Poput najboljih majstora horora, Nebojša Petković čini ponosnu našu književnu scenu fantastike, jer „S one strane“ je roman koji je dorastao svim standardima žanra, ali i književnosti uopšte. Odmah na početku treba primjetiti neobičnu formu kojom se autor služi, što kod čitalaca budi pitanje, da li je ovo roman ili zbirka priča? Možda je najprecizniji odgovor da je to roman u pričama.

Četiri priče, koliko sadrži ovaj roman čine koherentnu cjelinu, umreženu i likovima i radnjom, pa bez obzira što postoje zasebni dijelovi, sve je dio iste ravni. Autor kroz žanr strave i užasa istražuje samu srž čovjeka i društva. Čovjekova suština kao kompleksnog bića koja počiva ispod površine zbir je želja i nagona. Želja za moći, dominacijom, istine i zablude, poimanje stvarnosti, sve su to elementi od kojih Petković plete priču, provocirajući i iskušavajući čitaoca da se zapita da li je ono što vidi svojim očima i zaista ono što jeste.

CREATIO EX THANATO (DEVET). Posmatrajući ovu priču kao povratak na mit o stvaranju, ona se može posmatrati i kao svojevrsna varijacija na temu. Strogo gledano, ovdje nije riječ o raspravi o postojanju Boga, već o postojanju tvorca, što može, ali i ne mora da bude isto u dogmatskom smislu, odnosno pojam Boga i tvorca ne mora da bude sadržan u istom entitetu, a upravo taj momenat je ovdje ključni.

Dakle, kada se tako postave stvari, postaje jasnije kuda autor cilja sa svojim pripovjedanjem, ali to postaje očigledno tek naknadno, kada se završi čitava priča. Možda zvuči šablonski, da ne kažemo klišeizirano što pisac za glavnog junaka uzima pisca, ali bilo kakav drugi radni profil protagoniste ne bi se uklapao u ovu priču, koja je, sama po sebi, jedan čitav roman.

Književnost je svakako jedan od dominantnih motiva u ovoj priči, jer glavni lik kao pisac i dvoje sporednih likova kao studenti književnosti, iznose u prvi plan omaž mračnoj fantastičnoj književnosti i njenim autorima poput Lavkrafta, Barkera, Kinga i sl.

Pisac tako kao tvorac svjetova u svojim mislima koje dijeli sa svojim čitaocima, postaje istovremeno tvorac realnog svijeta u nekim drugim ravnima postojanja, ali bivajući i svojevrsni tvorac, ovog svijeta, odnosno jednog njegovog dijela (makar kao koautor), jer svojim stvaralaštvom utiče na ljude oko sebe koji pokušavaju da stupe u interakciju sa autorom i tako i oni oblikuju stvarnost.

Postoji jedna stara šala koja kaže „u čemu je razlika između Boga i pisca? Bog ne misli da je pisac.“ Petković je, čini se, na ovom tragu i gura ovu dihotomiju do krajnjih granica, gdje se vrlo dobro pokazuje razlika o Bogu – tvorcu kao omnipotentnom biću i piscu – tvorcu koji, suprotno Bogu, potpada pod zakone koje je stvorio.

Zaplet o ljubavnom trouglu koji polazi po zlu izuzetno je dobro osmišljen, ali ne u potpunosti kao ljubavna priča, već kao katalizator koji se koristi da bi se pokazale dublje psihičke i moralne kompozicije koje na površinu izvlače onostrane, čudne, uvrnute i strašne međudimenzionalne svjetove. Pisac tako, kao lik u priči na neki način je deista, jer se ne mješa u funkcionisanje svog svjeta, najviše iz razloga ograničenosti svojih moći, ali upravo to naglašava stalnu podjelu na teoretski pristup i praksu.

Nebojša Petković odlično se služi kombinacijom književnosti i filma. S jedne strane, tu je majstorija horor književnosti, a sa druge majstorija elemenata filmske umjetnosti koja pomalo asocira na „Matriks“, a sve zarad postojanja i oblikovanja alternativnog univerzuma. Iako fizički ne zauzima veliki dio priče, suštinski značajan doprinos radnji daje momenat preplitanja svjetova, kao i nemogućnosti razlikovanja jednog svijeta od drugog. Potrebna je izuzetna snaga volje da se povrati racionalnost i kontrola nad samim sobom. Tada na scenu stupa riješenje iskazano kroz akciju.

PODSTANARI je priča kojom dominira nekoliko motiva kao što su vječni život, opstanak, ljubav kao i cijena koja se plaća ne bi li se ispunilo ono što je zacrtano. Ovo je priča o dva para. O pohoti. O žudnji.

Stara ukleta kuća sa novim stanarima je zaplet priče, međutim sa dosta sugestivnim naslovom, čitalac će već da se zapita ko je tu zapravo podstanar i pod kojim uslovima.

VILA je priča o ambiciji i to onoj neutaživoj, zbog koje je potrebno gaziti preko leševa, a bar njih je ova priča prepuna. „Vila“ sa svojom radnjom direktno se nastavlja na priču „Podstanari.“ Može se reći da je ovdje lajtmotiv ona stara poslovica „ko sa đavolom tikve sadi o glavu mu se olupaju.“ Đavo na kraju uvijek dođe po svoje.

Međutim, Petković ovdje stvari ne ostavlja jednodimenzionalnim, već zaranja mnogo dublje ispod površine dok ne dođe do suštine, a to je čovjekov karakter. Čovjek neće propasti zbog znanja, već zbog nerazumjevanja moći znanja, kao i njegovog neposrednog upotrebljavanja. Karakterna osobina čovjeka je egoističnost, a taj ego direktno je proporcionalan količini znanja što je svojevrsni paradoks i direktna opozicija Sokratovoj „znam da ništa ne znam“ koja poziva na skromnost. Ego tako pomračuje um, i muti razum sve dok se ne pretvori u apsolut „sve znam“ zbog čega je neizbježno da dođe do tragedije.

Autor ovu priču smješta u detektivski žanr, dok se djelići postepeno otkrivaju, sve dok se ne uklope u slagalicu strave. Potraga za odgovorima može da dovede do istih, ali konačno otkriće zna da ostavi gorak ukus u ustima.

POST SCRIPTUM kako joj ime samo kaže je priča koja zaokružuje cjelinu. Ona na kraju dolazi kao šlag na tortu, gdje sve konačno dobija svoje logično mjesto. Međutim, iako na momente kroz cijeli roman provejava nada u srećan kraj, ova priča, iako ne naročito strašna ostavlja gorak ukus po pitanju uticaja zla, njegovog dosjega i mogućnosti pobjede nad zlom.

Nakon svega rečenog može se zaključiti da ovdje horor (koji je kvalitetan i u velikim količinama) nije cilj sam po sebi, već da pruža širu sliku društva koje je uronjeno u svoje patologije i tako, umjesto da živi, ono preživljava. Egoizam, korupcija, laž, prevara, poltronstvo samo su simboli dekadentnog pojedinca i društva. I umjesto da se čovjek okrene ka iskorijenjavanju svojih mana, on ih uzdiže na pijedestal, konstantno tražeći načine da ih održava i njeguje pritom ne birajući sredstva i ignorišući moguće posljedice.

Košmarni snovi i isti takvi onostrani svjetovi produkt su čovjekove dekadencije i manjka samokontrole, pa Petković maestralno zaranja u materiju istražujući posljedice takvog ponašanja.

Četiri priče sadržane u ovoj knjizi ne moraju biti čitane nužno linearno što doprinosi estetskom utisku. Linearan put pretpostavlja početak i kraj, a toga ovdje nema u klasičnom smislu, pa se može govoriti o onom kružnom, o cikličnom, jer na kraju i linearni i ciklični i nasumični način čitanja samo doprinosi većem stepenu uživanja.

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

  Goran Došen, Književnost, Nebojša Petković, S one strane