Jasno je da religiju i ljevicu treba shvaćati kao dinamičke entitete u neprestanoj mijeni, kao i cijelo društvo. Religija i ljevica od jučer nisu isto što i danas. Svaka definicija jedne i druge je prema tome privremena, i to ne iz perspektiva ishodišta svjetskih ideologija (i religiju smatram ideologijom), već s percepcije aktualnih znanstvenih spoznaja. Ipak, da bi se vršila vrijednosna prosudba unutar i između njih, posebno u odnosu na kvalitativne pomake tijekom procesa, potrebno je dati neko okvirno određenje.

Religija, kao oblik društvene svijesti, predstavlja „sustav vjerovanja u kojem je središnje mjesto nadnaravno biće, duh ili svemoćna sila, u monoteističkim religijama Bog, u mnogobožačkim više raznih božanstava ili nadnaravnih sila; u većini religija Bog, odnosno bogovi, ujedno je i stvoritelj svijeta i onaj koji određuje opća zbivanja i sudbinu svijeta, sudi o granicama dobra i zla; religije su ob. povezane i s vlastitim moralnim kodeksom i čvrstim obrednim zakonima, kod nekih i kultnim obožavanjima o čijim pravilima i provođenjima brinu duhovni religijski vođe i njima podređeni svećenici“

Ovime možemo obuhvatiti sve povijesne – neinstitucionalizirane i institucionalizirane – oblike njene; od totemizama, preko politeizama i panteizama do monoteističkih religija današnjice. Antropolog Anthony F.C. Wallace procjenjuje u knjigi „Religion: An Anthropological View“ da je kroz ljudsku povijest bilo oko 100 tisuća religija, koje se sve mogu podvesti pod „sistem vjerovanja u nadnaravne entitete“. Važno je spomenuti da religija – prisutna uglavnom kao institucionalizirani oblik vjere – i vjera (shvaćena kao jedna od bogoslovnih kreposti) nisu jedno te isto. Prva se nastoji nametnuti masama kao obvezujući pravorijek, kojeg često tek stoljeća mogu promijeniti u bitnim svojim postavkama; sem one na čijim temeljima počiva. Kako god se religije mijenjale, pa bile i lijevo ustrojene (poput južnoameričke teologije oslobođenja, rukavca kršćanstva koji korespondira sa socijalizmom), one se ne odriču osnovnog stava – vjerovanja u nadprirodno božansko biće koje upravlja svemirom i svima nama, mada nam je – naizgled – dalo slobodnu volju, koju potom važe u čistilištima sviju vrsta, i prema ishodu mjerenja presuđuje o „daljnoj sudbini naših duša“. Religiji, u etičkim stvarima nikako ne treba prigovarati da ne može biti lijevo, ali prateći njen povijesni ideološki kontekst, ne možemo zanemariti prethodno rečeno.

Ljevicu možemo definirati kao „političare koji se zalažu za političke i društvene promjene u korist radnozavisnih slojeva pučanstva [umjerena ljevica] ili kao lijevu strana u parlamentarnim klupama“. Sveobuhvatnije možemo proširiti ovu ograničenu definiciju, obuhvativši sve napredne intelektualce, znanstvenike, umjetnike, kulturne radnike, novinare,…, koji se aktivno i javno, svojim djelom i djelovanjem zalažu za spomenute društvene promjene, uključujući i osnovna ljudska prava, ekološku problematiku i slično. Pošto ljevica djeluje u određenom povijesnom, civilizacijskom i socijalnom okruženju – kako globalnom tako i lokalnom – postojeći uvjeti utječu na načine i domete njezina djelovanja. Ljevica u jednoj, nije isto što i ljevica u drugoj zemlji. Prihvaćajući spomenuto određenje, u nju bi spadali i svi oblici lijevih religioznih stremljenja.

To postaje upitno kad usporedimo dvije osnovne razdjelnice religije i ljevice, koje olakšavaju njihovo smještanje u ideološki spektar. To su teologija i znanost. Teologija nije znanost, jer se nauka bavi proučavanjem realno opstojećih i dokazivih a ne, u osnovi nedokazivih stvari i koncepata. Zadržavamo li se isključivo na etičkim i socijalnim stavovima, možemo ove discipline zanemariti, no onda ne obuhvaćamo u cjelosti pojmove religije i ljevice. U odnosu spram dvije spomenute stvari, one su na suprotnim polovima ideološkog spektra. Teologija je izrazito ideološki konotirana, dok je nauka u osnovi ideološki neutralna, odnosno nadideološka. Većina današnjih znanstvenika, smatramo li povijesne primjere nadiđenima – kao što su Teorija relativnosti i Kvantna fizika prevazišle klasičnu fiziku – danas nema potrebu za Tvorcem, niti poseže za njime u objašnjenju stvarnosti. U znanstvenim knjigama nema boga (ali ga se, naizgled paradoksalno, masovno uvodi u obrazanje) a nauka tako sjajno funkcionira već stoljećima, dok u vjerskim priručnicima nema gotovo ni tragova znanosti. Jeli stoga čudno, kako navodi Edward O. Wilson u knjizi „Pomirenje – jedinstvenost znanja“, da se prema jednom istraživanju 46% američkih naučnika deklariralo ateistima, a 14% agnosticima? Tu ne pomažu podmetanja kako je tijekom povijesti većina naučnika bila religiozna, jer mi živimo u aktuelnom trenutku koji je prevazišao prošlost. Jednako bi se mogli pozvati na tvrdnju kako su nam daleki preci jeli jedni druge, pa – izvolte ako ste gladni! Dapače, pokazuje se prilagođavanje religije znanstvenim spoznajama (poput priznanja evolucije, astronomskih i fizikalnih činjenica) a ne obrnuto, uz ustrajavanje na metafizičkoj strukturi svoje osnove. Slično bi se moglo prigovoriti i ljevici (dobro je pitanje kojoj, s obzirom da smo u termin utrpali i lijevo orijentirane vjernike) u pogledu povijesnog ustrajanja na materijalističkoj stvarnosti. No, činjenica je da su nas sva istraživanja, praćena mjerenjima, eksperimentima i promatranjima, približila upravo tom konceptu, bez i trunka dokaza postojanja nadprirodne egzistencije. To su područja u kojima se religija i ljevica nikada neće susresti, ne desi li se neko objedinjenje tipa valno-čestičnog dualizma, koji je danas u osnovi napušten. Pretpostavljam da mnogima taj aspekt razlikovanja lijevog i religioznog nije interesantan, već se zadržavaju na socijalnim i etičkim pitanjima. Autorov je stav slijedeći: bespoštedna kritika religijskih dogmi (crkveni mlinovi melju suviše sporo!), što se ne smije odražavati na ravnopravni društveni status vjernika. U sekularnoj državi religija ne smije imati direktni politički utjecaj, izuzev pojedinačnog vjerničkog glasa na izborima, uz sasvim normalno i neometano javno postojanje institucija (bogomolja, privatnih vjerskih škola, karitativnih ustanova,…). Obrazovanje ne smije izazivati napetosti, ali javne škole moraju programe zasnivati na aktuelnim naučnim spoznajama, a ne na teološkim spekulacijama. Koje se kao takve svakako smiju kritički izučavati u okviru prirodoznanstvenih i filozofskih predmeta i nesmetano javno ispoljavati, bez posljedica po vjernike i vjerske institucije.

Povijest ukazuje na nesumnjivi društveni, civilizacijski napredak (ironičniji bi tome suprotstavili krvave ratove, porast ekonomske nejednakosti, hrpu izbjeglica, ekološku problematiku, klimatske promjene,…), u što spada i sekularizacija društva, počevši od Francuske revolucije, preko epohe prosvjetiteljstva sve do danas. Barem u zapadnim društvima, a ni u svima njima ne suštinski. U fizici postoji pojam ravnoteže sila: djeluju li na tijelo istovremeno dvije antagonističke (suprotnih smjerova) i jednake sile, ono će zauvijek, statički i stoički zauzimati isti položaj. Društvo je evidentno dinamička pojava, daklem mora postojati preteg na stranu koja ga pokreće u smjeru napretka. U pojednostavljenoj slici stvarnosti to je znanost, kojoj se prilagođavaju tehnika, tehnologija, svjetonazori i etika koja nije zamrznuta u 10 božjih zapovjedi (religije nemaju ekskluzivno pravo na etiku, ona je od davnina nezavisna filozofska disciplina), ali daleko kaska za naučnim dostignućima. Voltaire je – po shvaćanju svog vremena intelektualni ljevičar – izjavio „uništite bestidnicu“, misleći pritom na crkvenu strukturu a ne vjernike kojima je i sam pripadao. Samo nekoliko godina prije njegova rođenja u Francuskoj je ediktom (1687.) kralja Luja XIV zabranjeno procesuiranje vještičarenja, a tek 1740. godine Marija Terezija izdaje „opću odredbu za sve austrijske »nasljedne zemlje« da joj se u svakom procesu zbog čarobnjaštva izrečena presuda mora podnijeti na potvrdu (zajedno sa cijelim spisom predmeta)“. Daklem, ne radi se o ukidanju inkvizicijskih procesa, već o premještanju uloge vrhovnog arbitra u njene ruke. Tek je Napoleon ukinuo inkviziciju 1808. godine, da bi bila obnovljena šest godina kasnije, dok je konačno 1834. godine, na intervenciju pape, ugašena. O odnosu lijevih, naprednih ideja, i religijskih konzervativizama, ne smije se suditi samo temeljem uvida u njihove partikularne sfere (etiku i socijalni nauk), kao ni ograničiti se samo na aktualno, za nas doduše najznačajnije vrijeme. Inkvizicija i Indeks zabranjenih knjiga (ukinut tek 1966.g.) tek su ilustracije kočnica kojima je religija (u spomenutim slučajevima, katoličanstvo) zatirala društveni napredak. Do dana današnjeg.

