Samo umišljajte! Mislite li da je kapitalistički društveno ekonomski sustav krajnji domet ljudske civilizacije, „kraj povijesti“ kako bi rekao Fukuyama, smatrate li da on, doduše, nije u ovom trenutku savršeno idealan ali je otvoren popravljanju, izmjenama kako bi se ostvario san o „kapitalizmu s humanim licem“, promislite:

-zašto se prvobitna zajednica nije mogla popravljati, već se desio nasilni prijelaz u robovlasničko društvo (sem ako su ljudi iz vlastitog gušta odlučili iskušati robovski život)?

-zašto se robovlasničko društvo nije mirno preinačilo u „robovlasništvo humanog lica“, već se nasilno preobratilo u feudalno uređenje?

-zašto se isto, s kraljevima, carevima i njihovom feudalnom svitom nije uspjelo mirno transformirati u „feudalizam čovječnog tipa“, već je moralo biti nasiljem rušeno?

-zašto je nasilno morala biti ostvarena, neuspješna doduše, „oktobarska“ opomena kapitalizmu, koju ovaj nije ozbiljno shvatio umišljajući da je se zauvijek riješio?

-pa, po čemu bi onda liberalni ili kapitalizam ma kojeg tipa bio vječan, evolucijski se usavršavajući u ljudima prikladnu formu?

Jednostavni odgovor je, stoga što nosi u sebi klicu propasti, u obliku aksioma o služenju profitu što u trenutnoj socijalno evolucijskoj situaciji ljudskog roda sasvim odgovara njegovoj sebičnosti i snovima jedinki o ostvarenju vlastitog bogatstva. Zato što je eufemizirana preslika darvinističke borbe za opstanak u kojoj pobjeđuju najbolji, a drugi nek’ propadnu ili u boljem slučaju – žive od socijalne milostinje. No, kao što vidjesmo, povijest dugoročno baš i ne ide tim putem; kapitalizam nije beskrajno prilagodljiv, nezamjenjiv, a zamjena (socijalizam) neće biti ostvarena – na žalost idealista i onih koji žive od nade a umiru od realnosti – mirnim putem.

Čovjek baš i ne mora biti učeni marksist da zaključi kako je njegov rodonačelnik bio u pravu, sviđalo se to nekome ili ne. Dovoljno je pročitati tekst o američkoj senatorici koja je preduzela spasiti kapitalizam(!), gdje se navode tvrdnje dobitnika nobelove nagrade za ekonomiju (relevantnosti ove nagrade usprotivili su se mnogi ekonomisti i drugi članovi komiteta za dodjelu „Nagrade iz ekonomske znanosti Središnje banke Švedske u spomen na Alfreda Nobela“) Miltona Friedmana:

„…u članku za New York Times Magazine pod naizgled paradoksalnim naslovom ‘Društvena odgovornost biznisa je povećati profit’… U članku je iznio argumente zašto je isključiva zadaća uprave tvrtke maksimizirati vrijednost imovine dioničara, odnosno njihovih dionica. Sve drugo bi prema Friedmanu bila krađa, bez obzira na društvene ciljeve poput zaštite okoliša, radničkih prava, jednakosti itd.

Tom logikom, ako izbacivanje proizvoda na tržište koji više izaziva ovisnost i nezdraviji je povećava prodaju, a samim time i profit, onda je uprava dužna to i učiniti. Ako zatvaranje tvornice, otpuštanje domaćih radnika i preseljenje u inozemstvo umanjuje rashode, onda uprava to mora učiniti.“

Tako nakaradno shvaćanje ekonomije, koje prava suština je služenje svakom čovjeku a ne čovjeka njoj – što je univerzalni etički, humanistički princip koji se ne da matematički opisati, pa ga ni nema u radovima ekonomista – sasvim je dovoljno obrazovanom, humanistički orijentiranom čovjeku shvatiti bit Marxovih zamisli: Podrediti ekonomiju čovjeku, a ne njega podređivati njoj!

Već Hegel, kao izraziti protivnik nasilja, i kojeg je tek Marx kopernikanskim preokretom postavio s glave na noge, dobro razumije uzroke Francuske revolucije.

“Cijelo je stanje Francuske u tadašnje vrijeme pust agregat privilegija protiv misli i uma uopće, besmisleno stanje, s kojim je ujedno u vezi najveća pokvarenost morala, duha – carstvo nepravde, koja sa sviješću o njoj što započinje, postaje bestidnom nepravdom. Strašno tvrdi pritisak koji je tlačio narod, neprilike vlade da dvoru namakne sredstva za raskoš i rasipništvo, dali su prvi povod za nezadovoljstvo. Novi je duh postao djelatan, pritisak je tjerao na istraživanje. Vidjelo se da se novac, što su ga cijedili iz znoja naroda, nije upotrebljavao za državne svrhe, nego da se najluđe rasipao.

Činilo se da je cijeli državni sistem nepravda… Promjena je nužno bila nasilna(!), jer se vlada nije prihvatila preoblikovanja. A vlada ga se nije prihvatila zato, što se sam dvor, kler, plemstvo, parlament ni zbog nužde, ni zbog postojećeg prava nisu htjeli odreći svojih privilegija”, (Hegel, „Filozofija povijesti“, citirano iz Milan Kangrga: „Spekulacija i filozofija – od Fichtea do Marxa“)

Milan Gavrović, cijenjeni novinar sa niz nagrada, još se od jugoslavenskih vremena bavi društvenom i ekonomskom problematikom. Piše, povodom 200 godina od Marxova rođenja:

„Obilježavanje 200 godina od njegovog rođenja aktualiziralo je i krucijalno pitanje, može li se sve to promijeniti bez još jedne revolucije i svih užasa koje ona donosi? Marx je tu jasan. Ne može. Nekad se mislilo da je i u tome pogriješio, što se objašnjavalo njegovim hegelijanskim naslijeđem i živim iskustvom njegovog stoljeća punog revolucija, koje je započelo najvećom od svih, Francuskom revolucijom.

Ali sada smo ponovno shvatili da se privilegirani nikad ne odriču svojih privilegija i da stalno traže više, bez obzira na posljedice. Tako se istovremeno sa sve većom nezaposlenošću uvodi sve duže radno vrijeme i sve kasniji odlazak u mirovinu. Nikad dosta. A kolone izbjeglica iz suvremenih kolonijalnih ratova preplavile su Europu. Je li tako stvoren profit onaj progres, koji osigurava opstanak svake društvene formacije?“

Novinar i pisac Edo Popović kaže u intervjuu „Novom listu“:

„Zapravo, više nisam siguran da se nenasiljem može pobijediti bankarski fašizam, kako novi svjetski poredak naziva francuski antifašist Stephane Hessel u svojoj nevelikoj, ali vrlo snažnoj knjizi »Pobunite se«. Da su svjetski političari samo lutke u rukama banaka i korporacija, to više nije potrebno posebno dokazivati.

Problem je, međutim, što su policija i vojska u rukama političara, dakle banaka i korporacija, i što se one uopće ne libe upotrijebiti ih protiv ljudi koji žele ravnomjerniju raspodjelu društvenog bogatstva, koji, dakle, žele samo da im se omogući da žive pristojno od vlastitog rada. U današnjem svijetu to je, izgleda, nemoguća želja.

kad podignete glas, zauzvrat dobijete pendrek ili metak. Kako to izgleda, gledamo svakodnevno od SAD-a, preko Europe, do Afrike i Azije. Obespravljeni i nezadovoljni danas su u golemoj većini, i samo je pitanje vremena kad će se organizirati i pokrenuti, a tu onda ni vojska niti policija neće imati nikakve šanse.“,

a u novije vrijeme to jasno izražava Oliver Frljić:

“Bezidejnost ljevice, njezina nemogućnost da ponudi suštinsku alternativu današnjem kapitalizmu i njegovim ideološkim aparatima, jesu rezultati njezina pristanka da sudjeluje u političkom sustavu – parlamentarnoj demokraciji – koji je još jedan instrument za hegemoniju onih koji već ionako imaju simboličku, financijsku i političku moć. Po meni upravo zbog toga nema mirnog puta u promjenu društvenog sistema.

Drugo ključno pitanje je radikalno promišljanje koncepta privatnog vlasništva. Sve što sebe naziva ljevicom, a ovaj koncept ostavlja netaknutim, u startu gubi. Zanimljivo je da Marks i Engels lijevu ideju označavaju kao bauk. Ona je veći dio povijesti prisutno kroz svoje normativno odsustvo. Njezina sablasna narav upućuje na drugu vrstu društvene stvarnosti koju zaziva.”

Čovjek oduvijek gaji iracionalnu nadu skrivenu na dnu Pandorine kutije, koja se do sada uvijek izjalovila. Možda stoga što ne shvaća da je kutija on sam, a da je nada negdje u dnu njegova bića – samo treba za njome posegnuti i djelotvorno realizirati očekivanja od nje (od sebe!) ako su iskrena. A čini se da ipak nisu. Floskule tipa “to se više ne smije ponoviti” ponavljaju se tisućljećima, dok se mrtvi gomilaju a ljudi ridaju nad leševima svojih nedjela. Pa opet, “Jovo nanovo!”.

Nada je – metaforički izraženo pomalo religijskim jezikom – opijat kojim nas Đavo drogira kako bi mogao nesmetano vladati! Fizičar Saša Blagus odgovara u knjizi „Građanin Blagus“ na kritike onih koji kažu kako Popović (i svi drugi) zaziva nasilje:

„Pa kako se uopće osuđuje Popoviću spočitavati navodno prizivanje nasilja, a istovremeno ‘ne primijetiti’ posvemašnje nasilje koje manjina bogatih oligarha upražnjava nad većinom koja za njih ‘rinta’? Prava eskapada ciničnog uma: gnjuša se nasilja, a sam ga prakticira.“

Povijest je prepuna nasilja, pa i vrli kvazihumanisti su ne tako davno nasiljem rušili državu i nasiljem došli na vlast, gdje ga podjednako prakticiraju (ono ne mora biti fizičko), a sad „sole pamet“ ljudima koji ga ne zagovaraju već samo konstatiraju – slijedom dokazanih primjera i učenja „učiteljice života“ – da ga upravo vladanje oligarhije, uz ustrajanje na privilegijama po svaku cijenu, izaziva!

To što oni gaje drukčiju vrstu nade od iskorištavanih – da će u blaženom miru (i potomci im) doživotno uživati poharačeno i plaćeno ljudskim životima, nije problem onih koji će se pobuniti, ni onih koji ukazuju na povijesnu dokumentiranost takvih zbivanja. Žive u nadi, a onda dođe vrijeme umiranja u realnosti. A i Biblija to već prije više od dva tisućljeća konstatira:

„Sve ima svoje doba,/i svaki posao pod nebom svoje vrijeme…//…Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje;/Vrijeme ratovanja i vrijeme mira.“, (Biblija, Propovjednik 3,1:8)

Rekao bi Milan Kangrga, „tko hoće neistinu i na njoj istraje, taj nije u zabludi, nego je nemoralan, tj. upravo – lažac. Jer, tu je onda na djelu htijenje neslobode“. Blagus će, objašnjavajući da sila i nasilje nisu jedno te isto:

„Dakako, revolucija kao najradikalnija kritika zbilje zahtjeva primjenu sile i uvijek je destruktivna u odnosu na ancient regime. No primjena sile ne implicira primjenu nasilja. Sila i nasilje nisu isto. Čovjek ima pravo i dužnost upotrebiti silu kako bi spasio kako svoj tako i ljudski dignitet svojih najbližih i svojih drugova. Revolucija, međutim, mora biti emancipatorsko-oslobodilačka, jer je to jedina mogućnost da se izađe iz zone izvanpovijesnog događanja u carstvo slobode“,

a nešto kasnije nastavlja:

„Problem, dakle, nije u više ili manje nemoralnim ili moralnim kapitalistima, nego u samim fundamentima na kojima je kapital-odnos baziran, to jest na principu privatnog interesa koji se ostvaruje uvijek i jedino nasiljem. Tu moralne kategorije ne igraju nikakvu ulogu pa se po njima i ne može suditi u sustavu u kojem se sve svodi na princip koliko novca – toliko prava. O pravdi se, dakako ne može ni govoriti. Zato i jest tako kako već jest. I tako će biti sve dok izrabljivani (u najširem smislu) kapitalizam i državu ne odbace u ropotarnicu povijesti. Kapitalizam se, naime, ne može popravljati – nužno ga je dokinuti.“

Kapitalizam se nastoji prokazati kao neideološki, dapače – nadideološki sustav, tumačeći kako ideologija nije negoli „iskrivljena svijest, svjetonazor“, ciljajući prije svega na socijaliste s vrlo jasnim svjetonazorom. Mate Kapović, lingvist i politički aktivist, čelnik „Radničke fronte“, demistificira takve pokušaje:

„Riječ ideologija je, paradoksalno, jedan od najslabije shvaćenih ideologema u općoj javnosti. Pa se tako redovito ideologija rastavlja od ekonomije – ideologija su npr. partizani i ustaše ili pitanje pobačaja, dok je ekonomija navodno nešto posve drugo. Naravno, ekonomska su pitanja par excellence ideološka pitanja – u njima nema niti može biti išta neideološko.

Hoće li se npr. povećati porezi siromašnima ili bogatima, hoće li se subvencije davati za socijalu i javne bolnice ili krupnom kapitalu, hoće li se smanjivati prava krupnog kapitala ili radništva – to su sve itekako ideološka pitanja, koliko se god neki pravili da nisu. Inzistiranje na tome da ekonomska pitanja nisu ideološka nije slučajno – to se radi upravo zato da bi se naglasilo da u ekonomiji ‘nema alternative’. Postoje samo (prokapitalističke) ‘reforme’, fleksibilizacija (smanjenje radničkih prava), deregulacija (olakšavanje poslovanja kapitalu, često na štetu rada i okoliša), privatizacija (prebacivanje javnog u privatno vlasništvo), mjere štednje…

Takva je ekonomska politika, u korist kapitala, jedina moguća, a sve ostalo je nezamislivo (ili bar anakrono) – i baš zato je tobože neideološko. Izmicanje ekonomije iz sfere ideologije se izvršava upravo zato da bi se iz te sfere isključila bilo kakva rasprava i da je jedino što ostaje čisto tehnokratsko-realpolitičko razmatranje kako navedene ‘prijeko potrebne reforme’ provesti – kojom brzinom i na koji način.“

Upravo Radnička fronta ističe izdvojeno mišljenje u Šibenskoj deklaraciji, čini se jedina ispravno detektirajući stanje, njegove uzroke i nužne promjene:

„Radikalna promjena zahtijeva ukidanje nepomirljive suprotnosti između dvije osnovne klase – kapitalista (onih koji imaju monopol na sredstva za proizvodnju – banke, poduzeća, tvornice, trgovačke lance, hotele itd. – i svoj profit ostvaruju radom drugih) i radnika (svih onih koji iznajmljuju svoju radnu snagu da bi preživjeli).

Ta politika podrazumijeva re-industrijalizaciju u interesu većine, osiguravanje radnih mjesta, poticanje industrijske politike koja pokreće i povezuje različite industrijske grane, monetarnu, tečajnu i fiskalnu politiku u funkciji industrije, uvođenje radničke participacije i samoupravljanja u privredne subjekte bez obzira na njihovo vlasništvo.

Demokracija mora prestati biti fraza kojom kapital maskira svoju diktaturu i postati društvena stvarnost kojom se ostvaruju interesi radnog naroda, stoga je potrebno smjesta prekinuti svaku rasprodaju/privatizaciju i sve temeljne resurse od općeg značaja nacionalizirati te uvesti kontrolu javnosti i radnika nad njihovim raspolaganjem.“

Radikalna promjena ulazi u definiciju revolucije, a ona nikako ne mora biti nasilna, što nažalost uglavnom jeste (postajući ustaljenim shvaćanjem revolucionarnih političkih, društvenih i ekonomskih promjena, na veliku sramotu imena vrste: Homo sapiens – umni, razumni iliti mudri čovjek), a uvjeren sam da će još dugo tako ostati. U knjizi „Ogledi o kapitalizmu i demokraciji“ Kapović, mada se ne zalaže za nasilno mijenjanje vlasti, u fusnoti govori:

„Ovdje treba navesti da antisistemske snage koje su se borile kroz sustav obično shvaćaju da se sistem ne može promijeniti pukom po­bjedom na izborima, nego da institucije buržoaskog elektoralizma mogu poslužiti tek kao sredstvo za dobivanje financijskih sredstava za daljnju borbu i kao pozornica za izlaganje svojih ideja. Pobjeda na izborima u okviru kapitalističkog parlamentarizma može olakšati antisistemsku borbu, ali promjena sistema se ne može izvršiti kroz par­lament – takva se promjena mora dogoditi, a borba voditi, na svim razinama društva (od ulice do radnih mjesta).“,

dok u tekstu tvrdi, razmatrajući jeli moguće demokratskom parlamentarnom borbom unutar institucija sistema promijeniti sustav:

„Isto tako je jasno, bar u zemlja­ma poput Hrvatske, da ne treba fantazirati ni o kakvim oružanim revolucijama ili pobunama – iako je pinočetovsku postizbornu, pa čak i predizbornu, reakciju od strane sistema realno očekivati, u ovom ili onom obliku, pa se što se toga tiče svaka progresivna op­cija mora spremiti na obranu.“

što naprosto znači, ne samo u kontekstu sumnji u mogućnost toga, već i u svjetlu antialendeovskog oružanog puča u Čileu, za čim internacionalno povezana desnica posiže, da će se sve opet svesti na nasilje. Osim ako ne smatramo da će se preko noći pretvoriti u anđele i mirno prihvatiti svoj – ajmo fantazirati – parlamentarni poraz od socijalističkih, antisistemskih snaga. Razmatrajući u jednom članku probleme oko uvođenja direktne demokracije, konstatira:

„No stvar je u tome da bi tako bila ugrožena sadašnja politička i ekonomska elita koja od trenutnog sustava profitira. U povijesti nikad nije zabilježeno da se netko svojih privilegija odrekao bez prisile i nužde.“,

poentirajući na kraju:

„U svakom slučaju, do promjene sigurno neće doći samo zato što je direktna demokracija dobra ideja. Problem nije u tome što bi takvo društvo bilo tehnički nemoguće izvesti. Dapače. Problem je u tome što takvo društvo ne odgovara političkoj i ekonomskoj eliti koja od današnjega sustava profitira i na njemu parazitira.“,

što opet implicira nasilnu promjenu sustava. Uostalom, nije li se i Oktobarska revolucija već u početnoj fazi morala braniti kako protiv unutrašnje reakcije, tako i stranih intervencionisata? A to je još uvijek neprevaziđeno povijesno pravilo:

“Nacionalni je osjećaj rođen zajedno s nacijom u građanskoj revoluciji, kao doživljaj jedne nove društvene zajednice (nakon feudalizma u Europi, op.p.), povezanije i pravednije, koja je na svoju zastavu ispisala ‘Sloboda, Jednakost, Bratstvo’. On je nosio u sebi iste protivurječnosti kao i sama građanska zajednica.

Na planu formalnih prava potonja je garantirala jednakost, a u stvarnom je životu izručila radnike kapitalističkoj eksploataciji. Tako je i nacionalni osjećaj značio nešto sasvim drugo za društvene privilegirane klase, negoli za potlačene klase. To je vrlo brzo postalo jasno u toku same Francuske revolucije, kad je veliki borac za nacionalne slobode, general Lafayette okrenuo svoje vojnike protiv sans-cullotesa. I to je bilo prvo krvoproliće narodne krvi u ime ‘domovine’.

Ovaj primjer ponavljao se i kasnije u sve užasnijim razmjerima: najprije je Guizot 1830. krvavo ugušio pariške pučane koji su tražili ‘Republiku’, zatim je Cavaignac 1848. masakrirao 4000 pariških proletera koji su tražili ‘socijalnu Republiku’, a Thiers je 1871. poslije sloma Komune dao pobiti 40.000 zarobljenih komunara, koji su umirali s uzvikom: ‘Živjela Francuska Republika! Živjela univerzalna Republika!’ Uvijek su vojnici buržoaske reakcije nastupali s uzvicima — ‘Živjela Republika!’“, (M.Kangrga, „Šverceri vlastitog života“; iz knjige Rudija Supeka „Društvene predrasude i nacionalizam“)

Navevši povijesna upozorenja i citirajući neke ljude koji shvaćaju nauk povijesti i trenutni socijalnoevolucijski položaj ljudske vrste, te u tom kontekstu ne vide drugih mogućnosti osim nasilne promjene sustava, napomenimo da se nitko od njih za takvo što ne zalaže. Niti tvrdi da će se takve stvari zbiti koliko sutra, jer se one dešavaju u povijesnom vremenu koje većina ne shvaća. Premnogima to izgleda nemoguće, i to u trenutku dok se ponajveći uzori „demokracije“ (SAD, primjerice) širom svijeta bahato razbacuju nasiljem bez ikakve kontrole međunarodne zajednice (UN), uljuljkani u sigurnost svog trenutnog položaja, poput „komunista“ u vječnost Jugoslavije ili fantazmi nacionalista u vječnost svojih nacionalnih država.

Mnogi humanistički intelektualci, poput Kordić ili Markovine, primjerice, ističu značaj obrazovanja na promjenu društvene klime pripremajući društvo na prevrate – poput engleskih filozofa ili prosvjetitelja u predvečerje buržoaskih revolucija – ali oni svejedno završe u moru krvi. Nitko ne želi mirno iz svojih ruku ispustiti pokradeno, pa nema li “drugoga” i “svojega” koji želi promjenu će proglasiti neprijateljem. Ima i začkoljica, vidljiva i iz poslijednjih ratova u regiji. Kad se ukažu šanse za promjene, uzde u svoje ruke preuzmu obrazovani ljudi s manjkom humanističkog morala, s viškom sebičnosti, a narod ih poput stoke smjerno slijedi. Zato prve i zovu pastirima, a druge ovcama – još od “Isusovih vremena”. Vrsta još nije spremna izboriti dostojanstvo i pravdu za sve pripadnike.

Svijet je više od obitelji, firme u kojoj radiš ili države, upravo preko čega – na veoma suženi način – ljudi procjenjuju stanje čovječanstva. Ponekad sasvim beznačajni povod uzrokuje eskalaciju nasilja, bilo na socijalnoj ili pak imperijalnoj bazi. Rat u Vijetnamu eskalirao je nakon izmišljenog incidenta u Tonkinškom zaljevu, ostavivši za sobom milijune poginulih. Evropa se uzdala u mir nakon Münchenskog sporazuma Zapada s Hitlerom, a jugoslavenski narodi također, nakon cirkuske turneje predsjednika republika na kojoj su tobože o njemu raspravljali. I ograničeno nasilne, u sjećanju još žive Tuzlanske demonstracije – zbog kojih su se mnogi funkcioneri upiškili od straha – svjedoče kako je malo potrebno da mase zatraže svoja prava, svijesne njihove uskraćenosti.

Ljudi vole sanjati, dok ih realnost ne probudi a veliki dio pošalje u vječni san. Najjadnije je što svi ti desničari koji jašu na interesnom valu vlastite koristi, nehumani u svojoj osnovi i neracionalni u prosudbama, neracionalnost i nečovječje predbacuju onima koji ih upozoravaju povijesnim primjerima kuda vodi žmirenje pred nepravdama. U sukobu interesa i istine, kratkoročno je potonja skoro uvijek poražena.

Revolucijom, u smislu nasilnog ili mirnog društvenog prevrata, se suviše – odričući je se – vitla među ljevičarima, sve u nadi da se nikada neće desiti, posebno njen krvavi oblik. Sasvim razumljivo; nikome se ne gine, kako eksploatiranome tako ni eksploatatoru. Međutim, treba otvoreno pogledati u oči stvarnosti. Neće se lav mirno odreći mesožderstva kad mu crijeva počnu kruliti, signalizirajući da mu fali nešto bitno za preživljavanje.

Vladajućem establišmentu nikad crijevca ne prorade zbog manjka životnih potreba. Tim manje se mirno odriču svojih prekomjernih zaliha u korist sirotinje, kojoj sva društvena zbilja i neuspjela nastojanja razboritog rješavanja problema, signaliziraju da mora postupiti kao lav. Ne samo zbog pukog preživljavanja, već dostojanstvenog ljudskog života radi.

Tko ne vidi upozorenje makar samo u mirnom valu migranata koji zapljuskuju Zapad, taj ne može shvatiti što bi se desilo da oni dolaze u organiziranom socijalnom buntu tražeći povrat duga Zapada, prošlog i onog sadašnjeg. Završimo Kangrgom, kojeg tek manjina poznaje dok mu većina odriče relevantnost:

„Kao što smo naime rekli, organizacija ne može da bude sama sebi svrha i treba da se ukine kao moć koja izvanjski vlada i upravlja ljudima. Ona prestaje da bude primarno i ekonomska, i politička, pa čak i društvena u dosadašnjem postojećem obliku (jer je riječ o ljudskom samoudruživanju kao slobodnom činu), budući da više nije riječ o uklapanju u postojeći svijet organizacije nego o njegovoj destrukciji, koja se zbiva kao revolucionarno samoodlučivanje o svojoj vlastitoj ljudskoj sudbini.

Slobodno samoorganiziranje pojedinaca kao ličnosti izrasta i pojavljuje se kao revolucionarno spontani ljudski akt i kao neposredna ljudska potreba, i stoga je kao takvo nezamislivo u horizontu postojećeg svijeta, kao što sa stanovišta tog istog postvarenog svijeta takvo revolucionarno samoudruženje izgleda kao nemogućnost, puka utopija, tlapnja i besmislica.

To dakako nipošto nije čudno, budući da je to ona nova povijesna dimenzija i perspektiva koja u temelju, što znači temeljito i radikalno nadilazi i prekoračuje uhodanu samorazumljivost postojećeg oblika organiziranja svijeta, koji se naprotiv za suvremenu revolucionarnu svijest, samosvijest i potrebu, za ono novo istinski ljudsko htijenje pokazuje upravo kao jedna ljudski neodrživa i najdublje nepodnošljiva – prava besmislica i najordinarnije bezumlje, koje ugrožava samu ljudsku prirodu u njezinu korijenu.“, (Milan Kangrga, „Marxovo shvaćanje revolucije“)

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

Tekst je ranije objavljen na portalima:

H-alter

Udruga antifašista Dubrovnika

  Društvo, Ekonomija, kapitalizam, Ladislav Babić, Politika