KK: Svoju umjetnost sam od početka zamislila kao mjesto slobode svog političkog/estetskog promišljanja i izražavanja.

Prostor umjetnosti me oduvijek fascinirao svojom nesputanošću, ekspresivnošću, eksperimentalnošću i inovacijom…svime onime što bi idealno trebalo biti sastavnim dijelom svakog rada. Umjetnost koja je potpuno lišena utilitarizma upotrebne vrijednosti, te ona koja je, čini mi se, najsublimnija i najneposrednija je konceptualna, odnosno umjetnost performansa.

Takve umjetničke prakse u kojima umjetnica koristi samu sebe, odnosno svoje tijelo, kao medij, ili one koje se služe tek svakodnevnim najobičnijim objektima kao medijem, bez kreiranja vrijednosti koja bi bila izvan sfere ideje i teorije, smatram vrlo subverzivnim oblikom rada samim po sebi, jer se opire dominantnoj, kapitalističkoj, logici tržišta, u kojoj se od umjetnika očekuje produkcija objekata kojima se može tržiti.

Na žalost, logična posljedica takvog radikalnog pristupa je i marginalizacija, ali mi se ipak čini da su prostori u kojima smijemo pokušati doći do ‘kraja svojih misli’ vrijedni toga i ključni alat u razvoju feminističke teorije i prakse.

Posmatran iz šireg kuta društvene akcije i političke odgovornosti, djelatnost jedne umjetnice u socio-političkom, kulturološkom pa ajmo reći i u umjetničkom kontekstu, implicira na povećanje razine kritičkog razmišljanja. Kako danas javnost percipira ovu vrstu umjetnosti u kojoj performans ima izraženu kritiku društva?

KK: Rekla bih da je politički utjecaj (vizualnih) umjetnika značajno opao i zvaničnom restauracijom kapitalizma i raspadom koji se dogodio Jugoslaviji. Gotovo svakodnevno svjedočimo borbi za ostatke ostataka javne, besplatne, svima dostupne kulture, a tu je naročito loše prošla takozvana visoka kultura.

Umjetnici ostaju bez institucionalne podrške i sasvim je jasno da se i u kulturi nastoji ostvariti oštra klasna podjela na masovnu i elitnu kulturu, a prostor visoke umjetnosti očistiti i od sudjelovanja i pristupa širokim masama, tj narodu.

To predstavlja veliki izazov za nas koje se bavimo artom koji ide kontra tih politika, jer se, osim sukoba sa institucijama i establišmentom, egzistencijalnim problemima, moramo boriti i sa sve nižom razinom svijesti i osjetljivosti onih kojima smo svoju umjetnost namijenile, pa sam dojma da moja umjetnost sve više liči na gerilu ili čak ‘one woman army’.

No, mi žene smo navikle biti konstantno marginalizirane i utišavane, pogotovo kad smo žene i u političkom smislu, ili feministkinje, tako da je nama to već odavno poznata situacija i, naravno, ne možemo si dozvoliti luksuz malodušnosti i odustajanja.

Da li je danas dovoljno zastupljeno pitanje rodne ideologije u hrvatskom medijskom prostoru, i kakav je položaj žena u hrvatskom društvu, pogotovo kada je riječ o identitetskim pitanjima?

KK: U hrvatskom medijskom prostoru, a i znatno šire, sintagma ‘rodna ideologija’ je sveprisutna, jer ju nameću konzervativci, no interesantno je da se nitko sa feminističke scene, ljevice, pa čak ni liberalne ljevice, koja ima veći pristup medijima, ne usuđuje uhvatit u koštac sa njom, te ju analizirati i dekonstruirati.

Problem je prvenstveno u samoj definiciji roda. Pojam rod se u svakodnevnom govoru često koristi kao sinonim za spol, što u ovoj raspravi treba ignorirati, jer mi imamo razlučiti koja je razlika između roda i spola. Pojam ‘rod’ ili ‘gender’ je proizašao iz kliničkog istraživanja razlika među spolovima 50ih godina prošlog stoljeća i odnosi se na karakteristike spolova koje nisu fizičke. Drugovalne (radikalne) feministkinje su na temelju tih istraživanja i na temelju teorije društvenog konstruktivizma, definirale rod kao sinonim za spolne stereotipe, da bi se jasno označila razlika između spola koji je biološka činjenica i ideološke nadgradnje koju patrijarhalno društvo generira da bi naturaliziralo opresiju žena. Na tragu te ideje je bila već de Beauvoir sa svojom slavnom mišlju da se ‘ženom ne rađa, nego postaje’. Naravno da ona nije mislila, kako danas često čujemo iz Queer krugova, da se muškarac može fizički pretvoriti u ženu, nego je upozorila na činjenicu da društvo oblikuje pojedinca i da naši identiteti nisu depolitizirani, već smo programirani da djelujemo i razmišljamo onako kako dominantna ideologija diktira.

Diktatura roda nameće muškarcima ‘maskulinost’ kao set propisanog ponašanja (izbjegavanje empatije, dominaciju, inteligenciju, itd), a ženama ‘femininost’ (submisivnost, opsjednutost izgledom, fokus na obitelj i privatno…), pa ako pažljivije pogledamo, lako ćemo uočiti da se radi o tome da se u spolove upisuju odnosi moći, odnosno hijerarhija, sa muškarcima gore, a ženama dolje.

Razumijevanje ove pojave je, po mom mišljenju, ključno za feminizam i smatram da je jedna od temeljnih zadaća feminizma dekonstrukcija i abolicija roda, jer kako se možemo boriti protiv potlačenosti i eksploatacije žena, ako vjerujemo da su one prirodno inferiornih karakteristika, ili ako vjerujemo da su karakteristike inferiornosti i submisivnosti a priori – ženske ili ‘ženstvene’?

No, vratimo se na samu sintagmu ‘rodne ideologije’. To je konzervativno-desničarski ideologem koji upravo direktno negira razliku između spola i roda. Konzervativci smatraju ‘rod’ ljevičarskom izmišljotinom, a maskulinitet/femininost autentičnim, urođenim ponašanjem muškaraca i žena. Budući da su konzervativni, oni pokušaj dekonstrukcije maskuliniteta i femininosti smatraju atakom na društveni poredak, obitelj itsl, i to s pravom, jer on to i jest.

Koliko je zapadna kulturna hegemonija, vođena neoliberalnom ideologijom pridonijela održavanju muškog supremacizma u postmodernom društvu?

KK: Utjecaj zapadne kulturne hegemonije kroz neoliberalizam i postmodernizam je zaista sveprisutan i vrlo utjecajan u svim sferama, i ljevica im, čini se, nikako ne uspijeva odoljeti. Upravo na ranije spomenutom primjeru roda može se vrlo plastično dočarati štetan utjecaj neoliberalizma, pogotovo na feminističku teoriju i praksu, i to kroz potpunu nesposobnost ljevice da jasno koncipira svoj stav i odnos prema rodu, čime se, logično, onesposobljava i u bilo kakvom djelovanju na polju oslobođenja žena.

Na primjeru roda možemo savršeno doslovno pratiti  postupnu  liberalizaciju i kooptaciju ljevice – jer je rod od opresivnog hijerarhijskog, abolicije vrijednog koncepta, usko vezanog uz patrijarhat (drugi val), prešao u ‘nebinarne identitete’ kojih je na stotine (queer teorija i treći val), koji su fluidni, koji nisu vezani uz spol, ili se čak potpuno negira postojanje spola, pa dolazimo do potpune teorijske inverzije u odnosu na drugi val, koja tvrdi da je spol društvena, a rod biološka činjenica.

Tako dolazimo do spoznaje da ‘rodna ideologija’, to jest rod, odgovara i lijevima i desnima, kako je sjajno detektirala radikalna feministkinja Katarina Vidović u jednom svom tekstu, jer ga ni jedni ni drugi nemaju namjeru abolirati, što znači da su žene opet gurnute izvan političkih margina, a ovoga nam puta postmoderni neopatrijarhalni ideolozi ukidaju čak i riječi kojima bismo definirale sebe i svoju opresiju.

S tim u vezi su i sve ostale politike identiteta, započete u 60ima i 70ima, postupno lišene revolucionarnih elemenata, marksističke i materijalističke baze, te je od politike identiteta ostao samo identitet, bez stvarnih, društveno transformativnih, politika.

U širem smislu, radi se o ehu globalnog kulturnog rata dominantnih ideoloških struja – liberalizma i konzervativizma – za hegemoniju. Obje su struje patrijarhalne i kapitalističke.

Specifični karakter ženskog ugnjetavanja ponajbolje je opisao jedan od najvećih revolucionara u povijesti, afrički antikolonijalist i borac za prava žena, kapetan Sankara, rekavši da nema prave društvene revolucije bez oslobođenja žena. S toga, koliko je danas licemjerno ponašanje muškaraca moderne ljevice kada citiraju misli ovog velikog revolucionara?

KK: Kapetan Sankara je bio potpuno u pravu, s obzirom na činjenicu da je opresija žena prva eksploatacija koja je omogućila gomilanje viška vrijednosti u rukama jednih (muškaraca) kroz oduzimanje drugima (ženama), kako je teoretizirao i Engels, uostalom.

Na toj se teoriji bazira i slavna tvrdnja Andree Dworkin o ženama kao klasi, jer, ako klasu definira odnos prema sredstvima proizvodnje, a žene su proizvođačice ljudi, pod patrijarhatom doslovno upregnute kao sredstvo za proizvodnju ljudi i reprodukciju društva, za interes muškaraca i gomilanja njihove moći, te potpuno lišene kontrole i vlasništva nad svojim tijelima, domestificirane poput životinja institucijom braka, zatočene u sferi privatnog, pretvorene u seks objekte…jasno je da bilo kakva feministička politika mora udarati na sam korijen problema, mora biti potpuno radikalna, ili nije feministička.

Ono što ljevica generalno demonstrira u svojim redovima, daleko je od te svijesti, te ljevica ne prestaje perpetuirati štetne seksističke obrasce ponašanja unutar vlastitih organizacija i proizvoditi mlitave kvazi-feminističke politike koje jedva da grebu po površini.

To ukazuje na sustavni problem ljevice i apsolutnu dominaciju muškaraca u tom političkom prostoru. Osviješteni pojedinci tu ne mogu puno promijeniti, jer moć mora biti čvrsto u rukama žena, pa i po cijenu separatizma, kao što su borkinje YPGa sjajno pokazale.

Isti taj Thomas Sankara, je u svojim javnim nastupima govorio da jedna polovica neba pripada ženama, dok druga muškarcima, ali i da može ćuti grmljavinu ženske tišine. Koliko se danas mogu razumjeti ove velike riječi kapetana Sankare, velikog zaštitnika žena, upravo od strane onih za čija se prava on zalagao?

KK: Budući da ne znam u kojem kontekstu je to rekao, protumačit ću ‘grmljavinu ženske tišine’ kao sve one ženske krikove i vapaje koji ostaju ‘u 4 zida’.

U Hrvatskoj trenutno svjedočimo velikoj kampanji protiv nasilja nad ženama, zaista vidimo da se tema aktualizirala i da su se mnoge žrtve odvažile progovoriti, pa se čak uspjelo doći i do uha političkog vrha. Prateći tempo tih kampanji, uočavam da se gotovo svakih 6 mjeseci javi slična, sa jednako zastrašujućim svjedočanstvima. Imali smo kampanju o ginekološkom i opstetričkom nasilju u kojoj smo saznali da se trudnice i rodilje povdrgava medicinskom nasilju i ponižavanju najgore vrste, imali smo priču koju je pokrenula saborska zastupnica Lesandrić o medicinskom nasilju nad ženama koje su imale spontani pobačaj, sad imamo ovaj fokus na nasilje u obitelji…

Hoću reći, žene ne šute, žene nikada nisu šutjele i uvijek su pokretale revolucije, pitanje je samo, ima li ljevica uho, pruža li ljevica potporu buntu žena ili ih prepušta establišmentu.

Veličina Thomasa Sankare je upravo u tome da nije feminističku borbu odvajao, niti smatrao manje važnom od, borbe za socijalizam, jedan je od rijetkih, čak i među vođama, koji je uistinu razumio važnost feminizma u revolucioniranju društva.