“… shvatio sam da lik više nije Džejk, nego sam to ja, Bob, ti, svi mi.”

(Martin Skorseze u razgovoru s Polom Šrederom za francuski filmski magazin “Cahier du Cinéma”, 1982)

Ovako je govorio reditelj Martin Skorseze o svom kasnijem filmu Razjareni bik i glavnom liku, bokseru Džejku LaMoti, ali citat bi se možda još lakše mogao vezati na film koji je za njujorškog režisera značio proboj u svjetsku kinematografiju i postao klasik. U Skorsezeovoj režiji, po scenariju Pola Šredera i u nezaboravnoj ulozi Roberta, “Boba”, De Nira, film Taksista premijerno se pojavio 8. februara 1976. Ako je ijedan film bio plod, produkt sinergija, to je ovaj – s tri spomenuta glavna “igrača” te uz njih i čitavom linijom suradnika koji su film neobično jako obojili. Interesantno s obzirom da se radi o nekome tko je tako izrazit predstavnik takozvanog “autorskog filma” i čiji je rad “iz jedne glave” – po pravilu diktatorski. Možda bi zato najbolja usporedba za objašnjenje bilo da je Taksista nešto kao opera – u postavljanju operske predstave kompozitor jest dakako glavni, no odmah do njega u ravnini su i reditelj, dirigent, orkestar, ansambl, scenografi, kostimografi i – jasno – glavni solisti. Bez obzira što je to zajedničko u pravljenju filmova uopće, čini se da su prisutnost, kreativnost i posvećenost svih učesnika rijetko bile tako jake i tako, može se slobodno reći, demokratski raspodijeljene kao u ovom Skorsezeovom filmu.

NE MOŽE TI NIŠTA ŠLJAM

Šrederov scenarij režiseru je dao Brajan de Palma, a sam tekst i priča bili su izuzetni: Travis Bikl, vijetnamski veteran, urbani egzistencijalni osamljenik i čovjek na rubu nervnog i mentalnog raspada pati od “posttraumatske” nesanice i postaje noćni taksista koji prihvaća da vozi i u najgore kvartove. Svijet iz njegove perspektive – to će reći Njujork, simbol svih megalopolisa, i to u svojoj najnižoj točki, grad koji će u istoj dekadi, sedamdesetih, i službeno bankrotirati pod gradonačelnikom Kohom – jedno je veliko đubrište, i Bikl, s biblijskim podtonovima, fantazira o “velikoj kiši koja će doći i sprati sav šljam s ulica” (“Someday, a real rain will come and wash all this scum off the streets”), ili, direktnije, o nekome tko bi to učinio. U njegovoj već patološkoj fantaziji takav jedan templar možda bi čak trebao postati on sam. Pa kad onda i ne znajući krene na taj put, kao ironična igra na arhetipskog kršćanskog viteza, i on će upoznati dvije, doduše pervertirane verzije, “dama u nevolji” s dva ruba društva: Betsi (u filmu je igra Sibil Šepard), hladni plavokosi waspovski san i, važnije, Ajris (Džodi Foster) – dvanaestogodišnju (!) prostitutku. Ona je zaponac koji Bikla pretvara u “spasitelja”. Na kraju, kao u urbanom vesternu, radnja kulminira obračunom u eksploziji gotovo kičerski hipertrofiranog nasilja.

Sve je to bilo potentno, i zaplet, motivi i psihologija, no tek “ruka”, filmski postupak i vizuelno bogatstvo, tada nastajući a kasnije čuveni Skorsezeov “barok”, dat će tekstu impresivno zaokruženje. Malo je koji film imao takvu prepoznatljivost i ikoničnost, i rijetko su vizuelne metafore tako ocrtale psihološke i čak filozofske motive stvaralaca, od samoga prvog kadra: čuveni žuti taksi koji se probija kroz gradsku noć i maglu, kroz paru što kulja iz otvorenih uličnih šahtova; oči lika ogledaju se u retrovizoru, saturacija boja, razlivena pa oštra crvena svjetla farova nisko u kadru i neonskih reklama preko cijele slike, pa opet crvena i žutobijela magla i dim – jasno je da smo u paklu.

Idejno je na prethodnoj liniji postojala bitna razlika između teksta i filmske izvedbe. U scenariju, kao u svakom Šrederovom, priča završava izvjesnom “notom milosti” – dalekom naznakom spasa. I inače mijenjajući neke dijelove Šrederove priče, režiser je napravio oštar rez u odnosu na tekst, izbacivši zadnje rečenice koje Betsi na samom kraju izmjenjuje s Travisom: “Ko zna, možda se vidimo opet”, ukidajući time svaku mogućnost ozdravljenja. Čudno: iako izraziti katolik, Skorseze dokida nadu, dok izraziti protestant, ergo metafizički pesimist Šreder je ostavlja. Zbog takve rediteljske intervencije film se može gledati kao loop, kao “omča”: i nakon svega što se dogodilo, umjesto pročišćenja, kako je rekao sam Šreder – “Travisova patologija ostaje netaknuta”.

ANYWHERE OUT OF THE WORLD

Muzika Bernarda Hermana, među najbitnijim sastojcima ovdje (još jedan dokaz sinergijskog principa), ima na ovom tragu tako dvije teme koje se smjenjuju: prijeteći crescendo gudača i timpana s početka i kraja filma (ponovo krug), i drugu temu, baladnu, noćnu, uznemirujuću i požudnu (uostalom i nazvanu “Betsina tema”) koju boji džezerski saksofon. Potonja, obrnutim redom, kao obećanje i u isto vrijeme podsmijeh svakom nadanju, i prva, orkestralna, kao mimetički indikator unutarnje, psihološke bure, opasnosti i stvarnog stanja psihe lika. Slabo je primijećeno, ali ovu dihotomiju utjelovljuje preciznije moment koji je, za razliku od Hermanove muzike, dijegetski. Scena, vrlo kratka, s uličnim bubnjarom – s izvrnutim očima i kosom što je karikaturalno, sirotinjski zalizana crnom kolomasti, dobošar svira najprije, kako najavljuje, “solo u stilu Čika Veba”, a onda vrteći palice dodaje “a sada stil nezaboravnog Džina Krupe”. Zaplavljujući osjećaj užasa javlja se kad nakon druge točke potpuno istim tonom ponovo najavi “solo u stilu Čika Veba” – kada shvatimo da bubnjar ima samo dvije izvedbe koje ponavlja, mehanički, istim izrazom, kao metalna lutka na navijanje, unedogled i bez svijesti. To je vizualna metafora što je, reklo bi se, u filmu ključ i u naraciji i idejno-psihološki: beskrajno vraćanje istog, bez izlaza, što je mnogo kasnije potvrdio i sam scenarist. Priča i film okreću se u krug bez pravog početka i kraja, kao Mebijusova traka koja ima samo jednu stranu, površinu koja okretom od 180 stupnjeva postaje zatvorena u samu sebe – “hodati” po njoj znači doći na isto mjesto. I kao kod Ničea, naravno, i njegovog “vječnog pješčanika koji se bez prekida okreće”, odnosno “nemogućnosti bijega” u Volji za moć – kod lika, pritom, s opsesijom za bar nečim čistim što bi se uzdignulo nad prljavštinom.

PITANJE STILA

Spomenuli smo na početku ikoničku crtu filma. U tome, jedno je iznad ostalog: pojava Travisa Bikla – njegove crvene kaubojske čizme, izlizani džins, pilotske rejban naočale, “irokez” frizura (“mohawk”, kako je drugim plemenom označavaju Amerikanci). I, naravno, jakna M-65 Field Jacket američkih marinaca, ili nama poznatije – “vijetnamka”. Za mnoge, film je bez ikakve sumnje najprije radio kao “ogled iz stila”, dotle da se, začarani, mnogi tada nisu ni uspjeli probiti do interpretacije, zadržavajući se na opijajućoj vanjštini slike. Uopće, tri vjerojatno ključna filma za generaciju sedamdesetih i malo poslije – uz samog Taksistu, Lovca na jelene i Let iznad kukavičjeg gnijezda – spaja isto: stil.

Valjda najprivlačnija karizmatska, uniformirana pojava na filmu, Majkl iz Lovca, također De Nirov ali antipod Biklu, i lik koji se, sačuvavši ljudskost, izvukao iz pakla (nije slučajna referenca na arhanđela Mihajla) – nosi “vijetnamku” i crnu pletenu kapu, istu kao i lik Mekmarfija što ga igra Džek Nikolson u Letu. Spojivši dijelove imidža tri apsolutna autsajdera, mnogi su krajem te i početkom sljedeće dekade nosili zelenu jaknu i kapu kao posvetu, kao šifru. Malo je filmova imalo ovakav utjecaj na kulturu i u tom smislu.

Taksista je, kad smo kod posveta, izazivajuća i na momente pseudonihilistička posveta drugom “glavnom liku” – to je sam grad Njujork, mračan, nasilan i privlačan, kakav je ranije u svojim pjesmama opisivao Lu Rid, poetički prethodnik filma. Šreder će, kontra očitome, reći da nije nužno mislio na Njujork nego na “bilo koji veliki grad”, što je čudno jer su i lokacije, arhitektura i sve što one poručuju mogle biti jedino tamo i nigdje. I time, čini se, govoriti nešto jedino Amerikancima ili Zapadnjacima.

Ali nije tako bilo.

“BRIJEM BRADU, BRKOVE DA LIČIM NA…”

Taksista je debitirao u Jugoslaviji na Festu, uvukavši se brzo u svjesnije gledateljstvo čitave zemlje, kao nezaobilazna referenca i citat, pogotovo za njen rokerski dio – što je, kroz eksplicitni motiv teksta Krisa Kristofersona i postere Mika Džegera i Džimija Hendriksa koje Ajris drži na zidu strašne sobe, i direktno markirano kod Skorsezea predstavnika prve generacije “rokenrol-režisera”. Nekoliko naših filmova napravljeno je pod direktnim utjecajem Taksiste, a Slavko Štimac, “Širli Templ našeg filma”, pričao je svojevremeno o druženju s Džodi Foster na nekom festivalu, što ostaje zgodnom anegdotom za historiju popularne kulture. No, i nešto se drugo dogodilo.

Zagrebački magazin “Start”, bez sumnje vizualno najpismeniji i najsvjesniji tadašnji jugoslavenski tjednik, napravio je osamdesetih gotovo savršen omaž Taksisti. Uz tekst, koliko sećanje služi, o uticaju ovog filma u tadašnjoj Jugoslaviji, posvemašnjem pa i na modu, objavljena je fotografija nepoznatog muškog modela pod tamnim naočalama koji je licem više podsjećao na Igora Vidmara, ljubljanskog punk-intelektualca i neku vrst “alternativnog vođe” nego na Bikla – ali detaljima, kadrom i inscenacijom sve ostalo bilo je pogođeno i dobro odmjereno. Fotografija je snimljena pored već tada starog novinskog kioska na početku Klaićeve ulice. Od te točke, gdje se rubovima spajaju dva velika i možda najgradskija zagrebačka trga – Ruzveltov i Maršala Tita (u svoj simbolici imenâ) – kad bi se napravila zamišljena i precizna dijagonala nazad ka potonjem, došlo bi se nakon manje od tristo metara, duž Hrvatskog narodnog kazališta, pravo do Meštrovićevog Zdenca života, fontane gdje smo sredinom sedamdesetih prolazeći kao pučkoškolci viđali zakosaćenog i brkatog tipa iz mog kvarta kako svira i pjeva (stih “na javnim mjestima s gitarom” nije bio laž), i odmah dalje, pored kafića “Kavkaz” koji je gledao na fontanu. Koju godinu kasnije, tip se pojavio na televiziji – ošišan kratko, bez brkova, u zelenoj vijetnamci i “rejbanicama”, skoro preslik Skorsezeovog filmskog antijunaka, svirao je neke božanstvene, silno tople i strasne, uznemirujuće pjesme o našem gradu. Između ostalog i jednu o ljudima iz spomenutog kafića – iz “Kavkaza” kojem se tepalo “Kavez” – gdje su neki bili “pametni i knjiški ljudi”, ali većina “usamljeni marginalci, polusvijet”. U pjesmama kao da se na neki naš, humaniji način, osjetio i Lu Rid, “Taksista – avant la lettre”, a s ove strane oceana i Kleš (koje će upravo njihov obožavatelj Martin Skorseze angažirati u filmu Kralj komedije), i orvelovska oda London Calling transformirana u “kada Zagreb izranja iz sna…” – sve pak nekako zaokruženo, nadsvođeno citatno imidžom Travisa Bikla poput vanjske, materijalne metafore o prekidu s prošlim i novom putu zagrebačkog osobenjaka. I drugačijoj poetici koja će ubrzo trajno dodirnuti tolike.

Američki režiser, iako to vjerojatno nikada neće saznati, svojim likom koji je, shvatili smo u međuvremenu, “ja, Bob, ti, svi mi” (“rudari, studenti, brodogradilište, svi mi…”) usmjerio je jednu generaciju u najvećoj napetosti umjetničkoj i ličnoj, obilježivši njenog najvrsnijeg predstavnika. Da je samo to učinio, bilo bi već više nego dovoljno.

