Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti
Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.
Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.
Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu. Evo tih pisaca i knjiga, abecednim redom:
Alisa
Ona me povela u zemlju čudesa. Što je Alisa dalje svojom stazom išla, sve je u njenom putovanju bilo ljepše, zanimljivije, neobičnije, od čudesnog cvijeća i nasmijanog mačka do ludog šeširdžije i zeca koji stalno žuri i stalno kasni, sve dok se nije sukobila sa drugim likovima, sa uvrijeđenom kraljicom i njenom armijom od karata, pa je njena avantura postala po nju životno opasna. Jedva shvatih, zanesen, da je u pitanju priča, a ne sam život, možda baš zato što me je priča odvela u drugu stvarnost, u stvarnost priče, u privid stvarnosti i stvarnost privida, a bila i čarobna i opasna, baš kao i sam život. Toliko me to zanijelo da evo i u mom katalogu navodim ime junakinje priče, kao da je to njena osobna priča. Tek kasnije, kada odrastoh, saznah da je priča imala pisca, matematičara, logičara, svećenika i fotografa, koji je pisao pod pseudonimom Lewis Carroll, maštovitog, nadarenog umjetnika, koji je u svojoj naglašenoj sklonosti djeci ipak bio i moralno problematičan, pa ga ni sada ne spominjem rado. Ali mi je Alisina priča i danas ista, čudesno zrcalo snolikog života.
Kažu da je pred kraj života izlazio na balkon, u pidžami, zurio u noć i samo ponavljao: „To je strašno. Užasno je“. Dugo nisam znao je li to jedna od izmišljenih čaršijskih priča, nisam, jer je o Andriću previše takvih priča, ali sam slutio da je to možda ipak govorio zato što je osjetio da će se poslije smrti naći u prokletoj avliji. Andrića spominjem iz nekoliko razloga. Bio je najveći majstor jezika koji se onomad zvao srpsko-hrvatskim, napisao mnogo dobrih, lijepih stranica, a njegova Prokleta avlija spada u sam vrh europske literature. Jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost iz moje domovine, jedan od rijetkih pisaca za koga su izvan moje domovine znali. Dugo je spadao u obaveznu školsku lektiru, naši „kulturni pregaoci“ s ponosom isticali da je Andrić postao svjetski pisac, bez dvojbe smatran nespornom vrijednošću. Tek nakon smrti u potpunosti postade „kontroverzni pisac“, kao da je u pitanju neka kasno otkrivena perverzna kreatura. Dovodi se u pitanje autorov moralni lik, a osporavaju i njegovi uvidi u historiju, što je gotovo uvijek slučaj sa djelima koja se bave prošlim vremenima. O Andriću se često, prečesto danas govore isključivo iz političkih razloga, odnosno tumače njegova djela kao da su u pitanju tekstovi kakvog političkog aktivista, a ne pisca. Jedni dokazuju da ja Andrić ovakav, jer je dokazivao to i to, drugi da je tvrdio baš suprotno. Pritom najčešće kao primjer navode njegovu (slabiju) priču Pismo iz 1920, priču koju ni sam pisac nije ubrajao u svoja bolja djela, citiraju riječi junaka ove priče dr. Levenfelda, kao da je u pitanju stvarna ličnost, a ne tek jedan od likova u Andrićevom opširnom opusu. Ovi tumači, naravno, ne mogu pozivati „na odgovornost“, a ni za svjedoka doktora Levenfelda, pa napadaju (ili brane, zavisno od osobnog političkog, a još češće nacionalnog opredjeljenja i stajališta, što je u krajevima bivše Jugoslavije često jedno te isto) autora djela, njegovog tvorca. A u tim i takvim pogledima na djelo kritičkog sljepila nikada ne manjka.
Političko čitanje književnog djela je svakako moguće i legitimno čitanje djela, ali nikako nije dokaz o njegovoj estetskoj vrijednosti ili beznačajnosti, a kada je jedino čitanje postaje potvrda ozbiljne društvene, posebno duhovne krize i simptom političkog radikalnog populizma. Nesporno treba imati na umu ksenofobiju, rasizam ili kolonijalnu aroganciju pisca, gdje god takvo što u djelu možemo opaziti, što ne govori samo o autoru tog djela nego i o onome što je smatrano u nekom dobu i sredini normalnim i dopustivim, ali iako takvo što možemo otkriti u djelima tako velikih pisaca kakvi su F. M. Dostojevski, J. Austen, J. Conrad, J-L. Céline ili E. Pound, to nipošto nisu presudna svojstva njihovih djela. O Andriću i njegovom djelu bi sada kompetentno mogli samo oni koji ne pripadaju militantnim nacionalnim skupinama u zemljama bivše Jugoslavije, jer ove skupine toliko politiziraju njegove tekstove da ništa drugo u njima i ne čitaju, samo neke političke poruke, koje su više odraz političkih stajališta ovakvih „interpretatora“ nego piščevi nazori. Balkanske suvremene interpretacije su u velikom broju slučajeva bile dokaz nacionalističkih stajališta samih interpretatora, njihova vlastita slika, slika njihovih zastrašujućih demona i zrcalo vladajuće ideologije. Zato bi Andrićevo djelo trebalo spašavati od politiziranih pohvala i pokuda njegovu djelu, ne čitati njegovo djelo ni kao dokaz „historijskih prava“, ni kao „vrijeđanje nacije“. Andrićevo djelo bi trebalo biti izbavljeno iz svih varijanti „proklete avlije“. Vratiti pisca tamo gdje mu je mjesto – književnosti. Vratiti Andrića Andriću, spasiti, izbaviti, osloboditi njegov duh iz svijeta strašnih utvara. Sada znam da ona priča o tome da je Andrić pod kraj života buljio u tamu i govorio „To je strašno“ nije izmišljena. Potvrdili su je istraživači njegova djela i oni koji su pisci u njegovim zadnjim danima bili u blizini. U sklopu događanja poslije Andrićeve smrti, nažalost, ova priča postade na još jedan način istinitom. A on postade pisac koga oteše njegovom pisanju.
Slavljen i proklinjan, podanik raznih strasti
Andrzejewski, Jerzy
U Vratima raja, u tom jedinstvenom kratkom romanu, napisanom u ritmu koraka, a sastavljenom od samo dvije rečenice (druga je: I išli su cijelu noć) djeca odlaze u križarsku bojnu. U drugom romanu, u nas zajedno s prvim objavljenom, a pod naslovom Ide skačući po gorama veliki slikar, stari starac, božanstveni jarac, po svoj prilici (neimenovani) Picasso, otvara izložbu, a u tom otvaranju pokazuje se cijeli život, i njegov i onih koje je uništio, i onih koji ga okružuju, život svih vrsta i nijansi hipokrizije koja ispunjava i izložbeni prostor i svu kulturu. Najpoznatiji roman Jerzya Andzejewskog je svakako Pepeo i dijamanti. Priča o nestajanju jednog vremena i nastajanju novog, neželjenog.
Kažu da je pisac bio nadut, moralno kolebljiv, o i u politici mijenjao stajališta, ali toga nema u njegovim djelima, u kojima dominira duh katoličanstva, a u romanu Pepeo i dijamanti može se nazrijeti piščev kasnije naglašeni otpor komunističkoj vlasti. Kako je ponekad tiho prolazila književnost koja je bila neprijateljski ili barem kritički nastrojena prema ideji komunizma i vladajuće politike totalitarizma. Sloboda je mogla biti u osobi, a i u knjigama koje je relativno malo ljudi čitalo. Jedino mi nije jasno kako je odobren i čak slavljen i istoimeni film. Ili ta vlast nije bila tako okrutna kako se za nju tvrdilo, ili njeni izvršioci nisu bili revnosni i mudri, kao što su mislili da jesu, ili je apatija savladala i cenzore i publiku, baš kao i rezignirane junake ovog romana. Sigurno je da je to bila priča o kraju jednog vremena. Danas znamo da se ta priča kasnije i u životu dogodila.
Babelj, Isak
Ratovi su imali heroje, tragične junake, žrtve, tužne sudbine. Babeljova Crvena konjica je skup priča u kojima postoji samo jedna istina ratovanja: okrutnost. Zato je maršal Budžoni htio strijeljati pisca ovog djela. Bilo je to vrijeme kada mnoge knjige nisu bile objavljivane, nije ih puštala u javnost stroga komunistička cenzura druga Staljina. Mnoge su bile tiskane ilegalno, čitane u tajnosti. Usprkos svim životnim opasnostima (naglašavam: životnim) gotovo svaki nadareni pisac je učinio svoje, probio se kroz prijetnje i zlostavljanja, svojim darom nadživio svoje progonitelje i ubojice. I Babelj je rekao mnogo toga, nitko prije njega na takav način, a ipak je za sebe ustvrdio da je pisac novog žanra: nenapisanog, nerečenog. Nije smio sve reći. Slutio je što mu se sprema. Kada je bez ikakvog razloga uhapšen, policijski istražitelji su ga natjerali da sam izmisli optužnicu protiv sebe. Onda ga ubili. Bez suđenja, jer ga sami nisu imali za što optužiti.
Došlo mi jedan dan, prošle jeseni, da posjetim čiču Goriota u njegovom hotelu, htio mu iskazati poštovanje, reći da njegova priča ne stari, nedavno sam je ponovo čitao, i dalje je dobra kao što je bila kada je nastala, čak je u jednom slavnom filmu o mafijaškom kumu korištena rečenica iz njegove priče o tome da će jedan lik drugom „dati ponudu koju neće moći odbiti“, ali mi nitko više nije znao reći je li taj hotel još otvoren, a ako i jest u kojoj je ulici, možda više nije u istoj, a ni u Parizu. „Vremena su se promijenila, nije nikome do toga, sada su vam drugi stanovnici u drugim smještajima, samo to vama nekako još ne ide u glavu, i moj dedo je takav“, kaže mi pomalo nabusito jedan mladić dok bulji u svoj „pametni telefon“, traži na internetu osnovne podatke, pita se tko je taj Balzac koga spominjem, mora da je i on neki stariji.
Balzacov honorar
Pisci o kojima često i rado govorim bili su često ugledni, ponekad slavni, rijetko bogati. Nisu ni izdavači mislili da im uvijek treba platiti, danas im to više ni na pamet ne pada. Evo jedne ilustracije: Balzac je poslao svoj prvi rukopis, urednik ga odmah pročitao, bio oduševljen. Odlučio mu platiti 5.000 franaka. Onda vidio da pisac živi u siromaškom kraju, pa veli, bit će mu dovoljno 3.000. Kada je došao pred piščevu kuću i podvornik mu rekao da pisac živi na zadnjem katu, urednik smanji honorar na 1.000. Pozvoni, uđe u stan, u stanu nigdje ništa, i on će Balzacu: „Htio bih objaviti vaš rukopis i mogu vam platiti 300 franaka“. Ovo je nekima smiješno, ali većini pisaca ni danas nije.
Sve je bio: veliki pjesnik, pronicljivi mislilac, sjajan kritičar, podanik raznih strasti. Slavljen i proklinjan. Bio je kritičar novog senzibiliteta, odličan prevoditelj Poea, s kojim je osjećao duhovnu srodnost, pjesnik onda kada je to bilo značajno biti. Njegova poezija je šokirala i oduševljavala. U književnost je uveo teme urbane sredine, obogatio poeziju novim načinom pisanja, kao kritičar afirmirao mnoge velike slikare. I još mnogo toga je uradio. A on se zaljubljivao u pariške dame, kurtizane i prostitutke, svaki čas mijenjao mjesto boravka, često se zaduživao, opijao i drogirao, bio je lijen i tek povremeno radin. Često sam ga čitao, citirao, neke njegove pjesme znao napamet, ali tek sada, u mojim poznim godinama, primjetnih da je imao 46 godina kada je umro, „Bože, što je bio mlad“.
A za mene zauvijek ostao ono što je bio: veliki pjesnik. Pa pomislim, kada bi poeta jedan dan izmakao starom kapetanu, vjerujem da bi veselo niz poljanu, skrenuo u bočnu ulicu, prema bistrou, prošao i ulicu po njemu nazvanu pa opet prema vinu hašišu spleenu bludu pjesništvu opet u svom paklu uz dodatak buke sirena zagađenje neona i pametnih telefona.
Beauvoir, Simone de
Često su je spominjali kao dugogodišnju partnericu Jeana Paula Sartrea, za koga se nikada nije udala. Time su nanosili nepravdu i njenom književnom djelu, i njoj kao osobi. A ona je zapravo možda najistaknutiji „ženski glas“ u književnosti XX. stoljeća. Drugi spol je i danas utjecajna knjiga. Oko imena Simone de Beauvoir okuplja se sve što je bilo značajno u duhovnom životu jedne epohe, od razvoja filozofije egzistencije preko otpora kolonijalizmu i ratu do borbe za ženska prava. Danas je ubrajaju u najznačajnije teoretičare feminističkog pokreta i s uvažavanjem studiraju njen opus. Možda i više nego Sartreov.
Piše: Predrag Finci
Izvor: XXZ Magazin
O književnosti i piscima: Zemlja čudesa napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →