Purpur – Kraljevska boja
općenito izaziva u ljudima veliku radost. Oko je treba kao što treba i svjetlo. Sjetimo se samo osjećaja ushita kada za tmurna dana Sunce obasja tek dio krajolika i pokaže nam njegove boje… Svaka boja proizvodi poseban utisak na um i tako se istovremeno obraća oku i osjećajima. Otuda slijedi da se boja može koristiti za određene moralne i estetske ciljeve.
Johann Wolfgang von Goethe, Učenje o bojama
Prirodna purpurna boja dugi je niz stoljeća bila simbol plemstva, kraljeva i svećenika. Taj običaj počinje od vladara Fenicije, kralja Feniksa. Nakon što je od Herakla dobio purpurni plašt na poklon, on je naredio da budući vladari moraju nositi tu boju kao kraljevski simbol. Taj isti kraljevski standard vrijedio je i u Egiptu, Perziji, Rimu i Bizantu.
Upravo je Fenicija1 bila središte antičke proizvodnje purpura. Fenička kultura doživjela je vrhunac oko 1000. godine prije Krista, a proizvodnja purpura cvjetala je u zaljevu na samom istoku Sredozemnog mora, u gradu Tiru, koji se nalazi u današnjem Libanonu. Tamo se još 1600. godine prije Krista proizvodio tzv. tirski purpur, kraljevska purpurna boja, koja se dobivala od sluzi bodljikavog morskog puža volka, točnije dvije vrste česte u Sredozemnom moru: Murex brandaris i Murex trunculus. Taj je puž hrvatski naziv volak dobio po rogovima, nalik na volovske, a tajna purpurne boje krije se u njegovoj hipobranhijalnoj žlijezdi. Ona izlučuje malo žućkaste želatine, koja na zraku i suncu kroz par dana postaje purpurna. Plinije Stariji, rimski povjesničar i znanstvenik, ostavio je uputu: najbolje ih je loviti prije izlaska Sirijusa ili malo prije početka proljeća. Za gram čiste boje bilo je potrebno oko 8000 puževa. Kroz povijest su i drugi narodi proizvodili purpur, no nisu uspijevali doći do takve ljepote i postojanosti u boji. Feničani su očito u pravoj mjeri koristili Sunčevu svjetlost, a smatra se da su imali i tajnih kemijskih spoznaja koje su koristili u proizvodnji. U Europu je ova boja došla morskim putem, nadovezujući se na Put svile. Padom Rimskog Carstva smanjena je i uporaba purpura iz Tire, dok je velika proizvodnja prestala padom Konstantinopola 1453. godine.
Postoje zapisi da je i Minojska civilizacija s Krete ovu boju koristila oko dvije tisuće godina prije Krista. Nadalje, i meksički su starosjedioci, posebno Mixteci, tkanine bojali izlučevinama puža Purpula patula pansa, srodnika puža iz Tira. I dok su Tirci ubijali mekušce, što se zaključuje po gomili praznih puževih kućica koje potječu iz tog vremena, Mixteci su im samo uzimali sluz. Lagano bi zapuhali u puža, a on bi izlučio dragocjenu tekućinu direktno na tkaninu nakon čega bi ga vratili u more. Kako bi spriječili njihovo istrebljenje, nisu ih uznemiravali za vrijeme razmnožavanja. Oni koji su se bavili bojanjem tkanina, odlazili bi do zaljeva Huatulca, gdje su staništa tih puževa, u razdoblju između listopada i ožujka. Radi sprječavanja prekomjernog iskorištavanja puževa, 1985. godine je odlučeno da se dobivanje boje dozvoli samo starosjediocima na tradicionalan način. Tijekom španjolskog osvajanja Srednje i Južne Amerike, tkanine obojane purpurom stigle su u Europu. Europljane je posebno dojmila postojanost boje, kao i činjenica da izgleda još ljepše kad se tkanina opere te da nije bilo potrebno koristiti sredstvo za učvršćivanje boje.
Ljepotu purpura opjevali su veliki antički i rimski pisci. Tako Homer piše o ljepoti odjeće koju je Paris donio iz Fenicije, a Vergilije u Eneidi prikazuje trojanskog junaka Eneju obučenog u haljinu purpurne boje. Spominje se i u Bibliji. U Starom zavjetu Bog Mojsiju naređuje da zavjese u njegovom hramu moraju biti od purpura ili grimiza. Svete halje visokog svećenika Arona, kao i hramovi kralja Salomona i Heralda u Jeruzalemu, također su bile purpurne, a spominju se i puževi od kojih se dobivala ta boja – Hexaplex trunculus. U Novom zavjetu je nalazimo u Isusovoj priči o Lazaru i bogatašu koji je odjeven u purpurnu odjeću. Bizantska je umjetnost snažno obojena purpurom. Na mozaicima u Ravenni, koji prikazuju cara Justinijana i caricu Teodoru s poslanicima, može se odrediti status svake osobe prema količini purpura na odjeći. Papa Pavao II. je 1464. godine uveo “kardinalsku purpurnu” – to je prva jarka boja u upotrebi od početka srednjeg vijeka. Za svojevrsni statusni simbol ove boje zasigurno je zaslužna bila i njena cijena. Nekad je cijena odjeće uvelike ovisila o boji, a purpur je bio na samom vrhu.
