Džems Džojs, „Portret umjetnika u mladosti“

“Zaselak Stilorgan bio je raskrsnica drumova. Pošli bi ili levo prema Dablinskim planinama i vraćali se kući preko Sandiforda. Dok su umorno išli drumom ili stajali u kakvoj prljavoj gostionici pored puta, njegovi stari su besprekidno govorili o problemima koji su im bili na srcu, o irskoj politici, a Stiven je sve to požudno slušao. Reči koje nije razumeo stalno je ponavljao u sebi, sve dok ih ne bi naučio napamet: i pomoću njih je nazirao stvarni svet oko njih. Činilo mu se da se bliži čas kad će i on uzeti učešća u životu toga sveta, i on se potajno poče pripremati za veliku ulogu koja ga, kako je naslućivao, čeka, a o čijoj prirodi je imao samo maglovito predosećanje.“

. 

Neke knjige su bitne za odrastanje, bez obzira na to šta ćeš postati, čemu ćeš se prikloniti, šta ćeš u sebi otkriti kao svoj životni put. Ako takvu knjigu nisi na vrijeme pročitao, tvoje lutanje tada je duže i opasnije. Naprosto, te su knjige kao elementarni zakoni prirode koji se usvoje u osnovnoj školi, kasnije se na njih i ne misli, ali oni su tu, da te opomenu ako baš griješiš da je to postalo neizdrživo. Budućem piscu treba takva knjiga, bez nje je oslonjen na priručnike koji su kao udžbenici za nekadašnje analfabetske tečajeve kod nas aktuelne pedesetih godina. Ne mora to da bude nama znani bildungsroman, obrazovni ili odgojni roman, ali sam pojam treba posmatrati šire, u njega možemo da uvrstimo i djela koja za drugog nisu takva, a za tebe jesu, pošto su odigrala tu ulogu. Recimo dobro napisano memoarsko djelo. Ili dobro napisana popularna knjiga iz neke oblasti, recimo Raselova „Istorija zapadne filozofije“ koje se teško osloboditi poslije čitanja pa je držiš na dohvatu ruke. 

Napisah ovo da uvedem čitaoca u svijet knjige koja je, ne samo po mom mišljenju,  udžbenik piscu početniku, ali i kasnije korisna da se podsjetiš na ponešto u njoj što ti je promaklo, ili si naprosto zaboravio a korisno je da te orijentiše, da ti pokaže neku temu koja čeka na tebe, a tu je, ne napušta te od djetinjstva, samo što je ti nisi primijetio. Gledao si je, ali nisi vidio. A sve je u toj čudnoj optici, kojom si obdaren da istovremeno vidiš svijet oko sebe i onaj u sebi što se stalno preslaguje u jeziku kojim samo ti raspolažeš. To dvoje su tvoj rudnik, prema kome ćeš se spuštati odbacujući druge svjetove koji su bili jednako izazovni, ali su zbog nečega što ti posjeduješ naprosto ostavljani po strani jer se to odjednom pokazivalo kao manje tvoje. Ono ti govori: Idi dalje, tvoj se svijet otkriva. Nastavi! 

Imao sam, dakle, dovoljno sreće da knjigu sa crvenim koricama, iz popularne edicije „Reč i misao“, beogradskog „Rada“, na kojoj je pisalo – Džems Džojs, „Portret umetnika u mladosti“, u prevodu Petra Ćurčije, kupim na vrijeme, dok sam se borio sa svojim demonima malodušnosti i povremenog snažnog ushićenja prema onome što sam trenutno radio. Knjiga je bila objavljena 1964. godine, a do mene je dospjela nešto kasnije, po cijeni od 4 dinara. Tada sam kupovao te crvene knjige odjednom po deset, jer je svaka bila vrijedna čitanja i posjedovanja. 

