napraviti scensku magiju. Samo veliki pisac riječi zna poredati baš onako kako riječi trebaju biti, staviti ih u onaj red koji nazivamo stilom i autorstvom, što saznamo kada to pisac uradi. A to je Molière znao. I pokazao da je na sceni sve igra, u kojoj je on jednog dana nestao, a sada se svaki čas na drugom kraju svijeta, na sceni, opet u igri pojavljuje, pred nama u igri oživi.
Müller, Herta
Spisateljica rodom iz Rumunjske. Jedna od onih koja je dobila Nobelovu nagradu, a da publika za nju baš i nije znala. A to upravo i jest najveći prinos ove ugledne nagrade kulturi i umjetnosti: ukazuje na dobre pisce. Doduše, Herta Müller je bila dobro znana svojim kolegama, imala ugled među piscima, a za većinu upućenih čitatelja iz zapadnih zemalja postala glas iz zemlje „bivšeg komunizma“. Spisateljica je pisala i još uvijek piše o onome što je sama iskusila, što je sama živjela. A živjela je kao pripadnica njemačke nacionalne manjine, pisala svojim materinjim jezikom i bila odvojena od jezika zemlje u kojoj živi, sva pristala uz svoju, njemačku kulturu.
Živjela je godinama bez majke koja je bila u logoru, i sama spisateljica pisala pod paskom cenzure, sa željom da izmakne vlasti nasilnog komunizma, od kojeg je u svakom smislu bila odvojena i koji joj je mogao biti i bio je u svakom pogledu prijetnja, pa su njena književna djela o okovima totalitarizma bila njen način oslobađanja, a njena priča o totalitarizmu bitni dio njene biografije. Priče Herte Müller su egzotične i stravične zapadnim čitateljima, nama su „normalne“, jer mi znamo o čemu ona to piše, ništa nam u njenim pričama nije potpuno strano, a nekima među nama, nažalost, bilo vrlo bolno poznato.
Bio je višestruko nadaren, sjajno obrazovan, tvorac šahovskih problema, učitelj tenisa i boksa, poznavalac kukaca i leptirova, stručni savjetnik, univerzitetski predavač, prevodilac, pisac, u pisanju vrhunski stilist, majstor jezikā, nostalgični ruski emigrant koji je zavolio svoju novu zemlju, pisac mnogih briljantnih knjiga, ali ga, pomalo nepravedno, pamte po jednoj, „kontroverznoj i skandaloznoj“, najprije od nekoliko izdavača odbijenoj, a onda, kada se konačno pojavila, tih godina najprodavanijoj knjizi.
„Lolita, light of my life, fire of my loins. My sin, my soul. Lo-lee-ta: the tip of the tongue taking a trip of tree steps down the palate to tap, at three, on the teeth. Lo. Lee. Ta.“.
Svaki veliki pisac stvori junaka koji mu postane konkurent. Pisca po tom junaku pamte, a onda sam junak postane poznatiji od pisca, postane samostalan, simbol onoga što je zastupao i predstavljao. I Nabokov je stvorio takvu osobu, ali nije nalikovala na njega. Stvorio ženski lik, još djevojčicu, Lolitu. Stvorio lik lijepe, zavodljive maloljetnice, napravio skandal. Ne bi on stvorio Lolitu da ona nije najprije njega zavela, postala njegova opsesivna želja, svojim šarmom ga navela da je izmisli i opiše, a profesor Humbert Humbert na sebe preuze da u ime pisca pokaže u kakvu to katastrofu vodi.
Nastajanja
Shopenhauer je tvrdio da ne treba čitati knjige koje nisu stare pedeset godina. Tek s vremenskom distancom znamo je li djelo vrijedno ili nije. Izdvajam ipak dva moja suvremenika koji mi ulijevaju nadu u neprekidnost stvaralačkog zadatka, navodim dvojicu samo primjera radi, a ima ih još. Ima ih zapravo još mnogo, jer je stvaranje stalno nastajanje, stalno nastojanje, stalno pridolaženje novih djela. Od ovih novijih na mom spisku je prvi Julian Barnes. Flaubertova papiga je prva Barnesova knjiga koju sam pročitao, njegova glazbena forma u knjizi Buka vremena, knjizi o Šostakoviču za sada je zadnja koju sam čitao. Ako mi se neki pisac dopadne, pročitam tri njegove knjige. Kada se dohvatim četvrte, uvrstio sam ga u svoje omiljene pisce. Pa evo jedva čekam kada ću pročitati novu Barnesovu knjigu. Možda mi je Barnes i zbog tema i zbog svoje stilske elegancije najdraži živi pisac. Njemu bih bez premišljanja dodao i Amosa Oza, u čijem pisanju ima mudrosti, humora, ljepote, drame, a i nešto mitsko, biblijsko. U svemu što je napisao ima osjećaja za pravičnost, ima nježnosti i bola, čak neke tuge što nije bolje i za sviju koji žive u Izraelu pravednije.
A onda Michel Houellebecq (nikad se ne zna kakva će mu biti sljedeća knjiga), i Orhan Pamuk (koji kao da je s godinama sve bolji), i John le Carré (koga ni odmakle godine ne smetaju), i Milan Kundera (koji kao da se umorio), i David Grossman, i Jeannette Winterson, i Laurent Binet, i Stopard, i Jelinek, i Szymborska, i neki moji prijatelji i znanci, i još neki… Evo opet neću moći stati.
U toj šetnji, sva ljepota. U toj ljepoti, sva ranjivost. U toj ranjivosti, prolaznost. U tom parku – život. A samo korak, pa jedno pored drugog. I sve prođe. Onda tamni mjesec, doba depresija. Sudbina lirika.
Rodio se pod prezimenom Labrunie, rano ostaje bez majke, rano prevodi Goetheovog Fausta, zbog toga hvaljen, a onda, kada je već prešao tridesetu, poslije teških emocionalnih napada, sebe naziva Nervalom, iz sebe rađa pjesnika vizija, putovanja, fantazija, plamena, koji će ga na koncu svog sažeti, odvesti u košmare, delirije, agoniju, samoubojstvo. Oteti od njega samog. Le soleil noire de la Mélancolie…
Smatraju ga jednim od najvećih pjesnika XX. stoljeća. O njemu je riječ i u filmu Poštar. Neruda nije glavna ličnost u tom filmu, ali je po nježnosti, po jednostavnoj a dirljivoj poetici taj film u potpunosti Nerudin. Pjesnik koga je, tvrde neki, ubila vojna hunta, a njegove knjige u njegovoj domovini postale „nepoželjne“. Od barbara preko inkvizicija do nacista i današnjih „Alahovih ratnika“ uništava se Knjiga i sve što je predstavlja. A to radi i svaka diktatura, jer joj je knjiga znak slobode. Despot doduše nije uvijek barbarin, ali je barbar uvijek despot.
Despoti i diktatori vole ubijati dušu, od pojedinaca do cijelog naroda, ali duša, čudo jedno, uvijek izmakne i preživi. I uvijek se ponovo javlja u nekom Sutra. Oni koji su uništavali su nestali; ostala su makar kao ostaci djela kultura koje su pokušavali uništiti. I Neruda im je izmakao u svoju poetiku. Jedan dan moja drugarica Dragica, dok smo pili kavu u „Parkuši“, izgovori bez vidljiva povoda jednu Nerudinu pjesmu („Lagano umire onaj koji ne putuje / koji ne čita / koji ne sluša glazbu / koji u sebi ne nalazi zadovoljstva“). U tom trenutku duh pjesnika je našao utočište u Sarajevu.
Postao je poznat pod ovim pseudonimom. A zvao se Eric Blair. Onda je uzeo ime engleskog sveca, a i tadašnjeg kralja, a prezime skovao po imenu svoje omiljene rijeke. Postao George Orwell. Orwell je cijeli život bio protivnik totalitarizma, cijeli život bio i ostao ljevičar. Za života je dugo imao sve vrste problema. Financijske prije svega. Zato je radio razne poslove. Na kraju je postao poznat kao novinar. Danas ga pak ljudi pamte po dva romana, za koje neki tvrde da su nadasve moralne propovjedi, jer su oba žestoke kritike nasilnih totalitarnih režima. U zemljama Istočne Europe je bio „zabranjeni pisac“ jer su ga smatrali neprijateljem komunizma, u nekim državama SAD-a zabranjen jer su ga smatrali propagatorom komunizma! Orwell je i sam iskusio što je nasilje totalitarizma, protiv njegovih pristalica se borio u španjolskom građanskom ratu, u tim sukobima bio teško ranjen. Jednom je napao nekog komunistu, pristalicu Staljina, zbog okrutnosti staljinističke politike, ovaj mu odbrusio da jaja moraju biti razbijena da bi se napravio omlet, a Orwell će: „A gdje je omlet?“. Ljudi su nekada, u doba kada su njegova djela nastala, mislili da su ona djela mašte. Danas je jasno da je ovaj pisac zapravo bio politički realist i reporter iz budućnosti. Iz vremena u kojem mi tek sada živimo.