Purpurna boja je u osnovi kombinacija plave i crvene boje: nijansa između magente (fuksije) i ljubičaste. Ponekad se koristi kao sinonim za grimiz, no grimiz je crvena nijansa. Dok većina boja izblijedi u sumrak, purpurna postane tamnija, a za najveće Sunčeve svjetlosti postane svjetlija i intenzivnija. U prošlosti se vjerovalo da intenzitet purpurne nijanse postaje sve jasniji s vremenom, jer purpur nastaje oksidacijom pa ne blijedi izlaganjem Suncu ili ispiranjem. U vrijeme kad su boje bile nepostojane, purpurna je postala simbol vječnosti. Uz to, tkanini je pomagala da zadrži miris koji je određena osoba koristila pa se, primjerice, izdaleka moglo znati da se u blizini nalazi visočanstvo.
Njezinu posebnost umanjile su sintetske boje i pigmenti. Kemijsko rođenje industrije sintetičkih boja se može pratiti od otkrića anilina – baze purpurne boje. Nju je otkrio William H. Perkin 1856. godine u potrazi za lijekom protiv malarije. Taj je engleski kemičar purpurnu boju učinio dostupnom svima.
Zanimljiva su istraživanja dva velika istraživača novijeg doba, Isaaca Newtona i Johanna W. Goethea. Newton je 1676. godine otkrio spektar boja razlomivši bijelu svjetlost u trostranoj prizmi. Sedam boja spektra je spojio u krug i dobio neprirodan prijelaz između plave i crvene boje. Tu je dodao osmu boju – purpurnu, nazivajući je ekstraspektralnom bojom. Goethe je 1810. godine objavio Učenje o bojama, plod istraživanja na kojem je radio četrdeset godina. Iz te opširne i sistematične teorije vrijedi izdvojiti Krug boja, kojim se nastoji predstaviti duhovni princip svih boja. U njemu su boje podijeljene prema simboličkim i psihološkim kvalitetama te tvore krug prema određenim zakonitostima i međusobnim odnosima. Dok temelj tog kruga predstavlja zelena boja, koju Goethe pripisuje zemlji, na drugoj strani kruga, u njegovom zenitu, nalazi se purpurna boja kao vrhunac, kulminacija unutar kruga boja, posljedica prirodnog stupnjevanja. Prema Goetheu, ona predstavlja najviši duhovni princip među bojama; završetak dugog procesa oplemenjivanja i zato je to boja duhovnog vladara. Ona u isto vrijeme izražava ozbiljnost i dostojanstvo, blagost i milost – drugim riječima: značaj duhovnog dostojanstvenika. Kao što intonacija daje boju izgovorenoj riječi, boja daje duhovno ostvaren ton obliku, kaže švicarski slikar i likovni pedagog Johannes Itten (1888. – 1967.) u svom djelu Umjetnost boje.
Purpurna se boja u kineskoj tradiciji povezuje uz vladara, ali i uz polarnu zvijezdu, Sjevernjaču, na kineskom Ziwei (Purpurna zvijezda), koja je prebivalište nebeskog cara, vladara neba. Zemaljski pandan polarne zvijezde bio je Zabranjeni grad, prijestolnica zemaljskog cara.
Stari su narodi boje koristili kao snage za izražavanje unutrašnjih sadržaja i simboličkih vrijednosti. Itten, koji je proučavao boje s filozofskog, religijskog, psihološkog i fizičkog gledišta, piše: Boja je život, svijet bez boja djelovao bi mrtvo… Današnje zanimanje za boje gotovo je isključivo optičko-materijalne prirode i ne počiva na spoznajno-emotivnom doživljaju… Najdublja tajna o djelovanju boja izmiče pojmovnoj formulaciji, ona ostaje nedostupna čak i oku, jer ju je moguće sagledati samo srcem.
1 Fenicija – od grč. Phoiniki = purpurna zemlja. Naziv Fenicija potječe od Grka, a sami stanovnici su svoju zemlju zvali Kanaan.
Autor: Marin Božić
Izvor: Nova Akropola
Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E
Purpur – Kraljevska boja napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →