Seneka – filozofija kao terapija

Lucije Anej Seneka (4. – 65. godine poslije Krista) živio je u jednom od najkontroverznijih razdoblja Rimskog Carstva. Filozof, političar, odvjetnik, prestižan pisac već za života i učitelj cara Nerona, jedan je od vodećih predstavnika rimskog stoicizma.

U svojoj knjizi Što je filozofija? Ortega y Gasset pojašnjava zašto je filozofija u našem vremenu zasjenjena drugim znanostima kojima je cilj “ovladati materijom”. Od druge polovice XIX. stoljeća, pod zamahom industrijalizacije, važnost se sve više pridavala korisnosti nauštrb humanosti. No, taj veliki španjolski mislilac ističe da je društvo u kojem nema mjesta za filozofsku misao društvo kojim se može lako manipulirati, dok dodir s idejama velikih mislilaca omogućuje uzdizanje svijesti.

Za razliku od tehničkih znanja, čiji je cilj čovjeovk život učiniti lagodnijim, filozofija nas suočava s temeljnim pitanjima o ljudskom biću kao što je, primjerice, pitanje o smislu života. Ako izostaju ta bitna pitanja, umjesto da se približimo višoj dimenziji života, široj perspektivi stvarnosti, držimo se vrlo suženog horizonta.

Filozofija je težnja za usavršavanjem, za mudrošću, zbog čega se filozofe nazivalo i proficientes (lat. “oni koji usavršavaju”). Seneka je smatrao da filozofija pomaže čovjeku da bude sretniji, da se upozna i živi u skladu s prirodom. Stoga filozofija za njega nije bila nalik filozofiji onih koji su se bavili sofističkom i silogističkom igrom riječi i čija je jedina svrha bila izoštriti um. Sam piše:

Ovo neka bude bit moga učenja: govorimo ono što mislimo, a mislimo što govorimo; neka se naš govor slaže sa životom… Neka naše riječi ne zabavljaju, već neka koriste… Bolesnik ne traži rječitog liječnika…

Filozofe koji podučavaju s katedre¹, a ne primjerom vlastitog života, nazivao je lažnim, “katedarskim filozofima”, a za svog učitelja Papirija Fabiana rekao je da nije bio “salonski filozof, kao što su današnji, nego filozof staroga kova”.

U Seneki vidimo eklektičnog filozofa koji prihvaća najbolje od različitih filozofskih struja: stoicizma, kinizma, epikurejskih i neopitagorejskih učenja. On smatra da sve te škole teže sreći, iako osobno najveće nadahnuće pronalazi u stoičkoj filozofiji, u djelima njezinih filozofa, kao i u njihovim životima.

Stoička je škola bila dobro prihvaćena u Rimu. Njezin ideal moralne ispravnosti i vrline pružao je čvrst oslonac u nestabilnim vremenima građanskih ratova i drugih neprilika.

Dok drugi filozofi poučavaju blago i popustljivo te kao obiteljski liječnici liječe sredstvima koja im dopuštaju bolesnici, a ne onima koja su najbolja i najučinkovitija, stoici se, stupivši na stazu muževnosti i vrline, ne brinu za to da ta staza izgleda ugodna onima koji njome počinju kročiti, nego da nas što prije otrgne od ropstva i dovede na onaj uzvišeni vrhunac koji se toliko izdiže iznad dosega bilo kakvog oružja, da se uznosi čak i nad sudbinom.

Seneka se ne bavi prenošenjem klasičnih stavova osnivača stoicizma, kao što su Zenon, Hrizip i Kleant, već uglavnom ističe praktičnu vrijednost njihove misli. Poseban naglasak stavlja na moral. Napisao je knjigu o filozofiji morala koja je izgubljena, ali se njegovo moralno učenje jasno ogleda u sačuvanim djelima, osobito u Dijalozima i Moralnim pismima Luciliju. On uzdiže bezvremenski moral čija nas primjena približava onom najplemenitijem u nama i u prirodi, omogućujući nam da ne ovisimo o stjecaju životnih okolnosti, nego da dosegnemo stanje lišeno nutarnjih sukoba i nemira.

Ako se iz tog taloga jednom vinemo u uzvišeno i visoko, očekuju nas spokoj duše i, kad odagnamo sve mane, potpuna sloboda. Pitaš me koja to sloboda? Ne bojati se ni ljudi ni bogova; ne željeti ni ono što je sramotno ni prekomjerno; imati najveću vlast nad samim sobom. Neprocjenjivo je dobro postati svoj.

Seneka ne poučava samo o sretnijem životu već prvenstveno nastoji da ljudsko biće upozna sebe i svoje mjesto u svijetu. Njegova je filozofija, zbog dubokog razumijevanja čovjeka i njegove psihe, prava terapija za dušu i utjeha u životnim nedaćama, te je aktualna danas kao i prije dva tisućljeća. On iz filozofije izvlači iscjeljujuću funkciju, pa filozof postaje vodič duša ili psychagogos. Kaže da kada se strasti i poroci toliko ukorijene u duši da postanu kronični, izazivaju bolest. Bolest bi tako bila krajnja posljedica pogrešnog mišljenja ili rasuđivanja o stvarima, a može se pojaviti ne samo na tjelesnoj razini nego i na emocionalnoj i mentalnoj.

I sada ću te podsjetiti: bolesti su zastarjele i tvrdokorne mane, kao lakomost, kao častoljublje; one su se odviše čvrsto omotale oko duha i postale njegovo trajno zlo. Da odredim ukratko: bolest je misao tvrdokorna u pogrešnom mišljenju…

Stare filozofske škole, čiji je Seneka izdanak, posjedovale su veliko znanje o ljudskom srcu, o njegovim motivacijama, svjesnim i nesvjesnim, o njegovim dubokim težnjama, te su igrale veliku ulogu u duhovnom usmjeravanju čovjeka. Filozofski dijalozi i rasprave bili su svojevrstan lijek za vraćanje zdravlja duše, bilo putem poticanja, prijekora, utjehe ili pouke. U Senekinim djelima, posebno u Moralnim pismima Luciliju, nailazimo na brojne aluzije na terapiju ili liječenje duše pomoću filozofije. Filozof ne služi kao sakupljač mudrosti, nego kao onaj tko može brzo i razložno primijeniti pravi lijek…

Kao lijek služe čestite utjehe i što je god duh podiglo, koristi i tijelu. Meni su moja izučavanja služila kao spas. Filozofiji pribrajam u zaslugu što sam se podigao, što sam povratio snagu… Jedne metode treba primjenjivati protiv gnjeva, a druge protiv tuge, te se tako treba liječiti načinom ne samo različitim, nego i suprotnim od mane; uvijek ćemo tako presresti onu manu koja je počela rasti…

Njegova su djela prije namijenjena pouci nego logičkim razmatranjima. Nastojao je ukazati na pogrešna viđenja, probuditi svijest, utješiti i pružiti iscjeljujuće lijekove u vidu filozofskih učenja. Onoga koji griješi treba ispravljati kako opomenom tako i silom, i blago i strogo, učiniti ga boljim za njega samoga i za druge, ne bez kažnjavanja, nego bez gnjeva; tko bi se, naime, ljutio na onoga kojega liječi?

U jednom pismu, umjesto tada uobičajenog učtivog početka: Ako si dobrog zdravlja, veseli me, ja uživam u dobrom zdravlju, Seneka piše: Ako izučavaš filozofiju, dobro je. A to napokon znači biti zdrav. Bez nje, um je bolestan. Stoga se osobito brini za ovo zdravlje, potom i za ono drugo…

Cilj Senekine filozofske terapije je povjeriti kormilo svoje duše svom najboljem dijelu – razumu. Zdrave prosudbe, ili ispravno rasuđivanje o sebi samom i o stvarima, vode zdravlju. Sretan je, dakle, onaj tko ima jasno rasuđivanje; sretan je zbog trenutnih okolnosti, kakve god one bile, zadovoljan je i prijatelj je svojim okolnostima: sretan je onaj koji pušta razumu ispravnu prosudbu svojih prilika. Prema stoičkom učenju, za svaku je stvar dobro ono što je u skladu s njezinom prirodom i kada ostvaruje razlog svog postojanja. Sretan je, dakle, život koji je u skladu sa svojom vlastitom prirodom, a može se postići samo na jedan način: ako je duša zdrava i ako je u stalnom posjedu svoga zdravlja. Ono što karakterizira čovjeka kao takvog je razum; stoga je vlastito dobro čovjeka “ispravan razum”, a dobre su one radnje koje proizlaze iz ispravnog razuma. Vrlina podrazumijeva dobrovoljno pridržavanje ispravnih namjera. Tada nastaje eudaimonia, što znači “blaženstvo”, “biti u Bogu”. To je istinska sreća, koja proizlazi iz čovjekovog sklada s univerzalnim poretkom. Hrizip kaže:

Eudaimonia dolazi kada je sve učinjeno u skladu s daimonom (onim božanskim u čovjeku) kojeg svatko nosi u sebi, voljom Vladara svega.

Među vrlinama, Seneka ističe pravednost, zatim umjerenost, štedljivost, uzdržljivost, spokoj, nutarnji mir, iskrenost, plemenitost karaktera i blagost. Putem tih vrlina koje nas vode vlastitoj biti, moguće se približiti biti svih stvari. Vrlina dolazi od latinske riječi virtus, što znači djelovanje ili pokretačka snaga da se stvore ili izazovu učinci. Vrlina je snaga, čilost, odvažnost. Seneka za vrlinu kaže da je savršena ravnoteža i pravi ton života… i nastavlja: Vjeruj mi, i na bolesničkom krevetu ima mjesta vrlini. Ne pruža samo oružje i bojni red dokaze poletnog duha i duha nesvladanog strahovima; hrabar se čovjek može ukazati i zaogrnut pokrivačima. Imaš što raditi: bori se hrabro s bolešću.

* * *

Ljudsko biće ima tijelo i dušu. Mora se brinuti o svom tijelu i čuvati ga, ali ne živjeti samo da bi mu služio. Zato velik i mudar čovjek razdvaja duh od tijela i više se bavi boljim i božanskim dijelom, a ovim dijelom tugaljivim i slabim onoliko koliko je to neophodno. Ako je čovjekova osobitost njegov um, ispravno ljudsko djelovanje je ono koje ima izvor u razumnom dijelu duše. Um oplemenjuje čovjeka, daje smisao njegovu životu, čini ga sličnim Bogu, dok ga strasti udaljavaju od njegove istinske prirode. Kao što Logos upravlja prirodom, tako um mora upravljati čovjekovim životom. To znači živjeti u harmoniji s prirodom. Iz života u suglasju s prirodom proizlazi ataraksija, tišina koja iskorjenjuje iz čovjekove nutrine nesklad i nemir. U tom je smislu filozofija terapijska jer, kako kaže Seneka,

ona oblikuje i izgrađuje duh, uređuje život i upravlja činima, pokazuje nam što treba učiniti, a što propustiti, sjedi za kormilom i usmjerava pravac plovidbe…

Upute za zdravlje prema Senekinoj filozofiji

Živjeti svaki dan kao da je posljednji. Biti svjestan sadašnjeg trenutka.
Predviđati probleme i poteškoće da bi smo pronašli rješenje.
Prije nego što započnemo dan, razmisliti o onome što i kako želimo napraviti. Na kraju dana napraviti pregled napravljenog, preispitati stavove pred “sudom savjesti”.
Biti svjestan onoga što mislimo o stvarima; razmotriti možemo li imati objektivniji kriterij.
Upoznati se da bismo mogli vladati sobom: naš najbolji dio je onaj koji upravlja nama.
Ne dodavati nepotrebnu patnju: ne mučiti se onim lošim što se nije dogodilo.
Prihvatiti ono što ne možemo promijeniti.
Naviknuti se ispitivati zašto se nešto dogodilo; tražiti uzroke stvari.
Imati svaki dan jednu misao ili učenje nekog filozofa koji nas inspirira i pokušati to primijeniti.
Njegovati prijateljske odnose ili imati nekoga s kim možemo dijeliti snove.
Imati vlastite kriterije o stvarima, ne posezati za mišljenjem drugih.
Živjeti kao da nas promatra mudrac.