Branimir Šćepanović – Usta puna zemlje – esej o psihološkom romanu – Pisati o ljudima, o njihovim sudbinama, o unutrašnjim borbama i onim borbama sa spoljašnjim svijetom, uvijek je u književnosti davalo velike mogućnosti da se otvori niz varijanti u odabiru motiva i tema. Psihološki roman, kao kategorija koja daje tu mogućnost, tako postaje, visoko kotiran i opšteprihvaćen od strane najvećeg dijela čitalačke publike. I nema nikakvog razloga da i danas ne bude u jednakoj mjeri aktuelan i u žiži interesovanja svakog pojedinca, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog same svoje suštine poniranjâ u najdublje vilajete sopstvene duše. Jer zaista, šta bi nam to bilo važnije i dragocjenije nego sagledati sopstvenu nutrinu, razumjeti je i započeti traganje za svim onim što u nama obitava?

Ono što nam psihološki roman nudi kao svoju najveću vrijednost je, duboka psihoanaliza kojoj junak romana pristupa i njegova iskrena težnja da nam samog sebe otkrije do najsitnijih i najintimnijih detalja. Dajući tako sebe na dlanu, neminovno se kao pośljedica toga davanjâ, mora iznjedriti duboka veza između njega i čitaoca. A nekako se čini prirodno, da na tako otvorenu predanost i iskrenost, i sami reagujemo na isti način. Tako prihvatajući junaka, učestvujemo u njegovom životu i zadiremo direktno u sve kutke njegove duše, te postajemo učesnici date nam priče.

Ujedno, dobijamo i mogućnost da onoga kojeg smo dobili na pladnju, možemo slobodno analizirati, secirati, postajati njegovi štovatelji ili pak njegovi kritičari, te ga u nekim momentima braniti ili ga osuđivati. Vrlo smjelo, zar ne? I svjesno ili nesvjesno, junak romana postaje u neku ruku naša žrtva i naše vlasništvo kojim raspolažemo. I samo zahvaljujući njemu, sami dobijamo na značaju, dajući sebi za pravo da o njemu govorimo, da se njime bavimo, da ga citiramo ili da o njemu pišemo. I nije neophodno da budemo ni profesori književnosti niti književni kritičari, da bi dobili ekskluzivno pravo da s njime odživimo njegovu priču.

Onakvi obični kakvi jesmo, zatečeni u neobaveznoj toaleti i scenografiji koju pruža bilo čiji dom, sve u kompletu sa sopstvenim vrlinama i manama, odjednom dobijamo važnu ulogu u određenom istorijskom trenutku dok čitamo roman, udobno smješteni u fotelji i čarolija može da počne. Sada smo i sami prepušteni vještini pisca koji će nas uvesti u priču, donijeti nam napetu atmosferu trenutka, istaći jačinu izrečene misli, u pravoj mjeri dati količinu ośeta iskazanog u emociji koju junak romana ispoljava. I ako zadovolji sve ove parametre, postoji velika vjerovatnoća da u rukama držimo knjigu koja ima sve izglede da bude dobar psihološki roman.

S druge strane, postoji još nekoliko bitnih faktora koji doprinose različitim viđenjima i tumačenjima svakog romana. Tu prvenstveno mislim na razlike koje postoje među ljudima i koje je potrebno istaći, bez ikakve moje zle namjere da upadnem u bilo kakvu zamku narušavanja rodne ravnopravnosti, vjerske i nacionalne isključivosti ili bilo kakve druge podjeljenosti upotrijebljene u nekom pežorativnom smislu. Naprosto, prirodno je da po samom svom mentalnom sklopu, muškarac i žena na različite načine doživljavaju svijet oko sebe, a samim tim i ono što pročitaju. Takođe, način života i tradicija jednog naroda, kulturološke razlike, neki su od bitnih faktora za razumijevanje svakog pročitanog djela. Stepen obrazovanja i socijalne prilike u kojima živimo, životna dob takođe. Na kraju krajeva, da pojednostavimo gradivo i da se baziramo samo na jednom od tih pojmova i da ga svedemo na akumulirano životno iskustvo. Zato ne mislim da griješim, ako kažem da se književna djela trebaju čitati više puta i to u različitim životnim periodima, što i sama poštujem i vrlo često radim.

