“Alef” – Horhe Luis Borhes

Onoga vrućeg ljetnog jutra u našoj veljači, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za časak nije srozala na plačljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constitución koče reklame nekih novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir već odvaja od nje i da je ta promjena samo prva u beskonačnom nizu. Neka se svemir mijenja, ali ja neću, pomislio sam sa sjetnom taštinom; znam da sam joj nekoć dodijavao svojom zaludnom odanošću; sad kada je umrla, mogu se posvetiti sjećanju na nju, lišen nade, ali i poniženja. Sjetio sam se da joj rođendan pada tridesetog travnja; obići toga dana kuću u Ulici Garay, da pozdravim njenog oca i Cariosa Argentina Danerija, njezina bratučeda, spada u uljudan, nepokudan i, možda, neizbježan gest. Opet ću pričekati u sumraku prenatrpanog predsoblja, ponovo ću razgledati pojedinosti na njezinim mnogobrojnim slikama. Beatriz Viterbo u profilu, u boji; Beatriz pod krinkom, na karnevalu 1921.; Beatriz na prvoj pričesti; Beatriz na dan vjenčanja s Robertom Alessandrijem; Beatriz malo poslije razvoda, na objedu u Konjičkom klubu; Beatriz u Quilmesu, s Deliom San Marco Porcel i Carlosom Argentinom; Beatriz s pekinezom što joj ga je poklonio Villegas Haedo; Beatriz en face i u profilu, nasmiješena, s rukom ispod podbratka … Neću morati, kao nekada, opravdati svoj dolazak skromnim poklonom u obliku knjiga: knjiga kojima sam, na posljetku, naučio razrezivati stranice da, mjesecima poslije toga, ne bih morao ustanoviti kako ih nije ni dotakla.

Beatriz Viterbo umrla je 1929.; otada sam se svakoga tridesetog travnja navraćao u njezinu kuću. Obično bih došao u sedam i četvrt i zadržao se oko dvadeset i pet minuta; iz godine u godinu dolazio sam sve kasnije i zadržavao se sve dulje. Godine 1933. u pomoć mi je priskočio pljusak: morali su me pozvati da ostanem na večeri. Taj lijepi presedan valjalo je, dakako, njegovati, i 1934., negdje iza osam, pojavio sam se noseći alfajor, tipičnu slasticu iz Santa Fea; kako i dolikuje, ostao sam na večeri. Za tih turobnih i nejasno erotičnih godišnjica imao sam priliku upoznati, malo-pomalo, Carlosa Argentina Danerija.

Beatriz je bila visoka, krhka osoba, blago pognuta držanja; iz njezina hoda izbijala je (dopustite mi oksimoron) neka vrsta ljupke grubosti, začetak zanosa. Carlos Argentino rumen je, impozantan, prosijed, profinjenih crta lica. Radi kao nekakav pomoćnik u nečitkoj knjižnici s južne periferije; odrješit je, ali i bespomoćan; donedavna je svake večeri i blagdanom ostajao kod kuće. Njegova duhovna aktivnost budna je, strastvena i potpuno beznačajna. Sav je u jalovim analogijama i sitničavim obzirima. Ima (kao i Beatriz) prekrasne velike i izdužene prste. Mjesecima je bio opčinjen Paulom Fortom, manje zbog njegovih balada, a više zbog pomisli na savršenu slavu. “On je Knez francuskih poeta”, ponavljao je nedotupavno. “Uzalud se mrgodiš na njega; neće mu nauditi, znaj to, ni najotrovnija od tvojih strijela.

Tridesetog travnja 1941. uzeo sam slobodu da slastici dometnem bocu domaćeg konjaka. Carlos Argentino srknuo ga je, ocijenio ga zanimljivim i poslije nekoliko čašica upustio se u velike misli o modernom čovjeku.

Vidim ga u radnom kabinetu — reče pomalo s neobjašnjivom žustrinom — kao u kuli na gradskim bedemima, okružena telefonima, telegrafima, fonografima, radio-telefonskim uređajima, kinematografima, projekcionim lampama, glosarima, orarima, brevijarima, biltenima …

Zaključio je da za tako opremljena pojedinca putovanje postaje izlišno: naše XX. stoljeće preoblikovalo je pripovijest o Muhamedu i brdu; sad brda hrle suvremenom Muhamedu.

Te su mi se misli učinile tako nesuvislima, a njihovo izlaganje tako bombastično i dosadno da sam ih smjesta povezao s književnošću; rekao sam mu da ih pribilježi. Odgovorio je, prema očekivanju, da je to već učinio: takva i ina, ništa manje poticajna, shvaćanja nalaze se u Uvodnom Pjevanju, Proslovnom Pjevanju ili, kratko i jasno, Pjevanju Proslovu spjeva na kojem već godinama radi, bez reklame, bez halabuke, čvrsto oslonjen na dva potpornja koji se zovu rad i samoća. Prvo daje maha mašti; zatim slijedi tesanje i fina obrada. Spjev se zoveZemlja: posrijedi je opis rečenog planeta, u kojem, dakako, ne manjka slikovitih digresija i smionih uzleta.

Zamolio sam ga da mi pročita kakav kraći stavak. Otvorio je ladicu u pisaćem stolu, izvadio debeo svežanj blok-listova s otisnutim zaglavljem biblioteke “Juan Crisóstomo Lafinur” i uzeo čitati sa zvonkim užitkom:

Razvidjeh, poput Grka, gradove sviju ljudi,
Posle i dane žurne, opake gladi ćudi,

Povijesti ja ne krojim, ne dolijevam ambre,
Al’ voyage o kom pričam …jest autour de ma chambre.

Ova je kitica zanimljiva u svakom pogledu — glasila je njegova prosudba. — Prvi stih naići će na toplo povlađivanje sveučilišnog profesora, akademika, grecista, ali ne i vajnih mudraca koji tvore pretežni dio javnoga mnijenja; drugi ide od Homera ka Hesiodu (kao sažetak implicitne počasti ocu didaktičke poezije, na pročelju novoga zdanja), smišljeno pojačan postupkom koji svoje porijeklo vuče iz Svetoga pisma i naziva se nabrajanje, gomilanje ili nizanje argumenata; treći stih — barokizam, dekadentizam, nesmiljeno njegovanje čiste forme? — sastoji se od dva jednaka polustiha; četvrti, izrazito dvojezičan, pribavit će mi jednodušno odobravanje svakog duha koji znade cijeniti lepršavu britkost dosjetke. Da ne spominjem neobičan srok i erudiciju koja mi omogućuje da, bez cjepidlačenja!, u četiri stiha ubacim tri učene aluzije što obuhvaćaju trideset stoljeća zgusnute književnosti: prva cilja na Odiseju, druga na Poslove i dane, treća na besmrtnu igrariju koja je potekla iz nehajna pera onog Savojca … Sve mi je bjelodanije da je suvremenoj umjetnosti potreban melem smijeha, scherzo. Dvojbe nema, neka prozbori Goldoni!

Pročitao mi je još oveću hrpu kitica koje je opet popratio odobravanjem i iscrpnim komentarom. U njima nije bilo ni zrnca invencije; čak mi se nisu učinile mnogo lošijima od one prve. Sastojale su se od marljivosti, mirenja sa sudbinom i slučajnosti; vrline koje im je Daneri pripisivao dolazile su naknadno. Shvatio sam da se pjesnikov rad ne svodi na pisanje pjesama; on je u smišljanju razloga da mu poezija zavrijedi divljenje: naravno, taj naknadni rad mijenja djelo u pjesnikovim očima, ali ne i u očima drugih ljudi. Danerijevo deklamiranje bilo je ekstravagantno: zbog klimave metrike nije uspio da tu ekstravaganciju, osim u sporadičnim navratima, unese u spjev.