Knjigu sam progutao, potom još jednom, sada mnogo sporije, otkrivajući ne u toj knjizi nego u mom svijetu sličnosti sa svijetom Stivena Dedalusa, junaka Džojsovog remek-djela. Nije mi trebao pogovor Vide E. Marković, profesorke francuskog, njemačkog i engleskog jezika i književnosti, da uvidim da se radi o autobiografskom djelu koje na potpuno nov način pripovijeda o mukama odrastanja. Bitno mi je bilo u stvari ono čega nema u pogovoru, što je bila rijetkost za pogovore u ovoj ediciji uvijek napisane izvrsno, sa mnogo činjenica i sa mjerom u odnosu na ocjenjivanje. Ovaj pogovor spojio je biografiju Džemsa Džojsa i priču o njegovim knjigama koje nisu brojne, ali svaka predstavlja na poseban način biografsku priču svoga autora, stalno na novom nivou. Ako se u „Dablincima“ daje prostor i ljudi u kome će se i među kojima će se kretati ili se već kreće autor u sljedećim knjigama, kao scena na kojoj će se odvijati radnja Džojsove velike trilogije – autobiografije koja se iscrpljuje do krajnjih mogućih dometa, po principu školovanje i odrastanje, zrelost i odlazak, nedokučivo, s one strane realnog. 

Neću se baviti „Uliksom“ i „Fineganovim bdenjem“, prelazim odmah na „Portret umjenika u mladosti“. Šta u stvari predstavlja taj prvi biografski roman? Ono što sam i ja sebe zapitao: Gdje sam, kako sam stigao dovde i kuda dalje da krenem? Ali ne opisno ukratko, nego kroz moju svijest o tome u vrijeme kada se odvijalo. Nikakva retrospekcija. Džojsov „Portret umjetnika u mladosti“ kao da mi je predstavljao zgodan obrazac koji treba da primijenim na sebi. Onako surovo kako je to on uradio na sebi. A to je podrazumijevalo da uđe samome sebi pod kožu, da vidi tu sva oklijevanja, sve strahove, na kraju svoju tvrdoglavost koja je otkriće čvrste tačke u duši. Ništa manje ali ni više. Idući će romani dati više, stepenasto. 

Stiven Dedalus je između dva svijeta, jednog u kome se rodio, pa se taj svijet popunjavao društvom, i drugog, okrutnog, koji od njega treba da napravi čovjeka kakvi su ljudi oko njih, bar oni obrazovaniji, čije ponašanje je utvrđeno nekim normama koje jesu i nisu vidljive. Te norme su porodica, crkva i Irska. Bez porodice se prvi koraci ne mogu ni pokušati, kamoli čvrsto učiniti. A crkva određuje moral na kome počiva sve, u toj porodici, ali i izvan nje. Treće je najtajanstvenije, Irska ljubav prema domovi koja je ispred i iznad ljubavi prema porodici, a povremeno se čini i crkve. Irska se voli više od samoga sebe, za nju se može i ako treba poginuti. Otadžbina na prvom mjestu. 

Otac jeste glava porodice, ali on nije ona stabilnost što je potrebna da se porodica ne raspe kao rasut teret. Naročito ako je otac sam za sebe rasut. Ponekad je bolje da ga nema, nego da je tako rasut, nestabilan, pun ideja i pokušaja koji govore o neodgovornoj osobi, neformiranoj do kraja da bi mogla da bude svjetionik svojim potomcima. Odmah sam to primijenjivao na sebi, oca nisam imao, bio sam prepušten djelimično majci, kasnije ujaku koji je bio strog ali pravedan. Dio naše porodice, šire, moji ujaci i ujne, govorila je da on radi ono što mu žena naredi. A osvojila ga je peglanjem bijele košulje. Izgledao je uvijek kao sa slike. Majka Stivena Dedalusa, glavne ličnosti knjige o kojoj pišem, ili na koju se stalno pozivam, bila je blaga, talentovana za muziku, svirala je klavir, ali je sve to ostavila da bi se posvetila porodici. To joj je nalagala vjera, kojoj je do kraja pripadala. Za nju je najveća ljudska nesreća bila odreći se Boga. Tu je već počinjala vjeronauka, u porodici. U tome nisam odmah uočio vezivno tkivo sa mnom. Moja majka bila je u tim mojim ranim godinama, dok nisam pošao u školu, revnostan član Partije. Partija je bila na prvom mjestu. Ali do tog poređenja trebalo je da prođe dosta vremena učenja i gledanja, shvatanja i prihvatanja. Ja to nisam razumijevo, ali ni uočavao. A bilo je kao otkidanje živog mesa, kao kod „Mletačkog trgovca“. U Zagrebu, onih nekoliko godina, ujna nas je na svoj Božić vodila u crkvu „Svetog duha“ da vidimo Isusove jasle. Mene nenaviklog na sve to, ulazak u crkvu ispunjavao je nekom jezom. Ujak u tome nije učestvovao. On je bio član partije. 