U zavisnosti od toga koliko se naša životna iskustva poklapaju sa iskustvima koje nam daje junak romana, stvorit će se manji ili veći stepen prisnosti koju ostvarujemo s njim. I tako ćemo, nemalo uživati u nađenom razumijevanju i poistovjećivanju s junakom ili ćemo pak postati njegov antipod.

Imajući u vidu sve ovo što sam do sada napisala, uz činjenicu da iza sebe imam već poprilično pomenutog akumuliranog životnog iskustva, dio napisanog romana koji se zove – moj život, dala sam sebi za slobodu da se osvrnem na jedan, po meni, izuzetan psihološki roman koji sam davno čitala, a koji me svojom već potvrđenom vrijednošću, nagnao da ga ponovo pročitam. Želim da kažem koju riječ o romanu Branimira Šćepanovića:” Usta puna zemlje “.

I šta je to što sam shvatila nakon nekoliko pročitanih stranica? Cijeli roman predstavlja interakciju pojedinca i mase i bez tog jedinstva ni jedni ni drugi ne bi postojali, jer srazmjerno količini uticaja pojedinca kojom on djeluje na masu, nastaje ista količina reakcije od strane mase na pojedinca . Od samog početka, niko tu nije statičan i pasivan, akcija je krenula odmah i već na prvim stranicama , rodila se drama. I pogledajte pažljivo, kroz cijeli roman se vrši naizmjenična razmjena odnosa snaga između pojedinca i mase. I to njihovo stalno preplitanje ośećanja, čini glavnu okosnicu romana.

Ukratko, priča teče ovako: čovjek koji saznaje da boluje od neizlječive bolesti, dolazi u zavičaj, želeći da tu okonča svoj život.

Rizikujući da budem kamenovana od strane jednog dijela čitalačke publike i javnosti, a anatemisana od strane klera, skupit ću dovoljno hrabrosti da iznesem svoje lično mišljenje u odnosu na uvijek primamljivu priču o samoubistvu kao pojmu. Ne želim ni jednom jedinom riječju da podržim taj čin i uz visok stepen opreza mogu izjaviti samo jedno, a to je da samoubistvo kao izbor mogu razumjeti. Znači podvlačim, mogu da razumijem, ne i da ga zastupam. Jer čini mi se pošteno, da ako već ne možemo da izaberemo da li želimo biti rođeni ili ne i da li želimo učestvovati u Velikom Cirkusu, onda bi trebalo biti dozvoljeno da makar imamo to elementarno pravo da izaberemo momenat kada iz njega želimo da izađemo. Bez velikog patosa i teatralnosti, već naprotiv, razumnim rasuđivanjem i svjesnim izborom. Tu misao je smjelo iznio Branimir Šćepanović u ovom romanu, ili sam ga barem ja tako razumjela. (26/27 str., 29 str.)

Ali evo da se vratimo čitanju. Pošto mi je namjera da istaknem svaki momenat u kojem su se akteri ove drame našli zajedno, smatram da ih na neki način trebam obilježiti, pa ću tako ljude koji progone glavnog aktera nazvati zbirnim imenom – masa. Sve transformacije i metamorfoze koje junak doživljava u samo jednom danu, zadnjem danu svoga života, uslovljene su djelovanjem mase na njega, koja samim tim preuzima glavni teret akcije i uzroke, dok vidljive pośljedice tih akcija, pratimo na glavnom junaku. Povratno dejstvo sile, djeluje i onda kada glavni junak svojim činjenjem, a u nekoliko situacija i nečinjenjem, uzrokuje velike promjene kod mase. I pisac tako vješto izvlači momente u kojima se oni sjedinjuju u istom ośećanju npr. ośećanju zbunjenosti, iščekivanju, mržnji i žudnji. Ali polako, da počnemo čitanje od početka.