Ne treba gajiti iluzije: da je papa Franjo isto što i katolička crkva, jer – do jučer je bio neki drugi, a pitanje je tko će naslijediti „Petrovu stolicu“ (institucije ne karakteriziraju pojedinačna stremljenja, već koliko uspješno i trajno ona mijenjaju stvari); da unutar islama na postoje turbulencije – rivalstvo između šiita i sunita koje gotovo prerasta u vjerske ratove nalik evropskima početkom 17. vijeka, u ekstremnom primjeru se ispoljavajući netrpeljivošću prema drugim vjeroispovjestima i ateistima (islam je oduvijek bio poznat po snošljivosti spram drugih vjera); da ortodoksni Židovi pred Zidom plača predstavljaju karikaturu razumnog ponašanja;… Treba li spomenuti da, ako već govorimo o toleranciji u smislu istovremenog beskonfliktnog postojanja različitih praksi i svjetonazora (što ne mora značiti da oni nisu logički, istinosno ili vrijednosno konfliktni sami po sebi, već da se ne iniciraju sukobi radi razlika), onda pokreti pod vjerskim utjecajima nastoje na cijelo društvo primijeniti vlastite etičke standarde. Nastoje prizivanjem prigovora savjesti, osoblju koje je obavezano Hipokratovom zakletvom , zabraniti – na štetu pacijenata – primjene nekih medicinskih zahvata; kriminaliziraju abortuse i umjetna začeća; kriminaliziraju homoseksualnost – da ne nabrajamo dalje. Spomenimo i nedostojni odnos religija prema ženama i muškarcima koji se začinje već unutar njihovih struktura, višeženstvu, preljubu, rastavi braka, zločinačko povijesno sudjelovanje u kolonijalnim projektima,… Istovremeno, Hrvatska biskupska konferencija Iustitia et pax, u ime 86% građana katolika tvrdi kako su u formalno sekularnoj Hrvatskoj – a posebnim ugovorima, kojima se napredna javnost protivi, povezanoj s Vatikanom – katolici diskriminirani i ugroženi! Sjećanja na nagnuća, osobito dviju velikih vjerskih zajednica regije, nacionalističkim i šovinističkim strujanjima, sa blagoslovom oružja u nedavnim ratovima i povijesnom revizionizmu,…, tjeraju na oprez – radi se o dva različita svjetonazora. Institucionaliziranom religijskom koji je rigidan i konzervativan, i mnogo širem od institucionalnoga a otvorenog društvenim promjenama – lijevom. Jedini mogući tip pomirenja je snošljivost, no ne onako kakvim ga shvaćaju poraženi fašisti (sjetimo se povezanosti religije sa njima): kao pomirenje političkih (u slučaju religije, svjetonazorskih) opcija. Kako to ne dolazi u obzir na institucionalnim razinama – mada je u tome najveća opasnost – prikladnije od ispitivanja odnosa religije i ljevice je propitivanje veza ljevice (lijevih ideja) i vjernika. Tu se već s obje strane mogu zauzeti mnogo fleksibilniji stavovi. Stvarno pomirenje ujedno znači i priznavanje vlastitih povijesnih zločina, u čemu bi – uzmu li se u obzir trajanje i povijesne uloge monoteističkih religija – trebalo biti jasno (bez predbacivanja, ali niti zataškavanja povijesnih istina) tko je više opterećen. Ne valja prenebregnuti da unatoč visokom moralnim načelima na koja se pozivaju institucionalizirane religije, u praksi ih upravo vjernici – s obzirom da su najzastupljeniji u populaciji i kreatorima politike – najčešće krše svojim sudjelovanjem u lopovlucima, ubojstvima, preljubima, nacionalizmima, šovinizmima, ratovima,…, i svemu onome što im je Bog najstrože zabranio. Nisu ovdje u pitanju načela sama, koliko njihovi kršitelji i “korisnici”, sasvim svejedno jesu li vjernici ili ne. Samo, u tom slučaju ni vjere ni religiozni se ničim izuzetnim ne ističu od ostalog dijela populacije, sem vjere čiju potvrdu nalaze u njoj samoj. U svim ostalim, zaista životnim stvarima, oni su sumnjičavci, skeptici, istažitelji, traže neovisne potvrde i dokaze,…, jednom riječju – nevjernici. Logički posve svejedno što nevjerovanje ispoljavaju u međusobnim, i interakcijama sa stvarima i pojavama, a ne u odnosu na metafizički entitet. Ovo samo potvrđuje da nije toliko stvar u suradnji među institucionaliziranim religijama i ljevicom, koliko između “ljudi dobre volje” s obje strane, kojima će od vjere u Boga ili njegovo nepostojanje biti značajnije njegovanje humanih međuljudskih odnosa. Bratstvo (i po religijskim i po znanstvenim načelima, svi su ljudi “braća”) se kali u neformalnim, ličnim, a ne u institucionalnim odnosima, što implicira da se odozdo mora vršiti pritisak na promjene okoštalih struktura. Na žalost, među katolicima promjene su opet inicirane sa samog vrha; stado i dalje tek prihvaća ili odbacuje inicijative, uspjeh čega uopće ne zavisi od njih.

Više od odnosa religije i ljevice u širokom povijesnom okviru nas zanimaju suvremene religije i suvremena ljevica. Povijest njihovih uzajamnih odnosa je većma materijal za učenje, stjecanje iskustava i korekcije ponašanja. Govoreći o njihovim odnosima unutar demokratskih društava (barem se takvima deklariraju), odmah nailazimo na još jedan ograničavajući faktor čvršćem povezivanju ljevice i religije. Demokratski sustavi u osnovi svoje odluke donose nakon široke institucionalne i javne rasprave, uključujući i referendume kao najdemokratskiji i najširi oblik odlučivanja (zanemarit ćemo samoupravljanje, demokraciju na radnom mjestu). Oni uvažavaju znanost kao pokretača materijalnog a djelomice i duhovnog napretka, ali i religiju kao realnost kojoj naginje još uvijek većina glasača. U važnim ekonomskim pitanjima s utjecajem na standard građana, religija teško može reći nešto suvislo mimo znanosti. Sem etičkog osvrta na primjenu nauke u tehnologiji, utjecaju na okoliš, promjenu klime te ljudsko zdravlje i položaja radnika u okviru sistema. Znanost – baš kao i religija – nije demokratska, ali se razlikuje od nje po verifikaciji rezultata. Nema u njoj, kao u religijama, vrhovnog maga – božjeg poslanika na Zemlji – čija je prva i poslijednja. Nema pape Einsteina za razliku od papa Franje, a svaki znanstveni iskaz (za razliku od autoritativnog religijskog) prolazi provjeru jedinog vrhovnog arbitra: prakse! Svatko je u prilici oboriti najautoritativnije tvrdnje, s obzirom da su znanstveni rezultati široko otvoreni javnosti i provjeri od strane iste. Za razliku od vjerskih dogmi, koje tek starčad koja diskriminira homo i transseksualce – istovremeno se oblačeći u duge haljine – svojim dementnim mozgovima smije dovesti u pitanje. Ako Biblija, Kur’an i druge svete knjige, uz blagoslov aktualnog božjeg poslanika među vjernicima, nemaju ništa protiv. Daklem, znanost po svojoj strukturiranosti i metodama usvajanja rezultata mnogo više korespondira s demokratskim oblicima društava, negoli je to slučaj sa religijom. I demokrate i nauka daju ih na usvajanje glasanjem: prvi, većini svoje izborne baze ili parlamenta, drugi – prirodi, najopćenitije shvaćenoj kao sve postojeće. Nitko ne može stopirati rezultat „glasanja“ u znanosti, sem u slučajevima krajnje totalitarnih režima (poput nacističke Njemačke ili staljinističkog SSSR-a), ali i ekstremno klerikalno uređenih država – čemu svjedoče povijesne lomače i ponižavanja naučnika s nepodobnim idejama – mada se i u demokratskim državama volja naroda često izigrava.

Svoju dugovječnost, autoritet i njegovo širenje pride, religije uvelike duguju slizanosti sa vladajućim elitama. Obje savršeno u vlastiti prid oduvijek koriste tu povezanost. Zadržimo li se na kršćanstvu, još tamo od Konstantinovog priznanja i brzog prerastanja u državnu religiju, preko Francuske revolucije čiji su akteri nakon prvobitnog pokolja svećenstva i pljenidbe crkvenih posjeda, sklopili sa njom prećutni pakt o nenapadanju (jeste li ikada čuli Crkvu spominjati te zločine?), sve do danas. Uz jednu iznimku (jasno, radilo se o „komunističkim“, tj. „socijalističkim“ državama), s obzirom da je ona protjerala vjeru u lični habitus čovjeka, smanjujući njen javni utjecaj, protiveći se njenim temeljima (bog, kao metafizički uzrok svega) kao nenaučnima. Što u osnovi i jesu, jer nikakve znanstvene potvrde o njegovoj opstojnosti ne postoje, a religije – kao vrući krumpir – obavezu dokazivanja vlastitih tvrdnji prebacuju na teren znanosti. Zato i je u temeljima prihvaćanja religijskih stavova nekritička vjera, a znanosti – sumnja, skepsa, istraživanje i dokaz. Stoga prva nudi bezgranično povjerenje u nedokazani vrhovni autoritet i njegovog „predstavnika“ na Zemlji (njegov je svakako dokaziv!), a druga samo u striktni dokaz vlastitih tvrdnji, koje su svakome otvorene za ponovljeno dokazivanje ili obaranje.

Nakon svega rečenog, jasnim ostaju ograničene mogućnosti suradnje ljevice i religije (kao što rekosmo, okvir je mnogo širi promatraju li se vjernici) – to su socijalna sfera i etika. U izvjesnoj mjeri možemo govoriti o uzajamnoj konvergenciji humanističke etike (koja je preuzela i neke vjerske postulate) i religijskih etičkih načela, što bi u dalekoj budućnosti moglo iznjedriti jedinstvenu humanističku etiku čovječanstva, smanjujući otuđenosti čovjeka od svoje suštine. To vrijedi tako dugo dok se ne zadre u samu srž, pitanja: porijeklo etičkih normi. Za religiju je ono isključivo transcedentalno, od vrhovnog moralnog arbitra – u obliku njegovih zapovjedi – podarenih ljudskoj vrsti. Znanost sve više prednost daje tzv. empirističkom pristupu: moralna načela formirana su tijekom biološke i kulturalne evolucije čovječanstva, što se podvrgava svestranim istraživanjima, s rezultatima podložnim prihvaćanju ili obaranju u slučaju nalaženja odgovarajućih dokaza. Nauka svakim danom demantira bajke o „onostranim“ fenomenima (poput „iskustva s ruba smrti“, ili otkrićem dijelova mozga odgovornih za vjerska iskustva) i svjetovima, objektivno ih objašnjavajući fiziološkim procesima u ljudskom mozgu ili drugim prirodnim faktorima. Transcedentalni pristup ste naprosto prinuđeni prihvatiti (kao što vjernici čine), što je još više pojačano društvenim pritiskom koji često i mimo zakona ispunjava socijalnu sferu, poput fluida udisanju kojega se ne može oduprijeti. Nikakva nije slučajnost da desne stranke i konzervativne društvene strukture nesrazmjerno češće prihvaćaju vjerske koncepte, negoli oni s lijeva. Prikazali smo religiju uglavnom kao kočničara društvenog razvoja, tim jačeg što se povezuje sa strukturama koje prevashodno radi vlastitog interesa (zamaskiranog općim) nastoje zadržati svoj položaj, na taj način sudjelujući u bremzanju. Ako to čine i jedni i drugi – politički konzervativci i religija – jeli stoga čudno njihovo partnerstvo? Da ne bude zabune, pogledajmo značenje konzervativizma:

„društveni i politički svjetonazor i djelovanje; protivi se naglim društvenim promjenama, osobito revolucionarnima, a zagovara stabilnost poretka, oslonac na tradiciju i na tradicionalne institucije i vrijednosti (obitelj, religija, nacionalna privrženost itd.); reforme prihvaća samo ako su striktno pragmatične i ne narušavaju društvenu stabilnost“

Mada konzervativci ne moraju biti toliko rigidni i natražnjački koliko su to religije, jasno je iz kojeg razloga traže uzajamno savezništvo. Ipak, unatoč razilaženju u tumačenju porijekla etičkih načela, u praksi je sasvim prihvatljivo poštovanje i uzajamna primjena zajedničkih, kompatibilnih moralnih stavova. Slažemo li se svi u načelu „Ne ubij!“ (u praksi, vrlo daleko od toga), jeli onda uopće važno koje je njegovo porijeklo? Jeli važno dali je život nastao slučajnom evolucijom elemenata svemira, moćnom riječju nekog Tvorca ili je čovjeku najvažnije živjeti? Može biti važno tek iz dva razloga: spoznaje istine i razloga da se potvrdi (nije jasno kako bi to bilo moguće) egzistencija metafizičkog bića, koje samim time postaje važnije od principa koji bi trebali regulirati međuljudske odnose. A, ima li išto značajnije od toga? Stoga se zaista humani ljudi svih vjeroispovjesti i oni bez nje, usvajajući principe bitne za svoju egzistenciju i shvaćajući ih značajnijim od njihova porijekla, mogu složiti i zajedno skladno raditi čak i ne slažući se u poslijednjem. Najljepše to potvrđuje odnos jednih i drugih prema tzv. „izbjegličkoj krizi“, kojim su zajednički konvergirali ka istinskom humanističkom djelovanju spram svojih bližnjih.