Logično je da su jezuiti bili apsolutni vladari obrazovnog sistema Irske. Do toga se došlo dugim i strpljivim radom. Trebalo je udaljiti sve one koji bi htjeli slobodnu, građansku školu. Jezuiti su vladali osnovnim obrazovanjem, kada se stiče refleksna pripadnost nečemu i nekome. A vladaju svim raspoloživim sredstvima, na prvom mjestu čistom fizičkom prisilom. Fizičkim kažnjavanjem, od prvog dana, naročito onih na koje se najviše računa kasnije, koji od prvih časova ispolje prirodnu bistrinu. Povremeno batinanje po rukama, uz još neke kazne, da dječak osjeti svoju podređenost, ništavnost, kao u vojsci regurt koji se poziva na neku civilnu logiku. To „civilno“ treba odmah istjerati iz djeteta ili regruta. Dječak već tu postaje božji regrut. I upoznaje hijerarhiju, onaj koji je na vrhu, a kome Stiven ide da se žali, ne kažnjava, on je dobar, pošten i uviđavan. Kasnije će vidjeti da je to samo dogovor u kome se znaju poslovi i zaduženja. Ništa nije slučajno, penješ se stepenicama koje ne primjećuješ, ali koje te vode negdje gore. Ni to „gore“ ne vidiš. 

Upoređivanje obrazovnih sistema došlo mi je na pamet pri drugom čitanju. Boga se Partija odrekla, ali je imala svoga Boga prema kome se učenik mora da odnosi kao prema nepogrešivom apsolutu. Naravno, uvijek postoji hijerarhija. Učitelji su morali da prođu sami poseban dril o kome ništa nisam znao. Fizičko kažnjavanje nije bilo kao u jezuitskim osnovnim školama u Irskoj, za koje se tvrdilo da su najbolje, ali se prakticiralo. Kao živahan, više puta sam bio kažnjen bilo udarcem lenjirom po dlanu, stajanjem u ćošku, ili ujakovom kaznom opasačem, što je bilo najsurovije. Ali ujak je imao partizanski pristup, nije utvrđivao ko je kriv od nas dvojice, njegovog sina Božidara i mene, nedokazanog Bosanca. Kažnjavanje je bilo korisno za obojicu, naročito za mene. To ću konstatovati tek mnogo kasnije. 

Način na koji Džojs oblikuje dušu Stivena Dedalusa je zaista fascinantan. Tu se ništa ne prepušta slučaju, talentovani dječak jednako je živahan, radoznao, ali i prilježan u nastavi. Čitalac prati mijene u toj djetinjoj duši, koja razmišalja o pravdi, da bi to relativno brzo zamijenila grijehom koji je u njoj, toj duši, jer Stivenovo tijelo ima druge potrebe koje se karakterišu kao najteže sagriješenje. Tjelesne potrebe javljaju se istovremeno i sa promjenom pedagoških mjera. Jer to nije svjetovna škola u kojoj se uči samo nekakva suva nauka, ma šta ona bila. U knjizi je to dato najšire, sa dugim dijelovima koje sam prvi put doživio kao mučenje čitaoca, jer mu se čini da je predugo. Čemu toliko detaljisanje? Ali već drugo čitanje pokazalo se dragocjenim, evo prozora za dječakovu dušu. Kroz njega se uvodi pojam grijeha, tjelesnog prije svega. Zato i duhovni dani koje obrazlaže rektor. On je sasvim gore, govori kao izaslanik samog Gospoda. 