Odmah na početku su date dvije kontrastne slike. U mirnoj avgustovskoj noći nailazimo na spokoj kod dvojice ljudi, kampera koji predstavljaju njegove buduće gonioce i stanje beznađa kod glavnog junaka. (7/8 str.) Nedugo zatim, stiže nam i druga slika, gledana različitim očima posmatrača- zvijezda padalica koja kamperima daje smiraj i san, ali i zvijezda padalica koja svjedoči o gubitku i opraštanju od čitavog svijeta u očima glavnog junaka. (13 str.)

I bi svitanje. Kamperima neko obično iščekivanje očekivanog, a bolnome ,bijeg u osamu po sopstvenom izboru. Misao koja je značila izbavljenje, nepristajanje na bijedni ośećaj koji bi mu dalo sažaljenje drugih ljudi, što bi bilo neizbježno. ( 14 str. ) U ovom prvom dijelu romana vidimo da se dinamika postiže davanjem kontrastnih slika.

Rano jutro i susret. Pomućen mir i jednoj i drugoj strani, zbunjenost kod kampera i znatiželja kod junaka, kratkotrajna nedoumica da li im prići ili otići, odustati od prvobitne namjere ili nastaviti. Odlučuje se za bijeg. (17– 20 str.)

Naizgled je nehajana konstatacija kampera , da je zastrašujuć njegov bijeg, a takođe i njegova konstatacija da ne treba da poklekne pred kušnjom da se prikloni životu, koji kao takav, nema više svoju opravdanu svrhu, ali tu je zapravo početak svega onoga što se kasnije desilo. Glavni junak se čvrsto odlučuje za odlazak, koncentrišući sve svoje snage na misao o drvetu kao na jedan jedini objekat spasenja. ( 15 str. ) I u tom trenutku se dešava prvi preokret, nastaje drama i neobavezno, bez razloga i bilo kakvog dubljeg smisla – započinje gonjenje. ( 23 str. ) I dok masa počinje da se pita o svrsishodnosti cijelog poduhvata, junak iskazuje strah da je razotkriven u svojoj namjeri i da mu ona može biti osujećena, a kamperi počinju da iznalaze razne razloge da bi opravdali svoju novonastalu ulogu gonioca.( 27/28 str. )

I obično jeste tako, čovjek se trudi da svom djelanju uvijek dâ neku svrhu i opravdanje, koje često biva zloupotrebljeno u odnosu prema drugom ljudskom biću. Ali vratimo se čitanju romana.

U narednom momentu će se akteri naći u prvoj tački spajanja – radoznalosti. Kamperi će željeti da saznaju šta se to s njim dešava, a iz istog razloga radoznalosti, on želi da sazna zbog čega se oni miješaju u njegov život tj. u njegovu smrt. I u istom momentu su se sjedinili u istom ośećanju, pojedinac i masa, progonjeni i progonitelji. (31 str.)

Slijedi dramska pauza u vidu iščekivanja. I dok je junak spreman da se suoči s neizbježnim, ljudi su pomalo zbunjeni njegovom nastalom ravnodušnošću, te zastaju u čudu. (32 str.)

I bi podne. Čas kad uloge počinju da se mijenjaju. Ljudi počinju intenzivno da iznalaze razloge koji bi opravdali njihovo gonjenje, a junak iskazuje prezir prema ljudima od kojih želi da pobjegne. I tu se pojavljuje druga tačka spajanja, u istodobnoj pojavi inata, sada već povrijeđenih sujetâ i pojedinac i masa žele da pobijede i započinje njihova međusobna borba. Ljudi ne žele biti izvrgnuti ruglu od strane pojedinca, dok on ne pristaje da bude žrtva, i na toj tački se mijenja pojedinac, kojem inat postaje pogonsko gorivo za pronalaženje izgubljenog smisla kojeg daje životu i izlaska iz dotadašnje ravnodušnosti i ośećanja beznađa. Ovo je prva njegova metamorfoza.(35 / 36 str.)

U priču se uvodi nova ličnost – čobanin, koji nameće izmišljenu krivicu progonjenom i tako sebi obezbjeđuje mjesto među onima koji ga gone. Sada se odnos snaga značajno mijenja u korist mase, jer ih je sada 3:1. Bez ikakvog razloga i suvišnih pitanja, na samo jednu naredbu : “ drži ga! “, čobanin prihvata ideju ljudi i priklanja im se bez pogovora. (37 str.)

Dolazak trećeg goniča, kod junaka jasno kristališe želju da ne dozvoli da bude žrtva i da se izbori za svoje osnovno ljudsko pravo, da o svojoj sudbini sam odlučuje. I inat prerasta u očajanje i veliku bojazan da neće uspjeti da ostvari svoju izvornu zamisao da svoj put zaokruži kako želi. (39 str.)

Navodeći lažne razloge, ljudi nastavljaju da hrane svoju progoniteljsku ideju, dajući joj veći smisao i svrhu. Nerazumijevanje postupaka junaka, kod njih nameće ośećaj uvrijeđenosti, koji opet biva dobro iskorišćen i služi kao isprika njihovom aktu proganjanja. (40 str.)

A onda u jednom momentu, junak ostaje sam, da promišlja o svojoj sudbini koju je izabrao, dok ljudi nastavljaju potragu. Junak počinje da razmišlja o vremenu kao promjenljivoj kategoriji, kad uśljed velikog duševnog bola i ośećaja nemoći pred neminovnošću sudbine, svaki trenutak postaje višestruko duži, a svaki opažaj višestruko jači, zbog lucidnog uma koji takav postaje. Nedoumica je nastala kada je promislio u svom bolu, da tri mjeseca života i nije tako malo, ako svaki momenat bude dovoljno dug da ga dobro iskoristi i odživi punim plućima. A onda ga kao oštro sječivo, prenu razdiruća misao, a šta ako svaki taj minut bude prožet boli, koja će predugo trajati, da li onda vrijedi pokušavati svoju misao vezivati za život? (40 – 44 str.)

Ne mogu, a da se u ovom momentu ne udaljim od romana i priśetim jednog događaja iz svog djetinjstva. Mislim da sam bila treći razred srednje škole i da sam iz kolekcije sabranih djela F.M. Dostojevskog, uzela da čitam “ Idiota “, čiji me je fascinantni naslov odmah privukao. Ostavši zapanjena pred silinom opisa koji je dat u čuvenoj slici smrtne kazne, opijena riječima i ośećajima, tog dana i nijesam otišla u školu, ostala sam kod kuće da nastavim s čitanjem. U tom opisu bješe data ona suptilna istančanost ljudskog uma, koji izaziva onaj pravi, iskonski strah, kada postaješ svjestan svoga kraja, kada ti se miješaju ośećanja nemoći s probuđenim lažnim nadama i pitanjem, da li bi sve ovo moglo biti drugačije, s očajanjem i beznađem, kada um postaje lucidan i zapaža svaki detalj, a minuti postaju vječnost, te svaka sitnica dobija važnost kosmičkih razmjera. I znam da sam tada pomislila: “ Bože, ovo mora da je zaista pisac doživio, u to sam ubijeđena.” I stvarno je bilo tako, poślije sam pročitala u njegovoj biografiji da je bio osuđivan na smrt pa pomilovan. Iz akumuliranog životnog iskustva tako nastadoše najljepše stranice u svjetskoj književnosti, složit ćete se sa mnom, zar ne?

I tako je bilo sve do same daske…Čudnovata stvar: rijetko u nesvijest padaju u tim pośljednjim trenucima! Naprotiv, glava strašno živi i radi, mora biti, jako, jako, jako, kao mašina koja se vrti, ja zamišljam udaraju razne misli, sve nedovršene i možda, smiješne, tako udaljene od ovog trenutka misli. “ Gle, onaj što se tamo zagledao na čelu ima bradavicu, a u dželata je jedno donje dugme zarđalo!”…a, međutim sve znaš i svega si svjestan, ima jedna takva tačka koju nikako ne možeš zaboraviti, niti možeš pasti u nesvijest, i sve oko nje, oko te tačke, ide i vrti se. Pa kad čovjek pomisli da je to tako do same pośljednje četvrti sekunde,kad već glava leži na panju, i čeka, i…zna, i najedared čuje iznad sebe kako se gvožđe otisnulo… To moraš neizostavno čuti! Ja kad bih ležao, namjerno bih slušao i čuo bih to! To je možda svega jedan deseti dio trenutka, ali ćeš neizostavno čuti! I zamislite samo, i dosad se još prepiru da možda glava i kad odleti, da ona možda još za čitav sekund zna da je odletjela. Kakav pojam!…A šta velite ako to traje i čitavih pet sekundi!…

Drago mi je što sam namjerno prekinula tok čitanja romana i prizvala Dostojevskog – neprevaziđenog maga i čitača ljudskih dušâ. Ali da se vratimo ovom našem kojeg iščitavamo. Nova ličnost se priključuje goničima, a to je šumar. A kako bi opravdao svoje učeščće u hajci, nameće izmišljenu krivicu progonjenom, koju niko ne može niti opovrgnuti, niti potvrditi, baš kao što je na sličan način to uradio i čobanin prije njega. ( 46 str. ) U tom momentu nastaje razdor među ljudima, jer svi počinju da svojataju bjegunca, ističući svoje pravo polaganja vlasništva nad njim, te nastaju sukobi među ličnostima, a kao vođa se nameće šumar, tek tako i bez ikakvog objašnjivog razloga. (47 str.)

Shvatajući sada već i izvjesnu ugroženost od strane ljudi, kod bjegunca dolazi do preobražaja, te iz ośećanja čistog straha, rodi se volja za životom, koja se svakim minutom povećavala, srazmjerno količini straha koji ga je obuzimao. Ovo je njegova druga metamorfoza. (49 str.)

Tražeći spas u šumi, shvatio je da se cijeli njegov život svodio na bježanje. Jednom davno je pobjegao iz svog rodnog kraja, ni sam ne znajući zbog čega ni u čemu je bila njegova krivica i sad bježi opet. (50/51 str.)

A goniči nastaviše svoju bjesomučnu potragu, ojačavajući svoj bijes, dok junaku, odluka da živi, dade snagu da istraje. Masa se povećavala dolaskom novih ljudi i sad postaje nebitno ko su i što su, čak nijesu imali ni zajednički motiv koji bi ih vezivao, jer je hajka sama po sebi postala dovoljno veliki razlog i opravdanje za sve što su namjeravali učiniti. (54 str.)

Slijedi značajan momentat i novi, treći preobražaj kod glavnog junaka. Rezimirajući svoj život, koji je mogao da stane u njegovih trideset sedam godina, postao je svjestan besmisla sopstvenog postojanja. Šta će ostati iza njega, nikakav trag nije ostavio, poślije njega će znači doći definitivan kraj, bez ikakve mogućnosti da se to promijeni. (55 str.)

I on počinje da žali za svim onim što je propustio. U narednoj slici vidimo masu koja gubi koherentnost. Sudaraju se ljudske sujete kako to obično biva i stvaraju se dva nepomirljiva tabora, oba ogrezla u onoj istoj, upornoj tvrdoglavosti, kojom daju sebi za pravo, da progonjenog smatraju svojim neprikosnovenim vlasništvom, bez obzira na to što im nije poznata njegova bilo kakva krivica. U toj fazi zahuktale potjere, razlog i opravdanja više nijesu potrebni, te ih više i ne traže. (56 str.)