Đorđe Matić

Tekst je objjavljen 26. februara 2016. u časopisu “Vreme”

Izvor: Fenomeni

TAKSISTA – TAXI DRIVER [ZLATNA PALMA – 1976]

New York sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Nekadašnji marinac i vijetnamski veteran Travis Bickle asocijalan je tip koji mučen nesanicom počne noću raditi kao taksist. Vozeći se kroz opasne gradske četvrti, Travis promatra kriminalce, prostitutke i sličan polusvijet, a u njemu sve više raste spoznaja o potrebi da se nešto promijeni te da i sam pridonese toj promjeni. Istovremeno, on je osamljenik koji dosta slobodnog vremena provodi u opskurnim porno-kinima. Nakon što jedne večeri u njegov taksi sjedne privlačna politička aktivistica Betsy, koja sudjeluje u predsjedničkoj kampanji senatora Palantinea, Travis će ju pozvati na ručak, da bi ubrzo sve pokvario izvodeći ju u porno-kino. Uvjeren kako što prije mora nešto poduzeti i u vezi sebe i u vezi čitavog društva, Travis će kupiti nekoliko revolvera. A onda mu tijekom vožnje za oko zapne maloljetna prostitutka Iris.

Godine 1976. na festivalu u Cannesu ovjenčana Zlatnom palmom, godinu kasnije nominirana za Oscara u kategorijama najboljeg filma, glavne muške i sporedne ženske uloge Jodie Foster te izvorne glazbe koju je skladao oskarovac i stalni Hitchcockov suradnik Bernard Herrmann, impresivna psihološka krimi-drama prema mnogima je najuspjelije i istinski kultno ostvarenje Martina Scorseseja. Ujedno je riječ i o jednom od najvažnijih američkih filmova 70-ih godina prošlog stoljeća, o izuzetno utjecajnom djelu iz kojeg su neke replike postale dijelom opće kulture, a za koji je scenarij na temelju istinitih događaja, pokušaja atentata na guvernera Alabame, napisao ugledni scenarist i redatelj Paul Schrader.

Ugođajem jedinstveno tjeskoban i iznimno realističan film modernističke režije imponira izrazito slojevitom i intrigantnom psihološkom razradom protagonista, podjednako kao i impresivnom fotografijom Michaela Chapmana te sjajnom glazbom Bernarda Herrmanna, koji je umro nekoliko sati nakon završetka skladanja filmske partiture. Film možda najprepoznatljiviji po sceni protagonistova monologa pred ogledalom, koji je bio potpuna De Nirova improvizacija, odlikuju i izostanak klasične naracije, posve neromantično predočavanje antijunaka zahvaćenog PTSP-om i krizom identiteta, dojmljiv prikaz njujorške svakodnevice 70-ih te spretno posvajanje različitih utjecaja, od francuskog novog vala do proze F. M. Dostojevskog i Jeana-Paula Sartrea.

Za razliku od biografske gangsterske drame Bonnie i Clyde Arthura Penna, u kojoj se romantizira nasilništvo i gubitništvo naslovnog zločinačkog para, Scorsese se u Taksistu kloni romantizacije protagonista koji se svojim krvavim pohodom ipak promeće u svojevrsnog američkog junaka koji gradske ulice i društvo čisti od zla i zločinaca. Pri pisanju scenarija Paul Schrader je bio nadahnut i remek-djelom Džepar Roberta Bressona, kao i glasovitim filozofskim romanom Mučnina Jeana-Paula Sartrea te novelom Zapisi iz podzemlja F. M. Dostojevskog, a psihička stanja neurotičnog antijunaka koja su pretpostavljivo oblikovana traumama iz vijetnamskog rata predočena su vrlo intrigantno i suptilno, u kontekstu nestajanja kontrakulturnih pokreta iz 60-ih godina i krizom identiteta mučenih američkih muškaraca.

Sam Scorsese je ustvrdio da je najvažnija filmska scena ona telefonskog razgovora tijekom kojeg Bickle pokušava dogovoriti drugi spoj s Betsy. Dok njihov razgovor traje, kamera se polako udaljava od Bicklea i prelazi u pusti hodnik, čime se sugerira da je razgovor težak do neizdržljivosti.

Autor: Korto

Izvor: Kino Tuškanac

Taksista

“Listen, you fuckers, you screwheads. Here is a man who would not take it anymore. A man who stood up against the scum, the cunts, the filth, the shit. Here is a man who stood up.” – Travis Bickle

Američki redatelj i scenarist Paul Schrader pripada tzv. movie brat generaciji američkih filmaša. Članovi uglednog movie brat društva su i Spielberg, Coppola, Lucas, Scorsese, De Palma te drugi manje ili više poznati filmaši. Iako Schrader široj filmskoj publici nije toliko poznat poput navedenih filmaša, njegova biografija i filmografija izuzetno je plodna i zanimljiva (režirao je filmove “Američki žigolo” i “Ljudi mačke”, napisao scenarij za “Razjarenog bika”). Strog kalvinistički kućni odgoj mladom je Schraderu onemogućio druženje sa sedmom umjetnošću. Schrader je tek nakon osamnaestog rođendana popunio filmske praznine i počeo se ozbiljno zanimati za film i filmsku industriju. Međutim, sredinom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća Schrader proživljava privatno-poslovni kaos. Razvodi se od supruge, ostaje bez posla, postaje beskućnik i počinje se luđački opijati. Noći je provodio na klupama u parku i jeftinim porno-kino dvoranama. Dani su bili rezervirani za samovanje u automobilu. Takav način život brzo je donio posljedice – Schrader zbog puknuća čira završava u bolnici. Nakon izlaska iz bolnice Schrader je napisao priču u koju je, između ostalog, ugradio vlastita životna iskustva. Desetak dana pisanja rezultirala su scenarijem za jedan od najvažnijih filmova u povijesti. Stvoren je “Taksist”.

Scenarij je objeručke prihvatio Martin Scorsese. Scorsese je tada već bio potvrđen autor, redatelj filmova “Ulice zla” i “Alice više ne stanuje ovdje”. Iako je Schrader pišući scenarij za glavnu ulogu zamišljao Jeffa Bridgesa, Scorsese je inzistirao na ljubimcu Robertu De Niru (prethodno surađivali na “Ulicama zla”). De Niro je u to vrijeme bio vruća roba. Oduševio je ulogom mladog Vita Corleonea u nastavku “Kuma” i glumčeva tržišna vrijednost bila je izvan budžeta koji je bio predviđen za snimanje “Taksista”. De Niro je prepoznao potencijal filma i pristao je nastupiti u filmu za 35 000 dolara. Uz De Nira glumačkoj ekipi su priključeni Harvey Keitel, Peter Boyle, Albert Brooks i Cybill Shepard. Posebno zahtjevnu ulogu dobila je dvanaestogodišnja Jodie Foster. Ona je izabrana za ulogu maloljetne prostitutke Iris. Ekipa je okupljena i filmska priča o Travisu Bickleu mogla je početi. Tko je uopće taj Travis Bickle?

Travis je ratni veteran. Vijetnamsku džunglu zamijenio je urbanom džunglom New Yorka. Travis je usamljen, ne od trenutka kada počinjemo pratiti pratimo priču nego oduvijek. Bickle je  depresivan, pati od nesanice, vjerojatno i demoni ratne prošlosti utječu na njegovu psihu. Gradske četvrti ispunjene narkomanima, prostitutkama i kriminalcima izazivaju gađenje i Bickle zaziva temeljito čišćenje. U prvom dijelu filma Travis želi ugušiti samoću i beznađe – opsesivno je zaljubljen u Betsy zaposlenicom u predsjedničkoj kampanji. Ona pristane izaći s Travisom, ali krivi izbor filma natjera Betsy da zauvijek prekriži Travisa. Nakon razočaranja s Betsy i susreta s maloljetnom prostitutkom Iris, Travis nabavlja oružje i preuzima stvari u svoje ruke….

Postoje tumačenja prema kojima je Schrader iskoristio taksi kao metaforu za vlastiti lijes. Tako se naime scenarist filma osjećao kružeći New Yorkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao u lijesu. Lijes ili ne, taksi odnosno taksist je izvrsno pogođeno zanimanje kako bi se prikazala stvarnost  grada. Taksisti su svakodnevni svjedoci gradskog života, oni žive sa stanovnicima. Svakodnevnim vožnjama gradom, susretima sa znanim i neznanim sugrađanima opipavaju bilo grada, detektiraju njegove svijetle i tamne strane. Poput konobara, razlika je tek u mobilnosti.

Upravo u takav taksi sjeo je i Travis Bickle. Psihotičan, traumatiziran od ratnih događanja, Travis traži lijek protiv samoće (nismo li svi ponekad takvi, tražimo lijek protiv samoće i vlastitih demona na različite načine). Međutim, ono što Travis može sresti na ulicama neće ublažiti njegovu depresiju. Grad je, posebno noću, utopljen u kriminal, nemoral. Ulicama vladaju ružni, prljavi, zli. Danju gradom odjekuju obećanja političara, verbalni pucnji u prazno. Dok kamera prikazuje gradske ulice slušamo Travisove monologe, razmišljanja o okolini koja ga okružuje. Bickle prevozi putnike u sve dijelove grada, ne odbija odlazak u najopasnije kvartove. Svakodnevno gledajući događanja u gradu Bickle priziva čišćenje, promjene koje će promijeniti stvarnost. Prljave ulice, narkomani, dileri i svodnici, korumpirani političari i neefikasni pripadnici policije smjenjuju se tijekom Travisovih vožnji. Zbog proživljenog i svega viđenog Bickle postaje tempirana bomba. Gledatelj je svjestan da će bomba eksplodirati, pitanje je trenutka kada će Travis uzeti pravdu u svoje ruke . Potrebna je mala kap koja će preliti čašu Travisova nezadovoljstva. Ta kapljica zove se Iris, prostitutka je i ima samo 12 godina…

“Taksist” je režiran bez kalkuliranja s puno redateljskog nerva i osjećaja za glumce. Ništa čudno; mjesto radnje je New York rodni grad Martina Scorsesea. Film je mračan i vrlo nasilan (neki kritičari su nakon premijere filma redatelju zamjerali pretjeranu količinu nasilja) i malo je hollywoodskih projekata koji su toliko subverzivni i brutalno realni. Scorsese je pokazao drugačiju, suroviju sliku SAD-a. Bez uljepšavanja, lažnog prikaza svakodnevice. Daleko od Američkog sna. Amerika je to u kojoj vladaju nemoral, kriminal i nedostatak empatije. Ravnodušnost običnih ljudi omogućuje zadržavanje statusa quo. Jedini kojem je stalo do promjene, jedini koji želi promijeniti stanje je usamljeni, depresivni Travis Bickle. Travis je (anti)heroj, čovjek koji je, za razliku od ostalih, pokušao nešto promijeniti.

Priča o “Taksistu” nepotpuna je ako se ne spomenu sjajna glumačka ostvarenja. Robert De Niro, složit ćemo se, jedan je od najboljih glumaca u povijesti filma. De Nirova filmografija sadrži niz velikih glumačkih ostvarenja. Interpretacija Travisa Bicklea za mnoge je najbolja De Nirova uloga. Glumac je tumačeći Bicklea odigrao dvije uloge u jednom filmu. Travisa promatrača i Bicklea osvetnika.

Jodie Foster je u trenutku nastupa imala samo 12 godina. Ona je zapravo glumila u filmu koji, obzirom na njene godine, prema cenzorskim pravilima nije smjela pogledati. Mlađahna Jodie briljira (u nekim scenama zamjena za Jodie bila je njena tada devetnaestogodišnja sestra), interakcija Iris i Travisa je nevjerojatno snažna i uvjerljiva.
Od ostalih uloga treba spomenuti Harveya Keitela u ulozi Sporta te Petera Coyotea kao Wizarda. U cameo nastupu možemo vidjeti i Martina Scorsesea.

“Taksist” je osvojio brojne filmske nagrade. “Oscar” ga nije volio; od četiri nominacije nije potvrđena niti jedna. Nezasluženo, ali očekivano. U vrlo jakoj konkurenciji članovima akademije prihvatljivija je bila dobroćudnija priča o “Rockyju”. Ništa protiv “Rockyja”, riječ je o sjajnom filmu, ali “Taksist” je ipak nešto posebno.

Veliko je, ogromno naslijeđe “Taksista”. Mnogi veliki filmaši spominju film kada se sastavljaju popisi najboljih i(li) filmova s najvećim utjecajima. Kod filmofila “Taksist” je odavno podignut na pijedestal. Potpuno zasluženo; riječ je o snažnom i upečatljivom putovanju tamnom stranom New Yorka.

Tihomir Polancec

Izvor: Goodtalking

  Fenomeni, Film, Kino Tuškanac, Korto, Martin Skorseze, Njujork, Taksista, Vreme online