Jedan jedini put u životu bio sam u prilici da pregledam petnaest tisuća dvanaesteraca u Polyolbionu, topografskoj epopeji kojom je Michael Drayton obuhvatio faunu, floru, vode, planine, vojničku i redovničku povijest Engleske; siguran sam da je taj zamašni ali ipak ograničeni, pjesmotvor manje dosadan od sličnog nadobudnog pothvata Carlosa Argentina. On je naumio da pretoči u stihove cjelokupnu kuglu zemaljsku: te 1941. godine uspio je obraditi nekoliko hektara u državi Queensland, preko kilometar toka rijeke Ob, plinski spremnik sjeverno od Veracruza, glavne trgovačke radnje u četvrti Concepción, ljetnikovac Mariane Cambaceres de Alvear u Ulici Once de Setiembre, u Belgranu, i tursku kupelj nedaleko od poznatog akvarija u Brightonu. Pročitao mi je šačicu mukotrpnih stavaka iz australske zone svoga spjeva: ti dugački i bezoblični aleksandrinci bili su lišeni relativnog zanosa iz Uvoda. Navodim jednu kiticu:

Pazi. Sa desnog boka rutiniranog stupa
(Sjevernom iduć stranom sjeverozapadnog dijela)
Kostur čami bez roka. Boja? Plavetnobijela,
I ovčji obor sija odsjajem suhog trupa.

Dva smiona rješenja — kliknuo je vatreno — što ih iskupljuje, već čujem kako gunđaš, punokrvnost izričaja. Molim, molim. Prvo, adjektiv rutiniran što, en passant, vjerno odslikava neumitnu jednoličnost svojstvenu čobanskim i ratarskim poslovima, jednoličnost koju se ni Georgike ni naš slavom ovjenčani Don Segundo nisu nikad usudili ovako neposredno prokazati. Drugo, siloviti prozaizam kostur čami bez roka, što će ga kakav mlitavac s gnušanjem osuditi, ali će ga rasni kritičar cijeniti kao suho zlato. Cijeli je taj stih, budimo iskreni, malo remek-djelo. Idući polustih začinje živahan dijalog s čitateljem: hoće da preduhitri njegovu žarku znatiželju, stavlja mu pitanje u usta i odgovara na nj … smjesta. A što veliš na onaj izum plavetnobijela? Slikoviti neologizam upućuje na nebo, neobično važan čimbenik australskog krajolika. Bez toga priziva, namazi ove freske bili bi odviše mračni, i čitatelj bi bio primoran da zaklopi knjigu, ranjen u dno duše neizlječivom i crnom sjetom.

Otišao sam oko ponoći.

Dvije nedjelje poslije toga, Daneri mi je telefonirao, valjda prvi put u životu. Predložio mi je da se sastanemo u četiri, “da zajedno popijemo mlijeko u susjednom salonu-baru što ga je progresivni zanos Zunina i Zungrija — vlasnika moje kuće, vjerojatno se sjećaš — otvorio na uglu; tu slastičarnicu isplati se vidjeti.” Pristao sam, prije pomiren sa sudbinom negoli oduševljen. Jedva jedvice pronašli smo slobodan stol: “salon-bar”, neumitno moderan, bio je malko manje grozan od mojih predviđanja: za obližnjim stolovima, uzbuđeni uzvanici razglabali su o novčanim iznosima što su ih Zunino i Zungri investirali bez ikakva cjenkanja. Carlos Argentino divio se tobože nekakvim supermodernim električnim uređajima (koje je, očito, već prije vidio) i rekao mi sa stanovitom strogošću:

Htio-ne htio, moraš priznati da se ovaj lokal može staviti uz bok onima najelegantnijima iz Ulice Flores.

Poslije toga, pročitao mi je četiri-pet stranica svoga spjeva. Prepravio ih je, držeći se onog izopačenog načela verbalne pompoznosti: gdje je prethodno stajalo plav, sad je ugurao plavičast, plavkast, čak i plavičav. Riječ mliječan nije mu bila dovoljno ružna: za žustri opis perionice vune radije je odabrao mlječast, mlječikast, zamliječen, mljekovit… Ogorčeno je psovao kritičare; zatim ih je, nešto dobrohotnije, usporedio s osobama “koje ne posjeduju dragocjene kovine, parne preše, valjaonice i sumporne kiseline za kovanje blaga, ali zato mogu označiti drugima gdje se to blago nalazi”. Poslije toga okomio se na prologomaniju, “kojoj se davno narugao, u duhovitom proslovu Don Quijotea, Knez svih Genija”. Priznao je, ipak, da bi naslovnoj strani novoga djela priličio kićeni prolog, riječi podrške s potpisom kakva literata od kalibra, od ugleda. Dodao je da namjerava objaviti početna pjevanja svoga spjeva. Odmah sam dokučio razloge njegova neobičnog telefonskog poziva; taj će od mene zatražiti da mu napišem predgovor za onu cjepidlačarsku zbrku. Moja bojazan nije se obistinila; Carlos Argentino je s kivnim divljenjem primijetio da neće pogriješiti epitet ako proglasi solidnim ugled što ga u svim krugovima uživa Alvaro Melián Lafinur, čovjek od pera, koji bi, uz moje zauzimanje, mogao s ushićenjem sročiti prolog čuvenome spjevu. Da se izbjegne najneoprostiviji neuspjeh, morat ću nastupiti kao zagovornik dviju nepobitnih odlika: formalne savršenosti i znanstvene strogosti, “jer u tome prostranom perivoju tropa, figura, elegancije, nema ni jedne začkoljice koja ne potkrepljuje golu istinu”. Dodao je još da se Beatriz uvijek družila s Alvarom.

Složio sam se, pun najljepših riječi. Da sve bude uvjerljivije, naglasio sam mu da s Alvarom neću razgovarati u ponedjeljak nego u četvrtak, na prijateljskoj večeri kojom se obilježava svaki sastanak u Klubu pisaca. (Te večere postoje samo u mašti, ali je nepobitna činjenica da se sastanci održavaju četvrtkom, što je Carlos Argentino mogao provjeriti u novinama i što je rečenici pridavalo istiniti prizvuk.) Rekao sam, proročanski i lukavo, da ću, prije negoli povedemo razgovor o prologu, izložiti zanimljivi plan cijeloga spjeva. Rastali smo se. Kad sam skrenuo u Ulicu Bernardo de Irigoyen, sasvim sam nepristrano razmotrio što mi je raditi:

a) razgovarati s Alvarom i reći mu da je onaj Beatrizin bratučed (taj eksplikativni eufemizam omogućit će mi da je spomenem) sastavio spjev što otvara beskonačne mogućnosti kakofoniji i kaosu; b) ne razgovarati s Alvarom. Pronicljivo sam zaključio da će se moja lijenost opredijeliti za b).

U petak, od ranih sati, počelo je zvrndanje telefona. Ljutilo me što se ta sprava, koja je nekoć prenosila nepovratni Beatrizin glas, sada srozala na prenosnika jalovih i vjerojatno bijesnih prigovora onog prevarenog Carlosa Argentina Danerija. Srećom, ništa se nije dogodilo — ako izuzmemo neizbježnu odbojnost kojom me počastio taj čovjek što mi je najprije nametnuo delikatnu dužnost, a onda me zaboravio.

Telefon me prestao gnjaviti, ali mi se potkraj listopada javio Carlos Argentino. Bio je izvan sebe

, isprva mu nisam prepoznao glas. Ojađen i bijesan, mucao je kako oni nezajažljivi Zunino i Zungri, pod izlikom da žele proširiti svoju poganu slastičarnicu, sad hoće rušiti njegovu kuću.

Kuću mojih roditelja, moju kuću, staru i uglednu kuću u Ulici Garay! — ponavljao je, da utučenost možda utopi u melodiji.

Nije mi bilo odveć teško shvatiti njegove jade. Kad čovjek navrši četrdesetu, svaka je promjena odvratni znamen protjecanja vremena; osim toga, posrijedi je bila kuća koja me beskonačno podsjećala na Beatriz. Htio sam napomenuti tu tankoćutnu pojedinost; moj me sugovornik nije slušao. Ako Zunino i Zungri budu i dalje tjerali svoj apsurdni naum — reče — doktor Zunni, njegov odvjetnik, istoga će časa zatražiti odštetu i primorati ih da isplate sto tisuća pesosa.

Zunnijevo ime na mene je ostavilo dojam; njegova kancelarija, koja se nalazila između ulica Caseros i Tacuarí, uživala je poslovičan ugled. Zapitao sam da li je već preuzeo slučaj. Daneri je odvratio da će s njime govoriti toga istog popodneva. Nešto se skanjivao, a onda onim tihim, bezličnim, glasom, kojim obično povjeravamo nešto vrlo intimno, dodade da mu je kuća nužno potrebna za dovršenje spjeva, zato što se u jednom zakutku podruma nalazi Aleph. Objasnio mi je da je Aleph jedna od točaka u prostoru koja sadrži sve točke.

U podrumu je, ispod blagovaonice — nastavio je, pročistivši izgovor uzbuđenjem. — Moj je, moj je. Ja sam ga otkrio u djetinjstvu, prije negoli sam krenuo u školu. Podrumske su stube strme, tetak i tetka nisu mi dali da silazim, ali je netko rekao da je u podrumu cijeli svijet. Pri tom je mislio, kako sam poslije saznao, na globus, ali sam ja shvatio da je to svijet. Kriomice sam išao, stropoštao se niz zabranjene stube, pao. Kad sam otvorio oči, vidio sam Aleph.

Aleph? — zinuo sam.

Jest, mjesto gdje se nalaze, odvojeno, sva mjesta na zemaljskoj kugli, viđena sa svih strana. Nikome nisam povjerio svoje otkriće, ali sam se vratio. Odakle djetetu spoznaja da je steklo povlasticu da kao zreo čovjek iskleše svoj spjev! Zunino i Zungri neće me opljačkati, ne, i stoput ne! Doktor Zunni dokazat će im, sa zakonikom u ruci, da je moj Aleph neotuđiv.

Pokušao sam srediti misli.

Zar taj podrum nije suviše mračan?

U tvrdu glavu istina ne dopire. Ako su u Alephu sva mjesta na Zemlji, onda su ondje sve luči, sve svjetiljke, svi izvori svjetlosti.

Dolazim smjesta da to vidim.

Spustio sam slušalicu, prije negoli stavi kakvu zabranu. Dovoljno je da čovjek sazna jednu činjenicu, pa da odmah rasvijetli niz srodnih, ranije neslućenih pojedinosti: ja, budala, dotad nisam razabrao da je Carlos Argentino luđak. Uostalom, cijela ta obitelj Viterbo … I sam često ponavljam kako je Beatriz bila žena, curica, gotovo nesmiljene pronicljivosti, ali ona njezina nehajnost, rastresenost, samoživost, prava pravcata okrutnost, možda imaju svoje patološko objašnjenje. Ludilo Carlosa Argentina ispunilo me zloćudnom srećom: nas smo se dvojica, u dnu duše, zapravo oduvijek prezirali.

U Ulici Garay dvorkinja mi je rekla da izvolim pričekati. Dečko je, kao i uvijek, u podrumu, gdje razvija slike. Pored vaze bez cvijeta, na suvišnom klaviru, smiješio se (više neprolazno negoli anakronično) veliki Beatrizin portret u neprirodnim bojama. Nitko nas nije mogao vidjeti; obuzet očajničkom nježnošću, pristupio sam slici i rekao joj:

Beatriz, Beatriz Elena, Beatriz Elena Viterbo, Beatriz draga, Beatriz zauvijek izgubljena, to sam ja, Borges.

Naskoro je ušao Carlos. Stao je odrešito govoriti; vidio sam da su mu sve misli usmjerene na gubitak Alepha.

Čašica pseudokonjaka — naredio je — i krećeš u podrum. Vidjet ćeš, obvezan je dorsalni položaj. Ništa manje nisu obvezni pomrčina, mirovanje, privikavanje očiju. Leći ćeš na popločani pod i uprijeti pogled u devetnaestu stubu na čuvenom stubištu. Ja se vraćam, spuštam podni poklopac, i ti ostaješ sam. Nemoj da te prestraši kakav glodavac. Za koju minutu ugledat ćeš Aleph. Mikrokozam alkemičara i kabalista, našeg stvarnog i poslovičnog prijatelja, multum in parvo!

Prolazeći blagovaonicom, nadoveže:

Naravno, ako ga ne vidiš, tvoja nesposobnost ne potire moje svjedočanstvo … Siđi. Za koji časak moći ćeš uspostaviti dijalog sa svim Beatrizinim slikama.

Hitro sam sišao, sit njegovih lupetanja. Podrum, malko širi od stubišta, prilično je podsjećao na bunar. Pogledom sam uzalud tražio globus što ga je spomenuo Carlos Argentino. U jednom kutu bili su nagomilani sanduci s bocama i torbe od krutog platna. Carlos dohvati jednu torbu, presavije je i postavi na točno određeno mjesto.

Jastuk nije kraljevski — stao je objašnjavati — ali ako podignem za cigli centimetar, nećeš vidjeti ni prst pred nosom i svladat će te pometnja i stid. Rasprostri se na pod i izbroji devetnaest stuba.

Poslušao sam njegove budalaste upute; napokon je otišao. Brižljivo je zatvorio podni poklopac; unatoč pukotini, koju sam kasnije uočio, zavladao je mrak kao u rogu. Odmah sam prozreo svoj pogibeljni položaj: luđak me živa zakopao, davši mi prethodno da ispijem otrov. Carlosovo petljanje odavalo je pritajeni strah da ja neću ugledati čudo: da zabašuri svoje bulažnjenje, da ja ne saznam za njegovo ludilo, mora me ubiti. Podišla me mutna nelagoda koju sam pokušao pripisati ukočenom položaju, a ne djelovanju narkotika. Sklopio sam oči, otvorio sam ih. Tada sam ugledao Aleph.

Evo me sada u neizrecivu središtu svoje pripovijesti; ovdje počinje moj spisateljski očaj. Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost. Kako da drugima prenesem beskonačni Aleph što ga moje bojažljivo sjećanje tek ovlaš zahvaća? U sličnoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da označi božanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki način, sve ptice; Alanus ab Insulis, o kugli kojoj je središte posvuda a obodnica nigdje; Ezekijel, o anđelu sa četiri lica, koji se istodobno obraća Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, tiču Alepha.) Možda mi bogovi neće uskratiti da pronađem ekvivalentnu sliku, ali bi tada ovaj izvještaj zabrazdio u literaturu, u patvorinu. Osim svega, ostaje nerješivo središnje pitanje: nabrajanje, makar i djelomično, beskonačnog skupa. U tom divovskom trenutku vidio sam milijune ugodnih ili grozomornih čina: nijedan me nije osupnuo više od činjenice da su svi okupljeni u istoj točki, da se ne preklapaju i ne stapaju. Ono što su mi oči ugledale bilo je istovremeno; ono što budem zapisao bit će susljedno, jer je takva narav jezika. Evo što sam uspio zapamtiti.

U donjem dijelu stube, s desne strane, vidio sam kuglicu koja se prelijevala u svim bojama i gotovo se nepodnošljivo ljeskala. Isprva sam pomislio da se okreće; potom sam dokučio da je to gibanje opsjena koju stvaraju vrtoglavi prizori u njoj. Promjer Alepha mogao je iznositi dva-tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan svemir, u naravnoj veličini. Svaka je stvar (uzmimo, zrcalo) bila beskonačan broj stvari, zato što sam je bjelodano vidio iz svih točaka univerzuma. Vidio sam napučeno more, vidio sam svitanje i predvečerje, vidio sam mnoštva ljudi u našoj Americi, vidio sam srebrnastu paučinu u središtu crne piramide, vidio sam nebrojene i bliske oči kako se ogledaju u meni kao u zrcalu, vidio sam sva zrcala na ovome planetu i ni u jednome svoj odraz, vidio sam u stražnjem dvorištu u Ulici Soler one iste pločice što sam ih prije trideset godina vidio u ulaznom trijemu jedne kuće u Fray Bentosu, vidio sam grozdove, snijeg, duhan, rudne žile, vodenu paru, vidio sam ispupčene ekvatorijalne pustinje i svako zrnce pijeska u njima, vidio sam u Invernessu ženu koju nikad neću zaboraviti, vidio sam zanosne vlasi, uznosito tijelo, vidio sam rak na sisi, vidio sam krug osušene zemlje na pločniku gdje je nekoć bilo stablo, vidio sam jedan ljetnikovac u Adroguéu, primjerak prvog engleskog prijevoda Plinija što ga je načinio Philemon Holland, vidio sam istodobno svako slovo na svakoj stranici (u djetinjstvu sam se čudio kako se slova u zatvorenoj knjizi ne izmiješaju i izgube u toku noći), vidio sam noć i tadašnji dan, vidio sam zalazak sunca u Querétaru što je odražavao boju jedne ruže u Bengalu, vidio sam svoju praznu spavaonicu, vidio sam u kabinetu u Alkmaaru globus među zrcalima koja ga beskonačno umnažaju, vidio sam konje uzvijorene grive na žalu Kaspijskog mora u svitanje, vidio sam nježne kosti jedne ruke, vidio sam kako preživjeli borci iz neke bitke šalju razglednice, vidio sam u izlogu iz Mirzapura španjolske igraće karte, vidio sam iskošene sjene paprati na tlu jednog staklenika, vidio sam tigrove, motorne klipove, bizone, morsku bibavicu i vojske, vidio sam sve mrave na ovome svijetu, vidio sam perzijski astrolab, vidio sam u ladici pisaćeg stola (i protrnuo vidjevši rukopis) raskalašna, nevjerojatna, neporeciva pisma što ih je Beatriz slala Carlosu Argentinu, vidio sam omiljeni spomenik u Chacariti, vidio sam užasne ostatke nekoć predivne Beatriz Viterbo, vidio sam kolanje svoje tamne krvi, vidio sam mehanizam ljubavi i mijenu smrti, vidio sam Aleph, sa svih strana, vidio sam u Alephu Zemlju, i na Zemlji opet Aleph, i u Alephu Zemlju, vidio sam svoje lice i svoju utrobu, vidio sam tvoje lice, spopala me vrtoglavica i briznuo sam u plač, jer su moje oči vidjele onaj skroviti i hipotetički objekt čijim nazivom ljudi barataju, premda ga ni jedan čovjek nije vidio: nedokučivi svemir.

Obuzelo me beskrajno udivljenje, beskrajna žalost.

Mora da si pobenavio od pustog zabadanja nosa onamo gdje mu nije mjesto — javi se mrski i veseli glas. — Koliko god lupao glavom, nećeš mi se za ovo otkriće odužiti ni za sto godina. Strašan opservatorij, što kažeš, Borges?

Cipele Cariosa Argentina stajale su na najvišoj stubi. Zatečen iznenadnim polumrakom, nekako sam se iskobeljao i promucao:

Strašan. Baš strašan.

Začudila me ravnodušnost vlastitog glasa. Carlos Argentino nestrpljivo je navaljivao:

Jesi li sve vidio, u bojama?

U isti mah smislio sam osvetu. Dobrohotno, izrazito samilosno, nervozno, okolišno, zahvalio sam Carlosu Argentinu Daneriju što me uveo u svoj podrum i toplo mu preporučio da iskoristi rušenje kuće i napusti pogibeljnu metropolu koja nikome, ali baš nikome, ne prašta. S blagom upornošću odbio sam raspravu o Alephu; zagrlio sam ga, na polasku, i ponovio mu da su čisti zrak i mir dva najbolja liječnika.

Na ulici, na stubama Concepcióna, u podzemnoj željeznici, sva su mi lica bila bliska. Pobojao sam se da me više ništa neće moći iznenaditi, pobojao sam se da će me vječno pratiti dojam povratka. Na svu sreću, poslije nekoliko besanih noći, ponovo me pohodio zaborav.

Postskriptum od 1. ožujka 1943. Šest mjeseci poslije rušenja zgrade u Ulici Garay, izdavačka kuća “Prokrust”, ne posustavši pred duljinom zamašnog spjeva, izbacila je na tržište izbor “argentinskog iverja”. Ishod je izlišno spominjati: Carlos Argentino Daneri dobio je Drugu nacionalnu nagradu za književnost. Prva je dodijeljena doktoru Aiti; treća, doktoru Mariju Bonfantiju; začudo, moje djelo Kockareve kocke nije polučilo ni jednog glasa. Tko zna po koji su put pobijedili neshvaćanje i zavist! Već odavna nisam sreo Danerija; novine pišu da će nam uskoro podariti drugu knjigu. Njegovo nadahnuto pero (sada neopterećeno Alephom) posvetilo se stihovanju izvadaka doktora Aceveda Diaza.

“Primio sam tvoju turobnu čestitku” — pisao mi je. “Ti, čemerni moj druškane, pucaš od zavisti, ali moraš priznati — makar prepukao! — da sam ovom prilikom svoj šešir uspio zakititi najrumenijim perom: svoj turban, najsjajnijim kalifom među svim rubinima”

Dodat ću dvije primjedbe: prva se odnosi na narav Alepha; druga, na njegov naziv. On, kao što je poznato, potječe od prvog slova svetog jezika. Njegovo postavljanje na pročelje ove pripovijesti nije slučajno. Za Kabalu, to slovo označava En Sof, bezgraničko i čisto božanstvo; govorilo se također da ima oblik čovjeka koji pokazuje Nebo i Zemlju kako bi označio da je donji svijet zrcalo i zemljovid gornjega; za Mengenlehre on je simbol transfinitnih brojeva u kojima cjelina nije veća od pojedinoga dijela. Mene zanima: je li Carlos Argentino sam odabrao taj naziv, ili ga je pročitao, postavljena na neku točku gdje se stječu sve točke, u nekom od bezbrojnih tekstova što mu ih je otkrio Aleph iz njegove kuće? Koliko god to nevjerojatno zvučalo, ja mislim da postoji (ili je postojao) drugi Aleph, ja mislim da je Aleph iz Ulice Garay lažni Aleph.

Da obrazložim. Oko 1867. kapetan Burton obnašao je u Brazilu dužnost britanskog konzula: u srpnju 1942. Pedro Henríquez Urena otkrio je u biblioteci u Santosu jedan njegov rukopis u kojemu se spominje zrcalo što ga Istok pripisuje Iskandaru Zu al-Karnainu, odnosno Aleksandru Dvorogome Makedonskom. U tome zrcalu odražavao se cijeli svemir. Burton navodi i druge slične tvorevine — sedmerostruki pehar Kai Hosrua, zrcalo što ga je Tarik Benzejjad otkrio u kuli (Tisuću i jedna noć, 272), zrcalo što ga je Lukijan iz Samosate uspio razgledati na Mjesecu (Vjerodostojna povijest, I, 26), zrcalno koplje što ga prva knjiga Capellina Satyriconapripisuje Jupiteru, sveobuhvatno zrcalo Merlinovo, “okruglo i udubljeno i nalik na svijet od stakla” (The Faerie Queene, III, 2, 19) — i nadodaje ove zanimljive riječi: “Svi spomenuti predmeti (kojima je jedina mana što ne postoje) obične su optičke sprave. Vjernici koji dolaze u džamiju Amr, u Kairu, dobro znaju da je svemir u jednom od kamenih stupova što opkoljavaju središnje dvorište … Nitko ga, dakako, ne može vidjeti, ali oni koji prislone uho na stup, tvrde da iz njega ubrzo začuju ravnomjerno hučanje … Džamija potječe iz VII. stoljeća: stupovi su doneseni iz drugih predislamskih hramova, jer, kao što je zapisao Ibn Haldun: “U državama koje su osnovali nomadi cjelokupno graditeljstvo u rukama je stranaca. “

Postoji li taj Aleph u srži kamena? Jesam li ga vidio kad sam sve vidio i zatim ga zaboravio? Naš je duh podložan zaboravu; i ja sam iskrivljujem i gubim, zbog tragične erozije godina, crte na Beatrizinu licu.

Za Estelu Canto

Horhe Luis Borhes

prevod : Milivoj Telećan

O God, I could be bounded in a nutshell and count myself a King of infinite space.
Hamlet, II, 2.

O Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora.
Hamlet, II, 2.

But they will teach us that Eternity is the Standing still of the Present Time, a Nunc-stans (as the Schools call it); which neither they, nor any else understand, no more than they would a Hic-stans for an Infinite greatnesse of Place.

Leviathan, IV, 46.

Ali, oni će nas učiti da je Vječnost nepomičnost Sadašnjosti, nekakvo Nunc-stans (kao što bi skolastičari rekli), što ni oni ni bilo tko drugi ne razumije išta više nego što bi razumio neko Hic-stans kao Beskrajnu veličinu kakva Prostora.

Levijatan, IV, 46.

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Alef, Borhes, Književnost