Ljevica, a posebno ona ateistička koje se na teorijskom planu oštro suprotstavlja religijskim dogmama kao društveno prihvatljivim svjetonazorskim paradigmama, ne nastoji spriječiti individualnu slobodu svjetonazora, shvaćanja i postupaka (muslimanske zemlje ne toleriraju ateizam). Upravo obrnuto! Spominjanjem „negativiteta“ prebacujemo diskurs s područja odnosa ljevice i religije, na odnos i definiciju „pozitiviteta“ i „negativiteta“ koji zacijelo postoje, s jednako difuznim granicama kao one što omeđuju definiciju ljevice i religije. Dok u znanostima (napose prirodnima) osnovni kriterij je, i treba biti, istina, dotle u međuljudskim odnosima to mora biti – pomirenje. U čovjekoljublju, bez obzira na sve uzajamne različitosti. Sekularna država, ne samo ljevica, ostavlja svakome na savjesti da postupa u granicama koje ne prevazilaze humanističke etičke norme, ali ne onakve kakvima ih nastoji diktirati religija. Tko religiju i ljevicu sagledava samo preko socijalnih i etičkih kriterija, vidi ih u nepotpunosti. Ali, razmatramo li arbitrarno te pojmove, treba priznati da su neodređenosti definicija pod koje ih želimo svrstati mnogo šire kod ljevice negoli religije, što otežava propitivanje njihova uzajamnog odnosa. Bitno je istaknuti da su lijeve ideje u osnovi racionalno zasnovane, dok one religijske počivaju na emocionalnim iracionalnostima, temeljem uvjerenja (vjere) u božju intervenciju u ljudsko društvo. Valja biti svijestan da miješanje emocija u znanost istoj oduzima njenu bitnu karakteristiku – objektivnost – čineći je tako nevjerodostojnom, dočim nauka može objasniti emocije i iracionalnosti na sasvim racionalni, razumu prihvatljiv način. Pritom ne valja očekivati da će objašnjenje ikada moći reproducirati sam emocionalni doživljaj. Racio, iracionalnost i emocije su komplementarni dijelovi čovjekove ličnosti, od kojih je svaki tijekom evolucije imao svoje mjesto. Međutim, iracionalna (religija) i racionalna (znanost) tumačenja nisu komplementarni dijelovi objektivne istine o svijetu! S praktične strane je ipak sasvim svejedno dali moralna načela – ako ih poštujemo – počivaju na racionalnim ili iracionalnim osnovama, dali su dio humanističke ili apsolutne, Bogom darovane etike. Tu i treba tražiti „pomirenje“ i snošljivost, uzajamnu suradnju ljevice i religija – na planu društvenih djelatnosti. Svojevremeno latinoameričko približavanje teologije oslobođenja i marksističkih ideja, pokazuje da to nije nemoguće, ali…

„Velika povezanost ove škole sa revolucionarstvom i marksističkim idejama je pokrenula i Kongregaciju za nauk vjere, tako da je za Ratzingerova predsjedanja istom, 1984. godine, objavljena “Instrukcija”, kojom se teologiju oslobođenja osuđuje i optužuje za poticanje nasilja i za marksističke vodilje u njenoj filozofiji. U jednom dokumentu objavljenom prije “Instrukcije”, čelnik Kongregacije je napisao da Analiza fenomena teologija oslobođenja otkriva da je ona fundmentalna prijetnja vjeri crkve. Sukladno tim mišljenjima, osoblje koje je bilo pristalo uz ovu teologiju je bilo sankcionirano i marginalizirano, kako za pontifikata pape Ivana Pavla II., tako i kasnije, za sadašnjeg Benedikta XVI. Optužbe su bile jasne – takvi rad je odstupanje od dogme.“

Ne jednom u povijesti ljudskog roda pokazalo se s koje strane najčešće dolazi do ograničavanja nesputane slobode misli i udruživanja, mada ni ljevica u svemu nije bez grijeha. Zar je to čudno, kad je osnovni religijski credo dogmatska uvjerenost u nepromjenjive kanone (svejedno o kojoj se vjeroispovjesti radi), dok znanost karakteriziraju skepsa, vječna sumnja i propitivanje svijeta i čovjeka. Dok god bude tako, postojat će tek ograničeni modusi suradnje ljevice i religijskih institucija, zaključak koji ublažavaju ipak manje rigidni vjernici kojih je vjera djelomično dio svjetonazora, a dijelom inercijsko – gotovo folklorno – naslijeđe običaja predaka, i relativno malobrojni renegati iz redova pojedinih vjeroispovjesti. Koji uglavnom maloutjecajni ostaju u okvirima svoje religije nastojeći je mijenjati iznutra, na svoju ruku održavajući kontakte sa etički naprednim snagama društva. Prisjetimo se fra Bono Zvonimira Šagija, hercegovačkih franjevaca uz posebno isticanje Drage Bojića, don Ivana Grubišića i ne toliko veliki broj sličnih, čiji glas – uostalom kao i većine ljevičara ovog prostora – ostaje „glas vapijućeg u pustinji“. Svojevremeno je u „Hrvatskoj ljevici“ držao kolumnu tadašnji član Socijalističke radničke partije (SRP), Damir Hršak – redovni sveučilišni profesor, čovjek koji je diplomirao metalurgiju i teologiju, a doktorirao kemiju; osoba izrazito kršćanskih načela. Kolumna na 2-3 stranice časopisa, nosila je naslov „Kao mladi kršćanin ja tako mislim“, i pozivajući se na biblijske primjere zalagala se za socijalističke ideje. Neovisno od toga što je prekinuo suradnju sa SRP-om (ranije je bio član SDP-a, a zadnji trag vodi do Hrvatskih laburista), vidljivo je da svoj politički angažman, unatoč stranačkim lutanjima, traži u isključivo radničkim strankama. Evo što kaže u prošlogodišnjem intervjuu „Novom listu“:

