“No, dakle, ko si ti?
“Dio sam one sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro…” (Faust)
Felini i Bertoluči svakim svojim filmom manijakalno tragaju za razlogom koji bi ih uvjerio da vrijedi živjeti. Broj filmova koji su snimili pokazuje da to nije lak posao.
Obojica usamljenici. Jedan fetišista, drugi depresivac. Ali, bez tog zrna (samo)uništenja, koje se kao tepmirana bomba krije u njihovim fantazmagorijama, ne bi bilo slika koje su obilježile film.
Ono što ove kreativne drakule stilski sasvim ujedinjuje jeste – komformizam. Prisutan u skoro svakom filmu, onoliko koliko ga ima u Moravijinoj književnosti. Kod drugih, to bi bio fatalni promašaj, kod Felinija i Bertolučija to je ispomoć za šetnju po ivici noža. Brada na dječijem licu. Kao divna dojka bez bradavice.
Bertolučija interesuju usamljenici, kao što je on sam. Svi značajni filmovi koje je uradio govore o samcima, o “vukovima”. Brandov samoubilački krik (jecaj) u “Posljednjem tangu u Parizu”, seks kao spas od samoće, puter namazan na “vrata raja”, sodomija kao bijeg iz nervnog logora. Brutalna poezija.
“Luna”, antički komad o incestu, žrtva materinstva da voljeni sin ne bi ostao sam. Sodoma i Gomora, koje Bertoluči slika sa mirom onoga koji se preporodio u grijehu.
“Posljednji kineski car”, “Mali Buda”… Strašno je biti sam, posebno kada te ljudi tjeraju u samoću. Kao kad eksterijer i enterijer zamijene mjesta. Kao kad živiš u komi, svjestan a bespomoćan…
“Dvadeseti vijek” – freska o istoriji koja jede ljude. O razlikama koje ih čine usamljenim. Fašizam i komunizam kao stadiji krajnje usamljenosti u mnoštvu? Jeli moguće da Bertoluči spaja ove dvije obale u blatnu kaljugu? Jeste. Uostalom, šta očekivati od čovjeka koji pije “Čaj u Sahari”?
S druge strane, maestro Felini proveo je čitav život u djetinjstvu. Hvale vrijedan izbor! Arhetipska žena koja promiče kroz njegove filmove ključ je za razumijevanje ove (dlakave) planine ega.
Znam i nemam potrebe da dokazujem (ko ne vjeruje – ne mora) da su te sisate, guzate, mesnate, bokate, široke, sladostrasne žene… zapravo samo pseudonim iza kog se krije sam Felini!
Umjetnik, inspirisan svojom materom, slika sebe u tim “majkama nad majkama”, “ženkama nad ženkama”. Sise za Romula i Rema. Pogled u svoju žensku stranu. U svoj zatomljeni, odnosno zaleđeni svijet mrtvog erosa.
Ah, bijah i ja u onim kolima koja se raspadaju od onanije mladih momaka, dok se njihov prijatelj davi među epskim sisama trafikantkinje. Samo nejasno je ko je tu Felini – sisata ili mladić? “Amarkord” – cvijet moga nemira! Prišt na najintimnijem mjestu.
Šetah sa Mastrojanijem (Felinijevim alter egom) duž ulica “Slatkog života”, dahtah uz “Osam i po”. Obiđoh beskrajnu prostoriju za ženskim fotografijama, (prepo)rodih se u “Gradu žena”. Kad libido zamukne, zacvili nostalgija. “Streljački vod” violina iza truba.
Felini je magični realista. “Nemoj imati drugih bogova osim mene” – citat iz Božijih zapovijesti? Ne! Felinijeva poruka skrivena u snijegu gradića koji (ne)postoji izvan sjećanja (Amarkord). U kadrovima koji izgledaju kao fotografije na kojima su isti ljudi, samo sve mlađi.
Bertoluči se, pak, hrani očajem svojih junaka. On je hladan kao Trentinjanov pištolj u “Konformisti”, dok se sprema da ubije svog učitelja. Nakon pucnjave režiser će pokupiti čaure i staviti ih u novi revolver…
Bernardo je krstonoša, kao i Felini. Svoja snoviđenja i noćne more on spokojno nosi, samo što njegovi sljedbenici zaziru od takvog mesije, jer im on ne obećava novi život. Šta više, ni sam u njega ne polaže velike nade.
