Arogancija posvećenih. Ljudi na različite načine promišljaju svijet oko sebe, čak i na razne načine poimaju što zapravo označava opći pojam – svijet. Laici su uglavnom usredotočeni na neposrednu ili nešto širu okolinu, državu koju nastavaju, stavljajući je dakako u sveobuhvatniji kontekst zbivanja diljem „velikog svijeta“ iliti Globusa. Stručnjaci različitih profila, obitavajući dakako na istoj spljoštenoj kugli, ipak nastoje shvatiti obuhvatnije povezanosti svega što postoji, daklem ne samo međuljudskih odnosa. U tom smislu oni se bave proučavanjem svemira i njegovih zakonitosti. No, već na prvom koraku kao da su se počeli razilaziti, spotaknuvši se o prvu zapreku. Ne shvaćaju svi univerzaliju svemir (kozmos, univerzum) na isti način. Najčešća njena definicija kao „čitavog prostorno i vremenski beskonačnog svijeta koji nas okružuje”, logički podrazumijeva da postoji samo jedan svemir, a on čini sve što nas okružuje. Prolistate li, makar i površno, popularne članke iz kozmologije – “dijela fizike koji istražuje evoluciju, opću strukturu i prirodu svemira kao cjeline“ – zamijetit ćete kako oni vrve od sijaset svemira različitih vrsta i struktura: „naš svemir“, „drugi svemiri“, „Everettovi svemiri“,…i tome slično. Već tu se nalaze začeci arogancije fizičara o kojoj želim nešto više reći, stavljajući je implicitno u sklop opće ljudske bahatosti. Umjesto da smisle nove pojmove, ne za svemir u navedenom smislu već za te “druge svemire“, i tu – pokazujući svoju oholost – uvode više zabune u popularne tekstove negoli što rasvjetljuju stvari. Sve druge strukture su samo podskupovi ovog, vjerojatno beskonačnog ustrojstva. Mnogo bi manje zbrke bilo kad bi se pojmovi strogo i točno definirali. Sovjetski kozmolozi su svojevremeno za opservabilni svemir koristili izraz – metagalaksija. Da su ga koristili zapadnjaci, vjerujem da bi zaživio, a ovako…

Često se po forumima vodi rasprava o temi – može li danas filozofija dati neki doprinos fizici? Filozofija je nekada, u davno prošla vremena, predstavljala univerzalnu znanost pod čijim okriljem su našle utočište mnoge današnje prirodne i društvene nauke – čak i umjetnosti – na taj način indirektno ukazujući na ljudsku potrebu i želju za cjelovitim shvaćanjem svijeta. Tako je, primjerice u Antici, filozofiju tvorilo sedam takozvanih slobodnih vještina podijeljenih u trivium (gramatika, retorika, dijalektika) i quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija, muzika). Dakako, kasnijim gomilanjem znanja o svijetu – a posebice oštrim raskolom između prirodnih i humanističkih nauka – pojedine od ovih disciplina izdvojile su se kao samostalne znanosti. Filozof je, uslijed manjkave specijalizacije u okviru istih, izgubio pravo da jedini drži istinu u šaci i da nam je obnaroduje. No, danas kao da  – barem u okviru prirodnih znanosti – prisustvujemo sasvim suprotnom kretanju. Fizičari, naime ogroman broj njih, se često vrlo eksplicitno izražavaju kako o prirodnim zakonitostima oni imaju prvu i poslijednju riječ, da na terenu prosudbene vrijednosti fizikalnih pretpostavki, hipoteza i teorija oni bivaju alfa i omega spoznajnog procesa – jedini kompetentni sudije čije se presude moraju smatrati konačnima i bespogovornima. To najčešće dokazuju sasvim istinitim argumentom – što ne čini očiglednim i samo rasuđivanje – da nitko sem njih (izuzev matematičara, koje odmah eliminiraju jer se ne bave stvarnim već imaginarnim svjetovima, te kao ne razumiju fiziku) ne shvaća kompliciranu matematiku koja stoji u pozadini njihovih teorijskih istraživanja. Čak direktno tvrde kako „fizika baš nimalo ne treba pomoć filozofije”. Svakako da vrlo mali broj filozofa ima dostatno matematičko obrazovanje a da bi, s čisto matematičke strane, mogli pratiti stručne tekstove u fizikalnim časopisima. No, matematika nije istina, ona nije svijet – ona je naprosto alat koji služi istraživanju svijeta! Ne moramo se znati služiti lopatom, a da možemo procijeniti jeli iskopana rupa plitka, duboka, široka, uska, pravilnog ili nepravilnog oblika, jeli iskopana na pravom ili krivom mjestu,… Logika zauzima u spoznajnom procesu primarnije mjesto od fizike, ona je prije fizike. Tvrdnja da filozofi ne razumiju fiziku je suviše simplificirana. Njen matematički aparat svakako razumije neznatan broj njih. Međutim, logički objašnjeni koncepti morali bi biti jasni i „pastiru“ a kamoli ne filozofu. Daklem, prvo neka fizičari siđu s akademskih visina, sjašu sa svojih formula i nastoje popularno objasniti laicima i filozofima ono o čemu razmišljaju, što rade i što otkrivaju. To je njihova dužnost, ako ništa drugo – da banaliziramo stvari – a ono prema poreznim obveznicima koje je postalo vrlo popularno spominjati s obzirom da osiguravaju sredstva za sve i sva, pa i za fizikalna istraživanja.

Suvremena teorijska fizika, u što uključujemo i kozmologiju te interpretaciju postavki kvantne fizike – i naročito njih – otišla je suviše daleko od stvarnog svijeta i njegovog odziva na naša promišljanja. Mašta možda i jeste važnija od znanja, kao što je Einstein primjetio, no ne vjerujemo da je imao u vidu onu Lewis Carrollovskog tipa koja stvara svjetove iza ogledala, već na stvaralački čin koji korespondira sa stvarnošću. Sve što se objavi gotovo se apriorno shvaća kao nešto objektivno postojeće, mada je i prečesto u rangu običnih hipoteza, ma bile one i popraćene matematikom. Sve više se fizikalne pretpostavke – a da bude jasno, govorimo o njima a ne o spoznajama – pomiču na stranu slijepe vjere, umjesto da se prihvate (do dokaza ili kraha njihova) kao ono što jesu. Samo pretpostavke. Svakako nam se može prigovoriti da mi (posebno laici) apriorno ne možemo znati koja od fizikalnih ideja će naći odraz u stvarnosti (ili obrnuto, u kojoj ideji stvarnost ima svoj odraz), no u prvom redu govorimo o sklonosti koja se čini zabrinjavajućom. Međutim, već i među samim fizičarima javlja se reakcija na tu tendenciju, pa se čak i usvojena ali diskutabilna stajališta te znanosti ponovno počinju prevrednovati i podvrgavati sumnji. Vrlo dobar indikator toga je i obnovljeni interes za Bohmovu interpretaciju kvantne mehanike  koja se iz otpada baćenog na smetlište ljudske spoznaje ponovno vraća u centar pažnje. Jedno drugo tumačenje kvantne fizike, poznato kao Everettova interpretacija mnoštva svijetova, je svakako od onih koje zahtijevaju ozbiljno kritičko preispitivanje, mada kažu da je zastupa sve veći broj, čak i većina fizičara. Jer matematički model, navodno, rješava mnoge paradokse i neobičnosti koje se javljaju kod drugih tumačenja.

Prvo, zaustavimo se kod riječi – model. Poznato je da znanosti opisuju svijet preko modela koji ne moraju u svim elementima korespondirati sa realnošću, a još manje predstavljaju odraz svijeta kakav on zaista jeste. Oni su, naprosto, naše predodžbe o svijetu i ništa drugo. Uglavnom objašnjavaju veliku grupu pojava, ali se na kraju najčešće slome na nekima koje ne mogu objasniti. Moderna kozmologija svoj će slom doživjeti na singularitetu – točki prostor-vremena iz koje je sve nastalo u tzv. Velikom prasku – što nipošto ne znači da je trebamo zamijeniti tipom religijskog vjerovanja. Daklem, Everettova intepretacija samo je model koji je „prosječnom“ ljudskom razumu – za razliku od „nadprosječne“ razboritosti fizičara – vrlo neprihvatljiv. Realno cijepanje svijetova (svemira) na nove i nove – koji imaju zajedničku prošlost ali samo sebi svojstvenu budućnost – i tako ad infinitum, kadgod su u pitanju dvije moguće opcije opisane kvantnom mehanikom (mrtva i živa Schrödingerova mačka, primjerice). Zamislite samo koliko ima mačora, štakora, tuljana, ljudskih bića, elementarnih čestica,… na „ovom“ svijetu, i koliko puta se oni nađu u dilemi (krenuti ovim ili onim putem, spavati ili trčkarati, hraniti sebe ili mladunčad, proći kroz ovu ili onu pukotinu, ubiti sebe ili ženinog ljubavnika,…),  pa ćete si lakše predočiti – ako je to uopće moguće – broj svjetova koji nas okružuju, nastajući neprestanim cijepanjem na raskršću raznih mogućnosti raspleta nekog događaja. Zar to ne liči na kutiju želja iz koje možemo vaditi štogod želimo da nam se desi, pa smo tako u jednom svemiru živi, u drugom mrtvi (razmatraju već i tzv. kvantno samoubojstvo, i to kao „dokaz“ paralenih svemira!), u jednom nam je majka pokojna u drugom živa, u trećem udovica, u četvrtom… I putovanje kroz vrijeme objašnjava se tako da ustvari označava prijelaz u jedan od bezbroj tih usporednih svemira (a čini se da je fizičarima vrlo daleko od pameti ideja da se kroz vrijeme ne može putovati, jer to ne dozvoljavaju fizikalni zakoni!). Sve to neodoljivo podsjeća na takozvani statistički ansambl iz termodinamike, odnosno statističke fizike, što je obična matematička tvorevina. Pa tzv. termodinamička vjerojatnost naprosto označava broj mikrostanja (brzina, smjerova gibanja, impulsa, energija,… sastavnica sistema koji proučavamo) koja ostvaruju određeno makrostanje cjeline – plina, recimo. I nisu istovremeno realna sva ta mikrostanja, već samo ona koja u neki čas realiziraju konkretno stanje plina. Radi se naprosto o matematičkom pomagalu koje omogućuje bolji opis sustava koji proučavamo. Te, umjesto da se na neki srodni način shvate i Everettovi svjetovi, oni se interpretiraju kao realno, istovremeno postojeći usporedno sa našim svemirom! Sadrži li ta teorija konzistentan matematički aparat kvantne mehanike nije nikakva garancija da je istinita. To tim prije što je ne prihvaćaju svi fizičari – daklem stručnjaci – te je inzistiranje na njoj za sada ništa doli pritisak većine. Istina se ne određuje brojem glasova! Dokaz ove hipotetske interpretacije kvantne teorije je svjetlosnim godinama daleko, ako ne i u „svetom nigdarjevu“:

„David Deutsch je predložio provjeru Everettove interpretacije, koja zahtijeva daljnji razvoj umjetne inteligencije, tj. takvog kvantnog računala koje bi nam znalo reći događa li se (unutar njega) kolaps valne funkcije ili ne. Kvantna računala bila bi kudikamo brža s obzirom da bi rješavala zadaće u superpoziciji velikog broja stanja.“

Ja, dakako, pojma nemam o tome, međutim – pomalo cinično – mogao bih pripomenuti kako je mogao predložiti i dragog Boga za verifikaciju hipoteze. Sem toga, dokazi bilo kojih teorija moraju biti mnogostrani, ne smijemo se oslanjati samo na jedan dokaz, odnosno – interpreatciju da to jeste dokaz. Da ne spominjem nužno ogledanje Everettove hipoteze sa nizom inih hipoteza o navodno postojećim „drugim svemirima“, pretpostavkama za koje ni ne znamo pruturječe li ili ne jedne drugima, dok ih nadobudneži uzimaju skoro zdravo za gotovo kao slike stvarnog svijeta. U članku “Potvrđeno postojanje više svemira” (riječ svemira trebalo bi označiti navodnicima ili upotrijebiti neki drugi pojam) – doduše, principijelno različitih od Everettovih svjetova – govori se o “više svemira” koji ostaju jedan drugome zauvijek izvan dosega. Ipak, oni su kao sposobni ostaviti trag  koji je navodno otkriven, svog postojanja u “našem svemiru”:

“Dr. Peiris kaže da, čak i ako postojanje drugih svemira dobije konačnu potvrdu, o tim kreacijama nikada nećemo moći ništa više saznati. ‘Bilo bi divno kada bismo mogli izaći iz našeg mjehura, međutim, to neće biti moguće. Oni se rađaju jedni pored drugih i sudaraju se poput mjehura u sapunici. No potom se međusobno udaljavaju brže od brzine svjetlosti’, rekla je kozmologinja.”

Ako su već sposobni ostaviti trag u “našem svemiru”, vjerojatno bi postojala barem principijelna mogućnost da saznamo o njima i “nešto više”. Makar preko tzv. Hawkingovog zračenja koje je sposobno napustiti čak i svemire-crne rupe i upasti u “naš svemir”, noseći sobom informacije o “onom svemiru“. Kažemo da je “naš svemir” nastao u Big Bangu iliti “Velikom prasku”, kojom prilikom su se rodili prostor i vrijeme. Širenje “našeg svemira” ustvari je širenje prostora, tvrdi se, no:

-što je sa prostor-vremenom “drugih svemira”? Razlikuju li se od našeg prostor-vremena?

-što je sa prostor-vremenom cjeline (beskonačnog svemira koji obuhvaća sve parcijalne “svemire”)? Kakav je on, i dali se razlikuje od prostor-vremena kakvog mi poznajemo?

-o trenucima “prije” takozvanog planckovog vremena (oko 10^-44 sekundi nakon nastanka „našeg svemira“) se ni ne raspravlja, jer se teorije lome na singularitetima

-u početnim trenucima Big-Banga prostor, kako se pretpostavlja, ima pjenastu strukturu a vrijeme je “bog te pitaj kakvo”

-ni to nije sasvim sigurno, o čemu govori recimo najnoviji rad Lee Smolina i suradnika

Daklem, sasvim dovoljno hipoteza, nejednoznačnih i problematičnih tumačenja unutar same fizike, ali niti tu ne postoji jedinstveno mišljenje fizičara e da bismo im vjerovali  samo na riječ!

“Fizikalnih” interpretacija svijeta ima tušta i tma, a riječ “fizikalnih” je apostrofirana, jer interpretacije potiču upravo od fizičara, dok tek jedna od mase njih ima pravo na egzistenciju, tj. bar donekle odslikava stvarnost kakva ona jeste. Ostale su, dakle, ma i poticale od fizičara – totalno nefizikalne! Primjerice, i Specijalna teorija relativnosti čisto matematički dopušta postojanje brzina većih od svjetlosne, ali… To zahtijeva uvođenje imaginarnih masa koje možemo progutati kao matematički konstrukt, no vrlo teško kao realno postojeće. Jer nam izmiče njihovo značenje. Čitava teorija o tahionima – česticama nadsvjetlosne brzine –  razvijena je na tom matematičkom dopuštenju, no priroda kao da kaže: matematika to dopušta, ali ne i ja! Od tahiona do danas ni traga ni glasa. Što najozbilnije upozorava – prvenstveno one fizičare koji pretjeruju sa svojom arogancijom očekujući slijepu vjeru u njih kao u novu kastu svećenika znanja, da pripaze na transfer ideja proisteklih iz jednadžbi u realni svijet. Samo da pripaze, ni više ni manje od toga. Međutim, oni kao da ignoriraju doduše neformalni princip Ockhamove britve, kako u objašnjenju bilo koje pojave ne treba gomilati nepotrebne pretpostavke (a gomilaju čak i svemire!) – odnosno, da je od dviju teorija, uz sve ostale jednake kriterije, prihvatljivija ona koja je jednostavnija – pa nastavljaju neumorno producirati „bradate“ teorije u očekivanju da ih priroda „obrije“. Ona će to svakako i učiniti, no odlika je vrsnog teoretičara da sebi i naturi nastoji olakšati izbor.

Fizika jest fundamentalna nauka, što nipošto ne znači da ima isključivo pravo na razmišljanje i tumačenje svijeta. Tko svijet gleda samo kroz jedne naočale, vidi ga u boji stakala kroz koje gleda. To tim prije što fundamentalna teorijska fizika – a ovdje prije svega govorimo o kozmologiji – proučava svijet čisto matematički, čemu poslije prilagođuje tumačenje opservacija. Članci o kozmologiji vrve – a posebno kad se nastoje popularno prikazati laicima – nizom tumačenja koja proizlaze iz matematičkih formula i onda ih se često sasvim proizvoljno, uz diskutabilne dokaze ili čak i bez i njih, nastoji implementirati u stvarnost. Formulama, čak kad i dobro opisuju pojave, autori i prečesto daju proizvoljna intuitivna tumačenja koja bi i sam “dragi Bog” teško sebi dočarao. Stoga mislim, da je suradnja fizike i filozofije zaista potrebna i ne treba ih – poput fizike i teologije – nastojati pod svaku cijenu razdvajati. Uostalom, neki znanstvenici tvrde kako dobro postavljeno pitanje već dobrano utire put odgovoru. A nije valjda da samo fizičari umiju postavljati dobra pitanja? U tom slučaju, preostaje nam samo pusta vjera u naučničke pričice, ničim suštinski različita od vjere u biblijske mitove. Primiti ih kao dogme, zdravo za gotovo, bez trunke kritičkog pristupa. Kao što rekosmo, uz više interpretacija kvantne mehanike (standardna, Bohmova, Everetova,…) i više pogleda na značenje valne funkcije – objekta od fundamentalnog značenja u istoj – ne možemo za sada isključivim smatrati samo jedno tumačenje mnogih matematičkih rezultata. Kad nam se – uz dokaze, dakako – predoči koji je od ranije navedenih pogleda ispravan, tek onda bismo mogli reći kako se nitko više nema pravo miješati u interpretacije istih. Samo tada, a dotle je svijet otvoren tumačenjima, ne samo fizičara. Točnije, raspravi svih zainteresiranih oko nekog problema. Već rekosmo kako je logika prije fizike, a valjda nećemo prihvatiti da samo fizičari znaju logički razmišljati? Gdje su bili sa svojom logikom kada su masovno tvrdili da se širenje svemira usporava, i zahtijevali bezuvjetno vjerovanje “glupih nefizičara”, baš kao što sad zahtijevaju slijepu vjeru u sasvim suprotno stajalište? I onda, baš kao i sada, imali su niz matematičkih i opažačkih „argumenata“ u prilog svojih tvrdnji. Koje su gotovo preko noći netragom isparile. Pritom uopće nije važno što se dešava sa svemirom, već što se zbiva sa ljudima kad sebi prisvajaju bezuvjetno pravo na neprikosnoveno mišljenje. Skrušenost bi im dobro došla, a i poneko posipanje pepelom, kao u slučaju koji sam spomenuo. Fizičar prvo treba pomoć filozofije da se nauči vrlini skromnosti, a potom i u razmatranju pojedinih interpretacija. Ne samo da fizika treba pomoć filozofije i ostalih znanosti te znanstvenika, već se čini da mnogi fizičari trebaju i pomoć psihologije! Od tih „objeda“, ustvari opravdanih kritika njihove arogancije, oni se brane na način koji još više zaprepašćuje:

„Interpretacije nisu bitne za fiziku kao znanost – bitno je samo slaganje eksperimenata ili opažanja sa predviđanjima“, kažu.

Dok cijeli ljudski rod (barem njegov inteligentniji dio) tisućljećima misli da traga za istinom o sebi i svijetu koji nastava, oni tvrde – a to iz gornje rečenice nedvosmisleno logički proizlazi – da nije istina bitna, već pragma! Podudaranje proračuna sa eksperimentom! Pa se cijelo ljudsko shvaćanje svemira, njegovih tajni i zakonitosti, svodi na poduranje matematičkog (fizikalnog) predviđanja i eksperimenta. Ali, i Bohmova interpretacija daje posve isto podudaranje kao i standardna interpretacija kvantne mehanike!? Koja od njih je onda ispravna? Njih to, čini se, očito ne brine, jer – o svijetu ništa ne nastoje doznati sem najobičnijeg njegovog podudaranja sa jednadžbama. Što znači, da o njemu ama baš ništa ni ne znaju, ma i sto puta bila ispravna predviđanja.

Da se iz znanstvenih svjetova vratimo u svakodnevni život. Prethodna razmatranja o aroganciji treba prvenstveno shvatiti kao upozorenja koja pametni ljudi ne prenebregavaju, jer im se može obiti o glavu. Doduše, žalosna je činjenica da – kad se to desi – umjesto da nastoje objasniti gdje su pogriješili i izraze svoje žaljenje, premnogi naprosto preokrenu kaput uopće se ne obazirući na svoje zablude. Kao 90000 članova SKH koji su bez trunka srama, objašnjenja i/ili kajanja – misterioznim kvantnim skokom prešli u HDZ, nastavljajući nas bestidno drsko šopati sasvim oprečnim svjetonazorima. Kakvu su vrst britve, skupa sa svojim sljedbeničkim društvima svih mogućih kratica, oni upotrebljavali, ovdje nam nije ni bitno, tek – bilo je krajnje efikasno. Preživjeli su obrijani i ošišani do gole kože. I tako smo se, eto, iz hipotetskih fizikalnih univerzuma najkraćim mogućim putem vratili u „najbolji od svih mogućih svjetova“ – onaj kojega nastavamo.

Ladislav Babić

Tekst je ranije objavljen na portalu Tačno.net

  Društvo, fizika, kosmos, Ladislav Babić, priroda, Tačno.net