On im govori o svetom Franji Ksaverskom, zaštitniku njihovog koledža. Taj svetac je bio drugi do svetog Ignjacija Lojole, veliki misionar, Afrike, Indije i Japana. Čuda je tamo uradio, objašnjava im rektor, da bi sve sažeo ovako:

„On je u sebi imao veru koja pokreće planine. Deset hiljada duša privedenih Gospodu u jednom jedinom mesecu! To je istinski osvajač, veran geslu našeg reda: ad majorem Dei gloriam! Svetac koji ima veliku moć na nebesima: moć da nam podari sve što molimo ako je to za dobro naših duša; iznad svega, moć da nam izmoli milost kajanja ako smo zgrešili. Veliki svetac, sveti Franjo Ksaverski.“

Slijede dani duhovnih vježbi, na kraju ispovijedanje, u kome Stiven priznaje svoje grijehe koji ga opterećuju danima. On, naravno, nije svjestan da to njegovo ispovijedanje nije nikakva tajna, nego dokaz da je on podesna duša koja se može dalje podređivati služenju vjeri. Sve dok se ne opredijeli za redovničku službu. 

Kada sam otkrio svoj ključ za čitanje ove knjige, odnosno čitanje njene glavne ličnosti, otkrio sam i ključ za shvatanje svoje stvarnosti. Prošao sam sve stepene koje je prošao maloljetni Stiven, uz sve razlike, i ugledao sebe kao studenta koji će nešto završiti i otisnuti se na službu. Koju službu? Kome? Аli do toga ima još vremenskog prostora za rad na sebi. Da se nadoknadi ono što se preskočilo, odnosno što nije bilo ni planirano da se radi. Ni ono što sam mogao da naučim u gimnaziji, nije me privlačilo. Naprosto, bio sam u sasvim drugom svijetu. Šta je nada mnom gospodarilo? Nisam znao. Sada sam vidio da u ponečemu ni Stiven nije znao šta njega privlači, na koju će se okrenuti stranu. O tome je Džojs ispisao mnogo izvrsnih mjesta i slika. Mjesto kada u njemu počne da radi jezički genij u nastajanju. Na primjer, gotovo da on nije imao ništa s nastankom ova tri stiha, koji su jezička igra. Odakle su došli? 

„Bršljan civili po zidu,

i cvili i mili po zidu,

žuti bršljan po zidu,

bršljan bršljan po zidu.“

Zapanjen je tim što se razvilo u njegovom mozgu, da bi došlo do latinskog jezika, pošto je asocijativno stigao do slonove kosti. „Slonova kost, ivoire, avori, ebur. Jedan od prvih izraza koje je naučio na latinskom glasio je : India mittit ebur, i on se seti mudrog severnjačkog lica rektorovog, koji ga je učio da prevede Ovidijeve ‘Metamorfoze‘ na dvorski engleski, koji je čudno zvučao zato što su se u njemu pominjale svinje, komadi razlupanih sudova i kaiši slanine.Ono što je znao o zakonima latinske metrike naučio je iz jedne raskupusane knjige koju je napisao neki portugalski sveštenik.“ Zatim prelazi na kupusaru koja u sebi sadrži Horacija, lektiru slavnih prethodnika u školi čija imena su ostala zapisana u toj knjizi. 

Naravno, da bi se stiglo do svega toga bilo je potrebno da se prepusti Jezuitima i njihovom školskom sistemu. Čemu on vodi? Vodi u fanatizam, svakako. Pitanje koje sam ja napokon postavljao sebi samome bilo je opasno, ali je samo došlo: 

Može li komunizam da zamijeni taj fanatizam? Prividno može, ali ubrzo se shvata da on nije ni približna zamjena, jer je ukorijenjenost vjerskog zanosa koji vlada smrću neuporediva. Način na koji Jezuiti prave selekciju je jedinstven. Crkveno pokajanje nije isto sa partijskom samokritikom. Džojs je to dao na neuporedivo superioran način postavljajući dileme tamo gdje one i djeluju, u mozak dječaka i mladića. 

