Kit – Film dobrih namera a lošeg učinka – Kako se Moby Dick nasukao u gostima kod Darrena Aronofskog

Darren Aronfosky dobro je poznato ime u art ali onom manje art već mainstream Hollywoodu. Njegov najuspješniji film je do dana današnjeg drugijenac Rekvijem za snove, slavna studija narkotičke ovisnosti i pogrešnih odabira, film u kojem je briljirala zvijezda starog Hollywooda Ellen Burstyn. Sasjeckao je Darren ovisnosti o teškim i manje teškim drogama, sve izvrsno upakirao u taj prosede ranih 2000ih i ta ga je studija odvela do neslućenih razmjera postočekivanja.  

Ipak kako se on probijao u svijetu Hollywooda kasnijim uspješnicama Crni labud (studija o shizofrenoj podvojenosti koja je Natalie Portman donijela Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu) te Hrvačem (manje pretencioznom od Crnog labuda i uspjelijem ostvarenju o moralnom i svakom drugom padu nekada slavnog sportaša u izvedbi odličnog gotovo neprepoznatljivog negdašnjeg sex simbola Mickeya Rourkeja), između je snimio i neke filmove koje i nije morao snimiti, kao vrhonaravno pretenciozno isfuravanje Fountain te srednjestrujaški uradak o biblijskom junaku Noi – Noah. 

Ipak dojma sam nakon odgledanog filma Kit da se slavni Darren koji je izuzetno obećavao svojim prvim Pijem i drugim Rekvijemom  gotovo izgubio u svojoj patetičnosti i ucviljenosti. On istina je želi dobro, ima dobru filmsku namjeru, ima dobre glumačke izvedbe, no negdje su njegove dobre namjere postale patetičnije od divnih starohollywodskih bisera poput Imitacije života ili Vremena nježnosti da napomenem samo neke uratke gdje je patetika izvrsno koketirala s uspješnim filmom prepunim emocije a lišenim pretjerivanja. 

Da načmemo i filmsku temu, ili da u sklopu teme kažem da je pojedemo. Brendan Fraser, negdašnji zgodni dečko Hollywooda u ovom je filmu pokazao da zna glumiti. Daleko je ovaj film usprkos brojnim nedostacima od Mumija jedan dva tri gdje je Brendan pekao hollywoodski zanat. Daleko je Brendan o ulickanog ljepotana za kojim su djevojčice sjekle vene. Sad je dvadeset i nešto godina stariji, deblji za nekih tridesetak kila i definitivno drugi čovjek.

Za potrebe ovog filma on ulazi u kostim pretilog muškarca, gaya, učitelja kreativnog pisanja, lika koji dobro zna što je dobro a što loše činio u svom životu. Njegovo kompulzivno prejedanje ovisnost je koju dobro poznaje američka nacija navikla na burgere i pizze ili one tzv upakirane večere dok neumorno upijaju brojna tv ostvarenja upitnih kvaliteta.Tako zalijepljeni za svoje televizore Amerikanci nose epitet najdeblje nacije opsjednute krumpirićima i umacima a Brendan je njihov sinonim.

I to je dobro. Upozoravati je dobro. Glavni lik ostavio je svoju suprugu i malu kćer zbog studenta kojem je predavao i otisnuo se u avanturu života koje ja završila loše jer se njegov ljubavnik ubio. Suprugu stameno i suptilno ako je to dvoje spojivo a jest tumači divna Samantha Morton a kćer je zvijezda američe sapunice Stranger things, Sadie Sink, djevojka koja je ponovno oživjela čuveni hit Kate Bush. I ona je dobra, uvjerljiva, no njezin je lik karakterističan za američke filmove, gotovo upadljivo pametan, zajeban i knjiški problematičan. 

Tu je i medicinska sestra koja pomaže glavnom liku, gle li čuda Azijatkinja da bi sve bilo na levelu političke korektnosti. Tako imamo debelog geja svjesnog svojih životnih promašaja koji se želi ponovno zbližiti s kćerkom koja je američki problematična i čudna zbog životnih okolnosti u kojim je odrastala. Imamo azijatsku pomoćnicu, jednog Jehovnog svjedoka ili nešto nalik tome koji je isto problematičan a na kraju doživljava svoje spasenje. 

Film je smješten u jednu sobu, izmjene karaktera unutar scene su gotovo teatarske, odlično odglumljene no hermetički usahle uslijed Aronofskijevih pokušaja da snimi film veći od života. Analogija s Moby Dickom koja uključuje homoseksualnost,  usamljenost i pretilost je dobra no spojlerski alertirano, kraj u kojem glavni junak umire uslijed katarzičnog efekta je toliko američki i saharinski pretjeran da nisam mogla vjerovati da je uradak lika koji je snimio Rekvijem i Pi. 

Film dobrih namjera je ostao samo film dobrih namjera, isecirao je teme koje muče današnju civilizaciju, divno analoški povezan sa jednim prastarim književnim draguljem ostaje samo to, dobro odglumljena sterilna studija popločana dobrim namjerama. Ekipi navikloj na Netflix i slična američka dostignuća možda će se završna sekvenca učiniti uspjelom i suza vrijednom no ekipi navikloj na standardnu dobru i uspješnu produkciju europskog ili azijatskog filma smučit će se kao što se glavnom junaku smuči nakon svakog prejedanja troduplih šnita masne američke pizze. 

Upozoravanje i dobre namjere nisu dovoljne kad se radi o umjetničkom dostignuću. Brendan Fraser je izvrstan i dobio je tu prokletu nominaciju za Oscara. Politička korektnost je dobra dok nije pretjerana i dok nije postala uvjet. Umjetnost nikakve veze nema sa isforsiranim katarzama u kojima vam se gotovo nadiže vaš tadašnji ručak. Oštro ili ne, novi film Darrena Aronofskog zgodno nazvan Kit, neuspjela je studija o egzistenciji, neuklopljenosti i oprostima, nevješta kao studentski pokušaj. Želimo Darrena u nepretencioznim a opet dirljivim komadima kao što je bio Hrvač, želimo Darrena da stane na kraj toj istoj pretencioznosti i da dobre namjere pretvori u umjetnost. Šteta jer film je obećavao, ovako sam dojma da sam odgledala malo bolju i dublju epizodu Moderne obitelji, serije koja nekad grubo vrijeda inteligenciju. 

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Brendan Fraser, Daren Aronofski, Film, Ivana Perić, Kit