Ali njegovi likovi su sizifovci. Uzaludno i besmisleno kotrljanje kamena iz početka, od nade do besmisla i nazad. Junaci, koji na putu kroz Saharu nastoje da se pronađu, pa ni zavejani u pijesku ne shvataju da je put bio nepotreban, već žele novu šansu.
Ne znam na filmu scenu koja bolje oslikava disoluciju čovjeka, od vezane mačke u čiji stomak fašista zabija svoju ćelavu musolinijevsku glavu. Utroba izbačena na usta ritualne žrtve plivala je cijeli 20. vijek kroz sve snimljeno, napisano, naslikano, odsvirano.
Felinijev dječak sa trafikantkinjih sisa iz “Amarkorda” koji bi ušetao u Bertolučijev “Posljednji tango u Parizu” zatekao bi tamo samoga sebe, samo mnogo starijeg i usamljenijeg. Ili obratno, ima li išta prirodnije od Branda iz “Tanga” koji sjedi na drvetu i urla felinijevski: “Hoću ženu! Hoću ženu!”
Problem je što je to mjesto već rezervisano. Naime, kad sam prvi put gledao “Amarkord”, kao adolecent, shvatio sam da me nesretnik na drvetu jako potsjeća na nekoga ko će tek postati takav… Da, odavno se spremam gore (u jabuke)!
Tamo ću kao Felinijev naturščik da se oblizujem na mlađanu Mariju Šnajder.
Za P.U.L.S.E Skaramuš / Ex Filmofili
Tajne veze: Felini – Bertoluči napisao/la Skaramush dana
Pregled tekstova autora – Skaramush →
Federico Fellini stvorio je jedan od najimpresivnijih filmskih opusa – opus sjećanja, snova, fantazija, želja.
Bernardo Bertolucci je primamljiv koktel politike (ideologije) i seksa.
Volim Bertoluccijeve otuđene usamljenike, način na koji autor podvrgava njihove duše psihoanalizi: žrtve (zatočenici) vlastitih sudbina… I ta nit, kojom su protkani svi filmovi – potraga za očinskom figurom.
Volim Bertoluccijevu / Storarovu (stalni snimatelj) raskošnu vizualnu poetiku.
“Konformist” je (intimno) jedan od najljepših filmova, ikada… Stilizirani svijet Platonove špilje (stvarnosti i privida), nadahnut slikarskim platnima Caravaggia (jakim kontrastom svjetla i sjene).
Mislim da kada se govori o italijanskom filmu, sve pocinje sa Roselinijem, kao sto, mislim, da u francuskom, sve krece sa Godarom.
Interesantno je da si izabrao dva, po meni, nekako ‘nekompatibilna’ rezisera. Ja bih Felinija mozda sa Antonionijem, a Bertolucija sa Pazolinijem, zato sto su istog intelektualnog uticaja, a opet se Bertoluci vec na pocetku ‘otrgao’ od Pazolinija…sta ja znam, nekako mi njih dvojica idu zajedno. Mozda zbog ‘ekscentricnog’ citanja Frojda, Junga, Marksa I td…
Ja Fellinija dozivljavam kao rezisera koji je uvek, za razliku od neorealista, stavljao u prvi plan fantaziju i imaginaciju na ustrb dokumentarng i faktima.
Nisu mi poznati njegovi filmovi iz ranih 50-tih, ona trilogija ‘Variety Lights’, ‘The White Sheik’ i ‘I Vitelloni’, mozda se cak i nekako maglovito i secam naslova’ I Vitelloni’ kao da sam ga mozda i gledala, nisam sigurna.
