Mudrac contra filozof – Predmet bavljenja ovog teksta biće razlike u načinima tumačenja i razumijevanja života sa jedne strane filozofa i mudraca sa druge. Počevši od Nietzscheovog stava da period u kome su mudraci djelovali i mislili prestaje sa Platonom označujući da filozofiima od tog vremena nedostaje nešto suštinsko, odatle se kao potreba javlja tumačenje onog suštinskog u filozofijama filozofa prije Platona, „S Platonom počinje nešto sasvim novo …. od Platona filozofima u poređenju s onom republikom genija od Talesa do Sokrata nedostaje ono suštinsko.” U toku izlaganja problema i odnosa između filozofija mudraca i filozofija filozofa poseban naglasak će biti na zahtjevu koji je Nietzsche stavio pred filozofiju, te je na taj način učinio odgovornom za sam život.

Suštinsko razlikovanje u učenjima filozofa – mudraca, prije Platona i onih nakon njega (filozofa), ali i samog Platona, možemo označiti time da je kod prvih pristuno kantovski rečeno jedinstvo teorijskog i praktičkog uma, dok je kod potonjih jasna razlika između onog teoretskog i praktičkog djelovanja. Upravo na tome tragu, Nietzsche uzore svoga mišljenja pronalazi u filozofima – mudracima prije Platona, jer kod njih takva granica i podjela između teorije i prakse ne postoji.

Nietzsche za Anaksimandra u knjizi filozofija u tragičnom razdoblja Grka o tome jedinstvu kaže sljedeće:

Živeo je kao što je pisao, govorio je tako svečano kao što se oblačio, podizao je ruku i spuštao stopalo kao da je ovaj život tragedija i kao da je on rođen da uzme učešća u njoj i igrajući ulogu junaka.

Odatle Nietzsche zaključuje da „drugi narodi imaju svece, Grci imaju mudrace.“

Fink tumačeći Nietzscheovu filozofiju kao filozofiju života koja je svoje uzore imala u filozofijama prije Platona, i koji je svoju žustru kritiku uputio ka Platonovom filozofiranju i njegovom kasnijem prihvatanju u evropskoj misli tvrdi da Nietzsche „vidi u Grcima smjelu odvažnost za očevidnost filozofijskog života, sve do u stil odijevanja, stvaralački čin u kojem se javlja nova forma života.“ Upravo jedan takav Helen, je ponajviše uticao na Nietzscheovu filozofiju, i u tome se slaže većina interpretatora, riječ je o Heraklitu, koji i sam kaže „sve što se može videti, čuti, naučiti – tome ja dajem prednost.“ Govoreći o Grcima i njihovim mudracima, Nietzsche naglašava njihovu volju za životom i njihovo uvažavanje života kao jedino mogućeg načina bivstvovanja u kome se istina otkriva u stalnoj promjeni, te nezasitivi nagon za saznanjem koji se ogleda u njihovoj želji da „ono što su naučili, su želeli istog časa i da dožive.“

Kao rušioca grčkih vrijedonsti i glavnog krivca za dekadenciju Helade, Nietzsche okrivljuje Sokrata, te odatle upućuje kritike Sokratu, sokratovskom modelu čovjeka, i na svaku filozofiju koja je metafizika, na način Platonove metafizike, koja istinu o zbiljskom svijetu stavlja u jedan drugi, nadosjetilni svijet, svijet ideja. Sa pojavom Platonove filozofije, možemo označiti period sa kojim počinje rastakanje životne mudrosti u njena od tada dva teško spojiva dijela – praksu i teoriju.

Sokratizam i sokratovko znanje i odaljavanje od mudrosti svoju afirmaciju dobija u Platonovoj filozofiji, a „sokratizmom zahvaća Nietzsche jedan ljudski osnovni stav, ovaj odnošaj spram bića koji se naziva znanost.“ Znanje odatle predstavlja prijetnju životu i nastoji da sam život utamniči u pojmove, te da istinu o životu smjesti u područje vanosjetilnog, što za Nietzschea predstavlja huljenje nad životom. „Znanje se suprotstavlja životu, ali zato što izražava jedan život koji protivreči životu, jedan reaktivni život koji upravo u znanju nalazi sredstvo da očuva svoj tip i osigura njegovu pobedu.“

Reaktivni život kako ga Gilles Deleuze naziva nastaje kao zamjena i utjeha slaboj volji koja nema dovoljno snage da se suprotstavi životu, stvarajući jedan ideirani svijet onostranosti, pri tome rušeći već postojeći.

Sada biva jasno zašto se kada je riječ o Nietzscheu, cijela njegova filozofija označava kao kritika spram svih postavljenih vrijednosti. Nietzsche, „označen kao sumnja da je ovaj put bio put bludnje“ , da je cijeli put čovjeka zapravo bio jedna zabluda i grešno skretanje spram života u onostranost. Metfizika označena kao zabluda se odatle za Nietzschea treba biti nešto što treba prevladati i postaviti temelje za jednu novu životnu filozofiju. Odatle proizilazi pogrešnost izvanživotno određenog i metafizički ustrojenog filozofiranja i života od Platona i novog vijeka te on „za Nietzschea predstavlja simboličku slabost duha koji bježi od istine, sklanjajući se pred zbiljnošću on gradi svijet onostranosti u kojem se doslovno gradi koncept izbavljenja od životnih problema. Rušeći važeće tablice vrijednosti, Nietzsche zahtijeva reformaciju antičkog pogleda na svijet.“        

Gradeći svoju kritiku i neslaganje spram takvog metafizičkog ustrojstva života, Nietzsche, kako nam Fink u svojoj knjizi Nietzscheova filozofija i sam predstavlja reinkarnaciju jednog Helena – mudraca – „On egzistira mislilački, on živi svoje mišljenje i misli svoj život.“ Nietzsche u svojoj kritici ne namjerava da rješava pitanja ljudskog bivstvovanja i da daje odgovre na to šta je čovjek i kako treba da živi, vrijednost njegova „postavljanje pitanja o čovjeku za Nietzschea nije bitno kao pokušaj davanja odgovora na enigmu ljudskog bivstvovanja, nego važnost ima u cjelini problema transformacije zapadnoevropske kulture koja se toliko odaljila od instikata života, da je postala prijetnja životnosti uopće.“

Udaljavanje od instikata i poriva života je zapravo ono što Nietzsche označava kao uzrok sve dekadencije i nihilizma koji proističe iz platonističke metafizike, stoga on u Tako je govorio Zaratustra, upućuje na ponovno vraćanje zemlji i ostajanje u vjernosti spram nje, „Preklinjem vas, braćo moja, ostajte verni zemlji, i ne verujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama.” Nadzemaljske nade predstavljau metafizičke utjehe, slične mitovima – terapeutsko sredstvo koje ublažava težinu života i postojanja.

Stoga je nužan obračun sa metafizikom, a „metafizika, tj. za Nietzschea zapadna filozofija pojmljena kao platonizam, dokrajčena je. Nietzsche svoju vlastitiu filozofiju razumije kao protupokret protiv metafizike, a za njega to znači protiv platonizma.“ Značaj obračunavanja sa uobraziljama metafizike, značajan je jer na taj način oslobađamo i afirmiramo život, rušeći svijet onostranosti, izgrađujući na taj način ono jedinstvo teorijskog i praktičkog, koji na taj način čine životnu mudrost.

Ocrtavajući tako modernog čovjeka rascjepljenog između teorijskog i praktičkog Nietzsche ironično ukazuje na nesreću „što drema u nedrima teorijske kulture koja počinje polako da plaši modernog čoveka te on, uznemiren iz riznice svoga iskustva grabi sredstva da otkloni opasnost …. da pronikne u najdublju suštinu stvari.“ Pronicanje u najdublju suštinu stvari zapravo i jeste ono što Nietzsche prigovara čitavoj filozofskoj tradiciji (od Platona), koje nema snage da se suoči sa životom, a to suočavanje za Nietzschea i jeste „suština“. Tako izgubljen u vječnom traganju za vječnim istinama, moderni čovjek nemajući snage, hrabrosti i volje da prizna vlastitu izgubljenost samome sebi, te stoga stanje modernog izgubljenog čovjeka najbolje oslikavaju riječi samog Nietzschea, koje stavlja u usta modernog čovjeka: „ne znam kuda idem ni otkuda dolazim; ja sam ono što ne zna kuda ide ni otkuda dolazi.“

Za P.U.L.S.E Senad Arnaut

dunjalucar.wordpress.com/2019/04/01/mudrac-contra-filozof

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

Upute na tekst:

Niče, Fridrih, Rođenje tragedije
Niče, Fridrih, Antihrist
Arnautović, Samir, Nietzscheov nihilizam i metafizika
Fink, Eugen, Nietzscheova filozofija 
Niče, Fridrih, Tako je govorio Zaratustra 
Delez, Žil, Niče i filozofija

  Antička Grčka, Filozofija, Fridrih Niče, grčka misao