Glavni junak zapada u stanje u kojem počinje zavaravati sebe, u naizgled opravdanosti kratkoće sopstvenog življenja, jer je onda uveliko lakše bilo prihvatiti činjenicu skorog odlaska. (57 str.) Tješeći samog sebe i ujedno obećavajući da će sve ono što je propustio, u narednom kratkom periodu nadoknaditi, da će uraditi sve suprotno od onoga kako je činio za tih trideset sedam godina svog života. Ta mu je probuđena nada bila jako potrebna, kako bi se uhvatio za bilo kakvu slamku spasa. (58 str.)

I evo na ovom mjestu opet napuštam čitanje i prizivam Dostojevskog, koji na isti način razmatra ovu temu da svi ponekad poželimo da uradimo potpuno drugačije od onoga kako smo uradili, još pogotovo ako nas u tome omeđuje kratkoća vremena, sve onda postaje intenzivnije i postaje žudnja.

Neizvjesnost i odvratnost od tog novog koje će biti i odmah nastupiti bili su užasni; ali on reče da za njega u tom trenutku ništa nije bilo teže nego neprekidna misao: “ Kako bi bilo da se ne umre! Da se može vratiti život – kakva beskonačnost! I sve bi to bilo moje ! Ja bih tada svaki trenutak pretvarao u čitav vijek, ništa ne bih izgubio, o svakom trenutku bih vodio tačan račun, uzalud ništa ne bih trošio.” Govorio je da se ta misao kod njega naizad izmetnula u takav gnjev da je prosto želio da ga što prije ubiju!…

Ali da nastavimo s čitanjem romana. Masa se opet ujedinjuje u mržnji prema njemu, koja svakim minutom postaje i veća i jača. (59 str.) U dugom promišljanju, odjednom se jasno izdvojila jedna čista misao i dolazi do četvrte metamorfoza, kada junak shvata da je u životu jedino bila važna ljubav, a da je eto, on to jedino i najvažnije propustio. I tako otvorenog i pročišćenog srca, poče da gleda svijet i njegovu ljepotu u kojoj je želio da se izgubi. I uhvatio se za taj, toliko važan tračak nade, da bi mogao promijeniti zapisanu mu sudbinu, dobijajući snagu da potrči još jače i još brže. (60 str.). A kod mase, neizmjerna mržnja prerasta u žudnju, žudnju za nečim što ne mogu dosegnuti i što im polako, ali sigurno izmiče. I eto treće tačke spajanja akterâ ove drame u jednom ośećanju, ośećanju žudnje, jer kod glavnog junaka počinju da se ređaju slike svega onoga za čim je njegovo srce počelo strasno da žudi, za svim onim prema čemu je bio ravnodušan cijelog svog života. Ogromna tačka preokreta ličnosti, možda i krucijalna u romanu. (61 str.)

Istovremeno kulminira i žudnja mase i oni počinju da ośećaju svu jačinu nagomilane mržnje koju žele da na njega izliju. ( 62 str. ) Kroz roman možemo sada ośetiti, muzički gledano, jedan fortissimo u zapletu. Ljudima se sada priključuju žene u crnini, narikače i vrlo je interesantno primjetiti kako mržnju svi lako prihvataju i kako joj se tako olako predaju. Promišljam, da li bi bilo isto i da je masa reflektovala ljubav? Mislim da ne bi, jer se kroz istoriju ljudskog roda dokazalo, da se mržnja i grijeh lakše daju prigrliti i da nam za njihovo prihvatanje nije potrebno ulagati nikakav napor, dok s druge strane, zahtjevna ljubav od nas traži veliko ulaganje truda, strpljenja i blagosti s kojom je moramo stalno njegovati kao najośetljiviju biljku. I naravno da onda ljudi biraju lakši put, priklanjaju se većini i rijetki su oni koji bi ustali protiv mase, pobunili se i stali u odbranu progonjenog. Tako su se opštoj hajci priključili i nepoznati ljudi, bez pitanja i bez pogovora, nauštrb savjesti, koju su tako lako odbacili, ne zadržavajući čak ni ono zrno osnovne ljudske empatije, koju bi trebali ośećati. (63 str.)

Zaodjenut u novu kožu koju je dobio, kožu ljubavi, junak povjerova u “ pradobro “ i pomisli da mu u tom času niko ne bi nanio nikakvo zlo i gledajući svijet oko sebe kroz sopstvenu prizmu ośećanja, nije više strahovao od linča. I on stade. (64 str.) Ipak, sagledavši brojnost mase, koja je sada bila značajna, shvatio je da se od akumulirane mržnje svjetine ne može pobjeći i znao je da nema dalje. To je bila neka krajnja tačka do koje je uspio da stigne i znao je da drugog puta nema, da mora nametnuti svu silinu svoje spoznaje, da se dobrovoljno neće prepustiti sudbini i da neće postati jagnje za klanje. (66 str.) Na njegovom licu se ogledala sva silina užasa bola koji ga je razdirao,pa su ljudi ustuknuli od jačine ośećaja kojeg su na njegovom licu prepoznali. I to je tačka na kojoj dolazi do razmjene snaga između dvije strane, te nadmoć ljudi i mase, prelazi u ruke pojedinca koji se iznad njih izdigao. On ośeti slatke trnce pobjede, izdrža udar ogromnog talasa mržnje koja ga je obuzela i koju je cijelog svog života ośećao prema ljudima koji su ga povrijeđivali i odbacivali. U trenutku je shvatio da se njegovim nestankom ništa neće promijeniti i da će zemlja nastaviti da se kreće svojom ustaljenom putanjom i da je on samo jedna kap u nepreglednom moru, koje će poślije njegovog nestanka ostati isto tako mirno kao što je i sada i neće izazvati nikakve talase. (69 str.) Razmišljao je o djetinjstvu, kada se zbio neobičan događaj s njegovim đedom Joksimom, koji je bio na samrti i iz naobjašnjivih razloga ustao, na zaprepašćenje ljudi, koji su iščekivali njegovu smrt. I on se ponadao da bi mogao da crpi snagu iz iste te mržnje koju je ośećao prema ljudima. (74 str.) I opet je počeo silno brzo da bježi, naočigled okupljenih ljudi, nadao se da će pomoću đedove sudbine uspjeti da promijeni svoju.

I zbunjeni ljudi počeše da trče ponovo, sad već i ne znajući zbog čega, a žene u crnini su i dalje naricale. (76.) Junak opet podgrijava lažne nade da će se njegovoj bolesti naći lijeka i pomislio je kako bi đed Joksim sigurno napravio neko čudo, nešto što bi se protivilo razumu, te je počeo da bere i jede svo bilje koje je nalazio usput, nadajući se da će mu iz tog mnoštva hemikalija, neka čudotvorna biljka donijeti prijeko potrebni spas. (81str.). A ljudi su stajali zbunjeno, jer im se iznenada izgubio, isto onako kako je i iznebuha došao, i u njima je njegovo nedostajanje ostavljalo veliku prazninu. Sunce je već bilo na izmaku i oni su znali da im vrijeme ističe, dok je junak mirno čekao noć, tražeći u njoj spas. (83 str.) I opet nove ličnosti ulaze u priču, čovjek i žena koji mašu i pas koji zavija, predośećajući nečiju skoru smrt.

On se još jednom uspravio, pogledao okolo i shvatio da je ostao sam. Kod ljudi nastade nemir i čuđenje, mnogobrojna pitanja, zašto nam oni ljudi toliko mašu, zašto pas zlokobno zavija, zašto nam bjegunac toliko nedostaje, šta se to s nama dešava? (85 str.)

Ugleda masu daleko od sebe, pitajući se da li su oni stvarni ili su samo plod njegove mašte i njegove želje da se bijegom od ljudi, oprosti od svijeta. I prestade da bježi. Vratio se ranije nađenoj suštini, mislima o ljubavi u kojoj treba tražiti smisao postojanja. Potrčao je ka stijeni, koja se pred njim izdizala, samouvjeren, ne tražeći više ni pomoć prađedova. (86 str.)

A ljudi su znali da na sva svoja pitanja, koja su ih ostavljala takve zbunjene, odgovor mogu naći samo u onome koji im je nestao. Zastali su pred izvorom, gorskim okom, koje im je donijelo okrijepljujuću svježinu.

On je pomislio da je utekao masi i naslađivao se činjenicom da je bio izdržljiviji od svih njih i da je možda dijagnoza njegove bolesti samo jedna velika greška, i da su mu oni ljudi došli kao spas da započne borbu sa samim sobom i da im zapravo duguje zahvalnost što su u njemu izazvali borbu iz koje je izašao kao pobjednik. A isti motiv pretresaju ljudi, koji postavljaju pitanje, a šta ako onaj čovjek uopšte ne postoji? (91 str.) Negodovanje mase zbog pomisli da im je čitava stvar s bjeguncem ostala velika tajna, zbog sumnje u cijeli poduhvat, polako je razbijala njihove redove. A on se ośećao kao da je opet stigao na bijele vrhove Prekornice, koja je nekoliko puta, odigrala važnu ulogu u njegovom životu, kada je davno, još u mladosti pobjegao, i evo je sada opet, na kraju puta, kada je odlučio više da ne bježi i kada je stao. I vidio je sve predjele kojima je nekada gazio, srijetao sve ljude koje je nekada poznavao, pokušavajući da zamrzne te slike u trenutku i da one nikada ne nestanu.

A masu odjednom prenu nadljudski krik, koji im je sledio krv u žilama i prva dva goniča shvatiše da krik dolazi s obližnje stijene. Ostali su, uplašeni i zbunjeni , počeli polako da se razilaze. (96 str.)

A njemu se činjelo da je smiraj našao u vaskolikom svijetu, koji je posmatrao u šarenim slikama i činjelo mu se da je od sreće počeo da pjeva, ne prepoznajući svoj glas, jer je ustima punim zemlje, zalelekao glasom đeda Joksima, opraštajući se od šarenih slika, koje su se kao pijesak prosule pred njegovim očima.

A dvojica goniča nađoše svoju lovinu, koja je sada za njih bila nepovratno izgubljena, jer je uspjela da im utekne, da se prepusti smrti van njihovog domašaja. Tim jezivim zadnjim lelekom ih je dozvao da im pokaže ljepotu svoje pobjede i radost s kojom se predao smrti. I ostao je veliki i tajnovit u njihovim očima, kao nesaglediva tajna kojoj se ne zna ni početak ni kraj, brišući sve tragove za sobom, na njemu ne ostade ni odjela, ni jedne jedine krpe i pred njihovim očima puče istina o ljudskom postojanju, jer on pred njima ležaše onako izvoran, nag, otišavši s ovog svijeta baš onako kako je došao iz majčine utrobe – sam, nag, uz primarni krik kojim je najavio svoj dolazak. I samo je zadržao osmijeh prezira i sažaljenja, kojim je, svim jadnicima koji ostaju na zemlji da njome hode dokazao, da ih sažalijeva i prezire, na kraju krajeva čak i mrzi zbog njihovog pokušaja da se opiru nečemu što je neminovno , a to je izvjesna smrt, jer bjesomučnim lovom na njega, pokušali su da joj se suprotstave. (101 str.)

Na moju veliku žalost, priči dođe kraj, a baš sada nastaje ogromno polje kojem bi mogli potrčati, razmišljajući o smrti, ali neka junakov kraj, bude i kraj ove priče. Pričala sam Vam od svega pomalo, o ljepoti čitanja, o psihološkom romanu i nadasve o ljepoti življenja. Do nekog sljedećeg viđenja u nekom novom romanu.

Za P.U.L.S.E Tamara Pantović

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Branimir Šćepanović, Književnost, Tamara Pantović, Usta puna zemlje