Njegov najpoznatiji film, i meni najdrazi je iz druge trilogije,’ La strada’/ koji je to film, koje je to vrhunsko delo/, pored ‘The Swindle’ i ‘The Night of Cabiria’ /i njegova muza, njegova vodilja kroz zivot, neponovljivo drazesna, sarmantna, magicna Djulijeta Masina, nju dozivljavam kao zenskog Carli Caplina. ‘Strada’ je sa puno metafora, vrlo slicna prica kao ‘Lepotica i zver,’ njegov, opet moje subjektivno misljenje, najemocionalniji film. Niko nije tako nezno obradio ‘fenomenologiju duse’, a opet nema realizma, vec samo poezija koja se kasnije i nastavlja u njegovim filmovima.Potpuno se slazem sa tobom da je Felini jedan od najflambojantnijih rezisera, pored Viskontija. Egocentrik, svaki mu je film ‘lican’ /mozda nije izraz dobro izabran/, njegove price nekako imaju samo njegovo secanje, prepoznaje se samo felinijastija, oseca se nekako kompletna i apsolutna njegova kontrola u vodjenju price…hronicar desintegracije, veliki romanticar, spektakularne price, a opet kao da je distanciran, da nema komuniukacije sa gledaocem kao kod Bertolucija.
Takav neki utisak imam, naravno da je svako umetnicko delo licni dozivljaj podignut na opsti, univerzalni, on je od toga / te svoje intimne ekspresije/ napravio Instituciju.
8 ½ je Felinijev ‘masterpiece’ I da, Guido jeste Felini.
‘Amarcord’ tretira univerzalne probleme- zena u muskom dominantnom drustvu, iako se Amarcord smatra njegovim autobiografskim delom, film ima i drustvene i politicke dimenzije. Cini mi se da je taj film nekako uvek povrsno interpretiran kod ‘prosecne’ publike.
Bertoluci je jedan od mojih najomiljenijih rezisera, imam utisak da ga u svakom filmu dobro ‘osecam’. Poetican, subjektivan i elegican, reziser ‘art filma’ koji je uspeo da ga komercijalizuje/Tango, Novecento, Luna/
Ako stignem, mozda bih bas mogla da reminisciram ‘The Conformist’, pre nego se upustim u avanturu sa ‘ The Contempt’
Uvek me ovi italijanski neorealisti odvedu u neke teske i zapetljane, komplikovane vode, nije ih lako uopste objasniti, a nekako ih dozivis bolje cutke, onako za sebe.
Da, Anamnesis, Felinijeva sjecanja, tj. galopirajuca nostalgija i Bertolucijeva strast! Meni su oni zato veoma bliski. Dijelimo te emocije.
OK je Roselini Snezana, Pazolini pogotovo, ali Felini i Bertoluci nikada nisu odrasli!!!!
Felini to ne krije od prvog do zadnjeg kadra koji je rezirao, a Bertoluci, uprkos svoj svojoj povremenoj brutalnost, pušta dva druga da pobijede u sebi sve – neprijateljstvo, staleže, ideologije, različite svjetove i da se kao nekada zaigraju oko pruge.
Nisam slucajnu njihovu umjetnicku vezu naslonio na ljudsku. I naslovio kao tajnu. Uostalom, tu je i treca ličnost (ne manje bitna)- ja. Jer, u umjetnosti trazim(o) sebe.
mislim, da u francuskom, sve krece sa Godarom.
________
Eh, sad, ne preterujmo.
Interesantno je da si izabrao dva, po meni, nekako ‘nekompatibilna’ rezisera. Ja bih Felinija mozda sa Antonionijem, a Bertolucija sa Pazolinijem
____________
Za ovo, pak, potpis sto kazu. Mislim, Skaramusov esej ima smisla utoliko sto spaja ta dva koordinatna sistema, ali tacno tako. Felini i Antonioni, a Bertoluci je uvek bio djak svog mentora Pazolinija, for better or worse.
Nego podseti me ovo na jednu opasku jednog velikog a opskurnog americkog pisca. George Garrett (ti ga znas garant). Negde je rekao da postoje dve vrste italijanskih intelektualaca, prvi su oni koje je sramota kad ih zatekne neko sa nosem u punom tanjiru spageta, a drugi se ne stide toga. Antonioni pripada prvima a Felini drugima :).
Nego I Vitelloni sam gledao par puta, u pravu si, njegov ponajvise “realisticki” film, uz mozda La Strada osim sto je kod ovog drugog bio vec potpun autor. Takodje moj omiljeni Felinijev film.
Nego kakav ti je Ginger i Fred, njegov, onako, post-skriptum autorski, osamdesetih tamo? Marcelo i Dzulijeta isto. Nekako mi je slicna emocija kao i La Strada, onako, pun krug napravio. Dirljiv film i svakako za ne propustiti iz Felinijevog opusa a nekako opet u senci ovih razglasenih naslova iz tih dekada artsy -izama
pa gde si ti lately?
da, da, svidja mi se ginger i fred, ma sve onom sicusnom, a tako drazesno=neodoljivom djulijetom, i tacno je tako, svi njegovi filmovi sa njom su duboko emocionalni, dirljivi sto kazes.
Bertoluči je izašao ispod očevog šinjela. Otac, poznati italijanski pesnik, nikad nije bio do kraja zadovoljan sinom, a ovome je bilo jako važno da izađe iz njegove senke. I izašao je, ali su mu svi filmovi, na jedan ili drugi način, obeleženi tim odnosom sa ocem.
Felini je Pikaso, samo sa jednom ženom (koja mu je u isto vreme i otac i majka i sluškinja). Felini je dobri duh svetske kinematografije, u svakom mogućem smislu daleko iznad Bertolučija. On se bavio tihim eksplozijama. Rani Kusta me najviše asocira na njega.
Mislim da bih bez problema izdržao da budem u istoj prostoriji sa Bernardom, dok bih se sa Federikom rasplinuo po zidovima.
Njih dvojica su nebo i zemlja italijanskog filma. I tu, na liniji horizonta, je ta tajna veza.
znas kako, moco
na tom filmsko-umetnickom horizontu i petrovic i felini se negde dodiruju, umetnici imaju nekako istu prepoznatljivu notu i istog ucitelja ili bolje reci instinkt, senzibilitet.
pikaso je vizionar, revolucionar, ekscentrik i genije drugacijeg senzibiliteta, univerzalnog uticaja. ponekad tako sirov i tako surov, zenomrzac sa stilom, par exellence, cinik…felini je kao sopen, raspevan, nikako mu ne umanjujem genijalnost, pogotovu, kazem, u kombinaciji sa djulijetom, tu je najnezniji, najtananiji, najsuptilniji…
e vidis, ja bih felinija podnela lako, sa bertolucijem bih se nekako osecala ‘ogoljenom’.
ili je to mozda ‘zenska’ stvar
ne znam da li je muška ili ženska stvar, ali ja kod bertolučija osećam često velike napore da nekome nešto dokaže (novecento, la luna…). možda jer i sam patim od sličnog problema (kompleksa?) i to ga, u mojim očima, prilično spušta na zemlju. a felini je neuhvatljiv, izvan uticaja te vrste, i u tom smislu stoji i poređenje sa petrovićem, a i sa pikasom. ta felinijeva sloboda me podseća na pikasove slike, iako se stilski rezlikuju. volim ja i bertolučija, samo mi deluje kao da mu je jedna ruka vezana.
Tajnu vezu Skaramusha: Fellini – Bertolucci, doživljavam vrlo slično sceni iz “Dvadesetog stoljeća”…
Sceni u kojoj Alfredo & Olmo podijele krevet siromašne epileptičarke (koja povremeno zarađuje prostitucijom), kada ih obojicu uzme (obrađivati) u ruke… nevidljivi (tajni) most je uspostavljen.
Nostalgično sjećanje na mladost, trenutak u kome su bili jednaki i jedno.
Vrata su kod Bertoluccija (po uzoru na Jean Renoira) otvorena: nikada ne znaš tko na njih može ući…
Bernardo očekuje Federica, kako bi se igrali.
Obojica su djeca, koja nisu nikada odrasla. Zato i jesu tako (s)lični.
(Ne)odrasla djeca. Suprotnosti koje su rezultat skrivenih slicnosti.Kako god!
Italijani, u mome tumačenju njihove umjetnosti, imaju masu međusobnih “replika”.
A najvaznije je da svako ima da kaze nesto o sebi povodom njihovih filmova. To je vec dovoljan razlog za temu.
I nisu jedini parovi sa tajnom vezom. Pokazacu to na jos nekim zanimljivim primjerima-parovima u buducnosti.
I da, “Bernardo ocekuje Frederika da se igraju”. Privlacna mi je ta tvoja misao Anamnesis!!
Kao i ona opaska Moce da su oni nebo i zemlja italijanskog filma i da je na liniji horizonta ta tajna veza.