Paralela između propovijedi u njihovom jezuitskom koledžu i vremena kada sam ja bio u gimnaziji, primljen u SKJ pred kraj trećeg razreda, pa u četvrtom proslijeđen partijskoj organizaciji u rejonu gdje sam stanovao, odmah pokraj Pančevačkog pravoslavnog groblja. Jednako sam ja propitivao sebe, svoj odnos prema ljudima koji su bili od mene značajno stariji, ali ja sam, kao „ispravan omladinac“, preuzimao na sebe odgovornost da ispravljam i pokazujem na njihove grijehe. Tako će biti dok nisam postao student, pa je partijska organizacija na matematici predložila mene za predsjednika, što nikako nisam mogao da prihvatim. Kako ja da budem predsjednik takvim članovima kao što su naši profesori, bar onih dvoje-troje koji su bili u Partiji, a koje sam izuzetno poštovao. U vojsci su, potom, tražili od mene da špijuniram neke vojnike, što nisam htio, ali nisam ni rekao da neću, naprosto nisam dolazio do zaduženog da mu dojavim šta imam. Nisam imao šta da dojavljujem.

Ovdje dolazi majka, kao dobri duh porodice. Stivenova majka zamišlja svog sina kao redovnika. On to odbija. Ona ga preklinje da bude vjeran crkvi, on i to odbija. Bar da učestvuje u uskršnjim duhovnim vježbama, da se potpuno ne okrene od crkve. Ali Stiven i to surovo odbija. S druge strane, njegovi drugovi od njega zahtijevaju da bude nacionalista i da mrzi Engleze. On i to odbija. Biće vjeran samome sebi. Samo sebi, nikome iznad toga. Njegov je jezik engleski. Može li takav opstati u Irskoj, u Dablinu? Da, riječ je o moralu, o etici, onome što je kod čovjeka najvažnije. Zato to Džojs žestoko odbija. On neće da pripada tom svijetu koji se valja u kaljuzi neprekidne mržnje i zločina. 

Tu se pokidala i moja čvrsta veza sa Partijom. Bila mi je bitnija druga strana Džojsovog teksta, ono što je Stivenu dala jezuitska škola. Znanje koje nijedna naša škola nije davala nama. Naprosto, nije bilo takvih predavača, niti je sistem bio tako postavljen da se učiti mora sve što je u programu i još preko toga. Znanje koje je stekao Džojs, odnosno Stiven, bilo je superiorno našem skromnom znanju. Ulazeći jednom kod Ivana Lovrenovića, koji je bio urednik u „Veselinu Masleši“, primijetio sam da mu je na stolu otvorena Biblija. Novo izdanje  čiji su glavni redaktori bili Jure Kaštelan i Bonaventura Duda. Zainteresovao sam se šta bi to on sada mogao da čita, ako sam čak i ja savladao „Novi zavjet“. Čitaš „Sveto pismo“, rekoh mu. „Da, reče mi, odlučio sam da sada detaljno iščitam Stari zavjet. Znao sam do sada sve to površno, što nije dovoljno za nas. Treba znati mnogo više, mnogo detaljnije.“ Bio je sasvim u pravu. 

Bilo mi je i to dovoljno da mi pokaže gdje su nam temelji slabi, u čemu se ne možemo mjeriti sa onima koji su to sve imali. Mada ima toliko svjetskih velikih pisaca koji nemaju pojma o svemu tome. Da li oni onda razumiju ovaj svijet? Opet, ako osjećam u sebi potrebu, to je onda moja potreba, koju treba zadovoljiti. To je, na kraju krajeva, sasvim lični put. Ono što stvoriš kao pisac opravdaće tvoj put, ako se pokaže kao vrijedno, istinito, moćno. A do toga nije lako doći. Od pisca traži da bude surov prema samome sebi.

Ovako to, gotovo surovo, formuliše Džojs za svog junaka,  a ovaj to prenosi svome prijatelju Krenliju:

„Neću služiti onome u što više ne verujem, zvalo se to moj dom, moja otadžbina, ili moja crkva; i  pokušaću da se izrazim u nekom obliku života ili umetnosti što slobodnije mogu i što potpunije mogu, služeći se u svoju odbranu jedinim oružjem koje sebi dozvoljavam – ćutanjem, izgnanstvom i lukavstvom.“