„E u toj istočnoj Njemačkoj je bilo onoliko demokracije koliko je u Katoličkoj crkvi kršćanstva, barem što se Hrvatske tiče. Nazivati se i biti – ogromna je razlika. Koja je bit kršćanstva? Ljubav, solidarnost, pravednost, istina, dobrota. U biti, politički gledano, u kršćanstvu imamo sve lijeve ideje. Sad, kad mi vidimo ljude koji plivaju u bogatstvu, a obraćaju se vjernicima sa »draga braćo i sestre« – to je cinizam. Kad vidimo ljude koji su privilegirani, koji smatraju da su bolji od drugih, a govore da su kršćani – to je opet cinizam. U kršćanstvu je kristalno jasno: jedan je stvoritelj na nebesima, a svi ljudi su braća i sestre. Dok je hodao zemljom, Krist je utjelovljen u Isusu ondašnjim svećenicima govorio da su kao okrečeni grobovi, izvana sjaj i raskoš, iznutra trulež. Svako tko želi neka nabroji temeljne kršćanske vrijednosti, pa neka po zdravom razumu zaključi koliko kršćanstva ima u Crkvi, a koliko nema.“

Dobronamjerni čovjek, ma i neznabožačkog profila – a ljevičari mahom to jesu – složio bi se s većim dijelom rečenog. Zar ćemo se odreći suradnje iz razloga što se sa nekim stvarima, koje uostalom same po sebi ne mogu imati nikakav praktični utjecaj na izgradnju međuljudskih odnosa, ne moramo složiti? Uostalom, nisu marksisti bezrazložno Isuosva naučavanja (lišena metafizičkih konotacija) smatrali pretečama socijalističkih i komunističkih ideja, a i danas su ona sastavnice tzv. kršćanskog komunizma. Iako teolog, Hršak nije dio crkvenih institucija i njene hijerarhije, pa lijepo ilustrira stav da je ljevici mnogo produktivnije i lakše surađivati sa vjernicima, manje fosiliziranih nazora od strukture koja je preduzela svojatati ih.

Evo što kaže Marx o religiji: ona predstavlja „svečano otkrivanje sakrivenog blaga čovjekova, priznanje njegovih najunutarnjijih misli, javno ispovijedanje ljubavnih tajna“, što je u skladu s Feuerbachovim shvaćanjima:

„Religija, barem ona kršćanska, nije ništa drugo nego odnošenje čovjeka prema samom sebi, ili točnije: prema svojoj biti, ali odnošenje prema svojoj biti kao prema jednoj drugoj biti. Božja bit nije ništa drugo nego ljudska bit ili bolje: čovjekova bit, odvojena od okova individualnog, to jest stvarnog, tjelesnog čovjeka, opredmećena, to jest gledana i štovana kao druga, od njega različita, vlastita bit.“

Daklem, čovjek je stvorio boga i religiju a ne obrnuto („Čovjek je izmislio Boga, a sada kleči pred njim stoljećima. Čovjek je iščeprkao iz blata zlato, a sada ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, mjesto da je obratno“, Krleža)! Kad Freud, u djelu „Psihopatologija svakodnevnog života“, piše nakon otprilike pola stoljeća:

„Mislim da veliki dio mitološkog shvaćanja u svijetu, kakvo imaju i moderne religije, nije ništa drugo do psihologije projektirane u izvanjski svijet. To bi značilo da čovjek, želeći riješiti svoje unutrašnje probleme (probleme podsvijesti) počinje misliti i pokušava ih zaobići praznovjerjem na paranoičan način. Po tome bi religija bila neka vrsta paranoje na osnovu koje vidimo stvari koje projektira naš podsvjesni život.“

a Marx i prije njega govori kako je religija „uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh prilika bez duha. Ona je opijum za narod“. Nije li to jedno te isto? Pa zašto li su onda „pušači opijuma“ prihvatili Freudovu psihoanalizu, oštro odbijajući stavove o religiji, negoli – možemo pretpostaviti – u namjeri da sakriju ili opravdaju svoju „narkomansku“ ovisnost? Jesu li uopće prostudirali Marxove stavove, ili su brže bolje kao vlastitu obranu upotrijebili tek jednu, iz neshvaćenog konteksta izdvojenu rečenicu (uostalom, prije njega su tu frazu upotrijebili drugi autori, ali se najviše želi dezavuirati Marxa)? Kao što su za sve nedaće društva krivi Romi, Srbi, izbjeglički imigranti i ine najslabije karike društva, zbog podsvijesnog straha većine imenovati (i sankcionirati) glavne krivce i priznati svoje učešće u svemu, tako se i vlastita nesavršenost abolira konstrukcijom savršenstva koje je naš uzrok (drugo je pitanje kako i zašto „savršeno stvorenje“ stvara nesavršena bića). Čovjek strijepi zagledati u svoju dubinu, bojeći se da bi u njoj otkrio tek nešto malo više od ništa, a i to u iskvarenom obliku.

