Šta će u tom paklu porodica

U „Mostu na Žepi”, jednoj od najljepših pripovijedaka cjelokupne svjetske literature, vezir Jusuf će izbrisati i posljednju riječ s natpisa na tek dovršenom mostu: umjetničkom djelu nije potreban komentar niti ikakva dopuna izvan njega samog. Ono je cjelovito takvo kakvo je, „hair i lepota”, samo sebe najbolje objašnjava, samo najpotpunije govori o sebi.

Poštujući tu Andrićevu misao, ne bih želio da se o nju ogriješim: umjesto nepotrebnog i uvijek nesigurnog komentara o djelu, neka ovih nekoliko riječi ljubavi i poštovanja prema našem najvećem piscu, i jednom od najvećih savremenih pisaca svijeta, budu i zahvalnost za moje osjećanje duga prema njemu.

Ali i svi mi zajedno mnogo dugujemo Andriću za ljepotu i značaj njegova djela, jer nas je sve povuklo naviše, jer je označio visoku crtu do koje se može ići, kao što mu dugujemo za ugled što su ga naša literatura i naša kultura dostigle u svijetu: u tom pogledu on je učinio više od svih naših pisaca, i današnjih i dosadašnjih, više od svih komisija za kulturne veze sa svijetom, više od svih naših ambasada zajedno.

Mislim da naše prisustvo u svijetu možemo periodizirati kao vrijeme do Andrića i od Andrića. Do 1961. godine, naši pisci, i oni najveći, probijali su se u svijet rijetko i slučajno; poslije Nobelove nagrade, Andrić je našim piscima široko otvorio prostor mnogih svjetskih jezika, i našoj kulturi mogućnost da izađe iz svog neželjenog geta.

Zahvaljujući Andriću i njegovu djelu, mi smo primljeni za svjetsku duhovnu trpezu kao ravnopravni učesnici: pružena nam je mogućnost da dajemo drugima a ne samo da primamo od njih. Poslije zasluženog svjetskog priznanja koje je dobio veliki pisac malog naroda, taj narod nije više tako malen. Ispravljena je, bar u izvjesnoj mjeri, nepravda zapostavljenosti zbog jezika malog radijusa, i danas smo vidljivije prisutni među drugim narodima.

U čulnoj groznici

Andrić je slučajno iz Bosne. Ali nije slučajno što piše o Bosni i što je njegovo djelo toliko višeslojno i duboko. Taj osobeni pisac je na izgled vrlo jednostavan – po fakturi rečenice i načinu izražavanja, po dohvatnoj misli, po nezakučastom pripovijedanju, ali, u stvari, nije tako: Andrić je prilično složen i dosta protivurječan.

Izgleda tradicionalan po načinu pisanja, a rijetko je ko tako savremen po umjetničkim idejama i po senzibilitetu (još je Put Alije Đerzeleza prožet osjećanjem mučnine, a još potpunije Mustafa Madžar i druge pripovijetke; filozofiju podsvjesnog magistralno je izrazio u Anikinim vremenima; teško objašnjivu surovost ljudskih postupaka i mučnu jezu teških tajni naći ćemo u mnogim djelima Ive Andrića).

Njegovo osjećanje života je teško i gorko.

Neki kritičari su rekli: zbog Bosne mučne i zaostale.

Andrić za to nije kriv. Ni Bosna, naravno.

Okrenuvši, od prvih pripovjedačkih početaka, svoj pogled u prošlost, Andrić je zauvijek odlučno raskinuo sa svojom ekspontovskom lirskom neposrednošću i jaukom nad životnom grozom i nepravdama, ali iskustvo je ostalo, muka se ne zaboravlja. Nije lako, a možda nije ni potrebno, postavljati pitanje: zašto se Andrić zadržao na prošlosti? Ali sigurno nije uputno tu tajnu objašnjavati Andrićevom rečenicom iz romantičnog, mladićkog Ex Ponta, da je to traganje za tajnom koju sačinjavaju

„blagoslovene baštine djedova” koji su položili „jednostavne i jake vrline svoje u temelje naših duša”.

To nekritično stavljanje znaka jednakosti između dva različita perioda života dovelo je do prilično nelogičnih zaključaka. U čemu su te blagoslovene baštine djedova i jednostavne vrline? u poganoj krvi? u seksualnom opterećenju? u mračnim djelima? u mržnji kojom ljudi truju svoj život? u zlobi, lukavstvu, prevarama?

Prije su to proklete baštine djedova i manijačke, patološke osobine, od kojih su mnoge i nama ostavili u nasljeđe. Većina Andrićevih likovi živi ne samo u „čulnoj groznici”, već su „sudbinski kažnjenici”, žrtve nečiste krvi, samo teže nego kod Bore Stankovića. Oni svoju mučnu kob nose svijetom kao prokletstvo i kaznu.

Kao demonijačni kobac

Andrić svoje junake presreće na ulici, u hanu, na javnim mjestima, gde je pokazuju svoju ćud, rijetko kad pitomu i običnu. Porodični život i interijer ne postoje kod Andrića, kaže Isidora Sekulić, jer su oni „na starom islamskom Istoku bili mahom nedokučni”. „Ako je neko ulazio u njih, imao je oči i uši da ostavi u predsoblju, zajedno sa kondurama”.

Lijepo rečeno, ali prilično neubjedljivo. Andrić jednostavno nije htio da slika porodični život i intimne trenutke. Porodica – to je kakav-takav red, smirenost, normalnost, a Andrić hoće da vidi (ili, ako hoćete: ne može da ne vidi) nered ljudske duše, njenu izvrnutost, opterećenost. Šta će u tom paklu porodica, ako nije već biološki i moralno posrnula, pošla niz brdo?

Ne, Andrić nije hladni, nepristrasni slikar onoga što vidi.

Njegova slika svijeta najbolje se vidi po slici ljudi. Andrićevi likovi su predimenzionirani, namjerno deformisani, da bi bili upečatljiviji. Deformacija je normalan umjetnički postupak, suprotan dagerotipiji: proizvoljno, slobodno pronalaženje razmjera, odnosa, rakursa; prije ideja o liku nego slika viđenog lika. Ono što nazivamo objektivno-realističkim načinom pisanja, mirnim, sporim, čak pedantnim navođenjem mnogih detalja, kod Andrića je, rekao bih, zametanje tragova, postepeno stvaranje uvjerljive, obične, svakodnevne atmosfere, da bismo lakše prihvatili njegov iznenadni skok, zalet u neobično, neočekivani prodor u misterij neobične ljudske duše.

I tek tada (a to je pravi Andrić), u tom usovu usijanih podataka o liku, snažnih, poražavajućih, šokantnih, u tom tjesnacu u koji nas je pisac iznenadno stjerao, doživljavamo susret s jednom gotovo demonijačnom snagom umjetničke sugestije: kao kobac, Andrić je odjednom prestao da mirno kruži oko neke mete što ju je njegovo oko fiksiralo, i furioznom brzinom se sručio na cilj.

Začudo, taj strašni ritam naglih osvjetljenja, oznaka, boja, taj karteč oštrih i nezaboravljivih obilježja, pred kojima čitalac zastaje bez daha, fasciniran, završava se mirno, kao da je sve bilo slučajno. Grom je udario iz vedra neba, uzdrmao vas, i opet je horizont miran i vedar. Ali vi ne zaboravljate tutnjavu groma.

I kao što su Andrićeve ličnosti više ideje o likovima nego slika ljudi koji su postojali, isto tako je njegova slika života prije ideja o životu nego životna faktografija. Da li je Andrić do svoje ideje o mučnom, surovom i teško objašnjivom životu došao sasvim rano, pa se okrenuo istoriji, da pobjegne od savremenog besmisla, a u istoriji našao isti haos i besmisao, teško je reći.

Pretpostavljam da je, vjerovatno, uvidio kako se suština života ne mijenja lako, možda i nikako, da vijekovi mogu da donesu promjene ali ne i poboljšanje, i da ideja o životu ne zavisi od vremena u kojem ga posmatramo: zlo je njegova vječna suština. Zato je svejedno o kojem vremenu pišemo, važno je da pišemo o životu, uvijek istom.

Po Andriću („Razgovori s Gojom”), „ovaj svet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem, kao što se civilizovani brodolomci sa svojim odelom, spravama i oružjem, nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom i naseljenim zverovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni od brodoloma”.

Umjetnost je prije jauk zbog života nego slika njegova. (Sjetimo se „Mosta na Žepi”: „Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo. Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini.”)

Uboge bosanske staze

Besmislu života i njegovoj efemernosti suprotstavlja se samo umetnost. Kao Aska pred zubima životnog vuka, umjetnik odgađa smrt umjetničkim stvaranjem. Ali to je zaista novo stvaranje a ne reprodukcija postojećeg: „Mi stvaramo oblike kao neka druga priroda… i ostavljamo ih, sa svim njihovim tajanstvenim značenjem, očima budućeg naraštaja.” Osim toga, umjetnik potencira i mijenja linije i forme:

„To nije ni preterano ni lažno i ne menja, u osnovu, prikazani fenomen, nego živi uz njega kao neki neprimetan ali stalan pečat i dokaz da je ovaj predmet po drugi put stvoren za jedan trajniji i značajniji život.”

Ali način na koji Andrić stvara nove oblike nije samo u tome da dodaje nove boje i nijanse, da otkriva nove uglove gledanja i nove odnose i srazmjere među stvarima i ljudima, on pronalazi i odjek životnih pojava, njihovu rezonancu, njihovo novo i šire značenje, princip opšteg, koji, neočekivano, sagleda u pojedinačnom. Ma od čega da pođe, ma od kako sitnog detalja, misao se odjednom proširi, razbokori, preraste skromni značaj početnog povoda, postane opšta, poveže se sa širokim svijetom, mada je pošla sa uboge bosanske staze

: „Na početku svih staza i puteva, u osnov same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao…”

Na tim višegradskim stazama „koje vetar mete i kiša pere, a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda srca, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab, i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nevesti, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti”.

Na tim zavičajnim putevima, „gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu”, bio je, bez ikakva razloga, srećan: ubogi zavičaj mu nije mogao biti nikakva osnova za sreću. A kad se otkinuo od staza djetinjstva i zavičaja, u lijepom i bogatom svijetu o kojem je sanjao nije našao niti sačuvao ni svoju lijepu misao o njemu ni svoju sreću. Stekao je gorko iskustvo o životu.

I opet smo pred tajnom, i možemo samo da nagađamo i naslućujemo pravi odgovor na pitanje: zašto je Andrić svoju mučnu misao o cijelom svijetu i o svim ljudima ovaplotio na terenu svoga zavičaja? Pitanje je nepotpuno i neprecizno, jer, gdje god pisac smjestio svoje likovi, ma kako precizno odredio mjesto njihova boravka, pravo umjetničko djelo dobija snagu opštosti.

Pa ipak, zašto? Možda zato što je svejedno. Možda zato što je to psihološki neizbježno, jer gdje bi pisac locirao svoju misao o svijetu ako ne na terenu koji mu je najbliži, da ne kažem i najdraži, i koji ga bolno podsjeća na njegovu ranu misao o bogatom i lijepom svijetu negdje izvan rodne Bosne?

Granginjolsku viziju čovečanstva

Bosna je Andrićeva stvarna i apstraktna (jer opšta i svugdje moguća) pokrajina, kao Foknerova Yoknapatawpha, ali on je suviše veliki pisac da bi bio hroničar i ilustrator samo jednog kraja. Možda baš zbog ljubavi prema Bosni Andrić, na mjestima nazvanim njenim imenom, razvija složenu, često granginjolsku viziju čovječanstva.

U svom „Pismu iz 1920”, na primjer, Andrić govori o mržnji u Bosni. Ali, zar samo u Bosni ima mržnje? Zar samo u Bosni satovi otkucavaju u različito vrijeme? Zar je samo Bosna zemlja straha? Da, Bosna to jeste, i Andrić to izričito kaže. Međutim, budući da je posebno zainteresovan za Bosnu, jer je voli, jer mu je teško zbog svega što jest, jer bi volio da je više ljubavi među ljudima, on baš u svojoj Bosni insistira na fenomenu mržnje.

Ali ovo je jedna od rijetkih pripovijedaka u kojoj pisac jednu temu, vezanu za Bosnu, izvodi na široke svjetske prostore. Kako se završava „Pismo iz 1920”? Maks Levenfeld od bosanske mržnje bježi u Trst, a odatle 1938. u republikansku armiju u Španiju.

„Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je poginuo sa gotovo svim svojim ranjenicima. Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.”

Gorčina ove Andrićeve završne rečenice je jasna: Levenfeld je pobjegao od mržnje u Bosni, ali je u svijetu poginuo od druge, još teže mržnje. I njegovi ranjenici s njim, ni za njih nema milosti, i to: u po bijela dana, zabune nije moglo biti.

Ukopavši se u jednom vremenu koje omogućava legendu i ne traži provjeru pragmatičkog iskustva i u jednom neobičnom, mitskom svijetu, naselivši ga svojim teškim, slojevitim ličnostima, Andrić je stvorio u našoj literaturi najcjelovitiju misao o životu, složenom, teško saznatljivom i još teže objašnjivom, trošnom i efemernom, pa ipak vječnom, jer – i pored svih smrti – „traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija”.

Ovaj neobjavljeni tekst autora „Derviša i smrti“ izgovoren je povodom 80. godišnjice Andrićevog rođenja

Meša Selimović

Politika online

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Književnost