Veliki grčki filozof Aristotel rođen je 384. g. pr. Kr. i najvjerojatnije nije bio Grk, nego Makedonac. Njegov otac Nikomah bio je liječnik makedonskog kralja Aminta.

U osamnaestoj godini pristupio je Platonovoj Akademiji u Ateni. Tamo je ostao devetnaest godina, sve do smrti svog učitelja s kojim je bio usko povezan, a istovremeno u neslaganju s njim. Nakon Platonove smrti Speusip preuzima vođenje Akademije, a Aristotel je napušta i odlazi iz Atene.

Oko 343. g. pr. Kr. Filip Makedonski poziva ga da preuzme naobrazbu njegova sina Aleksandra, koji je tada imao trinaest godina. Aristotel prihvaća poziv i odlazi u Makedoniju. Njegov utjecaj na Aleksandra sigurno je bio velik, iako se zna da su se razilazili po pitanju povezivanja grčke i orijentalne kulture jer Aristotel to nije smatrao mogućim.

Vraća se u Atenu 335. g. pr. Kr. i osniva svoju filozofsku školu, Licej. Tamo je, šetajući u jutarnjim satima, raspravljao sa svojim učenicima o najdubljim filozofskim pitanjima. Zbog toga su ih nazvali peripatetici (peripateo, grč. obilazim, šećem). Poslije podne je pred širim auditorijem izlagao pristupačnije teme: retoriku, sofistiku i politiku.

Aleksandrova smrt (323. g. pr. Kr.) izazvala je antimakedonski pokret u Ateni, što se očitovalo i neprijateljstvom prema Aristotelu. Optužen je za bezbožnost i Atena se po treći put ogriješila o filozofiju (nakon progona Anaksagore i Sokratove smrti). Otišao je u Halkidu, gdje je makedonski utjecaj bio jak. Tamo je i umro 322. g. pr. Kr.

Djelo

Aristotel je bio iznimnih intelektualnih sposobnosti. Objedinio je znanstveno neprocjenjiv materijal, što mu je omogućilo unaprijediti znanje svoga vremena. Sakupio je gotovo svu u to vrijeme dostupnu literaturu grčke filozofije od samih početaka, proučio je i na njoj izgradio svoj filozofski sustav. Možemo slobodno reći da je s Aristotelom grčka filozofija stigla do svoje pune i cjelokupne zrelosti.

Ipak, njegova je osnovna filozofska karakteristika bila racionaliziranje određenog znanja koje je primio od Platona, a on ga iznosi na način koji je bio blizak mentalitetu i stanju povijesnog perioda Grčke u to vrijeme.

Pisao je egzoterijske knjige, namijenjene širokoj publici i druge, filozofske ili ezoterijske, koje obrađuju temeljna duboko filozofska pitanja, a bile su namijenjene samo uskoj jezgri njegovih učenika. Nažalost, dio njegovih pisanih djela je izgubljen, a od preostalih samo se mali dio smatra autentičnim Aristotelovim tekstovima jer su jedne napisali njegovi učenici, a drugi su višekratno prepravljani stoljećima nakon njegove smrti.

Aristotel je u povijesti filozofije prepoznatljiv po tome što u njegovim djelima nema umetnutih mitova i što nema svog daimona koji mu govori u trenucima nadahnuća. On je čisto i potpuno racionalan. Govori jezikom koji svima omogućuje razumijevanje njegovih doktrina i djela.

Praktična filozofija

Za Aristotela filozofija nije bila samo ljubav prema znanju u teorijskom smislu, nego i praktična djelatnost u ostvarenju težnje prema najboljem mogućem životu čovjeka. Zato ga je posebno zanimala filozofija o ljudskim stvarima i to je njegovo zanimanje nazvano praktična filozofija.

Praktičnu filozofiju za Aristotela čine etika i politika (tu je još uključena i ekonomija, koja se može pripisati politici kao cjelovitoj brizi za opće dobro, znanosti o individualnom i društvenom životu čovjeka). Čovjek je po prirodi političko biće ili, kako bismo danas rekli, društveno biće jer samo u zajednici s drugim ljudima čovjek može ispuniti svoju svrhu i to djelovanjem, odnosno sudjelovanjem. Praktična filozofija je čovjekovo nastojanje prema najboljem životu, a postiže se svjesnim korištenjem svoje volje u djelovanju, da bi se u najvećoj mjeri ostvarilo svoju čovječnost.

Dobro svojstveno čovjeku jest djelatnost duše vođena vrlinom… Vrlina je stanje duše u kojem se duša nalazi odvojena od svih strasti i u potpunom mirovanju.

Najvažnije etičko djelo, od tri koja se pripisuju Aristotelu, je Nikomahova etika. To je prvo potpuno sačuvano djelo iz područja helenske etike koje izražava moral i navike helenskog naroda. Nazvana je po Aristotelovu sinu Nikomahu koji je to djelo priredio za izdavanje. U njoj Aristotel kaže da je Dobro cilj svih čovjekovih djela. Cilj je svake znanosti, svih duhovnih istraživanja nešto dobro što želimo dosegnuti. Ciljevi za kojima tragamo su različiti; na primjer, cilj medicine je zdravlje.

Što bi onda bilo najviše Dobro? Za Aristotela najviše Dobro je eudaimonia (dobar ili blag duh), a prevodi se kao sreća, odnosno blaženstvo. Već u prvoj knjizi Nikomahove etike Aristotel kaže: Što se tiče same riječi, slažu se gotovo svi, jer i svjetina i oni obrazovani kažu kako je to blaženstvo, pa poistovjećuju “dobro živjeti” i “dobro djelovati” sa “biti blaženim”.

Blaženstvo nije za sve jednako: neki ga smještaju u zadovoljstvo (područje osjetilnog), a drugi u sasvim suprotna područja: siromah u bogatstvo, bolesnik u zdravlje itd. To ovisi o čovjekovom životnom usmjerenju i položaju u kojem se nalazi.

Dalje se pita kakvo bi to blaženstvo bilo svojstveno ljudskoj prirodi? To ne može biti zadržavanje u vegetativnom stanju jer bi to izjednačilo čovjeka s biljkama. Također, to ne može biti niti osjetilni život jer to posjeduju i životinje. To mora biti nešto svojstveno samo čovjeku, a to je život duše usklađen s razumom.

Aristotel kaže: Dobro svojstveno čovjeku jest djelatnost duše vođena vrlinom. A, ako postoji više vrlina, onda ona djelatnost koja je vođena najsavršenijom i najuzvišenijom od svih. Dakle, istinska zadovoljstva čovjeka su djela usklađena s vrlinom. Je li to moguće naučiti? Da, ali kako? Aristotel kaže da blaženstvo nije poslano od bogova, ono se stječe življenjem vrline1, a to se postupno usvaja kroz vrijeme. Budući da je blaženstvo posljedica određenog djelovanja duše vođenog najvišom vrlinom, potrebno je proučiti vrline.

Neke od vrlina naziva intelektualnim vrlinama (mudrost, znanje, talent, razboritost itd.), a druge moralnim vrlinama (plemenitost, umjerenost itd.).

Intelektualne vrline se rađaju iz učenja dok se moralne vrline rađaju iz navika, iz običaja. Priroda nas je učinila sposobnima steći vrline, ali djelovanje je ono što ih u nama razvija: glazbenikom se postaje skladanjem glazbe, provođenjem pravde čovjek postaje pravedan. Dakle, moramo prakticirati vrline da bismo u sebi samima stvorili određene kvalitete. Prema tome, moral je pitanje prakse, aktivnost čiji je cilj ona sama.

Potrebno je djelovati u skladu s Pravednim razumom što znači udaljavati se od krajnosti, od svake pretjeranosti i svakog pomanjkanja. Uvijek treba tražiti ravnotežu ispravne sredine. Prema tome, vrlina se rađa iz umjerenosti, prave mjere, a mana iz pretjerivanja ili pomanjkanja u istome.

Ako su najplemenitije kvalitete u ljudskoj duši iskvarene bilo zadovoljstvom ili bolom, tada moramo reći da je vrlina stanje duše u kojem se duša nalazi odvojena od svih strasti i u potpunom mirovanju. Vrlina je ono što nas, u pogledu zadovoljstava i boli, vodi na najbolji mogući način.

Ponavljanjem djela vođenih vrlinom duša će se naučiti udaljiti od svega onoga što može zaokupiti njezinu pažnju. Vrlina je navika, osobina koja ovisi o našoj volji, a kojom upravlja um onako kako bi njome upravljao istinski mudrac. Ne može se nametnuti jer je to izabrano i stečeno stanje osobnom slobodnom voljom.

Aristotel završava Nikomahovu etiku uvodom u sljedeće djelo koje je napisao, a to je Politika. Za njega su etika i politika bile međusobno nerazdvojive jer etičko djelovanje određuje kakvoću politike.

Aristotel se sustavno bavio problemima društva i države u osam poglavlja svoje knjige Politika. Za razliku od svog učitelja Platona, on induktivnom metodom gradi svoj pristup praktičnoj filozofiji. Polazi od zatečenog stanja trenutne stvarnosti grčkog načina života i koristi razboritost kao pristup čovjeku pojedincu – etici; i pristup društvu, polisu – politici.

Kao i za Platona, i za njega je bila neophodna sprega etike i politike jer kaže: Usavršavanje čovjeka odvija se samo onda kada živi u zajednici, izražavajući se u državi kao njezin član.

Aristotel smatra da etiku i politiku povezuje isti cilj brige za dušu i odgoj građana. Stoga je zajednički temelj etike i politike ideja pravednosti kao najveće vrline u djelovanju pojedinaca kao i u skladnom ustroju države.

Njegov je učenik Aleksandar Makedonski proširio spregu etike i politike izvan granica polisa i grčke kulture povezivanjem grčke s orijentalnom kulturom što je urodilo nastankom helenizma. Kasnije su rimski stoici išli još dalje u shvaćanju praktične filozofije, uvodeći etički i politički pojam građanin svijeta.

Aristotelovo djelo, uz učenje njegova učitelja Platona, predstavlja temelj filozofske i znanstvene misli zapadne civilizacije. Akademija i licej još uvijek su nazivi najvažnijih obrazovnih institucija današnjeg svijeta, pitanje je samo u kojoj je mjeri cilj tih današnjih institucija usklađen s idejom pravednosti kao najveće vrline u djelovanju pojedinca i u ustroju države.

¹ Vrlina ili krepost je vrsnoća, izvrsnost, čast, plemenitost.

Autor: Andrija Jončić

Nova Akropola

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Aristotel, Filozofija, Nova Akropola