Ma i sa skepsom prihvaćajući podatke o porastu ateizma i agnosticizma (posebno u najrazvijenijim zemljama svijeta) u odnosu na religijska uvjerenja, činjenica je da religija odumire (polako, i vjerojatno nikada neće sasvim izumrijeti), dok to nije slučaj sa lijevim idejama političke, socijalne i ekonomske jednakosti i pravde. S druge strane, povratak vjeri – naročito u istočnoevropskim zemljama – koincidira s prihvaćanjem konzervativnih društvenih vrijednosti, poput nacionalizama, šovinizama, ksenofobije, uzrokovanih društvenom tranzicijom socijalističkih zemalja, no to više govori o ljudskom licemjerju i prilagodljivosti, negoli o suštinskom povratku temeljima vjere. Zahtijevamo li kao primarnu čovjekovu dužnost, ne otkriće prirodnih zakonitosti i slaganje slike svijeta, već stvaranje društva uzajamne snošljivosti i poštovanja koje nas jedino može udaljiti od naših evolucionih predaka, dok sve ostalo dolazi tek potom, onda je zaista moguća suradnja lijevih i religioznih pokreta na etičkom i socijalnom planu. Svakako treba voditi računa da svjetonazori bilo koje vrste, sami po sebi ne garantiraju vrlinu čovjekoljublja. Ipak, i ta suradnja ima granice koje se obostrano moraju nadići, u slučajevima kad ih iz opće koristi po ljude treba prenebregnuti. Zanemarimo li mitološku sliku u srži religija, da je Bog stvorio čovjeka, mnogo smo bliže znanstvenim iskazima kažemo li da je “rad stvorio čovjeka”. Daklem, rad a ne kapital, i tu leži prvenstvo rada pred kapitalom, za ostvarenje čega se bori ljevica a čemu se religije mogu i moraju pridružiti (i papa to sve više javno izriče). Uz primjedbu da se nikako ne mogu dovesti u pitanje naučna dostignuća, koja su nadideološke prirode. Naravno, uvijek je poželjna svestrana etička kritika svega čime znanost i kapital ugrožavaju dostojanstvo ljudskog života.

Rezimirajući podugački tekst kojeg nije namjera sotoniziranje vjerskih ideja, njenih institucionalnih nositelja, a ponajmanje vjernika pojedinaca, osoba kojima je osnovno ljudsko pravo da temeljem vlastitih spoznaja (koje su to samo prividno, jer ne mogu biti izolirane iz društvenog konteksta) stvaraju i žive subjektivnu sliku svijeta koja nije neprijateljski suprotstavljena analognim slikama drugih osoba (što se lako poveže sa zahtjevom da ne činimo drugima što ne želimo da se nama radi), konstatirajmo: pomirenje ljevice i religije uglavnom je moguće na socijalnom i etičkom planu. Aksiomi utkani u srži njihovih ideja toliko su različiti da pomirenje u smislu zajedničke, nesporne i nekonfliktne objektivne slike svijeta nije moguće. Što se to prije shvati i usredotoči na skupne vrijednosti kojih razvoj može doprinjeti zajedničkom očovječenju vrste, to bolje. A socijalna i znanstvena evolucija već će razlike staviti na pravo mjesto, bez potrebe nasilnog „usuglašavnja“ svjetonazora.

P.S.

Drukčije stavove od iznešenih možete pročitati u intervju s doc. dr. sc. Ivicom Musićem. No, stav nije ništa drugo nego subjektivno mišljenje, sve dok se ne dokaže njegova korespondencija sa stvarnošću. Za to je potreban sudija, a prema nemetafizičkim shvaćanjima stvarnosti, to može biti samo čovjek („Čovjek je mjerilo svih stvari…“) i institucije od njega zasnovane, od kojih je najobjektivnija i najnepristranija – znanost. Daklem, iole objektivni čitatelj nastojat će naći ne neobjašnjive, već objašnjene činjenice u prilog jednom ili drugom mišljenju, vodeći računa da znanost kontinuirano napreduje od neznanja ka znanju, od neobjašnjivog ka objašnjenom. Tko to ne shvaća, teško će shvatiti sve ostalo.

Ladislav Babić

Tekst je objavljen 2015. godine na portalu Tačno.net

Preuzeo ga je i objavio Magazin Plus

Prenet je u dva dela na portalu SBPeriskop

SBPeriskop 1 i SBPeriskop 2

  Društvo, Ladislav Babić, Magazin Plus, Politika, Religija, Sbperiskop, Tačno.net