Filozofija umetnosti – Jedno od otvorenih pitanja s kojim se suočava današnja akademska filozofija jest koji su ciljevi filozofije umjetnosti, odnosno koja je zadaća filozofije u odnosu prema umjetnosti i umjetničkim djelima kao što su pjesma, skulptura, katedrala, ples ili glazbena interpretacija.

To je kao da se zapitamo kako bismo misaono mogli pristupiti ljepoti. Misli imaju svoje granice, oblike, klasifikacije i usporedbe. S druge strane, ljepota je doživljaj, neuhvatljiva je, ona je suptilan duh koji izmiče svim definicijama.

Što su, dakle, ciljevi filozofije umjetnosti? Je li to, primjerice, uspostaviti kanone pomoću kojih će biti moguće utvrditi koja je slika lijepa, a koja nije? Treba li zadati kriterije prema kojima će neki stih biti izostavljen zbog nesklada ili odrediti muzičke oblike koji će “obuhvatiti” ljepotu i harmoniju i time ograničiti mnogobrojne, gotovo bezgranične puteve koje je Logos¹ dao na raspolaganje arhetipskoj ljepoti? Kao što Shakespeare kaže: Merkurove riječi, nakon Apolonova pjeva, grubo zvuče². Merkur je misao, a Apolon je umjetnost. Čovjek treba biti promišljen i vrlo oprezan kada pokušava odrediti granice umjetnosti, odnosno uspostaviti granice nestvorenom.

Postoje određeni “zlatni oblici”, proporcije, odnosi boja, ritmovi, glazbeni tonaliteti koji doista savršeno odražavaju taj neuhvatljivi, eterični sjaj ljepote. Međutim, nešto je posve drugo ograničiti broj tih oblika i uspostaviti racionalne smjernice koje će odrediti granicu između lijepog i onog što to nije.

Ali, iako Merkurov glas zvuči grubo nakon Apolonovih pjesama, ipak je Merkur onaj koji daje govornički dar, onaj koji unosi svetu vatru u govornikove riječi. A govorništvo je umjetnost koju Apolon, gospodar svih muza, prihvaća sa zadovoljstvom. Filozofija umjetnosti može biti, između ostaloga, racionalni glasnogovornik ljepote. Bez želje da je zarobi ili ograniči, filozof može veličanstvenu čistoću umjetničke intuicije zaodjenuti racionalnošću. Može pokušati razumjeti ono što ga okružuje i usmjeriti se prema istini vodeći se sjajnom zrakom umjetničkog čina, prateći tragove Ljepote.

U tom smislu Platona i Plotina možemo svrstati među najveće filozofe umjetnosti. Obojica su bili filozofi i pjesnici. Obojica su izlagali duboki smisao filozofije prema kanonima savršene ljepote. Obojica su podučavali svoje učenike kako pomoću ljepote i ljubavi pristupiti razumijevanju najvećih istina. Platon je na vrlo poetičan način izrazio svoje učenje koje i danas odzvanja u duši, da je ljepota ono što nas održava u ovom svijetu obmane i da ljepotu poput zrcala pokazuje priroda!

Kao što se zalagao John Ruskin, veliki engleski mislilac XIX. stoljeća, filozofija umjetnosti može sebi za cilj postaviti to da umjetničko djelo učini umu što pristupačnijim. To znači stvoriti mentalno stubište koje će podići našu svijest do točke gdje ćemo moći primiti zraku ljepote prisutnu u određenom umjetničkom djelu. Isto tako, može nam dati ključ za ulazak u kraljevstvo umjetničke kreativnosti ili čak poučiti “jeziku” kojim umjetnički rad prestaje biti tajna, pretvarajući ga u otvorenu knjigu blistava sjaja.

Primjerice, promatrajući Partenon ili Veliku piramidu u Gizi, možemo biti dirnuti, zadivljeni, ali i zbunjeni ne znajući razlog tom neodređenom osjećaju. Međutim, ako se objasni da piramida predstavlja magičnu planinu, da u svojim mjerama preslikava sedmerostruku strukturu i proporcije Sunčeva sustava, da su njezine stranice lagano zakrivljene kako bi koncepcijski ponovile zakrivljenost univerzuma, da njezine tri komore – poravnate po vertikalnoj osi – preslikavaju pulsirajuće centre koji “stvaraju” ili održavaju tri svijeta (tri područja univerzuma: fizički, psihološko-mentalni i duhovni); ako nas se pouči da je simbolika piramide i vatre istoznačna i da oponaša hijerarhiju sila i entiteta koji postoje u Prirodi te da je svaka piramida posvećena jednoj zvijezdi… ove će ideje, pojmovi i učenja od “umne materije” izgraditi hram ideja u našoj nutrini pomoću kojeg ćemo dostojanstvenije i svrhovitije moći primiti božanski sjaj ljepote. A to je, nesumnjivo, filozofija umjetnosti.

¹ Logos – kozmička inteligencija.
² William Shakespeare, Uzaludni ljubavni trud.

Autor: Constantino Fernández
Sa španjolskog prevela: Nives Lozar

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o nauci na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, filozofija umetnosti, Nova Akropola, Umetnost