„Priroda ne postoji oduvijek. Ne nalazi se u dubinama šume, u puminom srcu ili u pjesmama Pigmejaca, već u filozofijama i predodžbama civiliziranih ljudi. Naizgled proturječni dijelovi tvore prirodu kao ideološki konstrukt kojem je svrha da nas pripitomi, da zatomi i kanalizira naše divljaštvo.“

Nedavno mi se u rukama našao jedan od rijetkih anarhističkih časopisa iz regiona sa člankom “Priroda kao spektakl- Priroda i divljina kao proizvod kapitalizma“ koji koncept prirode dovodi na jednu potpuno novu razinu; razinu društvene tvorevine.  Ipak, odmah na početku treba povući liniju da se ne dovodi u pitanje postojanje prirode i biodiverziteta, već isključivo čovjekova kategorizacija i odnos prema istoj. Naime, uzevši u obzir potrebu uma za kategorizacijom  svega oko sebe, priroda za savremenog čovjeka predstavlja jednu od najkorisnijih kategorija civilizacije pri obuzdavanju divljaštva pojedinca i postizanju njegove samoidentifikacije kao civilizovanog društvenog bića.

Stari zavjet svojim poimanjem prirode kao „zloglasne divljine, pustoši nastanjene bijesnim i otrovnim zvijerima“  izazivao je strah u tadašnjem čovjeku, držeći ga unutar gradskih zidina dok bi svako izvan vjerovao da je na neprijateljskom teritoriju. Takav stav je doprinio stvaranju dihtomije između „ljudskog“ i „prirodnog“, koja sprječava pojedince da žive divlje, odnosno, onako kako žele;  navodi autor na samom početku teksta. Slično tome je pisao i John Zerzan u svom djelu „Početak vremena, kraj vremena“ iz 1999. godine. Iako je, kao što naslov kaže, više bio usmjeren ka raspravi o vremenu, ipak ističe da je prirodi i vremenu zajedničko to što nisu postojali prije čovjekovog razdvajanja od nje. Postvarenje udaljavanja i njegovo naglašavanje je, kako to Zerzan naziva, Pad, ili početak otuđenja i istorije.

Iako koncept ouđenja nije ništa novo, te se javlja u filozofijama Rusoa, Hegela, Marxa, itd; čovjekovo otuđenje od prirode je mnogo manje zastupljeno u savremenim pravcima. Kako bismo ostali unutar sistema društvenih vrijednosti i morala, život izvan civilizacije je najčešće prikazan kao borba za preživljavanje a ne izraz slobode pojedinca.

Mistični anarhizam Slobodnog duha u Engleskoj posebno je težio povratku prirodi dok je dobar primjer Heinrich  Suso:

„“Odakle dolaziš?” Prikaza odgovori: “Ja ne dolazim niotkuda.”

“Kaži, šta si ti?” — “Ja nisam.”

“Šta želiš?” — “Ja ne želim.”

“Ovo je čudo! Kako ti je ime?” — “Ime mi je Bezimena Divljina.”

“Gde vodi tvoje znanje?” — “U nesputanu slobodu.”

“Kaži mi, šta je za tebe nesputana sloboda?” — “Kada čovjek živi u skladu sa svim svojim kapiricima, ne praveći razliku između Boga i sebe, i ne gledajući na prije ili na poslije…”

Zadržaću se još samo kratko na konceptu vremena i spomenuti sjevernoameričko pleme Pawnee koje smatra da život ima ritam ali ne i razvoj. Pleme Pawnee ali i slični „primitivni“ narodi često u svojoj kulturi i tradiciji ne pokazuju posebno zanimanje za rođendane ili uopšteno datume. Ne žele nadzirati vrijeme, ni prirodu jer smatraju da bi im takvo otuđenje svijesti otelo sadašnjost i postojeće trenutno sjedinjavanje sa strujanjima i tokovima prirodnog svijeta.

Sljedeći dio vam donosim u potpunosti prenesen iz originalnog teksta. Autorov stav je da u kulturi robe “priroda” osnažuje želju za divljom pustolovinom, za životom bez pripitomljavanja, prodajući nam sliku sebe. Prikrivena konstrukcija “zloglasne divljine” odlascima u šume daje prizvuk rizika koji privlači pustolove i buntovnike. Uz to osnažuje stav da mi zapravo ne pripadamo tamo, prodajući nam brojne proizvode koji se smatraju nužnima za odlaske na divlja mjesta. Pozitivna konstrukcija prirode potiče nas da se osjećamo kao da moramo doživjeti divlja mjesta (ne shvaćajući da će ideje kojima su nas napunili u barem jednakoj mjeri kao naše stvarno okruženje kreirati naše iskustvo). Na taj način civilizacija uspješno osvaja čak i područja koja naizgled izravno ne dotiče, pretvarajući ih u “prirodu”, u “divljinu”, u aspekte spektakla koji nas održavaju pripitomljenima.*

Na samom kraju, vratiću se ponovo na „zloglasnu divljinu“  koja da bi se održala i dalje mora ostati „zloglasna“. Iz tog razloga je u televizijskim emisijama uvijek popraćena scenama predatorstva, upozorenjima o opasnim životinjama ili otrovnim biljkama.  „Divljina“ nam je ostavljena kao dnevna avantura ili bijeg od jednoličnosti svakodnevnice u kojem se možemo zadržati samo kratko dok ponovo ne uplovimo u mirne luke „civilizacije“ gdje ponovo bivamo ušuškani društvenim normama i tvorevinama. Ako uzmemo u obzir da je sve u „univerzumu“ u ravnoteži, možemo razumjeti potrebu potrebu civilizacije za svojom suprotnošću te održavanja na račun te suprotnosti jer bi bez „divljine“, čovjekov materijalni napredak, kao i mnoge stvari koje idu analogno tome, bile beznačajane.

*Iz časopisa “Anarchy: A Journal of Desire Armed”. broj #29, ljeto 1999

Za P.U.L.S.E: Adnan Smajić

Tekstovi o prirodi na portalu P.U.L.S.E

  Adnan Smajić, Anarhizam, divljina, priroda, zerzan