Danas čitamo Orwella ili pratimo stravične dnevne izvještaje, svjedočimo stvarnosti koja će jednog dana, u to više nema sumnje, biti sasvim poput onoga što je ovaj pisac već opisao, kao što i jezik sve više postaje očišćen od „nedopustivih riječi“ i sve više nalikuje Orwellovom „novogovoru“. Pritom neki zaboravljaju da bi nas ono što nije, što iz nekih razloga ne smije biti rečeno jednom ponovo moglo na okrutan način iznenaditi. A i o tome je Orwell već pisao. Nije slučajno da su mnoge njegove ideje i konstatacije danas usvojeni kao misaoni klišeji i opće istine („Veliki brat te gleda“; „Sve životinje su jednake, ali su neke više jednake od drugih“; „Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga“; „Sloboda je pravo da se ljudima kaže ono što oni ne žele čuti“; „Sva ratna propaganda, sve vrištanje, laži i mržnja uvijek dolaze od ljudi koji se ne bore“; „Ukoliko želite stvoriti viziju budućnosti, zamislite čizmu koja stoji na ljudskom licu – zauvijek“. I tako dalje, ako će iza toga više uopće postojati „dalje“). Ne bih ipak rekao da je ovaj sjajni pisac, koji je izbrisao razliku između novinarskog i književnog stila i vokabulara, bio prorok. Prije mislim da je vidio jasnije od drugih što se oko njega dešava i kuda vladajući politički trendovi vode. Nije slučajno da je njegova imaginacija postala naša stvarnost. Ako je ikada u pitanju bila imaginacija. Njegovo djelo 1984 nije bilo naročito zapaženo kada se pojavilo. Postalo je poznato tek kada je došlo njegovo vrijeme. Naše vrijeme. Kada je postalo naša stvarnost.
Poezija u jednoj osobi
Tako se zvala jedna od knjiga Sørena Kierkegaarda, filozofa koga često nazivaju piscem. S pravom, jer je on to po svemu bio: po priči koju bi utkao u svoje ideje, po stilskoj eleganciji, po osjećaju za lijepo, po polemikama sa samim sobom. Njegova knjiga Osvrt na moje djelo zapravo je priča svakog pisca, svakog koji u sebi nosi sumnju i gaji kritički odnos prema vlastitom djelu. Svakom njegova vlastita knjiga, zahvaljujući usmenim i pismenim komentarima i sudovima o njoj, postane iskustvom Drugog posredovano djelo, dakle i piscu samom drugačije djelo.
Meni se to desilo sa mojom knjigom Imaginacija, koja mi je u jednom aspektu postala čak neočekivano drugačija: pisao sam o bliskom Drugom, o osobi, a onda u lijepom prikazu ove knjige Tatjana Gromača reče da je taj Drugi za mene tekst i da je moguć samo kao tekst. Tako je moj tekst izmakao mojoj namjeri i stekao svoje vlastito značenje, oteo se od mene, čak me pomalo i samog iznenadio, postao bolji nego što sam o njemu mislio, pa je tekst postao autor samog sebe. Dok pisac piše, tekst mu je sugovornik, pisac diše sa svojim junacima, stihovima, idejama, riječima, ne odvaja se od njih, živi ih. Moja imaginacija je stvorila stvarnost teksta, koji se odvojio od mene i postao tekst za Drugog i po Drugom. Sada ga i sam čitam kao da sam Drugi. Sada moja imaginacija zamišlja kakav je možda moj tekst.
Nikada nisam izašao na kraj sa njegovim romanom Doktor Živago. Čak mi je bilo dramatičnije ono što se oko ovog romana događalo od djela samog. Roman je najprije objavljen na „demokratskom Zapadu“, a tiskan uz financijsku pomoć CIA-e. Pasternak je ubrzo imenovan laureatom Nobelove nagrade, koju pisac pod pritiskom sovjetskih vlasti odbija. Pisac je cijeli život bio pod prismotrom, nikada miran, stalno u strahu za goli opstanak. U Domu pisaca u koji sam često dolazio okupljeni su rado prepričavali kako je tridesetih godina, u doba komunističkih „čistki“, kada se glavom plaćala jedna pogrešna riječ, drug Staljin iznenada nazvao Pasternaka, kao da ga je sama smrt nazvala, obraćao mu se sa „ti“, pitao ga što misli o uhapšenom pjesniku Osipu Mendeljštamu, Pasternak vrdao, a Staljin rekao da bi on svog druga bolje branio i spustio mu slušalicu. Moji drugari pisci su glasno osuđivali Pasternakov kukavičluk, a kada bi na njih zagalamili konobari „Ne derite se više, bune se komšije“, onda tiše, u pola glasa.
I u Pasternakovoj domovini su mnogi znali za piščeve nedaće, čitali potajno njegove pjesme, slavili ga. Pasternakova religijska sahrana se pretvorila u demonstraciju otpora vlasti. Njegova cjelokupna životna sudbina je bila slika tvrdoće jedne vlasti i cijelog „hladnog rata“. Pod sjenom tih saznanja čitao sam Pasternakovog Doktora Živaga.
Danas mi je mnogo bliži istoimeni film velikog engleskog redatelja Davida Leana od njegovog literarnog predloška. Ili, preciznije, ovako: upečatljivost, dojmljivost filma (njegovih glumaca, glazbe, dramaturgije i slike) diktirala je moju naknadnu impresiju o romanu. Jedan medij potiskuje drugi, jedan mijenja percepciju o drugom. Tekst (zamisao o čitanom) u slučaju velikih književnih djela ima prednost nad njihovom ekranizacijom (konkretiziranjem imaginarnog), što je čest razlog kritike filma, a ovdje se (barem meni) dogodilo obratno, što također dokazuje da interpretacija djela može transformirati percepciju i recepciju djela. Ovaj roman sam sve manje volio. Pasternakovu poeziju pak uvijek. Ona ostaje stup i sukus njegova djela, a i osnova njegova života. Ne treba zaboraviti da je ovaj pisac imao i veliki muzički dar, što se osjeća i u njegovom pisanju. Pamtio sam njegove stihove („Daj mi, u tamno zdanje stiha / ljepotu tvoju da zatvorim“), volio posebno njegovog Hamleta. Pasternak je prevodio sa njemačkog i engleskog, a preveo je i Shakespeareovog Hamleta. Iznenadih se kada sam gledao ovu predstavu u režiji velikog Jurija Ljubimova: na početku predstave Vladimir Visocki otpjevao je Pasternakovu pjesmu Hamlet, onu iz Doktora Živaga, pjesmu koja je u doba tvrdog komunističkog režima bila znak pobune. U toj pjesmi Pasternak je iskazao svoj životni moto: „Život nije što i poljem preći“. A to je iskusio i njegov Živago („živi“) i pisac sam i svi oni koji su njegovu pjesmu usvojili. Pjesmu u kojoj nesporno ima prizvuka Svetog pisma, koje je u Pasternaka trajno usadio njegov prvi učitelj, njegov ujak, bivši svećenik. I neke tuge, koja me držala i kada ispratih sudbine junaka Pasternakova romana: nestali.
Uvijek biti nešto drugo znači potvrditi sebe. Biti svoj u svima, u svemu.
Pessoa: Pjesnik. U jednoj osobi Poezija. Umjesto Jednog božanskog Autora iz njega govori raznolikost cijelog svijeta. Kao da je bio upravitelj velikog kozmosa pjesništva, u kojem su se pojavljivale različite ličnosti, a svaki po vokaciji isto: pjesnik. Pessoaovo Ja je bilo u mnogima, on sam svijet, u njemu mnogo pjesnika, kao da jedan drugog nisu poznavali, svaki svoje pisao, svaki se u svom prostoru kretao, svaki svoje ime imao, svoje kazivao, svojim putem išao, a samo on, Pessoa, mirno sjedio, umoran od posla državnog službenika, prevodioca dosadnih dokumenata i ugovora, od ružnog života, njegove svrhovitosti i ciljeva, sjedio bez neke želje da započinje razgovor sa drugim posjetiteljima njegovog najdražeg bircuza u Lisabonu, tiho pio, u sebi oslobađao pjesnike, jedan po jedan kazivao svoje, svi dokazivali da je umjetnost lijepa jer je beskorisna, odmicali se od života, odlazili sve dalje i dalje, u vozilu od lijepih riječi prema Lisabonu, do kojeg nikada neće doći.
Petkom, prolaznik
Srećem osobu na autobusnoj stanici, najčešće petkom. Ne mogu baš jasno odrediti je li osoba muška ili ženska ili već neka, uvijek me iznenadi, što god smatra da joj fali kupi, popravi, doda trepavice, nokte, novu periku, promijeni na licu ovo, na tijelu doda ono, nikada ne znam kako će sutra izgledati, što će obući, kakva će biti, uvijek nešto novo i drugačije, pa pomislih da je to neki Pessoa, samo u fizičkom obliku ili barem neki pantomimičar, kome je život uistinu scena, ili možda glumac, ovdje ih je mnogo, koji svaki čas može biti netko drugi, može živjeti razne živote i govoriti u ime različitih likova, jer je svaki on, a ni jedan baš.
Čitao sam rado Pirandella. Znao sam da je imao mnogo nesreće u životu, imao teške odnose s ocem, doživio propast na ekonomskom, a potom i emocionalnom planu, znao da mu je sin u Prvom svjetskom ratu zarobljen, a voljena žena završila u duševnoj bolnici, on sam u početku bio sklon fašizmu, poslije postao njegov protivnik, znao sam da mu je Mussolini pomogao u osobnom promoviranju i stjecanju svjetske slave, znao i da je jedno vrijeme podržavao agresivnu politiku fašista, a onda javno pocijepao člansku kartu te stranke, znao i da nije uvijek imao razumijevanja bližnjih za svoje djelo njegovu čuvenu predstavu Šest lica traže pisca veliki dio publike na premjeri popratio zvižducima i povicima „U ludnicu, u ludnicu!“, autor morao bježati sa premjere, a kasnije isti tekst na drugim scenama dočekan ovacijama, znao sam također da je Luigi Pirandello dobio Nobelovu nagradu, da su po njegovim djelima snimljeni mnogi filmovi, a on sam dosta kasno počeo tražiti i dobivati honorar za svoje pisanje, ukratko, znao sam za sve paradokse i kontroverze Pirandellova života, pa sam mislio, osjećao da je iz takvog osobnog i stvaralačkog iskustva morala nastati tragična farsa, djelo koje je puno filozofije apsurda, humora, tuge i cinizma istovremeno.
Jedno vrijeme sam na razne načine učestvovao u teatarskom životu, svašta radio, svašta i planirao. U to vrijeme zamišljao „totalnu predstavu“ po tekstovima Luigia Pirandella, pisca koji je u svoje drame aktivno uključio i svoje gledatelje, od njih napravio junake svojih predstava. Zamišljao sam, njegovim djelom potaknut, da se šest lica vozi gradskim autobusom do trga i pričaju slučajnim putnicima svoju muku, dok na trgu ispred Narodnog drugi glumci pričaju okupljenima o tajnovitoj ženi koja će se pojaviti na prozoru obližnje zgrade, a na kraju svi glumci zajedno sa putnicima iz autobusa i ljudima s ulice i trga ulaze u salu Narodnog gdje ih na sceni čeka pokojni Mattia Pascal, koji je postao Luigi Pirandello… Mašta velikog pisca razbudi maštu njegovog poštovaoca. Meni Pirandellova moju razbukta mnogo, u mašti mi se poredaše slike ove predstave „totalnog teatra“, pa zahvaljujući Pirandellu postadoh jedini gledalac predstave koja nikada nije izvedena
Piše: Predrag Finci
Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti.
Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.
Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.
Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu.
Izvor: XXZ Magazin
O književnosti i piscima: Težnja apsolutu napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →