Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjihttps://pulse.rs/o-knjizevnosti-i…doba-spektakla-4/gu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje ‘Katalog, moj’, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je ‘tek tako’, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri ‘Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka.
Što je bilo i što još bilo nije već je u dobu sadašnjem zapisano
Povijest književnosti ga pamti pod njegovim pseudonimom grof Lautrèamont. Napisao je samo jednu knjigu, Maldororova pjevanja. Poeziju nije dovršio. Njegovo djelo je znatno utjecalo na nadrealizam, bilo nadahnuće mnogim umjetnicima, a i danas njegovu knjigu punu drastičnih opisa i bizarnog humora neki rado čitaju. Rano je umro, za vrijeme opsade Pariza 1870. Imao je tek dvadeset i četiri. Povijest umjetnosti je upamtila nekoliko izuzetnih mladih stvaralaca. Takav je bio Mozart, Rimbaud, a i Lautrèamont. Kada nadaren stvaralac rano, u mladosti stvori veliko djelo i iskusan tumač estetskih fenomena pomisli da postoje urođene ideje ili da je u pitanju božanski dar, dar koji nadilazi svaki drugi i svojom jedinstvenošću izmiče racionalnom objašnjenju. Kada nadaren stvaralac još i umre mlad cijelo njegovo djelo bude obavijeno aurom njegove tragične sudbine i od tada se njegova biografija i bibliografija potpuno povezuju, njegovo djelo vidi kao sudbonosna gesta i znak same sudbine. A zauvijek ostaje pitanje: što je, koliko je još mogao? Ona jedina Lautrèamontova knjiga je bila tako dobra da bi poslije nje teško bilo napisati drugu. Ili, možda, nakon tako dobre knjige samo još kraj čeka. Zato je većina pisaca oprezna: mnogo pišu, ali u kvaliteti ne pretjeruju. Premda, vjerujem, to nije baš namjerno.
Dule, Makedonac
Mnoge sam konobare upoznao, pa barem jednog da spomenem. Dule je bio konobar u sarajevskoj kavani Istra. A bez kavana i konobara nikada nije bilo pisaca. Dule bi mi se uvijek obradovao, volio je preko cijele kavane viknuti „Fiiiiinccciiiii“. Kada je saznao da sam profesor, prestao: „Izvini, ja mislio ti pjesnik“.
Ponekad je svrstavaju u pisce „novog romana“, premda nije bila član te grupe, ni naročito bliska s onima koji su zastupali njihova teorijska stajališta (Sjeća li se itko tog književnog pokreta? Piše li danas tako bilo tko? A bio je to pravac koji je barem u Francuskoj odlučno utjecao na književni izraz u drugoj polovini XX. stoljeća). Možda je Marguerite Duras imala dodirnih točaka s tim načinom pisanja, s tim senzibilitetom, koji nije bio sklon dramatičnim pričama i sve temeljio na štimungu, ali je ona ipak nadasve bila „svoja“. Ona spada u onu generaciju europskih pisaca koje su filmovi učinili uglednim piscima, a oni filmu podarili neke od svojih najljepših priča. U centru njenog interesa bili su emocionalni, ljubavni odnosi, a česta tema joj je ljubav europske djevojke i azijskog mladića. Znano je da je osnova tih priča ono što joj se uistinu dogodilo dok je s majkom, učiteljicom, živjela u Vijetnamu. Duras je gradila svoje priče u dijaloškoj formi, rečenice uvijek kratke, u njima više neizgovorenog nego izgovorenog. U tom neizgovorenom je sve što osoba u ljubavi može osjetiti i reći. Tišina kao način kazivanja. I baš na takvim tekstovima, na knjigama i scenarijima Margarite Duras zasnovani su neki od najpoznatijih europskih filmova prošlog stoljeća: Moderato Cantabile, Hirošima, ljubavi moja, Ljubavnik… Pokazati, čak samo naznačiti ono što se ne može reći.
A u filmu Indijska pjesma koji je režirala sama Marguerite Duras gotovo cijeli film „ispričan“ je raznim glasovima iz off-a, pa je narator potpuno odsutan. Je li to čudo jezika i komunikacije spisateljici postalo jasno davno, u mladosti, u doba kada je živjela izvan svoje domovine, kada je u svom ljubavnom zanosu pokušala reći ono što će postati riječi slutnje, naznake i nijemosti u njezinim proznim djelima? Je li to priča o tuđini i jeziku koji mora ostati u onome koji govori, jer se ono što je najdublje naše, poput ljubavi, poput umjetnosti, poput nagomilane patnje, zauvijek u neiskazivom? Je li to njihova zajednička bit? Prava priča o M. D., pomalo zaboravljenoj, kao što se prošle ljubavi gotovo sasvim zaborave, rijetko u sjećanje prizovu.
Jedna mi je moja dobro obrazovana prijateljica nešto počela govoriti o Aleksandrijskom kvartetu, a kada ja, dvadesetogodišnjak, rekoh da tu knjigu nisam čitao, ona tako reče „Nisi!?“ da ja knjigu odmah sutra posudih iz lokalne biblioteke i nisam iz kuće izlazio dok nisam savladao tu tadašnju „obaveznu lektiru“ pismena svijeta. Netko mi je jednom rekao da je Durrell navodno dolazio u Sarajevo u jednu kuću koja se vidjela s prozora stana mojih roditelja, baš preko puta mog sobička, pa sam se, tada još uvijek pun iluzija o značaju i snazi pisane riječi, čudio kako to da nisam osjetio prisustvo velikog pisca. Poslije sam saznao da je u svoje doba Durrell bio možda najpopularniji engleski pisac, i danas ga njegovi zemljaci čitaju, saznao i da je rano počeo pisati, bio diplomat, mnogo putovao, ženio se četiri puta, a i napisao pjesmu o Sarajevu, pomalo mi se ponekad činilo da je moj poznanik, takoreći komšija, još jedan od onih koje više ne viđam
Jedno jutro već gotovo slijepi knjižničar ustvrdi da je nestala jedna od rijetkih knjiga, Aristotelov rukopis pronađen u Siriji, a za koji se odavno vjerovalo da je uništen, mnogi čak nisu vjerovali da je ikada postojao. Knjižničar se odmah obratio jednom od prisutnih, čuvenom detektivu Sherlocku Holmesu. Nakon zagonetnog nestanka nekoliko drugih srednjovjekovnih knjiga, od kojih je svaka bila upisana pod imenom svoga prepisivača, a o kojima je jedino znao stručnjak za taj period, gospodin Eco, svi koji su bili upleteni u ovo istraživanje shvatiše da bi njen sadržaj mogao nauditi cjelini Aristotelova opusa, a i shvaćanju pojma tragedije i samog života kao tragičnog događaja, pa je odlučeno da se Aristotelova knjiga „spali“, odnosno stavi u rubriku trajno nestalih knjiga, kao da je knjigu odnio neki nemarni čitatelj, možda baš onaj gospodin Eco, a cijeli slučaj je uknjižen pod šifrom Ime ruže.
Što je bilo i što još bilo nije već je u dobu sadašnjem zapisano, i u pjesništvu se dogodilo, opjevano, a nikada potpuno kazano samo u samotnoj šetnji, niz ulicu, u ljepoti šaputano.
U njemu, dok opet ide niz ulicu u svom u sakou od tvida, odjeknu stih Ivana od Križa, a onda se riječ preobrazi i postade potpuno njegova, Eliotova samotna šetnja bez cilja u ritmu sutona u kojem ga sustiže pjesma još nenapisana, a tako njegova, sve jasnija, sve prisutnija, sve nježnija, kroz srce i um u stih prelomljena, u melodiju njegovih riječi salivena.
Otkud sad ovaj? Bio je najčitaniji pisac bivše Jugoslavije, koga više nitko ne spominje, a nitko ga ni za života nije hvalio. Bio je, odmah da kažem, „naš čovjek“: Frederik Ešton je pseudonim crnogorskog novinara Mitra Miloševića (1924.-1995.). Pisao je pod svojim imenom i nekoliko pseudonima, pisao romane o partizanima i špijunima, a najuspješniji su mu bili kriminalistički romani, prodani u milionima primjeraka. Glavni junak tih „laganih štiva“ je bio Lun, “kralj ponoći”. Takvi romani su izlazili u izdanju edicije roto biblioteke X 100 (Dnevnik, Novi Sad). Izdavači su shvatili da im je mnogo jednostavnije naručivati tekstove od maštovitih novinara nego plaćati prijevode djela iz pera tada slavnih pisaca, poput Johna Dicsona Kerra ili Edgara Wallacea, pa su se počeli pojavljivati mnogi pisci koji su sa svojim engleskim i američkim pseudonimima postojali zapravo samo na tlu tadašnje Jugoslavije i bili veliki pisci na kioscima lokalnih trafika.
Njihove literarne parafraze slavnih uzora mnogima su postali mjera književnosti (čega je bilo i u našoj „ozbiljnoj književnosti“, koja je uglavnom bila eho „svjetske“), a one pametnije naučiše navici čitanja. U to doba mnogi „ozbiljni čitatelji“ nisu ni najmanje cijenili „kriminalističke romane“, automatski su ih svrstavali u „šund“, vjerojatno prije svega zato što su njihove teme smatrali trivijalnim, jer one nisu dolazile iz registra „kulturne rubrike“, nego „crne kronike“, s kojom fini svijet nema ništa zajedničko. A pritom bi nekako smetnuli s uma priče Edgara Alana Poea ili Zločin i kaznu Dostojevskog. Ja pak od Eštona dođoh brzo do Georgesa Simenona, do njegovih izgrađenih junaka, posebno inspektora Maigreta, do piščevog jasnog stila i inteligentnih zapleta, a potom i do Grahama Greenea, prvog pisca koji je „trilere“ učinio velikom literaturom. Napetom, elegantno pisanom i duhovitom istodobno. Njegovi pijanci igraju šah, slučajni špijun slika usisivač za prašinu i podmeće to kao slike raketne rampe na Kubi, nespretni pisac jeftinih romana postaje nehotice heroj, veliki idol djeteta se pokaže kukavicom, a u svim tim napetim, a tako ljudskim pričama nađoh i dosta katoličke filozofije, koja je na mene ostavila trajan utjecaj. Baš u takvim štivima brzo uočih kako se u spisateljskoj vještini u stilskom, dramaturškom i misaonom pogledu lako može razlikovati loš od dobrog pisca, zabavljač od autora. I još nešto, meni jednako važno: „šund-romani“, a još više oni dobro pisani za mene osobno bijahu prvi znak da i knjiga može biti samo „potrošna roba“, ali i zabavnija od Pionirske doline i Luna parka zajedno.
Doba Knjiga zamijenilo je doba blještavog spektakla
Nije bilo ni jedne obrazovane osobe koja nije spominjala basnu o lisici i grožđu, cvrčku i mravu, dječaku koji je vikao “Evo vuka!”, lisici i gavranu, trski i hrastu… Ljudi su često neku od ovih basni u važnim trenucima navodili, ukazivali na njenu poruku, ukazivali na njenu poduku, svaka bila korištena u odgojne svrhe, služila kao razboriti, a lijepo formulirani savjeti. Spomenuh ovdje samo neke od Ezopovih basni. Ima ih još, okupljene su u zbirci, mnogo puta objavljivanoj, ali nema Ezopovih sačuvanih rukopisa. Možda su postojali. Mnogi su ga u povijesti spominjali, ali ni o njemu se s pouzdanjem, osim da je bio rob i onda postao grčki podanik, ne može mnogo toga reći, ni odakle je, ni kakav je bio, ni što se s njim na koncu dogodilo. Ali, to ipak nije presudno, gotovo ni važno za same basne. Nije čak toliko važno ni tko im je autor, čak ni je li jedan ili ih je bilo nekoliko. Najvažnije je da su ove basne sačuvane, da su nastale i još postoje. Kao da su prvobitne pjesme, priče, a evo i basne, izbijale iz same ljudske prirode, iz želje da budu rečene, iz potrebe da budu u pjesmu ili priču oblikovane, kao da su nastale iz potrebe ljudskog bića da sebe i svoje iskustvo sačuva u mediju jezika, u jeziku stvori svoj vlastiti svijet, ostvari svoje i sebe sama. A pošto su iskazivale svima blisko, zajedničko, opće, brzo su ove pjesme i priče bile usvojene i sačuvane. U njima je ljudska priroda samu sebe iskazala. Takvo je dobro umjetničko djelo bilo od početka, a takvo je i danas. To je jedna od poduka o književnosti.
Flaubert je i danas poznat i priznat pisac. Rado ga čitaju oni koji još uvijek čitaju, mudre glave izučavaju, stariji mlađima preporučuju. Pisac čija je prva knjiga bila Događaj. Poradi stila odmah shvaćena kao veliko djelo, poradi sadržaja kao neprimjereno štivo, pravi skandal. Tužili ga revnosni čuvari morala zbog opscenosti, on jedva kazni izmakao, ali postao slavan (Kada su to saznali, i neki moji drugari pisci poželješe da budu meta „nepravednih optužbi“, jedan čak i zatvor htio riskirati, ali ih povijest književnosti ipak ne upamti). Njegova Madame Bovary nije bila toliko skandalozna, koliko intrigantna priča. Emma Bovary je mnogo čitala jeftine ljubavne romane i žudjela za avanturom, baš kao što je don Quijote čitao one o vitezovima i iz svog doma otišao svojim putem u potrazi za boljim svijetom. Oboje su, svako na svoj način, htjeli u životu provjeriti istinitost štiva koja su ih zanosila, naći stvarnost o kojoj su sanjali. Slična priči Emme Bovary je priča Tolstojeve Ane Karenjine, a ima te beznadne potreba za ljubavlju, priče o emocionalnoj nezrelosti i projekciji vlastitih fantazija glavne junakinje i u filmu Ryanova kći Davida Leana. Svaka od ovih junakinja je nezadovoljna, svaka smatra svog muža dosadnim, svaka očekuje više od života. Priče o neostvarenim snovima. Emmu muči njena vlastita praznina i dosada, tuga i neispunjena želja, a kao i sve sklone maštanju o ljepšem i zanimljivijem svijetu najviše je muči dosadni život provincije i onih s kojima taj život dijeli. Ali, Flaubertova priča je ipak samo naizgled priča o jednoj „običnoj osobi“ i tek dijelom „ljubavna“ priča, jer je taj roman i kazivanje o piščevom stajalištu, njegovo suočenje sa modernim dobom i njegovo napuštanje romantizma. Zato je i mogao reći da je on sam gospođa Bovary.
Flaubert je u svojoj priči postigao još nešto, gotovo nevjerojatno: napisao je zanimljivu priču, a ipak je kao osnovna kvaliteta njegova djela gotovo odmah uočen njegov briljantni stil. Ovog pisca smatraju s pravom najvećim stilistom francuskog jezika. Njegovi tekstovi su stilsko čudo. Lekcija iz jezika. Iz stila. Pisanja. Jezička virtuoznost i najveća moguća preciznost istodobno. I danas uzor mnogim piscima, jer je ovaj pisac uvijek tražio i nalazio le mot just. A uzor je drugim piscima i zato što je odbacio osobno Ja i nastojao stvoriti „objektivnu književnost“, djelo koje će stajati samo po sebi „kao što zemlja stoji“. Ne znam hoće li se na njega uskoro okomiti oni koji brinu o „pravima žena“, pa zagalamiti da njegovo najslavnije djelo nije otkriće ženske senzibilnosti, nego muško stajalište, zašto je morao ženu izvrgnuti ruglu, ako mu se to uzme za zlo gotovo je sa pohvalama njegovom stilu. Iako je, zar ne, rekao da je on sam glavna junakinja tog romana, premda je dodao i da njegova junakinja postoji u mnogim francuskim selima. A vjerujem i na drugim mjestima.
Flaubert nije pisao mnogo, od onoga što bi napisao malo toga objavio, a pošto je bio imućan, nije ni morao pisati i objavljivati više. Njegova bibliografija nabraja dvanaest knjiga. U njegovo doba kvalitetne knjige su izazivale opću pozornost, bile cijenjene, godinama, u mnogim naraštajima čitane. Danas i najbolji pisci „proizvode“ knjige, koje traju tek jednu sezonu, onda publika traži novu, drugu. Doba vrijednosti naslijedi doba senzacija, zabave i potrošnje. Doba Knjiga, evo, zamijeni doba blještavog spektakla. Doba „vječnih vrijednosti“ povuklo se u današnjem svijetu pred efemernošću konzumentskog doba. Koje će vjerojatno biti brzo zaboravljeno, što je po svoj prilici njegova prava i jedina vrijednost.
Flaubert, poslije, u mom razredu
Bio nam je ovaj veliki pisac također u lektiri, nastavnici su ga preporučivali, poneki od učenika i pročitao, uvijek onaj kome je do književnosti. Tako je bilo: oni skloni „humanističkim znanostima“ čitali. Oni drugi nisu. Sejo, rođeni znanstvenik, nikada nije napisao dobar pismeni iz književnosti. Kada bi se potrudio, napisao najbolje što može, dobio bi jedva prolaznu. Jednom rekao nastavnici da je trebao dobiti bolju ocjenu, zašto njegov sastav o jeseni nije bolje ocijenila, on je prepisao opis iz Flaubertovog Novembra, ne može se to napisati bolje, a ona mu dala jedva prolaznu, nije njemu, nego velikom piscu, na što se nastavnica zacrveni, „A je li?!“, malo se zbuni, no brzi dohvati školski Dnevnik, strašni registar svih učenika, dokaz njene moći i pameti, i onda Sejo dobi nižu ocjenu iz književnosti, a i negativnu iz vladanja. Uništi ga veliki pisac. Poslije su se Seji desile i gore stvari, ali neću opet o ratu.
Djelo nepoznatog autora, pa Gilgameša, junaka priče možemo označiti kao tvorca priče, kao što je Šeherezada stvorila 1001 noć. Povjesničari smatraju ovaj ep prvom knjigom, čiji najstariji dijelovi potiču već iz XVIII. stoljeću pr.n.e. Prvom sačuvanom knjigom, koja je vjerojatno prijepis nečega što je još ranije zapisano, a nestalo. Danas se jedini primjerak ove knjige čuva u Britanskom muzeju u Londonu.
Priča o Gilgamešu je kazivanje o božanskom biću, gospodaru zemlje, koji je sve vidio, upoznao svakog, sve razumio, pa iznio na svjetlo tajne i skrivene stvari, bila mu jasna mudrost, kao ponor duboka, svjedoči o važnim događajima, onim prije potopa i o svojim mučnim putovanjima, a sve uklesao u tvrdi kamen i kazivao sve dok ga smrt nije u snu dograbila. Tako nastaje književnost: kao zapis o mudrom i važnom. Šteta što to neki pisci iznevjere, možda samo zato što ne umiju pisati bolje.
Svaki od spomenutih drevnih zapisa je nastao naknadno, a svaki je o događaju koji se dogodio i sačuvan u usmenoj predaji, iz nje „prepisan“, u tekstu transformiran i sada postoji kao događaj u tekstu i događaj teksta. Iz takvih zapisa izlazi naša mitologija, povijest i umjetnost, naša svijest o vlastitom i imaginacija o mogućem, što znači da sva naša duhovnost izvire iz neupamćenog događaja i nepostojećeg temelja, a iz njih je ipak nastala i sada ponovo stvorena.
U prvim tekstovima nalazimo priče o stvaranju i stradanju, o potopu i udesu čovjeka, potom o stvaranju nakon udesa, o borbi i putovanju, o značajnim događajima i traženju neznanog. A već u ovom, prvom, junak priče Gilgameš traži tajnu vječnog života i na kraju svojeg puta kaže da život koji traži nikada neće naći. Tako je prvi veliki putnik krenuo i završio kao što će, prilika je, i posljednji.
Piše: Predrag Finci
Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti
Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.
Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.
Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu.
Izvor: XXZ Magazin
O književnosti i piscima: doba spektakla napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →