I

U bolničkom dvorištu nalazi se omanja kuća zarasla u čitavu šumu čičaka, koprive i divlje konoplje. Krov joj je zahrđao, dimnjak se napola srušio, stepenice na ulazu istrulile i zarasle u travu, a od maltera su ostali samo tragovi. Prednjom stranom kućica je bila okrenuta prema bolnici, a zadnjom je gledala u polje, od koga ju je dijelila siva bolnička ograda s ekserima. Ti ekseri, okrenuti uvis, i ograda, pa i sama kućica, imaju onaj osobit turoban i prokletnički izgled kakav kod nas imaju samo bolničke i tamničke zgrade.

Ako se ne bojite da ćete se ozariti o koprive, hajdemo onda uskom stazom koja vodi kućici pa da vidimo šta se u njoj zbiva. Otvorivši prva vrata, ulazimo u predsoblje. Ovdje su pored zidova i peći nabacana čitava brda bolničkih prnja. Strunjače, stari poderani ogrtači, pantalone, košulje sa plavim prugama i poderana i neupotrebljiva obuća – sve te prnje, nabacane u gomile, izgužvane i spletene, truhnu i šire zagušljiv smrad.

Na tim prnjama, uvijek sa lulom u ustima, leži čuvar Nikita, stari isluženi vojnik s olinjalim širitima. On ima grubo i ispijeno lice, spuštene obrve, koje mu daju izgled stepskog ovčarskog psa, i crveni nos; srednjeg je rasta, naoko suhonjav i košutnjav, ali njegova pojava proizvodi utisak, i ima ogromne pesnice. Spada u red onih prostodušnih, pozitivnih, poslušnih i zatucanih ljudi koji najviše na svijetu vole red i zato su uvjereni da treba tući. I on tuče po glavi, po grudima, po leđima i po čemu stigne, i uvjeren je da ovdje bez toga ne bi bilo reda.

Dalje se ulazi u veliku, prostranu sobu koja zauzima čitavu kućicu, ako izuzmemo predsoblje. Ovdje su zidovi premazani sivoplavom bojom, tavanica je pokrivena čađu kao u krovinjari bez dimnjaka – vidi se da ovdje zimi dime peći i da ima ugljen-monoksida. Prozori su iznutra unakaženi željeznim rešetkama. Pod je prljav i hrapav. Sve zaudara na kiseo kupus, na čađ od lampe, na stjenice i amonijak, i taj smrad u prvom trenutku čini na vas utisak kao da ulazite u zvjerinjak.

Duž sobe su poredani kreveti, prišarafljeni za pod. Na njima sjede i leže ljudi u plavim bolničkim ogrtačima i, kao u staro vrijeme, s kalpacima na glavi. To su – umobolnici.

U sobi ih je bilo petero. Samo jedan je bio plemićkog porijekla, a ostali su bili srednjeg staleža. Prvi do vrata, visok, mršav građanin, sa riđim, glatkim brkovima i uplakanim očima, sjedi podnimivši se i stalno gleda u jednu tačku. I dan i noć on tuguje, klima glavom, uzdiše i gorko se smiješi. On rijetko učestvuje u razgovorima i na pitanja obično uopće ne odgovara. Jede i pije potpuno mehanički, onako, kad mu donesu da jede. Sudeći po njegovom teškom i oštrom kašlju, mršavosti i rumenilu na obrazima, kod njega je začetak tuberkuloze.

Do njega je sitan, živahan i vrlo pokretan starac šiljate bradice i crne, kao kod crnca, kovrđave kose. Danju on šeta po sobi od prozora do prozora, ili sjedi na svom krevetu po turski, savijenih nogu, i neumorno, kao zimovka, fućka ili tiho pjeva i smijulji se. Svoju dječiju veselost i živahnost on ispoljava i noću kad ustaje da se pomoli Bogu, to jest da se lupa šakama u grudi i čačka prstom po vratima. To je Jevrejin Mojsejka, luđak koji je pomjerio pameću još prije dvadesetak godina, kad mu je izgorjela kaparska radionica.

Od svih žitelja paviljona br. 6 samo je njemu dozvoljeno da izlazi iz kuće, pa čak i iz bolničkog dvorišta na ulicu. Tu privilegiju on uživa već odavno, vjerovatno kao bolnički starosjedilac i kao miran i neopasan luđak, gradska budala, koju su već davno navikli da vide na ulicama u krugu djece i pasa. U bolničkom ogrtaču, sa luđačkom kapom na glavi i u papučama, ponekad i bos, pa čak i bez pantalona, on hoda ulicama zaustavljajući se pred kapijama i dućanima proseći milostinju. Negdje mu dadu kvasa, negdje hljeba, a negdje opet kopejku, tako da se on obično vraća sit i s parama u džepu. Ali sve što on donese Nikita oduzima. I to on čini grubo, srdito, izvraćajući mu džepove i kunući se Bogom da nikad više Čifuta neće pustiti na ulicu i da je nered za njega najgora stvar na svijetu.

Mojsejka voli da učini uslugu. On daje drugovima vodu, pokriva ih kada spavaju, svakom obećaje da će mu s ulice donijeti kopejku i sašili novu kapu; on kašikom hrani paralitičara, svoga susjeda s lijeve strane. To on ne čini iz nekog sažaljenja ili humanizma, nego podražava i nehotice se potčinjava Gromovu, svom susjedu s desne strane.

Ivan Dmitrič Gromov, je čovjek od svojih trideset tri godine, plemićkog porijekla, bivši sudski izvršitelj i gubernijski sekretar, koji pati od manije gonjenja. On ili leži sklupčan na postelji ili pak hoda po sobi tamo-amo kao radi okrepe, ali vrlo rijetko sjedi. On je uvijek uzbuđen, uznemiren i u nekom napregnutom i neodređenom očekivanju. Dovoljno je da nešto samo malo sušne u predsoblju ili da neko vikne u dvorištu, pa da on podigne glavu i počne da osluškuje: da možda po njega ne dolaze? Možda baš njega traže? I u tom trenutku na njegovom licu se pojavljuje krajnja uznemirenost i gađenje.

Meni se sviđa njegovo široko lice, krupnih jagodica, uvijek blijedo i potišteno, koje kao ogledalo odražava njegovu dušu, izmučenu borbom i dugotrajnim strahovanjem. Njegove grimase su čudne i nenormalne, ali nježne crte njegovog lica, ti tragovi dubokog i iskrenog bola, djeluju razumno i inteligentno, a u očima mu tinja topao i plemenit sjaj. Sviđa mi se on, onako učtiv, uslužan i neobično delikatan u ponašanju prema svima, izuzimajući Nikitu. Kad nekome padne dugme ili kašika, on brzo, skoči sa postelje i podigne. Svako jutro svojim drugovima zaželi dobro jutro, a pred spavanje zaželi im lahku noć.

Osim stalno napregnutog stanja i kreveljenja, njegovo ludilo se ispoljava i u ovome. Ponekad uveče on se ogrne svojim ogrtačem i, tresući se čitavim tijelom i cvokočući zubima, počinje brzo da hoda tamo-amo po sobi između kreveta, i izgleda kao da ima jaku groznicu. Sudeći po tome kako se iznenada zaustavlja i gleda u drugove, vidi se da bi želio da kaže nešto vrlo važno, ali očevidno, zaključujući da ga neće slušati a ni shvatiti, on nestrpljivo vrti glavom i nastavlja da korača. Ali uskoro želja da govori pobjeđuje sve njegove razloge, i on popušta sam sebi, i počinje da govori vatreno i strasno. Govor mu je zbrkan, grozničav, nešto kao bunilo, u zaletima i ne uvijek razumljiv, ali se zato u njemu osjeća, i u riječima i u glasu, nešto izvanredno lijepo. Po njegovim riječima vi ćete u njemu odmah poznati luđaka i čovjeka. Teško je opisati njegov luđački govor. On govori o ljudskoj podlosti, o nasilju nad pravdom, o prekrsnom životu koji će jednom zavladati na svijetu, govori o rešetkama na prozorima koje ga stalno podsjećaju na glupost i svirepost nasilnika. Sve to zvuči kao haotičan i neharmoničan potpuri starih, ali još nedopjevanih pjesama.

II

Prije nekih dvanaest-petnaest godina živio je u vlastitoj kući u gradu, u glavnoj ulici, činovnik Gromov, čovjek solidan i imućan. Imao je dva sina: Sergija i Ivana. Već kao student četvrte godine Sergije je dobio galopirajuću tuberkulozu i umro. Njegova smrt kao da je bila početak čitavog niza nesreća koje su najednom zaredale u porodici Gromovih. Nedjelju dana poslije sahrane Sergija otac-starac predan je sudu pod optužbom da je izvršio neke falsifikate i pronevjeru, i uskoro je od tifusa umro u tamničkoj bolnici. Kuća i sva pokretna imovina bili su prodani na licitaciji, a Ivan Dmitrič je zajedno sa svojom majkom ostao bez ikakvih sredstava za život.

Ranije, dok mu je otac bio živ, Ivan Dmitrič je, živeći u Peterburgu, gdje je studirao na univerzitetu, primao po šezdeset-sedamdeset rabalja mjesečno, i ni pojma nije imao o nekoj oskudici, a sada je morao iz osnova promijeniti svoj način života. Od jutra do mraka je morao budzašto davati časove i baviti se prepisivanjem, pa ipak je bio prisiljen gladovati, jer je svu svoju zaradu slao materi da bi se nakako prehranila. Takav život Ivan Dmitrič nije mogao dugo izdržati – klonuo je duhom i malaksao, pa je napustio univerzitet i vratio se kući. Tu, u toj varošici, po protekciji, bio je primljen za nastavnika sreskog učilišta, ali se nije slagao s kolegama niti se on dopao učenicima, pa je ubrzo napustio tu dužnost. Uskoro mu je umrla majka. Oko šest mjeseci je bio bez posla, i jeo je samo hljeb i pio vodu. A onda je počeo da radi kao sudski izvršitelj. Tu dužnost je vršio sve dok ga nisu otpustili zbog bolesti.

On nikada nije imao izgled zdravog čovjeka, pa čak ni u mlade studentske dane. Uvijek je bio blijed, mršav i sklon nazebu, malo je jeo i slabo spavao. Od jedne jedine čašice votke vrtjelo mu se u glavi i dobijao je histerični napad. Uvijek ga je vuklo u društvo ljudi, ali pošto je bio razdražljiv i nepovjerljiv, on ni s kim nije imao bliskih veza, pa nije imao ni prijatelja. O stanovnicima svoga grada uvijek je govorio s prezirom, govorio da mu je odurna i odvratna njihova krajnja nekulturnost i njihov dremljivi, životinjski način života. Govorio je iz tenora, gromko, vatreno, uvijek negodujući i s ogorčenjem ili, naprotiv, s oduševljenjem i divljenjem, i to uvijek sasvim iskreno. Ma o čemu počeo s njim razgovarati, on sve svodi na jedno: u gradu je teško i dosadno živjeti, društvo nema ideala, ono živi bezbojnim i besmislenim životom obogaćujući ga samo nasiljem, grubim razvratom i licemjerstvom. Nitkovi su siti i obučeni, a pošteni ljudi se hrane otpacima sa stola. Potrebne su škole, poštene lokalne novine, pozorište, javna predavanja i jedinstvo inteligencije. Potrebno je da društvo upozna sebe i da se zgrozi. Govoreći o ljudima, on ih je uvijek slikao bijelom ili crnom bojom i nije priznavao nikakve nijanse. Kod njega su se ljudi dijelili na poštene i nitkove – sredine kod njega nije bilo. O ženama i ljubavi uvijek je govorio vatreno i sa oduševljenjem, ali on sam nikada nije bio zaljubljen.

Bez obzira što je bio nervozan i oštar u svojim ocjenama, u gradu su ga voljeli i iz nježnosti zvali – Vanja. Njegova urođena delikatnost, uslužnost, časnost, moralna čistota i njegov pohabani kaput, bolešljivi izgled i porodične nesreće izazvali su dobra, topla i tužna osjećanja. Osim toga, on je bio temeljito obrazovan i načitan i po mišljenju građana, znao je sve, i u gradu je slovio nekom vrstom živog leksikona.

Čitao je veoma mnogo. Često je sjedio u klubu i, nervozno čupkajući svoju bradicu, prelistavao časopise i knjige; već i po njegovom licu se vidjelo da on ne čita nego prosto guta ne stižući ni da sažvače pročitano. Po svoj prilici, čitanje je bilo jedna od njegovih nezdravih navika, jer on se podjednako halapljivo bacao na sve što mu je dolazilo do ruku, pa čak na novine i kalendare iz prošle godine. A kod kuće je uvijek čitao ležeći.

III

Jednog jesenjeg jutra, podigavši okovratnik svog zimskog kaputa i gacajući po blatu, sokacima i dvorištima, išao je Ivan Dmitrič nekom građaninu da izvrši naplatu u vezi sa pljenidbenim nalogom. Bio je potišten kao i uvijek ujutro. U jednom sokaku je sreo dva vezana zatvorenika u pratnji četiri stražara sa puškama. I ranije je Ivan Dmitrič vrlo često sretao zatvorenike, i svaki put su oni kod njega izazivali osjećaje sažaljenja i neke nelagodnosti, ali sada je taj susret kod njega izazvao neki osobit i čudan utisak. Njemu je najednom došlo u glavu da i njega isto tako mogu vezati i isto tako po blatu voditi u tamnicu. Izvršivši naplatu i vraćajući se kući, kod pošte je sreo poznatog policijskog nadzornika; on ga je pozdravio i išao s njim nekoliko koraka, i to se Ivanu Dmitriču učinilo nekako sumnjivim.

Kod kuće mu čitav dan nisu iz glave izlazili oni zatvorenici i stražari s puškama, i neki neshvatljivi duševni nemir nije mu dao da čita i da se pribere. Uveče nije palio svjetlo u kući, a noću nije mogao da spava, i stalno je mislio na to da i njega mogu uhapsiti, okovati i strpati u zatvor. On nije osjećao nikakve krivice i mogao je jamčiti da ni ubuduće nikada neće biti ubica, palikuća ili kradljivac. Ali zar je teško počiniti neki zločin nehotice, slučajno, i zar je nemoguća kleveta, pa najzad i sudska greška?

Nije to bez razloga da vijekovima živi poslovica – nikad se ne kuni da nećeš dopasti prosjačke torbe i tamnice. A u sadašnjem sudskom postupku sudska greška je sasvim moguća, i nema tu ništa čudnovato. Ljudi koji po službenoj dužnosti imaju posla sa tuđim jadima, naprimjer sudije, policajci, ljekari, usljed navike, toliko otupe da oni, i kad bi htjeli, prema svojim klijentima se i ne mogu drukčije držati nego zvanično. u tom pogledu oni se nimalo ne razlikuju od mužika koji po dvorištima kolje ovnove i telad, a krv ne primjećuje. U službenom i bezdušnom odnosu prema čovjekovoj ličnosti, da bi nevinog čovjeka lišio svih prava i osudio na robiju, sudiji treba samo jedno: vrijeme. I to samo toliko vremena da bi se ispunile izvjesne formalnosti za koje su sudije plaćene, a poslije toga – sve je svršeno. Traži ti onda pravdu i zaštitu u ovom malom i prljavom gradiću, dvjesta vrsta od željezničke pruge! I zar nije smiješno misliti na pravdu kada u svakom nasilju društvo vidi pametnu i svrsishodnu mjeru, a svaki gest milosrđa, naprimjer oslobađajuća presuda izaziva čitavu provalu nezadovoljenog, osvetoljubivog osjećanja?

Ujutro Ivan Dmitrič se digao iz postelje sav obuzet stravom, s hladnim znojem na čelu, već sasvim uvjeren da ga svakog trenutka mogu uhapsiti. Ako ga jučerašnje teške misli tako dugo ne mogu ostaviti na miru – mislio je Ivan Dmitrič – znači da u njima ima i nešto istine. Nisu one mogle da mu dođu u glavu bez ikakvog razloga. Policajac je, ne žureći se, prošao pored njegovih prozora: nije to tek tako. Eno, dva čovjeka su se zaustavila pored kuće i šute. Zašto šute? I za Ivana Dmitriča počeli su mučni dani i noći. Svi koji su prolazili pored njegovih prozora ili ulazili u dvorište ličili su mu na špijune i detektive. U podne je obično načelnik okružne policije prolazio u kočiji; to je on išao u upravu policije sa svog imanja u okolini grada, ali se Ivanu Dmitriču svaki put činilo da se on vozi nekako isuviše brzo i s nekim naročitim izrazom na licu: očevidno, hita da objavi da se u gradu pojavio neki veliki zločinac. Ivan Dmitrič bi se stresao svaki put čim bi čuo kucanje ili zvonce na vratima; za njega je bilo mučenje kad bi se kod gazdarice sreo s nekim nepoznatim čovjekom; prilikom susreta s policajcima i žandarima on se smiješio i zviždukao da bi izgledao ravnodušan. Očekujući hapšenje, on po čitave noći nije spavao, ali je gromko hrkao i uzdisao kao da nešto sanja, samo da bi gazdarica mislila da on spava; jer ako ne spava, znači da ga grize savjest – opasan dokaz!

Činjenice i trezvena logika govorili su mu da su sva ta strahovanja – gluposti i duševna rastrojenost, da u samom hapšenju i tamnici, ako se stvar posmatra šire i suštinski, nema ničeg strašnog – glavno je da je savjest mirna. Ali ukoliko je on razumnije i logičnije rezonovao, utoliko je jači i teži postajao njegov duševni nemir. To je podsjećalo na slučaj pustinjaka koji je htio da u prašumi raskrči sebi mjesto: ukoliko je više sjekao, utoliko je šuma postajala gušća. Videći, na kraju krajeva, da je to sve uzaludno,

Ivan Dmitrič je napustio svako rezonovanje i sav se predao očajanju i strahu. Počeo je da se usamljuje i izbjegava ljude. I ranije mu je njegova dužnost bila odvratna, a sada mu je već postala nepodnošljiva. On se bojao da mu nekako ne podvale, da mu neprimijetno ne ubace u džep mito, a zatim da ga ne uhvate na djelu, ili da u zvaničnim aktima sam nehotice ne učini neku grešku koju bi pretvorili u falsifikat ili, možda, da ne izgubi tuđe novce. Čudno je da nikada ranije njegove misli nisu bile tako elastične i pronicljive – svaki dan je izmišljao hiljade raznih povoda da mora strahovati za svoju slobodu i čast. Ali zato je on u znatnoj mjeri izgubio interesovanje za spoljašnji svijet, pa i za knjige, a i pamćenje je jako počelo da ga izdaje.

U proljeće, kada se snijeg otopio, u jaruzi pored groblja pronađena su dva polutruhla leša – starice i dječaka – sa znacima nasilne smrti. U gradu se pričalo samo o tim leševima i nepoznatim ubicama. Da ne bi pomislili da je on taj ubica, Ivan Dmitrič se smiješio kada je izlazio na ulicu, a pri susretu sa poznanicima on bi poblijedio, pocrvenio i počeo da govori kako nema podlijeg zločina od ubistva slabih i bespomoćnih. Međutim, on se uskoro umorio od tog laganja i, poslije kraćeg razmišljanja odlučio je da je u njegovom slučaju najbolje da se sakrije u gazdaričin podrum. U podrumu je prosjedio čitav dan, a onda noć, pa drugi dan, i sav je promrzao, pa se, dočekavši mrak, kao neki lopov, potajno prokrao u svoju sobu. Ne mičući se i osluškujući, tako je sve do zore prestojao nasred sobe. Ujutro, prije izlaska sunca, gazdarici su došli pećari. Ivan Dmitrič je vrlo dobro znao da su došli da preziđuju peć u kuhinji, ali u strahu on je povjerovao da su to policajci preobučeni u pećare. On je oprezno izišao iz stana i, obuzet strahom, bez kape i kaputa, potrčao je ulicom. Za njim su jurili i lajali psi, neki mužik mu je nešto doviknuo iza leđa, a u ušima mu je fijukao vazduh, i njemu se činilo da se to sjatilo nasilje čitavog svijeta i sad juri za njim. Mještani su ga zaustavili, odveli kući i njegovu gazdaricu poslali po ljekara. Doktor Andrej Jefimič, o kome će kasnije biti riječi, propisao mu je hladne obloge na glavu i kapljice, sažaljivo klimnuo glavom i otišao rekavši gazdarici da više neće dolaziti, jer da ljudima ne treba smetati da lude. Ali kako Ivan Dmitrič nije imao sredstava za život i liječenje, njega su uputili u bolnicu i smjestili u odjeljenje za venerične bolesnike. On po čitave noći nije spavao, provodio je svoje hirove i uznemiravao bolesnike, i uskoro je, po naređenju Andreja Jefimiča, bio premješten u paviljon br. 6.

Godinu dana kasnije u gradu su već svi zaboravili Ivana Dmitriča, a njegove knjige, koje je gazdarica iznijela na saonice pod nadstrešnicom, razvukla su djeca.

IV

Lijevi susjed Ivana Dmitriča, kao što rekoh, bio je Jevrej Mojsejka, a desno od njega je bio mužik sav u loju, kao bure okrugao, sa glupim i potpuno besmislenim izrazom lica. To je nepokretna, proždrljiva i prljava životinja koja je već odavno izgubila sposobnost da misli i osjeća. Od njega se stalno širi oštar i zagušljiv smrad. Pospremajući oko njega, Nikita ga nemilosrdno tuče, tuče iz sve snage i ne štedeći svoje šake. I nije jezivo to što ga tako tuče – na to se može naviknuti – nego to što ta otupjela životinja uopšte ne reagira na batine, ne reagira ni zvukom, ni pokretom, pa ni izrazom očiju, nego se samo pomalo klati kao neko teško bure.

Peti i posljednji žitelj paviljona br. 6 je čovjek koji je nekad razvrstavao poštu, malen, mršav, plave kose, s dobrodušnim, ali pomalo lukavim izgledom lica. Sudeći po njegovim pametnim i mirnim očima, koje gledaju vedro i veselo, on ne zaboravlja na sebe i ima neku vrlo važnu i prijatnu tajnu. Pod jastukom i pod strunjačom ima nešto što nikome ne pokazuje, ali ne iz straha da mu to ne otmu ili ukradu, nego iz sramežljivosti. On ponekad priđe prozoru i, okrenut leđima prema drugovima, stavlja sebi nešto na grudi i obori glavu pa gleda u to. Ako mu tada priđeš, on se zastidi i skine to s grudi. Ali nije teško odgonetnuti njegovu tajnu.

• Čestitajte mi – često on kaže Ivanu Dmitriču – predložen sam za odlikovanje Stanislavljevim ordenom drugog stepena sa zvijezdom. Drugi stepen sa zvijezdom daju samo strancima, ali iz nekog razloga za mene hoće da naprave izuzetak – smiješi se on i u nedoumici sliježe ramenima.
• Moram da priznam, tako nešto nisam očekivao!
• Ja se u te stvari ne razumijem – mrzovoljno odgovara Ivan Dmitrič.
• A znate li vi šta ću ja prije ili kasnije izboriti za sebe? – nastavlja nekadašnji poštar lukavo žmirkajući.
• Ja bezuslovno moram dobiti švedsku Polarnu zvijezdu. Za takav orden isplati se potruditi. Bijeli krst i crna traka. Vrlo lijepa stvar. Vjerovatno, nigdje na svijetu nije život tako jednoličan kao u ovom paviljonu. Izuzev paralitičara i debelog mužika, ujutro se bolesnici umivaju u predsoblju iz velikog čabra i brišu peševima svojih ogrtača.

Zatim iz olovnih šolja piju čaj koji im Nikita donosi iz glavne bolničke zgrade. Svakom daje po jednu šolju čaja. U podne jedu šči od kiselog kupusa i kašu, a uveče opet jedu kašu koja je ostala od ručka. U međuvremenu, oni leže, spavaju, gledaju kroz prozore i hodaju po sobi tamo-amo. I tako iz dana u dan. Čak bivši poštar stalno govori sve o jednim te istim ordenima. U paviljonu br. 6 rijetko se viđaju novi ljudi. Doktor već odavno ne prima nove luđake, a na ovom svijetu malo je ljubitelja koji vole da posjećuju ludnice. Jednom u dva mjeseca odjeljenje posjeti brijač Semjon Lazarič. Nećemo ni govoriti o tome kako on šiša luđake, kako mu Nikita pomaže i kako se bolesnici svaki put uznemire kad se brijač pojavi pijan i veseo. Osim brijača, niko ne zaviruje u ovo odjeljenje. Bolesnici su osuđeni da iz dana u dan vide samo Nikitu. Uostalom, nedavno se po bolnici prenijela prilično čudnovata vijest. Pronio se glas da je doktor počeo posjećivati paviljon br. 6.

V

Čudnovat glas! Doktor Andrej Jefimič Ragin je na svoj način interesantan čovjek. Kažu da je u ranoj mladosti bio veoma pobožan, da se spremao za sveštenički poziv i daje htio, kada je 1863. godine završio gimnaziju, da ide na duhovnu akademiju, ali da ga je otac, doktor medicine i hirurg, žestoko ismijao i kategorično izjavio da ga neće smatrati svojim sinom ako ode u popove. Koliko je u tome istine, ja ne znam, ali znam da je Andrej Jefimič više puta priznao da nikada nije osjećao sklonosti za medicinu ni uopće za neku užu specijalnost. Bilo kako bilo, ali po svršetku medicinskog fakulteta Andrej Jefimič nije otišao u sveštenike. Nije ispoljavao neku pobožnost, a na duhovno lice je u početku svoje ljekarske karijere isto toliko malo ličio koliko i sada. Po svojoj spoljašnosti on je nezgrapan, grub, pravi mužik, a svojim licem, bradom, ravnom kosom i svojom snažnom i trapavom tjelesnom građom podsjeća na drumskog krčmara, zadriglog, naprasitog i osornog. Lice mu je bilo namrgođeno, prekriveno plavkastim žilicama, oči sitne, a nos crven. Uz visoki stas i široka pleća, imao je i ogromne noge i ruke; činilo se – samo da lupi pesnicom – duša bi na nos izletjela. Ali on se uvijek kretao lagahno, a korak mu je bio oprezan i neodlučan. Prilikom susreta u nekom uzanom hodniku, on se uvijek prvi zaustavi da propusti čovjeka i kaže, i to ne basom kao što bi se očekivalo, nego tankim i nježnim tenorom: “Oprostite!” Na vratu ima neki manji tumor, koji mu smeta da nosi tvrdu, uštirkanu kragnu, i zato je uvijek u mehkoj platnenoj ili cicanoj košulji. Kratko govoreći, on nije odjeven kao što su odjeveni ljekari. Jedno te isto odijelo, koje on obično kupi u nekoj jevrejskoj starinarnici, izgleda isto tako izlizano i izgužvano kao i staro. U jednom te istom kaputu on prima bolesnike, i ručava, i ide u goste, ali nije to iz škrtosti, nego iz potpunog nemara prema svojoj spoljašnjosti.

Kada je Andrej Jefimič stigao ovamo da primi dužnost, ova “dobrotvorna ustanova” se nalazila u užasnom stanju. U odjeljenjima, hodnicima i bolničkom dvorištu nije moglo da se diše od smrada. Bolničari, bolničarke, pa i njihova djeca, spavali su po sobama zajedno sa bolesnicima. Svi su se žalili da se ne može živjeti od bubašvaba, stjenica i miševa. U hirurškom odjeljenju stalno je vladao crveni vjetar. Čitava bolnica je imala samo dva skalpela i nijednog termometra, a u kadama su držali krompir. Nadzornik, magacionerka i ljekarski pomoćnik pljačkali su bolesnike, a za bivšeg ljekara, prethodnika Andreja Jefimiča, pričali su da se bavio potajnom prodajom bolničkog špiritusa, a od bolničarki i bolesnica stvorio čitav harem.

U gradu su vrlo dobro znali za taj nered, pa čak se i pretjerivalo u tome, ali su to sve mirno tolerisali. Jedni su to opravdavali time što u bolnici leže samo prosti građani i seljaci, koji ne mogu biti nezadovoljni jer kod kuće žive mnogo gore nego u bolnici – neće ih valjda tu šumskim jarebicama hraniti! Drugi su, opet, to opravdavali time da sam grad, bez pomoći zemstva (zemstvo – lokalna samouprava u carskoj Rusiji. Prim. prev.) ne može izdržavati odgovarajuće uređenu bolnicu – hvala Bogu da postoji i ovakva! A novouspostavljeno zemstvo nije otvaralo bolnice ni u gradu ni u njegovoj okolini, a sve pod izgovorom da grad već ima svoju bolnicu. Kada je pregledao bolnicu, Andrej Jefimič je došao do zaključka da je to nemoralna ustanova i krajnje štetna po zdravlje stanovnika. Po njegovom mišljenju najpametnije što se moglo uraditi bilo je – otpustiti sve bolesnike, a bolnicu zatvoriti. Ali on je istovremeno došao do zaključka da za to nije dovoljna samo njegova želja i da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Ako fizičku i moralnu prljavštinu otjeraš s jednog mjesta, ona će preći na drugo: treba čekati da se ona sama po sebi izvjetri. Osim toga, ako su ljudi već otvorili tu bolnicu i mire se s njom, znači da im je ona potrebna.

Potrebne su i predrasude i sve te gadosti i gnusobe života, jer one se vremenom pretvaraju u nešto što valja, isto tako kao što od đubreta postaje plodna zemlja. Na ovom svijetu ne postoji ništa tako savršeno što u svom začetku ne bi sadržavalo i nešto prljavo. Primivši dužnost Andrej Jefimič se, izgleda, prilično ravnodušno odnosio prema tom neredu. On je samo zamolio bolničarke i bolničare da više ne spavaju po bolesničkim krevetima i postavio dva ormara za svoje instrumente. Što se, pak, tiče nadzornika, magacionerke, ljekarskog pomoćnika i crvenog vjetra u hirurškom odjeljenju – sve je ostalo kako je i bilo. Andrej Jefimič je neobično cijenio pamet i poštenje, ali da bi oko sebe organizovao pametan i pošten život, nedostajala mu je čvrsta volja i uvjerenost u svoje pravo. On apsolutno nije umio da naređuje, zabranjuje i da bude uporan. Izgleda kao da se zavjetovao da nikad neće povisiti glas i u svom rječniku upotrijebiti zapovjedni način.

Njemu je teško da kaže “daj” ili “donesi”. Kad je gladan on neodlučno kašljuca i govori kuharici: “Kako bih ja malo čaja…” ili “Kako bih ja ručao.” A da kaže nadzorniku da prestane da krade, da ga najuri ili sasvim ukine tu nepotrebnu parazitsku dužnost – za to nije ima snage. Kada ga varaju, kada mu laskaju ili mu daju da potpiše očito lažan račun, Andrej Jefimič pocrveni kao rak i osjeća se kao krivac, ali ipak račun potpiše. Kada mu se bolesnici žale na gladovanje ili grubost bolničarki, on se zbuni i tonom krivca progunđa: – Dobro, dobro, ja ću to već izvidjeti… Po svoj prilici, tu je neki nesporazum… U početku je Andrej Jefimič radio vrlo marljivo.

Od jutra do podne je primao bolesnike, vršio operacije i čak se bavio akušerskom praksom. Dame su govorile da je vrlo pažljiv i da odlično pogađa bolesti, naročito dječije i ženske. Ali vremenom mu je posao dosadio zbog jednoličnosti i očevidne nekorisnosti. Danas primiš trideset bolesnika, sutra dođe trideset i pet, a prekosutra i četrdeset, i tako iz dana u dan, iz godine u godinu, a umiranje u gradu se ne smanjuje i bolesnici ne prestaju da dolaze. Da pružiš ozbiljnu pomoć četrdesetorici bolesnika koji dođu od jutra do ručka, nema fizičke mogućnosti, znači – i nehotice se sve pretvera u varku. U protekloj godini je primljeno dvanaest hiljada bolesnika, prosto rečeno, to znači da je prevareno dvanaest hiljada ljudi. A da smjestiš u bolnicu teže bolesnike i da ih liječiš po pravilima nauke također je nemoguće, jer pravila postoje, ali nauke nema. Ako, pak, odbaciš filozofiju i, kao i drugi ljekari, pedantno se držiš pravila, i u tom slučaju, prije svega, potrebna je čistoća i ventilacija, a ne prljavština, potrebna je zdrava hrana a ne šči od smrdljivog kiselog kupusa, potrebni su dobri pomoćnici, a ne lopovi.

A i zašto da smetaš ljudima da umiru kada smrt predstavlja normalan i prirodan kraj svakog živog? Kakva je korist od toga da neki sitničar ili činovnik pozivi još nekih pet ili deset godina?

Ako, pak, uzmemo da je cilj medicine da pomoću lijekova olakšava mučenje, onda se i nehotice nameće pitanje: a zašto da ga olakšavamo? Prvo, kažu da upravo kroz patnje čovjek ide savršenstvu; drugo, ako se čovječanstvo zaista nauči da pomoću pilula i kapljica olakšava svoje stanje, onda će ono potpuno zanemariti i religiju i filozofiju, a u njima je ono dosad nalazilo ne samo zaštitu od svake nevolje nego čak i svoju sreću. Puškin je pred smrt pretrpio strašno mučenje, a jadni Hajne je nekoliko godina ležao okovan paralizom, pa zašto onda da ne poboluje i neki Andrej Jefimič ili Matrjona Savišna, čiji je život bez sadržaja, i bio bi potpuno pust i ličio na život amebe kad ne bi postojale patnje? Utučen takvim razmišljanjima, Andrej Jefimič je klonuo duhom i prestao da svaki dan dolazi u bolnicu.

VI

Njegov život tekao je ovako. Obično je ustajao oko osam sati ujutro, oblačio se i pio čaj. Zatim bi sjedio u svom kabinetu ili bi otišao u bolnicu. U uskom i mračnom bolničkom hodniku sjede ambulantni bolesnici i čekaju da budu primljeni. Pored njih, lupajući čizmama po podu od cigle, trčkaraju bolničari i bolničarke, prolaze mršavi bolesnici u bolesničkim ogrtačima, pronose mrtvace i sudove s izmetinom, plaču djeca i puše promaja.

Andrej Jefimič vrlo dobro zna da su za grozničave, tuberkulozne i uopće osjetljive bolesnike ovakvi uslovi pravo mučenje, ali šta da se radi? U ordinaciji ga dočekuje ljekarski pomoćnik Sergej Sergejič, omalen, gojazan čovjek, obrijanog, čisto umivenog, bucmastog lica, sa laganim i ravnomjernim pokretima i u novom širokom odijelu, koji je više ličio na nekog senatora nego na ljekarskog pomoćnika. U gradu on ima ogromnu praksu, nosi bijelu mašnu i smatra da zna mnogo više nego doktor, koji se uopće ne bavi privatnom praksom. U uglu ordinacije nalazi se velika uramljena ikona i pred njom teško kandilo; tu je i analoj zastrt bijelim pokrivačem. Po zidovima vise slike arhijereja, slika Svetogorskog manastira i vijenci od suhog različka.

Sergej Sergejič je pobožan i voli ukrase. Ikonu je nabavio o svom trošku. Nedeljom, po njegovom naređenju, neko od bolesnika u ordinaciji čita naglas akatist, a zatim Sergej Sergejič lično obilazi sa kadionicom sva odjeljenja i kadi ih tamjanom. Bolesnika je uvijek mnogo, a vremena malo, i zato se pregled svodi samo na kratko pitanje i propisivanje nekog lijeka kao što su razne masti i ricinusovo ulje. Podnimivši se, Andrej Jefimič sjedi zamišljeno i mahinalno postavlja pitanja. I Sergej Sergejič sjedi, trlja ruke i ponekad se umiješa.

• Bolujemo i u oskudici živimo – govori on – zato što Bogu milosrdnom slabo molimo. Tako je to!

Za vrijeme primanja Andrej Jefimič ne vrši nikakve operacije; on se već odavno odvikao od njih i neprijatno se osjećao kada bi vidio krv. Kada mora da otvori djetetu usta da pregleda grlo, a dijete se dere i brani ručicama, od brujanja u ušima njega hvata vrtoglavica i suze udaraju na oči. On žuri da propiše lijek i odmahuje rukama da žena što prije iznese dijete. Za vrijeme ordiniranja brzo mu dosade snebljivost bolesnika i njihova zatucanost, prisustvo nalickanog Sergeja Sergejiča, slike po zidovima i njegova vlastita pitanja koja on stalno postavlja evo već više od dvadeset godina. I zato on primi pet-šest bolesnika i odlazi. Ostale bolesnike pregleda pomoćnik.

S prijatnim osjećanjem da se već odavno, hvala Bogu, ne bavi privatnom praksom i da ga niko neće uznemiravati, Andrej Jefimič, čim stigne kući, odmah sjedne za sto u svom kabinetu i počinje čitati. Čita on vrlo mnogo i uvijek čita s velikim zadovoljstvom. Pola plate troši na kupovinu knjiga, a od šest soba njegovog stana tri su zatrpane knjigama i starim časopisima. Najviše voli historijska i filozofska djela. Iz oblasti medicine pretplaćen je samo na časopis “Ljekar”, koji uvijek počinje čitati s kraja. On čita po nekoliko sati neprekidno, i to ga ne umara. Ne čita tako brzo i strastveno kao što je nekad čitao Ivan Dmitrič, nego čita polako, s udubljivanjem, često se zadržava na mjestima koja mu se dopadaju ili su nerazumljiva. Pored knjige uvijek se nalazi stona boca s votkom i pored nje kiseli krastavac ili ukiseljena jabuka, onako na čohi, bez tanjira. Ne skidajući očiju s knjige, on svakih pola sata nalije čašicu votkom i ispije, a onda, ne gledajući, napipa krastavicu i odgrize komadić. U tri sata on neodlučno prilazi kuhinjskim vratima, kašljucne i kaže:

• Darjuška, kako bih ja to ručao…

Poslije ručka, prilično slabog i neurednog, Andrej Jefimič šeta svojim sobama i, prekrstivši ruke na grudima, razmišlja. Sat otkuca četiri sata, a onda i pet, a on još uvijek šetka i razmišlja. Ponekad škripnu kuhinjska vrata i iz njih se pomoli crveno i pospano Darjino lice.

• Andreja Jefimiču, je li vrijeme da popijete pivo? – pita zabrinuto.
• Nije, još nije… – odgovara on.
• Pričekaću… pričekaću…

Predveče obično dođe upravnik pošte Mihail Averjanič, jedini čovjek u čitavom gradu čije društvo za Andreja Jefimiča nije bilo neugodno. Mihail Averjanič je nekad bio bogat spahija i služio u konjici, ali je propao, pa je pod stare dane morao da stupi u poštansku službu. On je bio bodar i zdrav, imao je bujne sijede zaliske, lijepo držanje i jak i prijatan glas. On je dobar i meka srca, ali plahovit. Kada neko od posjetilaca u pošti protestuje, ne pristaje na nešto ili prosto počinje da mudruje, Mihail Averjanič sav pocrveni, trese se čitavim tijelom i gromoglasno urla: “Tišina!” Zato poštu već odavno smatraju za ustanovu koju nije tako bezopasno posjećivati. Mihail Averjanič poštuje i voli Andreja Jefimiča zbog njegove obrazovanosti i plemenite duše, a na ostale palančane gleda s visine kao na svoje podređene.

• Evo i mene! – kaže on ulazeći Andreju Jefimiču. – Dobar dan, dragoviću! Sigurno sam vam već dosadio, a?
• Naprotiv, baš mi je drago – odgovara doktor. – Uvijek mi je drago kad dođete.

Prijatelji sjedaju na kanabe u kabinetu i neko vrijeme šutke puše.

• Darjuška, kako bi nam malo piva! – dovikne Andrej Jefimič.

Prvu bocu popiju također šutke: doktor – zamišljen, a Mihail Averjanič – veseo i živahan, kao čovjek koji ima da ispriča nešto vrlo zanimljivo. Razgovor uvijek počinje doktor.

• Kako je žalosno – počne on polako, vrteći glavom i ne gledajući u oči sagovorniku (on nikada ne gleda u oči) – zaista je to veoma žalosno, poštovani Mihaile Averjaniču, da u našem gradu uopće nema ljudi koji bi umjeli i voljeli da vode pametan i interesantan razgovor. To je za nas veliki gubitak, čak se ni inteligencija nije oslobodila prostakluka: nivo njenog razvitka, budite uvjereni, nije ništa više nego kod nižeg staleža.
• Apsolutno tačno. Slažem se.
• I vi sami vrlo dobro znate – nastavljao je doktor tiho i odmjereno – da je na ovom svijetu sve mizerno i neinteresantno, sve, osim visokih duhovnih manifestacija ljudskog razuma. Razum je upravo ono što duboko odvaja čovjeka od životinje, što nagovještava njegovu božanstvenost i čak donekle mu nadoknađuje besmrtnost, koje inače nema. Polazeći s tog stanovišta, razum predstavlja jedino moguć izvor zadovoljstva. A mi niti čujemo niti vidimo oko sebe manifestacije razuma, a to znači da smo lišeni zadovoljstva. Doduše, mi imamo knjige, ali to uopće nije ono što predstavlja živa riječ i razgovor. Ako mi dopustite ne baš sretno poređenje, onda bih rekao: knjige su – note, a razgovor je – pjesma.
• Apsolutno tačno.

Nastaje šutnja. Iz kuhinje izlazi Darjuška i, s izrazom tuge na licu, zaustavi se na vratima, podnimi se i sluša.

• Eh! – uzdahne Mihail Averjanič. – Od ovih sadašnjih tražite pameti! I on počinje da priča kako se nekad živjelo trezveno, radosno i kako je život bio zanimljiv, kako je Rusija imala pametnu inteligenciju i uzvišene pojmove o čovjeku i prijateljstvu. Pozajmljivan je novac bez potpisivanja mjenice i smatralo se za sramotu da ne pomogneš drugu kad je u nevolji. A kakvih je sve bilo ratnih pohoda, doživljaja, sukoba, kakvih drugova i kakvih žena! Pa Kavkaz – kakva neobična zemlja! A žena jednog komandanta bataljona, čudnovata neka žena, oblačila se kao oficir, i uveče, sama, bez ikakve pratnje odlazila u planine. Pričalo se da je tamo u nekom aulu imala ljubavne odnose sa nekim knezom.
• Bogorodice, Majko Božija… – uzdisala bi Darjuška.
• A kako se pilo! Kako se jelo! I kakvih je bilo strastvenih liberala! Andrej Jefimič je slušao, ali nije čuo; on je pijuckao pivo i razmišljao o nečemu.
• Ja često sanjam pametne ljude i razgovore s njima – on neočekivano prekine Mihaila Averjaniča. – Otac mi je dao prekrasno obrazovanje, ali pod uticajem ideja šezdesetih godina primorao me da postanem ljekar. Čini mi se, da ga tad nisam poslušao, ja bih se sada nalazio u samom centru intelektualnog pokreta. Vjerovatno bih bio član nekog fakulteta. Naravno, ni pamet nije vječita, nego prolazna stvar, ali vi već znate zašto sam joj ja naklonjen. Život je samo jedna dosadna zamka. Kada čovjek od misli postane zreo i dođe do konačnog saznanja, on i nehotice osjeća kao da se nalazi u klopci iz koje nema izlaza. Doista, njega su neke slučajnosti, protiv njegove volje, iz nepostojanja dovele u život… A zašto? On bi htio da sazna smisao i cilj svoga postojanja, a njemu ne odgovaraju ili mu govore razne gluposti. On kuca – a niko mu ne otvara. Pa i smrt mu dolazi – opet protiv njegove volje. I kao što se u tamnici ljudi, vezani zajedničkom nevoljom, osjećaju bolje kad se nađu zajedno, tako u životu ne primjećuješ klopku kad se nađeš s ljudima koji vole analiziranje i opće zaključke i koji provode vrijeme u razmjeni gordih i slobodoumnih misli. U tom pogledu razum predstavlja nezamjenljivo zadovoljstvo.
• Apsolutno tačno. Ne gledajući svom sagovorniku u oči, polako i sa prekidima, Andrej Jefimič nastavlja da govori o pametnim ljudima i razgovorima s njima, a Mihail Averjanič pažljivo ga sluša i ponavlja: “Apsolutno tačno.”
• A zar vi ne vjerujete u besmrtnost duše? – iznenada pita upravnik pošte.
• Ne, poštovani Mihaile Averjaniču, ne vjerujem i nemam ni razloga da vjerujem.
• Priznajem, i ja sumnjam u to. Iako, doduše, imam neko osjećanje kao da neću nikad umrijeti. Eh, pomislim nekad, starkeljo jedna, vrijeme je da se umire! A u duši neki glasić se javi: ne vjeruj, nećeš da umreš!

Nešto poslije devet sati Mihail Averjanič odlazi kući. Oblačeći u predsoblju bundu, on uzdahne:

• Sto mu jada, u kakvu nas je zabit sudbina bacila! A najgore je to što ćemo ovdje morati i umrijeti. Eh!…

VII

Isprativši prijatelja, Andrej Jefimič sjeda za sto i opet počinje da čita. Ništa ne remeti večernju, a zatim ni noćnu tišinu; izgleda da se i vrijeme zaustavilo i utihnulo zajedno sa doktorom nad knjigom, i čini se da ništa više i ne postoji osim te knjige i lampe sa zelenim sjenilom. Grubo i seljačko doktorovo lice polako osvaja osmijeh tronutosti i ushićenja djelom ljudskog razuma. O, zašto čovjek nije besmrtan? – razmišlja on. – Zašto postoje moždani centri i vijuge, zašto vid, govor, osjećanje, genije, kad je svemu tome suđeno da ode u zemlju i da se, na kraju krajeva, ohladi zajedno sa zemljinom korom, i da onda milione godina juri oko Sunca bez ikakvog smisla i cilja? Samo da bi se ohladio, a zatim jurio, za to nije potrebno iz nepostojanja izvlačiti čovjeka, sa njegovim velikim i gotovo božanskim razumom, a zatim, kao da se radi o izrugivanju, pretvarati ga u ilovaču. Razmjena materije! Ali kakav je to kukavičluk – tješiti sebe tim surogatom besmrtnosti! Nesvjesni procesi koji se vrše u prirodi nisu ravni ni ljudskoj gluposti, jer i u gluposti ipak ima svijesti i volje, a u tim procesima ništa od toga. Samo kukavica, koja ima više straha od smrti nego dostojanstva, može se tješiti time da će vremenom njegovo tijelo živjeti u travi, u kamenu, žabi… Smatrati da se besmrtnost sastoji u razmjeni materije isto je tako čudnovato kao i proricati sjajnu budućnost futroli pošto se već skupocjena violina razbila i postala neupotrebljiva. Kada sat otkucava,

Andrej Jefimič se zavali u fotelju i zatvori oči da malo porazmisli. Pod uticajem lijepih misli iz knjiga, on i nehotice baca pogled na svoju prošlost i sadašnjost. A prošlost je odvratna, bolje da je se i ne sjeća, a i sadašnjost je ista kao i prošlost. On zna da u to vrijeme, kada njegove misli zajedno sa ohlađenom Zemljom jure oko Sunca, odmah do doktorskog stana, u velikoj zgradi pate ljudi od raznih bolesti i fizičke prljavštine. Možda neko od njih ne spava i ratuje sa insektima, neko se inficira crvenim vjetrom ili stenje zbog prejako stegnutog zavoja; a može se i to desiti da se bolesnici kartaju i s bolničarkama piju votku. Prošle godine je prevareno dvanaest hiljada ljudi. Čitava bolnička organizacija, kao i prije dvadeset godina, počiva na lopovluku, svađi, spletkama, protekciji i šarlatanstvu, i bolnica još uvijek predstavlja nemoralnu ustanovu, krajnje štetnu po zdravlje stanovnika. On zna da iza rešetaka u paviljonu br. 6 Nikita tuče bolesnike i da Mojsejka svaki dan lunja po gradu i sabire milostinju.

S druge strane, njemu je vrlo dobro poznato da je posljednjih dvadeset pet godina u medicini došlo do fantastičnih preokreta. Kada je on studirao na univerzitetu, njemu se činilo da će medicinu uskoro postići sudbina alhemije i metafizike, a sada, kada noću čita, medicina u njemu izaziva osjećanje divljenja i čak oduševljenja. Zaista, kakav neočekivan blijesak, kakva revolucija! Zahvaljujući antiseptici, vrše se operacije koje veliki Pirogov nije smatrao za moguće čak in spe (u budućnosti – lat.) Najobičniji zemski ljekari sada se usuđuju da vrše resekciju zgloba u koljenu, na sto trbušnih operacija dolazi samo jedan smrtni slučaj, a kamenci se smatraju takvom sitnicom da o njima čak i ne pišu. Radikalno se liječi sifilis. A teorija nasljednosti, hipnotizam, pronalasci Pastera i Koha, higijena sa statistikom, pa naša ruska zemska medicina? Psihijatrija sa njenom sadašnjom klasifikacijom bolesti, sa metodama dijagnosticiranja i liječenja, u poređenju s onim što je bilo, to je čitav Elbrus. Sada više luđacima ne liju hladnu vodu na glavu, niti im navlače luđačke košulje; prema njima se čovječanski odnose, i čak, kako pišu novine, za njih organizuju predstave i balove. Andrej Jefimič vrlo dobro zna da, pri sadašnjim pogledima i mjerilima, onakva grdoba kao što je paviljon br. 6 može postojati samo na udaljenosti dvjesta vrsta od željezničke pruge, u gradiću gdje su gradonačelnik i svi gradski oči polupismeni palančani, koji u ljekaru vide nekog žreca kome treba vjerovati bez ikakve kritike, pa makar on u usta sipao rastopljeno olovo. U nekom drugom mjestu i ljudi i novine davno bi tu malu Bastilju rastrgali na paramparčad.

“Pa šta?” pitao se Andrej Jefimič otvarajući oči. “Kakva je korist od toga? Imamo i antiseptiku, i Koha i Pastera, a suština same stvari ni za dlaku se nije izmijenila. Bolesti i smrtnost ostale su iste. Za luđake priređuju predstave i balove, a na slobodu ih ipak ne puštaju. Znači, sve su to trice i ništavnosti, i u suštini, nikakve razlike nema između najbolje bečke klinike i moje bolnice.” Ali tuga i osjećanje koje liči na zavist smetaju mu da bude ravnodušan. Po svoj prilici, to je od umora. Otežala glava se spušta prema knjizi, on se podnimi da mu je glavi lakše i razmišlja: “Ja služim štetnoj stvari, i plaćaju me ljudi koje varam. Ja sam nepošten. Ali sam po sebi ja nisam ništa, ja sam samo djelić neminovnog socijalnog zla: svi sreski činovnici su štetni i nizašto primaju plate… Znači, za svoje nepoštenje nisam kriv ja, nego moje doba… Da sam se rodio dvjesta godina kasnije, ja bih bio drugi čovjek.” Kad izbije tri sata, on gasi lampu i odlazi u spavaću sobu, ali mu se ne spava.

VIII

Prije jedno dvije godine zemstvo je najzad nekako postalo darežljivo i odlučilo da svake godine daje trista rubalja kao pomoć za povećanje medicinskog personala u gradskoj bolnici sve do otvaranja zemske bolnice, pa je kao pomoćnik Anđreju Jefimiču bio pozvan sreski ljekar Jevgenij Fjodorič Hobotov. To je još vrlo mlad čovjek – nema ni trideset godina – visok, crnomanjast, širokog lica i sitnih očiju, biće da su mu preci bili pripadnici neke neruske narodnosti. Stigao je u grad bez pare u džepu, s koferčetom i mladom ružnom ženom, koju je predstavljao za svoju kuharicu. Ta žena je imala dojenče. Jevgenij Fjodorič je nosio kačket, visoke čizme, a zimi i kožuh. On se sprijateljio sa ljekarskim pomoćnikom Sergejem Sergejičem i blagajnikom, a ostale činovnike je odnekud zvao aristokratima i izbjegavao ih. U čitavom stanu on ima samo jednu knjigu – “Najnoviji recepti bečke klinike za 1881.g.”.

Kada ide bolesniku, on uvijek sa sobom nosi tu knjigu. Uveče obično u klubu igra bilijara. Ne voli karte. U razgovoru veoma voli da upotrebljava riječi kao što su – petljanje, mantifolija sa sirćetom, ne bacaj prašinu u oči i slično. U bolnicu on dolazi dvaput sedmično, obilazi odjeljenja i prima bolesnike. Ljutilo ga je što u bolnici nema antiseptike i kupica za puštanje krvi, ali nije uvodio nikakve novine bojeći se da time ne uvrijedi Andreja Jefimiča. Svog kolegu Andreja Jefimiča on smatra starim prepredenjakom, vjeruje da ima velike pare i u duši mu zavidi. Vrlo bi rado zauzeo njegovo mjesto.

IX

Jedne proljetne večeri, krajem marta, kada više nije bilo snijega, a u bolničkoj bašči pjevali čvorci, doktor je izišao da do kapije isprati svog prijatelja upravnika pošte. Upravo u tom trenutku je u dvorište ulazio Jevrej Mojsejka, koji se vraćao sa prosjačenja po gradu. On je bio gologlav i u plitkim kaljačama na bosim nogama, a u rukama je držao kesicu sa milostinjom.

• Daj kopjejku! – obratio se doktoru drhteći od hladnoće i smiješeći se. Andrej Jefimič, koji nikoga nije umio da odbije, dao mu je deset kopjejki. “Kako je to ružno”, pomislio je gledajući njegove bose noge s pocrvenjelim i suhim člancima. “Takva je mokrina.” Pod uticajem osjećanja, koje je istovremeno ličilo i na sažaljenje i na gađenje, on odmah za Mojsejkom pođe u odjeljenje pogledajući čas u njegovu ćelu, čas u članke.

Čim doktor uđe, Nikita skoči sa gomile starih prnja i zauze stav mirno.

• Dobra večer, Nikita – reče blago Andrej Jefimič. – Kako bi bilo da ovom Jevreju damo neke čizme, šta li, inače će se prehladiti.
• Razumijem, vaše visoko blagorođe. Raportiraću nadzorniku.
• Molim te. Zamoli ga u moje ime. Reci da sam ja molio.

Vrata odjeljenja su bila otvorena. Ležeći u krevetu i podnimivši se, Ivan Dmitrič je uznemireno osluškivao taj novi glas i najednom je prepoznao doktora. On se sav tresao od gnjeva i, zajapurivši se od srdžbe i izbuljivši oči, skočio je iz kreveta i našao se nasred sobe.

• Doktor došao! – povikao je i zakikotao se.
• Najzad! Gospodo, čestitam, doktor nas je udostojio svojom posjetom! Prokleti gad! – zaurla i u bijesu, kakav još nisu vidjeli na ovom odjeljenju, lupi nogom. – Ovog gada treba ubiti! Ne, njega je malo ubiti! U nužniku ga treba udaviti!

Čuvši to, Andrej Jefimič pogleda iz predsoblja u odjeljenje i upita blago:
– A zašto?
– Zašto? – prodera se Ivan Dmitrič prilazeći mu s prijetećim izrazom na licu i grčevito se umotavajući u svoj bolnički ogrtač. – Zašto? Lopove! – prošišta s gađenjem i praveći usne kao da će da pljune. – Šarlatane! Krvniče!
– Umirite se – reče Andrej Jefimič i postiđeno se nasmiješi. – Budite uvjereni da ja nikada i ništa nisam krao, a što se tiče ostalog, po svoj prilici, vi to mnogo preuveličavate. – Ja vidim da se vi na mene ljutite. Molim vas, smirite se ako možete i recite mi spokojno zbog čega se vi ljutite.
– A zašto vi mene ovdje držite?
– Zato što ste bolesni!
– Tako, ja sam bolestan. Ali desetine i stotine luđaka šetaju slobodno zato što vaše neznanje nije u stanju da razlikuje bolesne od zdravih. Pa zašto ja i ovi nesretnici moramo da ležimo tu i da ispaštamo grijehe za sve ostale? I vi, vaš pomoćnik, nadzornik i sva vaša bolnička poganija – svi ste vi u moralnom pogledu neuporedivo gori od nas, i zašto smo onda mi ovdje zatvoreni, a ne vi? Gdje je tu logika?
– Tu se ne radi ni o moralu ni o logici. Sve zavisi od slučaja. Koga zatvore, taj i leži, a koga ne zatvore, taj šeta, u tome je čitava stvar. U tome što sam ja ljekar, a vi duševni bolesnik, nema ni govora o nekom moralu ni logici, to je samo prosta slučajnost.
– Te gluposti ja ne razumijem… – turobnim glasom reče Ivan Dmitrič i sjede na svoj krevet. Mojsejka, koga Nikita nije mogao da pretrese u doktorovom prisustvu, poredao je po svom krevetu komadiće hljeba, papiriće i kosti i, još uvijek tresući se od hladnoće, poče nešto brzo da pjevucka na jevrejski način. Vjerovatno je uobrazio da je otvorio dućan.
– Pustite vi mene – reče Ivan Dmitrič i glas mu zadrhta.
– Ne mogu.
– A zašto? Zašto?
– Zato što to nije u mojoj vlasti. Pomislite i sami kakvu ćete imati korist od toga ako vas ja pustim. Recimo, odete. Pa vas će odmah zaustaviti građani ili policija, i vratiće vas ovamo.
– Da, da, tako je… – reče Ivan Dmitrič i protrlja čelo. – To je grozno! Pa šta da radim? Šta?

Glas Ivana Dmitriča i njegovo mlado i pametno lice s grimasama svidjeli su se Andreju Jefimiču. Obuze ga želja da bude nježan prema to mladom čovjeku i da ga umiri. On sjede pored njega na krevet, zamisli se i reče:
– Vi pitate šta da se radi? U vašoj situaciji najbolje je – bježati odavde. Ali nažalost, to je beskorisno. Bićete uhvaćeni. Kada se društvo ograđuje od zločinaca, duševnih bolesnika i uopće nezgodnih ljudi, ono je nepobjedivo. Ostaje vam samo jedno: da se pomirite s mišlju da je vaš boravak ovdje neophodan. – Nikome on nije potreban. – Kad već postoje tamnice i ludnice, onda mora da neko i leži u njima. Ako ne vi, onda – ja, ako ne ja, onda neko treći. Čekajte samo, kada u dalekoj budućnosti ne bude više ni tamnica ni ludnica, onda neće biti ni rešetaka na prozorima, a ni bolničkih ogrtača. Naravno, prije ili kasnije, takvo vrijeme će doći. Ivan Dmitrič se zajedljivo nasmiješi.
– Vi se šegačite – reče i pogleda ga ispod oka. – Takvoj gospodi kao što ste vi i vaš pomoćnik Nikita nije stalo do budućnosti, ali budite uvjereni milostivi gospodine, doći će bolja vremena! Možda se ja izražavam neduhovito, možete da mi se smijete, ali zablistaće zora novog života, pobijediće pravda, pa će i nama granuti sunce! Ja to neću dočekati, crknuću, ali dočekaće nečiji praunuci. Ja ih pozdravljam i od sveg srca radujem se, radujem se zbog njih! Naprijed! Bog vam pomogao, prijatelji! Ivan Dmitrič se diže užagrenih očiju i, ispruživši ruke prema prozoru, nastavi uzbuđenim glasom: – Kroz ove rešetke ja vas blagosiljem! Živjela pravda! Ja se radujem!
– A ja ne vidim nekog naročitog razloga za radovanje – reče Andrej Jefimič, kome se taj gest Ivana Dmitriča učinio teatralnim, ali mu se u isto vrijeme i dopao. – Tamnica i ludnica neće biti, i pravda će, kao što ste vi izvoljeli reći, pobijediti, ali sama suština stvari se neće izmijeniti, i dalje će važiti jedni te isti prirodni zakoni. Ljudi će i dalje bolovati, stariti i umirati. Ma kakva veličanstvena zora obasjala vaš život, na kraju krajeva vas će ipak zakovati u sanduk i baciti u jamu.
– U besmrtnost? – Koješta!
– Vi ne vjerujete, ali ja vjerujem. Kod Dostojevskog ili kod Voltera neko kaže – kad ne bi bilo Boga, ljudi bi ga izmislili. A ja sam duboko uvjeren – ako nema besmrtnosti, nju će prije ili kasnije pronaći veličanstveni ljudski razum.
– Lijepo rečeno – reče Andrej Jefimič smiješeći se od zadovoljstva. – Dobro je to što vi vjerujete. Sa takvom vjerom i zazidan čovjek bi mogao bezbrižno živjeti. Jeste li vi negdje izvoljeli studirati?
– Da, na univerzitetu, ali nisam završio.
– Vi ste čovjek koji misli i koji se udubljuje u stvari. U svakoj situaciji vi možete naći utjehu u samom sebi. Slobodna i duboka misao koja teži da shvati život i potpuno preziranje glupe sujete svijeta – to su dva najveća blaga koje je čovjek ikada poznavao. A vi možete posjedovati ta blaga, pa makar se nalazili iza tri rešetke. Diogen je živio u buretu, ali je bio sretniji od svih zemaljskih careva.
– Vaš Diogen je bio bolestan – mrzovoljno dočeka Ivan Dmitrič. – Šta vi meni tu govorite o Diogenu i nekakvom shvatanju? – najednom on planu i skoči. – Ja volim život, i volim ga strastveno! Patim od manije gonjenja, stalno me muči strah, ali ima trenutaka kada me obuzima žudnja za životom, i tada se plašim da ću poludjeti. Strašno mi se živi, strašno! Onako uzbuđen, on se prošeta po sobi i, spustivši glas, poče: – Kada sanjarim, posjećuju me priviđenja. Dolaze mi neki ljudi, čujem glasove, muziku, i čini mi se da šetam po nekakvim šumama, po morskoj obali, i onda tako strasno priželjkujem neko poslovanje, brige… Recite mi, šta ima tamo novog? – upita Ivan Dmitrič. – Kako je tamo?
– Želite da čujete o gradu, ili uopće?
– Pa, eto, ispričajte mi prvo o gradu, a onda i o svemu uopće.
– Pa evo. U gradu je iznurujuće dosadno… Nemaš s kim riječi da izmijeniš, niti da poslušaš nekoga. Nema novih ljudi. Zapravo, nedavno je stigao mladi ljekar Hobotov.
– Pa on je stigao još dok sam ja bio napolju. Šta je, neotesanac?
– Da, nekulturan čovjek. Čudnovata stvar, znate… Sudeći po svemu, u našim prijestonicama nema intelektualne stagnacije, naprotiv, primjećuje se napredak, znači – tamo bi moralo biti i savremenih ljudi, ali, eto, ne znam zašto, nama otuda uvijek šalju takve ljude da ih ne možeš gledati. Ovo je nesretan grad! – Da, baš je nesretan grad! – uzdahnu Ivan Dmitrič i zasmija se. – A kako je tamo inače? Šta pišu novine i časopisi?

U odjeljenju je već bilo mračno. Doktor ustade i stojeći poče da priča šta pišu u inostranstvu i u Rusiji, i koje se sada ideje primjećuju. Ivan Dmitrič ga je pažljivo slušao i postavljao pitanja, ali najednom, kao da se sjetio nečeg strašnog, uhvati se za glavu i leže u krevet okrenuvši leđa doktoru.
– Šta vam je? – upita Andrej Jefimič.
– Ni riječi više vi od mene nećete čuti! – grubo odgovori Ivan Dmitrič. – Ostavite me na miru!
– A zašto?
– Kažem vam – ostavite me! Kog vraga tražite?

Andrej Jefimič sleže ramenima, uzdahnu i izađe. Prolazeći kroz predsoblje, on reče:
– Nikita kako bi bilo da se ovdje počisti… Strašno zaudara!
– Razumijem, vaše visoko blagorođe.

“Kako je prijatan taj mladi čovjek!” – razmišljao je Andrej Jefimič vraćajući se u stan. “Za čitavo vrijeme mog boravka ovdje, čini mi se, to je prvi čovjek s kojim se može porazgovarati. On umije da rezonuje i interesuje ga upravo ono što vrijedi.” Dok je čitao, a i kasnije, kad je legao u krevet, on je stalno mislio o Ivanu Dmitriču. A ujutro čim se probudio, sjetio se da se jučer upoznao sa jednim pametnim i interesantnim čovjekom, i odluči da ga opet posjeti čim mu se za to ukaže prilika.

X

Ivan Dmitrič je ležao u istoj pozi kao i jučer, obuhvatio je glavu rukama i podavio noge. Lice mu se uopće nije vidjelo.
– Dobar dan, prijatelju – reče Andrej Jefimič. – Vi ne spavate?
– Prvo, ja vam nisam prijatelj – odgovori Ivan Dmitrič u jastuk – a drugo, uzalud se vi trudite: nećete od mene izvući ni jedne jedine riječi.
– Čudnovato… – zbunjeno progunđa Andrej Jefimič. – Jučer smo razgovarali tako mirno, ali vi se najednom nađoste uvrijeđeni i odmah prekidoste… Možda sam se nezgodno izrazio ili iskazao neku misao koja se ne slaže sa vašim nazorima…
– Mislite da vam ja vjerujem! – reče Ivan Dmitrič dižući se gledajući doktora podrugljivo i uznemireno svojim pocrvenjelim očima. Možete da idete da špijunirate i iskušavate negdje na drugom mjestu, a ovdje vi nemate šta da radite. Još jučer sam shvatio zašto ste vi dolazili.
– Čudna fantazija! – nasmiješi se doktor. – Znači, vi smatrate da sam ja špijun?
– Da, smatram… Špijun ili doktor kome su me dali na posmatranje – to je potpuno svejedno.
– Eh, baš ste neki… izvinite… čudak!

Doktor sjede na klupicu pored kreveta i prijekorno klimnu glavom.

• Dobro, dopustimo da ste u pravu – reče on. – Dopustimo da vas ja izdajnički hvatam za riječ da bih vas izdao policiji. I vas onda uhapse i osude. Pa zar će vam u sudu i u tamnici biti gore nego ovdje? Pa da vas i protjeraju ili čak osude na robiju, zar je i to gore nego ležati u ovom kućerku? Čini mi se da nije gore… Čega se onda bojite?

Po svoj prilici, ove su riječi djelovale na Ivana Dmitriča, i on spokojno sjede. Bilo je nešto poslije četiri sata – vrijeme kada Andrej Jefimič obično šetka po sobama, a Darjuška ga pita da li je vrijeme za pivo. Napolju je bilo tiho i lijepo vrijeme.

• A ja, evo, kao što vidite, poslije ručka izišao da prošetam, pa, eto, navratio do vas – reče doktor. – Pravo je proljeće.
• Koji je sada mjesec? Mart? – upita Ivan Dmitrič.
• Da, kraj marta.
• Napolju blato?
• Ne, nije baš tako. U bašti su već staze uređene.
• Sada bi dobro bilo u kočiji se izvesti nekud van grada – reče Ivan Dmitrič trljajući pocrvenjele oči kao da se tek probudio – a onda se vratiti kući u topao i prijatan kabinet i… poći nekom poštenom ljekaru da me liječi od glavobolje… Odavno već nisam živio kao što ljudi žive. A ovdje je tako odvratno! Neizdržljivo odvratno!

Poslije jučerašnjeg uzbuđenja on je bio umoran i apatičan, i nerado je razgovarao. Prsti su mu se tresli, a po licu se vidjelo da ima veliku glavobolju.

• Između toplog i prijatnog kabineta i ove sobe nema nikakve razlike – reče Andrej Jefimič. – Spokojstvo i zadovoljstvo nije van čovjeka, nego u njemu samom.
• Kako to mislite?
• Obična čovjek nešto dobro ili rđavo uvijek očekuje izvan sebe, to jest od kočije i kabineta, a čovjek koji misli – od samog sebe.
• Idite vi i tu filozofiju propovijedajte u Grčkoj, gdje je toplo i naranče mirišu, a ovdje joj klima ne odgovara. S kim sam ja to razgovarao o Diogenu? S vama, čini mi se ?
• Da, jučer, sa mnom.
• Diogenu nije bio potreban kabinet i topla soba; tamo je ionako toplo. Lezi samo u bure, i jedi naranče i maslinke. A da je morao u Rusiji živjeti, on bi ne samo u decembru nego bi i u maju tražio tople sobe. Sklupčao bi se od hladnoće.
• Nije to tako. Hladnoću, kao i svaki bol uopće, čovjek može i da ne osjeća. Marko Aurelije je rekao: “Bol je samo aktivna predstava o bolu; napregni volju da izmijeniš tu predstavu, odbaci je, prestani da se žališ, i bola će nestati.” To je tačno. Filozof, ili jednostavno čovjek koji umije da misli i razmišlja, upravo se i odlikuje time što prezire patnje; on je uvijek zadovoljan i ničemu se ne čudi.
• Znači, ja sam idiot, jer patim, nisam zadovoljan i čudim se ljudskom nitkovluku.
• Niste u pravu. Ako se češće budete udubljivali u stvari, vi ćete shvatiti kako je ništavno sve to spoljašnje što nas toliko uzbuđuje. Treba nastojati da shvatite život, i u tome je – istinska sreća.
• Shvatiti… – namršti se Ivan Dmitrič. – Spoljašnje, unutrašnje… Izvinite, ali ja to ne razumijem. Ja znam samo jedno – reče on ustajući i ljutito gledajući doktora – ja znam da je mene Bog stvorio od tople krvi i živaca! A organsko tkivo, ako je samo sposobno za život, mora da reagira na svaki nadražaj. I, eto, ja reagiram! Na bol ja odgovaram vikom i suzama, na podlost – negodovanjem, na nitkovluk – gađenjem. Po mom mišljenju, to, zapravo, i jeste ono što se zove život. Ukoliko je organizam nerazvijeniji, utoliko je on manje osjetljiv i utoliko slabije reagira na nadražaj, a ukoliko je razvijeniji, utoliko je osjetljiviji i energičnije reagira na stvarnost. Kako da to ne znate? Doktor, a ne znate takve trice! Da bi čovjek mogao prezirati patnje, da bi uvijek bio zadovoljan i da se ničemu ne bi čudio, treba da se nađe u ovakvom stanju – i Ivan Dmitrič pokaza na gojaznog, okruglog od debljine mužika – ili da se u tolikoj mjeri nauči na patnje pa da izgubi svaku osjetljivost na njih, to jest da prestane da živi. Izvinite, ja nisam ni mudrac ni filozof – uzbuđeno nastavi Ivan Dmitrič – i od toga svega ja ništa ne razumijem. Ja nisam u stanju da rezonujem.
• Naprotiv, vi prekrasno rezonujete.
• Stoici, koje vi parodirate, bili su divni ljudi, ali njihovo učenje se zamrzio još prije dvije hiljade godina i ni za dlaku nije koraknulo naprijed, a neće ni koraknuti, jer nije praktično i nema veze sa životom. Ono je imalo uspjeha samo kod manjine, koja je provodila svoje dane u studiranju i uživanju u raznim doktrinama, a većina nije ni razumjela njihovo učenje. Učenje koje propovijeda ravnodušnost prema bogatstvu i uživanju, preziranje patnji i smrti, potpuno je nerazumljivo za ogromnu većinu ljudi, jer ta većina nikada nije ni znala šta su to bogatstvo i uživanje; a da prezire patnje, to bi značilo da prezire sam život, jer se sva suština čovjeka sastoji od osjećanja gladi, hladnoće, uvreda, gubitaka i hamletovskog straha od smrti. U tim osjećanjima je čitav život: on može biti težak, možete ga mrziti, ali ne i prezirati. Tako je to. Ponavljam, učenje stoika nikada ne može imati budućnosti, kao što i sami vidite, od prvih početaka pa sve do danas uvijek je napredovala borba, osjetljivost na bol i sposobnost reagiranja na nadražaj…

Ivan Dmitrič najednom izgubi vezu misli, zastade i ljutito protrlja čelo. – Htio sam da kažem još nešto važno, ali sam se smeo – reče on. – O čemu sam to htio? Ah, da! Hoću da kažem: neki od stoika se prodao u ropstvo da bi otkupio svog bližnjeg. Eto, vidite, znači, i stoik je reagirao na nadražaj, jer da bi čovjek učinio nešto tako velikodušno kao što je uništenje samog sebe radi svog bližnjeg, mora da se radi o duši koja je ozlojeđena i saosjećajna. U ovoj tamnici sam zaboravio sve što sam nekada učio, a ja bih se još koječega sjetio. A Hrista ako uzmemo? Hristos je reagirao na stvarnost tako što je plakao, smiješio se, žalostio, srdio se, čak i tugovao. Nije on s osmijehom išao u susret patnjama i nije prezirao smrt, nego se molio u Getsimanskom vrtu da bi ga mimoišla ta gorka čaša. Ivan Dmitrič se zasmija i sjede.
– Dopustimo da mir i zadovoljstvo nisu van čovjeka, nego u njemu samom – reče on. – Dopustimo da treba prezirati patnje i ničemu se ne čuditi. Ali na osnovu čega vi to propovijedate? Jeste li vi mudrac? Filozof?
– Ne, ja nisam filozof, ali to treba svak da propovijeda zato što je razumno.
– Ne, ja hoću da znam na osnovu čega vi smatrate sebe kompetentnim u stvari razumijevanja, preziranja patnji i tome slično? Jeste li vi nekada patili? Znate li šta su to patnje? Oprostite, jesu li vas u djetinjstvu tukli?
– Ne, moji roditelji su osjećali odvratnost prema kažnjavanju.
– A mene je otac nemilosrdno tukao. To je bio osoran čovjek, hemoroidialni činovnik, s dugačkim nosom i žutim vratom. Ali da razgovaramo o vama. Čitavog života vas niko nije prstom dirnuo, niko vas nije zastrašivao i mlatio. Vi ste zdrav kao bik. Rasli ste pod okriljem svog oca i školovali ste se o njegovom trošku, i tako ste se najednom dočepali sinekure. Više od dvadeset godina vi ste živjeli u besplatnom stanu sa grijanjem, osvjetljenjem, poslugom i pravom da radite kako i koliko hoćete, a ako hoćete, da uopće i ne radite. Po svojoj prirodi vi ste čovjek lijen i mekušan i zato ste nastojali da svoj život udesite tako da vas ništa ne bi uznemiravalo i pokretalo s mjesta. Sve poslove vi ste predali pomoćniku i ostalom ološu, a vi ste sjedili u toplu i tišini, skupljali ste novac, knjige čitali, naslađivali se razmišljanjima o raznim uzvišenim tricama i (Ivan Dmitrič pogleda u crveni doktorov nos) pijuckanjem. Jednom riječi, vi života niste vidjeli niti ga uopće poznajete, a stvarnost vam je poznata samo teoretski. A patnje vi prezirete i ničemu se ne čudite iz vrlo prostog razloga: sujeta nad sujetama, spoljašnje i unutrašnje preziranje života, patnje i smrti, razumijevanje, istinska sreća – sve je to filozofija koja najbolje odgovara ruskom dembelanu. Vi vidite, naprimjer, mužik tuče ženu. Zašto da je vi štitite? Neka je tuče, i tako će prije ili kasnije oboje umrijeti; a osim toga, taj koji tuče ne vrijeđa batinama toga koga bije, nego samog sebe. Pijančiti je glupo i nedolično, ali: ako pijete – umrijećete, a ako i ne pijete, opet ćete umrijeti. Dođe žena, zub je boli… Pa šta? Bol je predstava o bolu, a osim toga, bez bolesti ne možeš proživjeti na ovom svijetu, svi ćemo umrijeti, i zato – idi, ženo, ne smetaj mi da razmišljam i votku da pijem. Neki mlad čovjek traži savjet – šta da radi, kako da živi. Prije nego što odgovori, svaki drugi bi se malo zamislio, a vi imate odgovor već gotov: treba težiti razumijevanju ili istinskoj sreći. A šta je to ta fantastična “istinska sreća”? Naravno, odgovora nema. Nas ovdje drže iza rešetaka, truhnemo, muče nas, ali to je prekrasno i razumno, jer nikakve razlike nema između ovog odjeljenja i toplog i prijatnog kabineta. Vrlo zgodna filozofija: nemaš šta da radiš, savjest ti je čista i još se filozofom osjećaš… O, ne, gospodine, to nije filozofija, ni razmišljanje, ni širina pogleda, nego lijenost, fakirstvo i sanjivost… Tako je to! – opet se naljuti Ivan Dmitrič. – Patnje prezirete, a da vam neko vratima prst prignječi, sigurno biste zajaukali koliko vas grlo nosi!
– A možda i ne bih – reče Andrej Jefimič smiješeći se.
– Nije nego! Ili da vas zgrabi paraliza ili, recimo, da vas neka budala i drznik, iskorišćavajući svoj položaj i čin, javno uvrijedi i da vi znate da će mu to proći nekažnjeno – e, tada biste shvatili šta to znači upućivati druge da teže razumijevanju i istinskoj sreći.
– To je originalno – reče Andrej Jefimič smijući se i trljajući ruke od zadovoljstva. – Prijatno me iznenađuje vaša sklonost za generalisanje, a moja karakteristika, koju ste maločas izvoljeli dati, prosto je izvanredna. Moram priznati da razgovor s vama za mene predstavlja ogromno zadovoljstvo. A sada, pošto sam ja vas saslušao, budite dobri, pa i vi mene saslušajte…

XI

Taj razgovor je trajao još gotovo čitav sat i, očevidno, na Andreja Jefimiča je učinio veoma dubok utisak. Počeo je svakog dana da ide u to odjeljenje. Išao je ujutro i poslije ručka, i često ga je večernji suton zaticao u razgovoru sa Ivanom Dmitričem. U početku Ivan Dmitrič ga se pribojavao, sumnjao je da ima hrđave namjere i otvoreno pokazivao svoje neraspoloženje, ali onda se navikao na njega, i svoje osorno držanje prema njemu zamijenio blago-ironičnim. Uskoro se po bolnici pronio glas da je doktor Andrej Jefimič počeo posjećivati paviljon br. 6. Ni ljekarski pomoćnik, ni Nikita, ni bolničarke nisu mogli da shvate zašto on ide tamo, zašto tamo sjedi čitave sate, o čemu to on razgovara tamo i zašto ne propisuje lijekove. Čudnovato im je izgledalo njegovo ponašanje.

Često se događalo da ga Mihail Averjanič ne zateče kod kuće, što se ranije nikad nije događalo, a i Darjuška je bila u velikoj nedoumici, jer doktor nije više pio pivo u određeno vrijeme, a ponekad je čak i na ručak zakašnjavao. Jednog dana, bilo je to već koncem juna, doktor Hobotov dođe nekim poslom kod Andreja Jefimiča; ne našavši ga kod kuće, on se uputi da ga traži po dvorištu. Tamo su mu rekli da je stari doktor otišao kod luđaka. Kad je ušao u kućicu i zastao u predsoblju, Hobotov je čuo sljedeći razgovor:

•   Mi se nikada nećemo složiti, niti ćete uspjeti da me prevedete u vašu vjeru – govorio je Ivan Dmitrič uzbuđeno.
• Vi apsolutno ne poznajete stvarnost i nikada niste patili, nego ste se kao pihavica naslađivali tuđim mukama, a ja sam patio sve od rođenja pa do današnjeg dana. Zato vam otvoreno kažem: ja smatram sebe višim i kompetentnijim od vas u svakom pogledu. Nećete, valjda, vi da me učite.
• Ja uopće nemam neke namjere da vas prevodim u svoju vjeru – poče Andrej Jefimič tiho i sa žaljenjem što sagovornik neće da ga shvati.
• I nije stvar u tome, prijatelju moj. Nije stvar u tome što ste vi patili, a ja nisam. Patnje i radosti su prolazna stvar; ostavimo ih, Bog s njima. Stvar je u tome što vi i ja mislimo; mi vidimo jedan u drugome ljude koji su u stanju da misle i rasuđuju, i to nas čini solidarnim, ma koliko se naši pogledi razlikovali. Kada biste vi znali, prijatelju moj, kako je meni dozlogrdilo sveopće bezumlje, nesposobnost i ograničenost i s kakvim zadovoljstvom ja s vama svaki put razgovaram! Vi ste pametan čovjek, i ja uživam u tome.

Hobotov odškrinu vrata i proviri u sobu; Ivan Dmitrič u kalpaku i doktor Andrej Jefimič sjedili su na krevetu jedan do drugog. Luđak je pravio grimase, stresao se i grčevito se umotavao u svoj ogrtač, a doktor je, oborene glave, nepomično sjedio i na licu mu se vidio izraz bespomoćnosti i tuge. Hobotov sleže ramenima nasmiješi se i upitno pogleda Nikitu, ali i Nikita samo sleže ramenima. Sutradan je Hobotov došao zajedno sa ljekarskim pomoćnikom. Obojica su stajali u predsoblju i prisluškivali.

• Naš stari, izgleda, sasvim skrenuo! – reče Hobotov izlazeći napolje.
• Gospode, smiluj se nama, grešnicima! – uzdahnuo je pobožni Sergej Sergejič oprezno obilazeći lokvice da ne uprlja svoje do sjaja očišćene čizme.
• Moram vam priznati, poštovani Jevgenije Fjodoriču, ja sam to već odavno očekivao!

XII

Poslije toga Andrej Jefimič je počeo primjećivati oko sebe neku tajanstvenost. Prilikom susreta su ga i bolničari, i bolničarke pa i bolesnici gledali nekako čudno, a onda su među sobom nešto šaputali. Djevojčica Maša, nadzornikova kći, s kojom je on volio da se nađe u bolničkoj bašči, sada je bježala od njega kada bi s osmijehom pošao prema njoj da je pomiluje po glavi. Sada, kada ga je slušao, upravnik pošte Mihail Averjanič više nije govorio: “Apsolutno tačno”, nego je nekako zbunjeno gunđao: “Da, da, da…” i gledao ga zamišljeno i tužno. Počeo je savjetovati svog prijatelja da ostavi votku i pivo, ali on to, kao delikatan čovjek, nije govorio otvoreno, nego aludirajući i pričajući čas o nekom komandantu bataljona, divnom čovjeku, čas opet o simpatičnom pukovskom svešteniku, koji su pili, pa počeli da boluju, a kad su bacili piće, potpuno su ozdravili. Dva-tri puta mu je dolazio kolega Hobotov; i on mu je savjetovao da se ostavi pića i bez ikakvog vidljivog povoda preporučivao mu da uzima brom.

U augustu je Andrej Jefimič dobio pismo od gradonačelnika u kome ga je on molio da dođe zbog neke važne stvari. Došavši u određeno vrijeme u gradsku upravu, Andrej Jefimič je tu našao komandanta grada, nadzornika sreskog učilišta, člana gradske uprave, Hobotova i još nekog ugojenog plavokosog gospodina, koga su mu predstavili kao ljekara. Taj ljekar sa poljskim prezimenom koje se teško izgovaralo radio je u ergeli, trideset vrsta daleko od grada, i sada se usputno našao u upravi.

• Tu imamo jednu malu predstavku koja spada u vašu nadležnost – obratio se član uprave Andreju Jefimiču kad su se svi pozdravili i sjeli za sto. – Evo, Jevgenije Fjodorič veli da je apoteci tijesno u glavnom bloku i da je treba premjestiti u desno ili lijevo krilo. Naravno, nije to neki problem premjestiti apoteku, ali glavno je – treba izvršiti neke prepravke.
• Da, bez opravke se neće moći – reče Andrej Jefimič razmislivši malo. – Ako bi se, recimo, desno krilo osposobljavalo za apoteku, bilo bi potrebno, mislim, najmanje pet stotina rubalja. Nerentabilna stvar.

Nastala je kratka šutnja.

• Ja sam još prije deset godina imao čast da referišem – nastavi Andrej Jefimič tihim glasom – da je naša bolnica, onakva kakva je, finansijski luksuz za naš grad. Ona je građena četrdesetih godina, ali tada su bile sasvim druge finansijske prilike. Grad previše troši na nepotrebne građevine i suvišni personal. Ja smatram da bi se za taj novac, u drugim uslovima, mogle izdržavati dvije primjerne bolnice.
• Pa dajte da se mijenjaju ti uslovi! – dočeka član uprave.
• Ja sam već imao čast da referišem: medicinski sektor treba predati u nadležnost zemstva.
• Da, predajte zemstvu novac, a ono će da ga pokrade – nasmija se plavokosi doktor.
• Tako je – složi se s njim član uprave, pa se i on nasmija.

Andrej Jefimič hladno i sumorno pogleda u plavokosog doktora i reče:

• Treba biti pravičan.

Opet je nastala šutnja. Poslužili su čaj. Komandant grada nekako veoma zbunjen, preko stola dotače raku Andreja Jefimiča i reče:

• Doktore, vi ste nas sasvim zaboravili. Uostalom, vi ste pravi monah: za karte ne marite, žene ne volite. Vama je dosadno u našem društvu. I svi počeše razgovor o tome kako je čestitom čovjeku dosadno živjeti u ovom gradiću. Nema ni pozorišta, ni muzike, a na posljednjoj igranci u klubu bilo je oko dvadeset dama i samo dva kavaljera. Omladina ne pleše, nego se stalno gura oko bifea ili se, pak, karta. Ni u koga ne gledajući, polako i tiho, Andrej Jefimič poče govoriti o tome da je žalosno, veoma žalosno što građani traće svoje životne snage, svoje srce i um na kartanje i ogovaranje, a ne umiju ili neće da provode vrijeme u interesantnim razgovorima i u čitanju, neće da uživaju u zadovoljstvima koje pruža razum. Samo je razum zanimljiv i dostojan pažnje, a sve ostalo je beznačajno i vulgarno.

Hobotov je pažljivo slušao svog kolegu, i najednom ga upita:

• Andreja Jefimiču, koji je danas datum? Dobivši odgovor, i on i plavokosi doktor, tonom ispitivača koji i sami osjećaju svoje neznanje, počeše da mu postavljaju pitanja – koji je danas dan, koliko je dana u godini i da li je istina da u paviljonu br. 6 živi nekakav prekrasan prorok. Odgovarajući na posljednje pitanje, Andrej Jefimič se zajapurio i rekao:
• Da, to je bolesnik, ali vrlo interesantan čovjek.

Više mu nisu postavljali nikakva pitanja. Kada je u predsoblju oblačio kaput, komandant grada mu stavi ruku na rame i reče uzdahnuvši:

• Vrijeme je da se, mi starci, odmorimo!

Kada je izašao iz uprave Andrej Jefimič je shvatio da je to bila komisija za ispitivanje njegovog duševnog stanja. Sjetio se pitanja koja su mu postavljali, i sav je pocrvenio – prvi put u životu bi mu žao, gorko žao medicine. “Bože moj”, razmišljao je sjećajući se kako su ga maločas ispitivali ti ljekari, “pa oni su tek nedavno studirali psihijatriju i polagali ispite – pa odakle kod njih to totalno neznanje? Oni ni pojma nemaju o psihijatriji!” I prvi put u životu on osjeti uvredu i gnjev. Tog istog dana uvečer njemu je došao Mihail Averjanič. I ne pozdravivši ga, upravnik pošte mu priđe, uze ga za obje ruke i reče uzbuđeno:

• Dragi moj prijatelju, pokažite mi da vjerujete u moju iskrenu blagonaklonost i da me smatrate svojim prijateljem… Prijatelju moj! – i, ne dajući Andreju Jefimiču da dođe do riječi, nastavi uzbuđeno: – Ja vas volim zbog vaše obrazovanosti i plemenite duše. Slušajte šta ću vam reći, dragi moj. Pravila nauke obavezuju ljekare da od vas kriju istinu, ali ja ću vam na vojnički način otvoreno odbrusiti: vi ste bolesni! Oprostite mi, dragi moj, ali to je istina, to su već odavno primijetili svi vaši poznanici. Maloprije mi je doktor Jevgenij Fjodorič rekao da vaše zdravstveno stanje bezuslovno zahtijeva da se odmorite i razonodite. To je apsolutno tačno! Odlično! Ovih dana ja uzimam odsustvo i odlazim da promijenim vazduh. Pokažite da ste mi prijatelj – hajdemo zajedno! Hajdemo, pa ćemo da se zabavimo kao u staro doba.
• Ja se osjećam potpuno zdrav – porazmislivši malo, odgovori Andrej Jefimič. – A da putujem – ne mogu. Dopustite da vam na neki drugi način iskažem svoje prijateljstvo.

Da putuje negdje tek tako, bez knjiga, bez Darjuške, bez piva i da u tolikoj mjeri poremeti način života koji traje već dvadeset godina – to mu je u prvom trenutku izgledalo besmisleno i fantastično. Ali kada se sjetio razgovora u upravi i mučnog osjećanja koje ga je obuzelo kad se vratio iz uprave, njemu se dopala ideja da na kraće vrijeme ode iz grada, gdje ga glupaci smatraju luđakom.

• A kuda vi, zapravo putujete? – upitao je prijatelja.
• U Moskvu, Peterburg, Varšavu… U Varšavi sam proveo pet najsretnijih godina svog života. Divan je to grad! Hajdemo, dragi moj!

XIII

Nedjelju dana kasnije Andreju Jefimiču su predložili da se odmori, drugim riječima, da zatraži penziju, što je on primio sasvim ravnodušno, a sljedeće sedmice on i Mihail Averjanič već su sjedili u poštanskoj kočiji i vozili se u pravcu najbliže željezničke stanice. Dani su bili hladni, nebo vedro i plavo, a vazduh proziran nadaleko. Dvjesta vrsta koje su ih dijelile od stanice prešli su za dva dana, i za vrijeme putovanja dvaput su noćivali. Kada su ih na poštanskim stanicama posluživali u slabo opranim čašama za čaj ili dugo uprezali konje, Mihail Averjanič bi se zajapurio, tresao se čitavim tijelom i vikao: “Tišina! Jezik za zube!” A kada je sjedio u kočiji, on je neprestano pričao o svojim putovanjima po Kavkazu i Poljskoj. Koliko je bilo raznih doživljaja i kakvih susreta! On je govorio tako glasno i uz to tako buljio oči da je čovjek mogao pomisliti kako je to sve laž. Pored toga, on je, pričajući, Andreju Jefimiču disao u lice i kikotao se na uho.

To je doktora zbunjivalo i smetalo mu da razmišlja i da se sabere. Radi štednje, željeznicom su putovali u trećem razredu, u vagonu za nepušače. Polovina putnika bila je uredno obučena. Mihail Averjanič se brzo upoznao sa svima i prelazeći s klupe na klupu, na sav glas govorio kako ne treba putovati tom odvratnom željeznicom. Svuda lopovluk! Konj je sasvim druga stvar: za dan prevališ sto vrsta, i onda se osjećaš zdrav i bodar. A nerodne godine su zaredale kod nas zato što su isušili Pinske močvare. Uopće, svuda je strahovit nered. On je padao u vatru, govorio gromko i nikome nije davao da dođe do riječi. To beskonačno ćeretanje, pomiješano s gromkim smijehom i izražajnim kretnjama, zamorilo je Andreja Jefimiča.

“Ko je od nas dvojice lud?” mislio je jedeći se. “Ja, koji nastojim da ničim ne uznemirujem putnike, ili taj egoist, koji misli da je ovdje najpametniji i najinteresantniji, i zato nikome ne da mira?” U Moskvi je Mihail Averjanič obukao vojnički koporan bez epoleta i pantalone sa crvenim lampasima. Kad je izlazio, oblačio je oficirsku kapu i šinjel, pa su ga vojnici pozdravljali. Andreju Jefimiču sada se činilo da je to čovjek koji je od svega gospodskog što je nekad posjedovao profućkao sve što je valjalo i zadržao samo ono što ne valja. Volio je da ga poslužuju i onda kada za to nije bilo nikakve potrebe, Šibica je ležala na stolu pred njim, i on je to vidio, ali je tražio da mu donesu šibicu; on se nije ženirao da u prisustvu sobarice hoda u donjem rublju; svojoj posluzi, pa i starijim ljudima, govorio je “ti”, a kad bi se naljutio, zvao ih je blesanima i budalama. To je, kako se činilo Andreju Jefimiču, bilo gospodski, ali odvratno. Prije svega, Mihail Averjanič je svog prijatelja odveo u Iversku. On se strastveno molio, do zemlje se klanjao i suze lio, a kada je završio s molitvom, duboko je uzdahnuo i rekao:

• Iako ne vjeruješ u Boga, ipak je nekako lakše na duši kad se pomoliš. Poljubite ikonu, dragi moj. Andrej Jefimič se smeo i poljubio ikonu, a Mihail Averjanič je, napućivši usne i klimajući glavom, očitao molitvu i opet su mu udarile suze na oči. Zatim su otišli u Kremlj i gledali car-top i car-zvono, i čak su ih prstima dotakli; uživali su u ljepoti grada s one strane rijeke Moskve, posjetili su hram Spasitelja i Rumjancevski muzej. Ručali su kod Tjestova. Mihail Averjanič je, gladeći svoje zaliske, dugo gledao u jelovnik, a onda je rekao tonom gurmana koji se u restoranu osjeća kao kod svoje kuće:
• Vidjećemo, anđele moj, čime ćete nas danas nahraniti.

XIV

Doktor je hodao, razgledao, jeo, pio, ali je osjećao samo jedno – razdražljivost u društvu Mihaila Averjaniča. Htio je da se odmori od prijatelja, da ode nekud od njega i da se sakrije, a njegov prijatelj je opet smatrao svojim dugom da ga ni koraka ne pušta od sebe i da ga što više razonodi. Kad nije imalo šta da se gleda, on ga je zabavljao pričanjem. Dva dana je to trpio Andrej Jefimič, ali treći dan je rekao svom prijatelju da je bolestan i da hoće da čitav dan ostane kod kuće. Prijatelj mu je odgovorio da u tom slučaju i on ostaje. Stvarno, treba se odmoriti, inače i noge mogu otkazati poslušnost. Andrej Jefimič je legao na otoman i, okrenuvši se zidu, stisnutih zuba je slušao svog prijatelja, koji ga je vatreno uvjeravao da će Francuska prije ili kasnije sigurno potući Njemačku, da u Moskvi ima mnoštvo varalica i da se po izgledu konja ne mogu procjenjivati njegove dobre strane. Doktoru je već brujalo u ušima i srce tuklo, ali iz svoje delikatnosti on se nije mogao odlučiti da zamoli svog prijatelja da ga ostavi samog ili da prestane sa pričanjem.

Na sreću, Mihailu Averjaniču je dosadilo da sjedi u hotelskoj sobi, i on je poslije ručka izišao da prošeta. Ostavši sam, Andrej Jefimič se predao osjećanju zadovoljstva. Kako je prijatno nepokretno ležati na otomanu i znati da si sam u sobi! Istinska sreća je nemoguća bez usamljenosti. Po svoj prilici, pali anđeo je iznevjerio Boga zato što se zaželio samoće za koju anđeli nisu znali. Andrej Jefimič je htio da porazmisli o svemu što je posljednjih dana vidio i čuo, ali mu Mihail Averjanič nikako nije izlazio iz glave. “Ali on je uzeo dopust i pošao sa mnom iz prijateljstva, iz velikodušnosti”, razmišljao je doktor srdeći se. “Nema ništa gore od tog prijateljskog tutorstva. Eto, izgleda da je i dobar, i velikodušan i veseljak, ali je dosadan. Nepodnošljivo dosadan. Tako isto ima ljudi koji uvijek upotrebljavaju samo pametne i lijepe riječi, ali osjećaš da su tupoglavci.”

Sljedećih dana Andrej Jefimič se pretvarao da je bolestan i nije izlazio iz sobe. On je ležao okrenut naslonu otomana i jedio se kad ga je prijatelj zabavljao svojim razgovorima, ili bi se odmarao kad bi prijatelj otišao. Ljutio se na sebe što je pošao na put, a i na prijatelja, koji je svaki dan postajao sve govorljiviji i sve nametljiviji, i nikako mu nije polazilo za rukom da svoje misli usmjeri u pravcu nečeg ozbiljnog i uzvišenog. “To na mene djeluje stvarnost o kojoj je govorio Ivan Dmitrič”, razmišljao je srdeći se na svoju sitničavost. “Uostalom, sve su to gluposti… Kad se vratim kući, sve će poći po starom…” I u Peterburgu je bilo isto: po čitave dane on nije izlazio iz sobe, stalno je ležao na otomanu i ustajao samo da pije pivo. Mihail Averjanič je stalno nastojao da što prije putuje u Varšavu.

• Dragi moj, šta ću ja tamo? – Andrej Jefimič je govorio molećivim glasom. – Putujte vi sami, a mene pustite da se vratim kući! Molim vas!
• Ni u kom slučaju! – protestovao je Mihail Averjanič. – To je prekrasan grad. U njemu sam ja proveo pet najsretnijih godina svog života!

Andrej Jefimič nije imao snage da ostane pri svom, i on se, protiv svoje volje, našao u Varšavi. Tu on uopće nije izlazio iz hotelske sobe, stalno je ležao na otomanu i ljutio se i na sebe, i na prijatelja i na poslugu, koja nikako nije htjela da razumije ruske riječi, a Mihail Averjanič, kao i uvijek, zdrav, bodar i veseo, od jutra do mraka je šetao po gradu i tražio svoje stare poznanike. Nekoliko puta nije noćio kod kuće. Poslije jedne takve noći, koju je proveo ko zna gdje, on se rano ujutru vratio jako uzbuđen, zajapuren i neočešljan. Dugo je šetkao po sobi i nešto gunđao za sebe, a onda se zaustavio i rekao:

• Čast prije svega! Šetkao je još malo, a onda se uhvati za glavu i reče tragičnim glasom: – Da, čast prije svega! Neka je proklet čas kad mi je prvi put došlo u glavu da dođem u ovaj Vavilon! Dragi moj – sada se obrati doktoru – možete me prezirati: izgubio sam na kartama! Dajte mi petsto rubalja!

Andrej Jefimič izbroja petsto rubalja i šutke ih dade svom prijatelju, a on, još uvijek zajapuren od stida i gnjeva, progunđa nekakvu nepotrebnu kletvu, obuče kapu i izađe. Kada se vratio dva sata kasnije, on se zavalio u naslonjaču i teško uzdahnuo:

• Čast je spašena! Odlazimo, prijatelju moj! Ni trenutka više ne želim da ostanem u ovom prokletom gradu. Lupeži! Austrijski špijuni!

A kad su se prijatelji vratili u svoj grad, bio je već novembar i dubok snijeg je prekrivao ulice. Dužnost Andreja Jefimiča sada je vršio doktor Hobotov. On je još stanovao u starom stanu očekujući da se vrati Andrej Jefimič i isprazni bolnički stan. Ona ružna žena, koju je on predstavljao kao svoju kuharicu, već je stanovala u jednom krilu bolnice. Po gradu su se već širile nove spletke o bolnici. Pričalo se da se ta ružna žena posvađala sa nadzornikom i da je on na koljenima molio da mu oprosti. A Andrej Jefimič je istog dana kad je stigao morao da potraži sebi drugi stan.

• Prijatelju moj – neodlučno ga upita upravnik pošte – oprostite za neskromno pitanje: kakvim sredstvima vi raspolažete? Andrej Jefimič je šutke prebrojao svoj novac i odgovorio:
• Imam osamdeset i šest rubalja.
• Ne pitam vas ja za to – ne razumijevši doktora, zbunjeno reče Mihail Averjanič. – Ja vas pitam kakvim sredstvima uopće raspolažete?
• Pa ja vam i kažem: imama osamdeset i šest rubalja… Više nemam.

Mihail Averjanič je smatrao doktora za poštenog i plemenitog čovjeka, ali ipak je pretpostavljao da ima kapital od najmanje dvadesetak hiljada rubalja. A sada, kada je saznao da je Andrej Jefimič sirotinja i da nema od čega živjeti, on najednom zaplaka i zagrli svoga prijatelja.

XV

Andrej Jefimič je stanovao u kući sa tri prozora koja je pripadala mještanki Bjelovoj. Ne računajući kuhinju, ta kuća je imala samo tri sobe. Dvije od njih, čiji su prozori gledali na ulicu, zauzeo je doktor, a u trećoj i u kuhinji stanovali su Darjuška i gazdarica sa svoje troje djece. Ponekad je gazdarici dolazio na spavanje njen ljubavnik, pijanica mužik, koji je noću tako larmao da su i djeca i Darjuška stalno strahovali. Kada bi došao, on bi se razbaškario u kuhinji, tražio je votku, i tada bi za sve bilo tijesno, pa je doktor iz sažaljenja uzimao rasplakanu djecu sebi i smještao ih da spavaju na podu, što mu je činilo veliko zadovoljstvo.

Kao i ranije, on je ustajao u osam sati i poslije čaja sjedao da čita svoje stare knjige i časopise. Za nove knjige sada više nije imao novca. Da li zato što su to već bile stare knjige ili, možda, zato što su se izmijenile prilike, ali čitanje ne samo da ga više nije tako zanosilo nego ga je i zamaralo. Da ne bi besposličario, on je sastavljao detaljni katalog svojih knjiga i lijepio na njih brojeve, i taj mehanički, pipavi posao sada mu se činio interesantnijim od čitanja. Taj jednoliki i pipavi posao nekako je uspavljivao njegove misli, pa ni o čemu nije razmišljao, i vrijeme mu je brzo prolazilo. Čak mu se činilo interesantno da sjedi u kuhinji i da s Darjuškom guli krompire ili da prebire heljdu.

Subotom i nedeljom je išao u crkvu. Stojeći pored zida i zatvorivši oči, slušao je pjevanje i razmišljao o svom ocu i materi, o univerzitetu i religiji; osjećao je spokojstvo i neku tugu i, odlazeći iz crkve, žalio je što se služba tako brzo završila. Dva puta je išao u bolnicu da porazgovara sa Ivanom Dmitričem. Ali oba puta Ivan Dmitrič je bio neobično uzbuđen i ljut; molio je da ga ostavi na miru, jer da mu je već odavno dodijalo jalovo naklapanje, i govorio je da on od prokletih i podlih ljudi za sve svoje muke traži samo jedno – da ga zatvore u samicu. Zar mu čak ni tu želju neće ispuniti? Oba puta, kada se Andrej Jefimič opraštao s njim i zaželio mu laku noć, on se obrecnuo: – K vragu! I Andrej Jefimič sada više nije znao da li da pođe do njega i treći put ili da više ne ide. A želio je da se opet nađe s njim. Prije je Andrej Jefimič poslije ručka šetkao po sobama i razmišljao, a sada je sve od ručka pa do večernjeg čaja ležao na otomanu i, okrenut naslonu, predavao se beznačajnim mislima, kojih se više nije mogao osloboditi. Bio je uvrijeđen što mu za njegovu više nego dvadesetogodišnju službu nisu dali ni penziju ni jednokratnu novčanu pomoć. Doduše, on se nije pošteno odnosio prema službi, ali penziju dobijaju svi službenici, bez obzira da li su pošteni ili ne. Sadašnja pravičnost i sastoji se baš u tome da se činovi, ordeni i penzije daju ne za vrline i sposobnosti, nego za službu uopće, bez obzira o kakvoj se službi radi. Zašto bi onda trebalo da samo on predstavlja neki izuzetak? Novaca više nije bilo. Stid ga je bilo da prolazi pored bakalnice i gleda gazdarici u oči. Za pivo je dužan već trideset i dva rublja. I gazdarici Bjelovoj je također dužan. Darjuška polako prodaje stara odijela i knjige i laže gazdarici da će doktor uskoro dobiti velike pare.

Sada se ljutio na sebe što je na putovanje potrošio ušteđenih hiljadu rubalja. Kako bi mu sada dobro došlo tih hiljadu rubalja! Jedilo ga je i to što ga ljudi ne ostavljaju na miru. Hobotov je smatrao svojim dugom da s vremena na vrijeme posjeti bolesnog kolegu. Sve na njemu je Andreju Jefimiču bilo odvratno: i njegovo gojazno lice, i njegov mrski snishodljivi ton, i riječ “kolega”, pa i njegove visoke čizme, ali najodvratnije mu je bilo to što je on smatrao svojom obavezom da liječi Andreja Jefimiča i što je mislio da ga stvarno liječi. Svaki put mu je donosio po bočicu broma i pilule od raveda. I Mihail Averjanič je također smatrao svojim dugom da obilazi prijatelja i da ga zabavlja. Svaki put je dolazio praveći se nehajnim, usiljeno se smijao i uvjeravao Andreja Jefimiča kako danas odlično izgleda i kako stvar, hvala Bogu, ide nabolje, a iz toga se moglo zaključiti da on smatra da se njegov prijatelj nalazi u beznadnom stanju. On još nije isplatio svoj varšavski dug, zato je bio utučen i potišten, i zato je nastojao da se smije što glasnije i da priča što smješnije viceve, sada je izgledalo da njegovim vicevima i pričama nema kraja, i već su se pretvorile u napast i za Andreja Jefimiča, a i za njega samog. Kad bi on došao, Andrej Jefimič bi legao na divan i, okrenut naslonu, slušao ga stisnutih zuba; u njegovoj duši su se stvarale čitave naslage neprijatnog taloga, i poslije svake posjete prijatelja, on je osjećao da taj talog sve više raste i kao da mu se već guši približava. Da bi ugušio ta sitničava osjećanja, on se žurio da misli o tome kako će i on, i Hobotov i Mihail Averjanič, prije ili kasnije umrijeti ne ostavivši u prirodi čak ni najmanji trag. Ako zamislimo da će nakon milion godina pored Zemljine kugle preletjeti neki duh, on će vidjeti samo ilovaču i gole stijene. Sve će – i kultura i moralni zakon – nestati bez traga i ni od korova ih neće biti.

Šta znači nekakav stid od bakalina, pa ništavni Hobotov i nesnosno prijateljstvo s Mihailom Averjaničem? Sve su to gluposti i trice. Ali takva rezonovanja više nisu pomagala. Tek što bi zamislio Zemaljsku kuglu nakon milion godina, iza gole stijene bi se pojavio Hobotov u svojim visokim čizmama ili usiljeno nasmijani Mihail Averjanič, pa je čak čuo i njegov sramežljivi šapat: “Prijatelju moj, varšavski dug ću vam ovih dana vratiti… Sigurno.”

XVI

Jednog dana je Mihail Averjanič došao poslije ručka, upravo kada je Andrej Jefimič ležao na otomanu. Dogodilo se tako da je baš u to vrijeme došao i Hobotov sa svojom bočicom broma. Andrej Jefimič se s mukom digao, sjeo i objema rukama se naslonio na otoman.

• O, danas vam je, dragi moj – počeo je Mihail Averjanič – boja lica mnogo bolja nego jučer. Pa vi ste junačina! Bogami, prava junačina!
• Vrijeme, vrijeme je da ozdravite, kolega – otegnuo je Hobotov zijevajući. – Vjerujem, i vama je već dosadila ta gnjavaža.
• Pa i ozdravićemo! – veselo je dobacio Mihail Averjanič. – Još ćemo sto godina da živimo! Tako je to!
• Stotinu ili ne stotinu, ali svakako još dvadeset – tješio ga je Hobotov.
• Ništa, ništa, kolega, nemojte da padate duhom… Nemojte da sumnjate…
• Još ćemo mi pokazati koliko vrijedimo! – zasmijao se Mihail Averjanič i potapšao prijatelja po koljenu.
• Još ćemo mi pokazati! Sljedećeg ljeta, akobogda, idemo na Kavkaz, pa ćemo ga svega u sedlu prokrstariti – hop, hop, hop! A s Kavkaza kad se vratimo, lako se može desiti da i na svadbi zapjevamo.

Mihail Averjanič lukavo namignu.

• Oženićemo mi vas, prijane dragi… oženićemo…

Andrej Jefimič najednom osjeti kako onaj talog poče da ga guši, i srce strašno poče da lupa.

• To je vulgarno! – reče on ustajući naglo i polazeći prema prozoru. – Pa zar vi ne shvatate da govorite banalnosti? Htio je da produži blago i pristojno, ali i protiv svoje volje najednom steže pesnice i diže ih iznad glave. – Ostavite me! – prodera se kao van sebe, sav zajapuren i tresući se čitavim tijelom.
• Napolje! Obojica napolje, obojica!

Mihail Averjanič i Hobotov ustadoše i blenuše u njega prvo iznenađeno, a onda uplašeno.

• Gubite se obojica! – derao se Andrej Jefimič. – Tupoglavci! Glupani!
• Ne treba meni ni tvoje prijateljstvo, ni tvoji lijekovi, tikvane jedan! Gnusoba! Podlost!

Pogledajući zbunjeno jedan u drugog, Hobotov i Mihail Averjanič uzmaknuše prema vratima i izađoše u predsoblje. Andrej Jefimič zgrabi bočicu s bromom i zavitla za njima, i bočica se u paramparčad razbi o prag.

• Tornjajte se do vraga! – doviknu plačnim glasom potrčavši u predsoblje. – Do vraga!

Kada se oslobodio svojih gostiju, tresući se kao u groznici, Andrej Jefimič je legao na otoman i još dugo ponavljao: – Tupoglavci! Glupani! Kada se smirio, prvo je pomislio da se sada jadni Mihail Averjanič, vjerovatno, strašno stidi, da mu je teško i da je to sve što se dogodilo užasna stvar. Nikada prije se tako nešto s njim nije dogodilo. Pa gdje su tu bili razum i taktičnost? A gdje razumijevanje stvari i filozofska ravnodušnost? Od stida i ljutnje na samog sebe, doktor svu noć nije mogao zaspati, a ujutro, oko deset sati, otišao je na poštu i izvinio se upravniku.

• Nećemo spominjati to što se dogodilo – uzdahnuvši, rekao je Mihail Averjanič i snažno mu stegao ruku. – Ko staro spomene, oko da mu izbijemo. Ljubavkine! – najednom on viknu glasno da se trgoše svi poštari i posjetioci. – Daj stolicu! A ti pričekaj! – doviknu ženi koja mu je kroz rešetku pružala preporučeno pismo.
• Zar ne vidiš da sam zauzet? Staro nećemo spominjati – nastavi on nježno, obraćajući se Andreju Jefimiču.
• Najljepše vas molim, sjedite, dragi prijatelju. Trenutak-dva on je šutke trljao svoja koljena, a onda reče:
• Meni ni na kraj pameti nije bilo da se ljutim na vas. Bolest nije prijatelj, ja to razumijem. Vaš jučerašnji napad uplašio je i mene i doktora, pa smo kasnije dugo razgovarali o vama. Dragi moj, zašto vi nećete da se ozbiljno pozabavite svojom bolešću? Zar se smije tako? Izvinite za prijateljsku otvorenost – poče šapatom Mihail Averjanič – vi živite u krajnje nepovoljnim uslovima: tjesnoća, prljavština, nema ko da vas dvori, nemate sredstava za liječenje… Dragi moj prijatelju, i ja i doktor vas molimo poslušajte naš savjet: idite u bolnicu! Tamo ćete imati i zdravu hranu, i njegu i liječenje. Jevgenij Fjodorič, iako je moveton (neodgojen, franc. – mauvais ton), on je potkovan stručnjak, i na njega se čovjek može potpuno osloniti. On mi je dao riječ da će se zauzeti za vas.

Andrej Jefimič je bio dirnut iskrenim saosjećanjem i suzama, koje najednom zablistaše na obrazima upravnika pošte.

• Poštovani prijatelju, ne vjerujte! – on poče šapatom stavivši ruku na srce. – Ne vjerujte im! To je podvala! Moja bolest se sastoji samo u tome što sam ja za dvadeset godina u čitavom ovom gradu našao jednog pametnog čovjeka, pa i taj je luđak. Nemam ja nikakve bolesti, ja sam prosto zapao u začaran krug iz koga nema izlaza. Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman.
• Idite u bolnicu, dragi moj.
• Potpuno mi je svejedno, ako hoćete, i u jamu.
• Dajte mi riječ, prijatelju moj, da ćete u svemu slušati Jevgenija Fjodoriča.
• Pa izvolite, dajem riječ. Ali, ponavljam, poštovani prijatelju, ja sam zapao u začaran krug. Sada sve, pa i iskreno saosjećanje mojih prijatelja, vodi samo jednom – mojoj propasti. Ja propadam, i imam hrabrosti da to vidim.
• Prijatelju moj, vi ćete ozdraviti.
• Zašto da o tome govorimo? – reče Andrej Jefimič razdraženo. – Malo je ljudi koji na kraju života ne osjećaju što ja sada osjećam. Kada vam kažu, naprimjer, da vam bubrezi nisu u redu, da imate prošireno srce, pa počnete da se liječite, ili kada vam kažu da ste luđak ili zločinac, to jest, kratko rečeno, kada ljudi najednom počnu da vam poklanjaju pažnju, onda znajte da ste zapali u začaran krug iz koga više nećete izići. Ako budete nastojali da iziđete iz njega, vi ćete još više zabludjeti. Predajte se, jer vas više nikakva ljudska upinjanja neće spasiti. Tako se bar meni čini.

U to vrijeme kod rešetke se već tiskala čitava gomila, i da ne bi smetao, Andrej Jefimič se diže i poče da se oprašta. Mihail Averjanič mu još jednom uze časnu riječ i isprati ga do izlaznih vrata.

Tog istog dana, predveče, u njegovom stanu neočekivano se pojavi Hobotov u kratkoj bundi i visokim čizmama i poče takvim tonom kao da se jučer ništa nije dogodilo:

• Poslom sam došao kod vas, kolega. Došao sam da vas pozovem – da li biste htjeli sa mnom na konzilijum, a?

Misleći da Hobotov želi da ga malo zabavi u šetnji ili stvarno da mu da prilike da nešto zaradi, Andrej Jefimič se obukao i izišao s njim na ulicu. Bilo mu je drago što mu se ukazala prilika da izgladi jučerašnju krivicu i da se izmiri, pa je osjećao zahvalnost prema Hobotovu, koji, očevidno štedeći ga, nije čak ni spominjao jučerašnji dan. Od tog nekulturnog čovjeka jedva se mogla očekivati obazrivost.

• A gdje vam je bolesnik? – upita Andrej Jefimič.
• Kod mene u bolnici. Odavno sam već htio da vam ga pokažem… Vrlo interesantan slučaj.

Ušavši u bolničko dvorište i obišavši glavnu zgradu, uputili su se odjeljenju u kome su se nalazili luđaci. I čitavo dvorište su prešli nekako sve šutke. Kada su ušli u odjeljenje, kao i obično, Nikita skoči i isprsi se.

• Tu je kod jednog bolesnika došlo do komplikacije u plućima – reče poluglasno Hobotov ulazeći s Andrejem Jefimičem u odjeljenje. – Vi pričekajte ovdje, a ja ću odmah. Idem samo da donesem stetoskop. I izađe.

XVII

Već se smrkavalo. Ivan Dmitrič je ležao u svojoj postelji zagnjurivši lice u jastuk; paralitičar je sjedio nepokretno, tiho plakao i micao usnama. Debeli mužik i bivši poštar su spavali. U sobi je vladala tišina. Andrej Jefimič je sjedio na krevetu Ivana Dmitriča i čekao. Ali tek pola sata kasnije, umjesto Hobotova, u odjeljenje je ušao Nikita držeći u naramku bolnički ogrtač, nekakvo rublje i papuče.

• Izvolite da se oblačite, vaše visoko blagorođe – reče on tiho. – Evo, ovo je vaša posteljica, izvolite ovamo – dodade pokazujući na prazan, očevidno, tek donesen krevet. – Ništa, ništa, daće Bog, ozdravićete.

Sada je Andreju Jefimiču sve bilo jasno. Ne rekavši ni riječi, on je prišao krevetu koji mu je pokazao Nikita i sjeo; videći da Nikita stoji i čeka, on se svuče sasvim, i osjeti stid. Zatim obuče bolničku odjeću; gaće su mu bile veoma kratke, košulja dugačka a ogrtač je zaudarao na sušenu ribu.

• Daće Bog, ozdravićete – ponovi Nikita, uze u naramak odjeću Andreja Jefimiča, a zatim izađe i zatvori vrata za sobom. “Svejedno…” razmišljao je Andrej Jefimič stidljivo se umotavajući u ogrtač i osjećajući da u toj novoj odjeći liči na hapšenika. “Svejedno… Potpuno je isto – i frak, i uniforma i ovaj ogrtač…” A šta je sa satom? Šta je sa bilježnicom u bočnom džepu? Šta je sa cigaretama? Kuda je Nikita odnio odijelo? Po svoj prilici, do kraja života neće više obući pantalone, prsluk i čizme. Sve je to nekako čudnovato i čak neshvatljivo u prvom trenutku. Andrej Jefimič je i sada bio uvjeren da između kuće njegove gazdarice Bjelove i paviljona br. 6 nema nikakve razlike i da je sve na ovom svijetu glupost i sujeta nad sujetama, a ipak su mu ruke drhtale, noge se kočile i jeza ga hvatala kad bi pomislio da će Ivan Dmitrič uskoro ustati i vidjeti ga u bolničkom ogrtaču.

On se diže, prošeta, pa opet sjede. Sjedio je tako pola sata – sat, i to mu je strašno dodijalo. Zar se može ovdje živjeti dan, sedmicu, pa čak i čitave godine ovako kako ovi ljudi žive? I, eto, opet je sjeo, opet prošetao i opet sjeo. Može poći i pogledati kroz prozor i opet prošetati duž sobe. A šta onda? Zar da stalno sjedi kao kip i da razmišlja? Ne, vjerovatno, to je nemoguće. Andrej Jefimič leže, ali odmah ustade, obrisa rukavom hladan znoj sa čela. I sada osjeti da mu čitavo lice poče zaudarati na suhu ribu. Opet pođe da šeta. – To je neki nesporazum… – promrsi šireći ruke u nedoumici. – Moramo se objasniti, to je neki nesporazum… Upravo u tom trenutku probudi se Ivan Dmitrič. On sjede i podnimi se. Pljunu, a onda lijeno pogleda doktora i izgledalo je da u prvom trenutku ništa nije razumio, ali uskoro njegovo sanjivo lice postade pakosno i podrugljivo.

• Aha, golubiću, i vas su ovamo strpali! – škiljeći jednim okom, otegnu on promuklim i bunovnim glasom. – Baš mi je milo. Ranije ste vi iz ljudi pili krv, a sada će iz vas da piju. Odlično!
• To je neki nesporazum – odgovori Andrej Jefimič uplašen riječima Ivana Dmitriča, a onda sleže ramenima i ponovi: – Nesporazum neki!

Ivan Dmitrič opet pljunu, leže i poče da gunđa:

• Prokleti život! I što je najgore i najžalosnije, on se neće završiti nekom nagradom za muke, nekom opernom apoteozom, nego – smrću. Doći će bolničari, pa će za noge i za ruke odvući mrtvaca u podrum. Brr! Ali ništa… Zato će na onom svijetu za nas biti praznik… S onog svijeta ću dolaziti kao priviđenje i plašiti ove gadove. Ja ću njih do sijede kose dovesti. Vratio se Mojsejka.

Čim ugleda doktora, ispruži ruku: – Daj kopjejku!

XVIII

Andrej Jefimič priđe prozoru i pogleda u polje. Napolju je već bio mrak, a na horizontu, s desne strane, pojavljivao se mjesec, hladan i tamnocrven. Nedaleko od bolničke ograde, svega jedno sto hvati daleko, vidjela se visoka bijela zgrada ograđena kamenim zidom. To je bila tamnica. “To je ta stvarnost!” pomisli Andrej Jefimič i obuze ga strah. Stravično su djelovali i mjesec, i tamnica, i ekseri na ogradi i daleki plamen iz fabrike za preradu kostiju. Čuvši za leđima nečiji uzdah, Andrej Jefimič se okrenu i ugleda čovjeka sa sjajnim zvijezdama i ordenjem na grudima. Taj čovjek se smiješio i lukavo namigivao. I to mu se učini jezivo. Andrej Jefimič je uvjeravao samog sebe da ni mjesec ni tamnica ne predstavljaju ništa naročito, da i psihički zdravi ljudi nose ordene i da će to sve vremenom istrunuti i pretvoriti se u ilovaču, ali najednom ga obuze očajanje, i on objema rukama zgrabi rešetku i svom snagom poče da je drma. Ali rešetka je bila isuviše čvrsta. Zatim, da mu ne bi bilo tako strašno, on priđe postelji Ivana Dmitriča i sjede.

• Pao sam duhom, dragi moj – progunđa drhteći i brišući hladan znoj. – Pao sam duhom.
• A vi malo pofilozofirajte – podrugljivo otegnu Ivan Dmitrič. – Bože moj, Bože moj… Da, da… Vi ste mi jednom izvoljeli reći da u Rusiji nema filozofije, ali da filozofiraju svi, pa čak i svaka sitnarija. Ali od filozofiranja te sitnarije nema nikakve štete – Andrej Jefimič reče takvim tonom kao da je htio da zaplače i da rastuži.
• Pa našto onda, dragi moj, taj vaš zluradi smijeh? I zašto da ne filozofira ta sitnarija kad nije zadovoljna? Za pametnog, obrazovanog, ponosnog i slobodoljubivog čovjeka, slici i prilici Božijoj, nema drugog izlaza nego da bude Ijekar u prljavoj i zaostaloj palanci i da čitav život posluje sa kupicama, pihavicama i oblogama od slačice! Šarlatanstvo, ograničenost i prostakluk! O, Bože moj! – Vi gluposti trućate. Ako vam je bilo odvratno da radite kao ljekar, zašto niste u ministre otišli? – Nikuda, nikuda se ne može. Slabi smo mi, dragi… Bio sam hladnokrvan, bodro i zdravo sam rezonovao, ali trebalo je samo da dođem u grubi dodir sa životom, i ja sam pao duhom… nastupila je prostracija (prostracija – krajnja iznemoglost (lat.). Prim. prev.) … Slabi smo mi, ništavni… Pa i vi, dragi moj. Vi ste pametni, plemeniti, s materinim mlijekom ste usisali plemenite sklonosti, ali tek što ste stupili u život, vi ste se umorili i razboljeli… Slabotinja smo mi, slabotinja! l Osim straha i osjećanja uvrede, još od početka večeri Andreja Jefimiča je stalno nešto mučilo, i tek sada je shvatio da je osjećao potrebu za pivom i pušenjem.
• Ja ću malo izići, dragi moj – reče on. – Reći ću im da upale svjetlost… Ne mogu ja ovako… nisam u stanju…

Andrej Jefimič pođe vratima i otvori ih, ali Nikita odmah skoči i prepriječi mu put.

• Kuda ćete? Ne može, ne može! Vrijeme je da se spava!
• Ali samo trenutak, po dvorištu da prošetam! – zgranu se Andrej Jefimič.
• Ne može, ne može, takva je naredba. Sami znate.

Nikita zalupi vratima i poduprije ih leđima.

• Ali ako ja izađem odavde, kakva će od toga biti šteta? – upita Andrej Jefimič sliježući ramenima. – Ne razumijem! Nikita, ja moram da izađem! – reče drhtavim glasom. – Potrebno mi je!
• Nemojte da pravite nered, ne valja to! – poučno otegnu Nikita.
• Dođavola, šta je to! – najednom se prodera Ivan Dmitrič i skoči. – Kakvo on ima pravo da ne pušta? Ko je njih ovlastio da nas drže ovdje? Meni se čini, u zakonu je jasno rečeno da niko ne može biti lišen slobode bez sudske presude! To je nasilje! Tiranija!
• Naravno, tiranija! – dočeka Andrej Jefimič ohrabren vikom Ivana Dmitriča. – Potrebno mi je, moram da izađem. On nema prava! Pusti kad ti kažem!
• Čuješ li blesava marvo? – proguli se Ivan Dmitrič i zalupa šakom u vrata. – Otvori, razvaliću vrata! Živoderu jedan!
• Otvori! – povika Andrej Jefimič tresući se čitavim tijelom. – Ja zahtijevam!
• Kaži još nešto! – odgovori Nikita iza vrata. – Kaži!
• Idi bar i pozovi ovamo Jevgenija Fjodoriča! Reci da ga molim da dođe… samo na trenutak!
• Sutra će on i sam doći.
• Nikada nas oni neće pustiti! – nastavljao je Ivan Dmitrič. – Do truhljenja će nas dovesti! O, Gospode, zar zaista na tom svijetu nema pakla i zar će ovi nitkovi ostati nekažnjeni? Pa gdje je onda pravda? Otvori, nitkove, ja se gušim! – sad zakrešta i navali na vrata. – Razmoždiću sebi glavu! Ubice!

Nikita naglo otvori vrata, pa objema rukama i koljenom grubo odgurnu Andreja Jefimiča, a onda zamahnu i udari ga pesnicom po licu. Andreju Jefimiču se činilo da ga je ogroman slan talas zapljusnuo preko glave i povukao krevetu. I zaista, u ustima je osjećao nešto slano – po svoj prilici, iz zuba je potekla krv. I kao da je htio da ispliva, on je zamlatarao rukama i uhvatio se za nečiji krevet, i u tom trenutku je osjetio kako ga je Nikita dvaput udario u leđa. Sada se začu dreka Ivana Dmitriča. Biće da je i njega tukao. A onda je nastala tišina. Blijeda mjesečeva svjetlost se probijala kroz rešetke, i po podu se pružala sjenka koja je ličila na mrežu. Jeza ga je obuzimala, i Andrej Jefimič leže i poče zadržavati dah. S užasom je očekivao da će ga opet početi tući. Osjećao se kao da je neko uzeo srp, zabo ga u njega i nekoliko puta ga okrenuo u njegovim grudima i crijevima. Od bola je zagrizao jastuk i stisnuo zube, i najednom u njegovoj glavi, usred haosa, jasno sinu strašna i neizdrživa misao da su isti takav bol već godinama, iz dana u dan, morali trpjeti ovi ljudi koji sada na mjesečini izgledaju kao crne sjenke.

Kako se to moglo dogoditi da on u toku više od dvadeset godina nije znao i nije htio da zna za to? On nije znao, pojma nije imao o bolu, pa, prema tome, nije ni kriv, ali savjest, isto tako nepopustljiva i svirepa kao i Nikita, primorala ga je da se sledi od glave do pete. On najednom skoči, htjede da zaurla iz sve snage i da potrči da što prije ubije Nikitu, zatim Hobotova, pa nadzornika i ljekarskog pomoćnika, a onda i sebe, ali iz grla mu ne izađe ni zvuk, a i noge mu otkazaše poslušnost. Zadišući se, on zgrabi na grudima ogrtač i košulju, razdera ih i onesviješten pade na krevet.

XIX

Sljedećeg jutra boljela ga je glava, brujalo mu je u ušima i u čitavom tijelu je osjećao malaksalost. Nije ga bilo stid da se sjeća svoje jučerašnje slabosti. Da, jučer je bio malodušan, čak i mjeseca se bojao, iskreno je iskazivao svoja osjećanja i misli o kojima ranije nije pojma imao. Naprimjer, misli o filozofiranju nezadovoljne sitnarije. Ali sada mu je bilo potpuno svejedno. On nije ni jeo ni pio, ležao je nepomično i stalno šutio. “Potpuno mi je svejedno”, mislio je kad su mu postavljali pitanja. – “Neću da odgovaram… Potpuno mi je svejedno.” Poslije ručka je došao Mihail Averjanič i donio mu paketić čaja i funtu marmelade. I Darjuška je dolazila i čitav sat stajala kraj njegovog kreveta s izrazom prigušene tuge na licu.

Posjetio ga je i doktor Hobotov. On mu je donio bočicu broma i naredio Nikiti da nečim okadi to odjeljenje. Predveče je Andrej Jefimič umro od apopleksičkog udara. U početku je osjećao užasnu groznicu i gađenje; činilo mu se da nešto odvratno prodire kroz čitavo tijelo, pa čak i u prste, a onda je pošlo od želuca prema glavi i zalilo mu i oči i uši.

Andrej Jefimič je shvatio da mu je došao kraj, i sada se sjetio da Ivan Dmitrič, Mihail Averjanič i milioni ljudi vjeruju u besmrtnost. A šta ako ona zbilja postoji? Ali on nije želio besmrtnost, i samo jedan trenutak je mislio o njoj. Stado jelena, neobično lijepih i vitkih, o kojima je juče čitao, promače pored njega; a onda ona žena pruži preporučeno pismo… Nešto reče Mihail Averjanič. A onda sve iščeze, i Andrej Jefimič zaspa zauvijek. Došli su bolničari, uzeli ga za ruke i za noge i odnijeli u kapelu. Tamo je on ležao otvorenih očiju i mjesec ga je cijele noći obasjavao. Ujutro je došao Sergej Sergejič, pobožno se pomolio pred raspećem i svom bivšem šefu zatvorio oči. Sutradan su sahranili Andreja Jefimiča. Na sahrani su bili samo Mihail Averjanič i Darjuška.

Anton Pavlovič Čehov

Izvor:  Fenomeni

Tekstovi o Čehovu na portalu P.U.L.S.E

  Čehov, Fenomeni, Književnost, Paviljon br.6