Betovenova Oda radosti – Ove godine obilježavamo 250. godišnjicu rođenja Ludwiga van Beethovena, jednog od najvećih svjetskih skladatelja. Često nazivan glazbenim divom i inovatorom, pisao je vizionarsku glazbu kojom je širio ne samo njezine granice, nego i granice samog čovjeka, i tako stvorio veličanstveno nasljeđe čovječanstva.
Rođen je u Bonnu 1770. godine u glazbenoj obitelji flamanskog podrijetla. Prvi put javno nastupa sa sedam godina, a već s trinaest godina postaje pomoćni orguljaš mjesne dvorske kapele.
Godine 1792. odlazi u Beč, gdje ostaje sve do kraja života. U Beču upoznaje Mozarta i učenik je F. J. Haydna i A. Salierija te temeljito proučava kanon, fugu i vokalne kompozicije. Od 1795. godine nastupa javno, ali od 1796. godine počinje postupan gubitak sluha, što će se 1819. godine pretvoriti u potpunu gluhoću.
Iako je to bio strahovit gubitak za glazbenika, on mu je omogućio da, ponirući u svoj nutarnji svijet, čuje glazbu na jednoj drugoj razini.
Evo jeseni mog života, želim biti kao ona plodna stabla koja je dovoljno protresti pa da s njih poput kiše popadaju zreli i sočni plodovi.
Novi put simfonije
Središnje mjesto u Beethovenovim instrumentalnim djelima pripada simfonijama. Sve su nastale između 1799. i 1824. godine, u njegovim zrelim godinama ili, kako sam kaže, u “plodnoj jeseni njegova života”, i svaka je jedinstveni umjetnički doživljaj.
U simfonijama mijenja postojeću klasičnu strukturu, uvodi ravnopravnost među gudače, daje samostalnost violama i violončelu nad kontrabasom. Provodi individualiziranje u puhačkim instrumentima te uvodi trombone u orkestar.
Kruna svih simfonija svakako je 9. simfonija, koja označava potpuni izlazak iz klasičnih simfonijskih okvira te predstavlja izazov izvođačima i svim skladateljima koji su kasnije skladali simfonije. Richard Wagner je naziva “vrhuncem glazbe”.
Zamišljena je puno prije nego što ju je počeo pisati. Neke skice potječu iz 1815. godine, iako je završena tek 1824. godine. Već u mladosti Beethovena fasciniraju stihovi Schillerove pjesme Oda radosti i želi ih unijeti u svoju glazbu. Godinama se vraćao tim stihovima i skicirao moguće teme uz njih. Upravo u 9. simfoniji po prvi put uvodi riječ, odnosno ljudski glas, koristeći odlomak iz Schillerove Ode radosti.
Ova je simfonija bila puno kompleksnija od bilo koje dotad. Za izvedbu je zahtijevala veliki orkestar, zbor i četiri solo pjevača. U premijernoj su izvedbi sudjelovali orkestar bečkog Kärntnertor Theatra, bečko glazbeno društvo te, smatra se, tadašnji naj-elitniji bečki izvođači. Praizvedena je 7. svibnja 1824. godine i bio je to velik događaj s obzirom na to da je nakon dvanaest godina Beethoven ponovno dirigirao. Publika ga je popratila ovacijama, ispruženim rukama, u zrak su letjele maramice i šeširi kako bi mogao vidjeti oduševljenje kad ga već nije mogao čuti.
Iako se čini da simfonija prati ustaljeni simfonijski model od četiri stavka, ništa u ovom djelu nije klasično. U svakom stavku otkrivamo skladateljevu kreativnost i inovativnost, pomicanje granica glazbe.
Štujete li ga, milijuni?
Svijete, poznaješ li svog tvorca?
Tražite ga na nebesima;
Iznad zvijezda mora prebivati.
Ova je simfonija fuzija poezije, glazbe, filozofije i moralne poruke čovječanstvu te daje mogućnost interpretacije na više razina. Slušajući je, ulazimo u jedan novi svijet i puštamo da nas mašta vodi prostranstvima glazbe.
Čitav prvi stavak, Allegro ma non troppo, un poco maestoso, izrazito je dramatičan, ali ipak ima klasičnu sonatnu strukturu. Početak kao da izranja iz susreta s tišinom i kreće se prostranstvima beskraja, ostavljajući osjećaj iščekivanja sljedećih događaja. Naslućujemo napetost i neizvjesnost, izražene kroz stalne izmjene ritma i melodije, kao da prisustvujemo nutarnjoj borbi.
Drugi stavak, Scherzo, više ritmičan nego melodičan, kombinira stanje napetosti i prpošnosti; osjeća se energija i ono zemaljsko u svojoj punini, nestrpljivost u potrazi za čistom radošću. No, je li to pravi put? Glazba dočarava i očaj i nadu.
Iako često u sjeni drugih dijelova, Scherzo počinje inovacijom za to doba, timpanima koji nisu upotrije-bljeni samo kao ritmičko pojačanje nego i kao solo melodija. U ovom stavku se također po prvi put pojavljuje element tišine, odnosno pauze.
♪ Glazba je posrednik između duhovnog i osjetilnog života.
♪ Nemojte samo vježbati svoju umjetnost, probijte se u njezine tajne, jer ona i znanje mogu podići čovjeka do božanskog.
♪ Tisuće zvukova, buke i oluje nalazile su se u meni dok ih nisam uglazbio na papiru.
♪ Ono što dopire do srca mora doći odozgo; ako ne potječe odatle, bit će to samo note, tijelo bez duše.
Adagio molto e cantabile uvodi nas u bogatu liričnu glazbu, spokojnu idilu i sanjarenje. Kao da započinje novi ciklus, ali to je samo malena oaza ljepote izrasla iz dramatike prethodnih stavaka. Oluja je u duši stišana, budi se snaga i raste hrabrost. Još jedan sjetan pogled prema onome što je bilo i spremnost na ono što dolazi. Trube i bubnjevi prigušenom snagom najavljuju glavnu temu, ali životna radost ovdje još nije u svojoj punini.
Međutim, ništa nas ne može pripremiti za Finale ovog veličanstvenog djela, suprotnost svemu prethodnom, za trenutak kada violončela i kontrabasi svojom melodijom sličnom recitativu napuštaju glazbu prethodna tri stavka i preuzimaju vodstvo.
Ovaj zadnji stavak je simfonija u malom, život u svim svojim aspektima, glazbena paleta svih različitosti: simfonije, koncerta, klasičnih varijacija, turskog marša i dvostruke fuge.
U finalu se pobjeda ne slavi odmah, stvara se napeto iščekivanje. I tada se tiho i živahno javlja tema himne radosti, jednostavna i pjevna, budeći instrument po instrument. Svijet se postepeno širi pred nama u svoj svojoj ljepoti.
Otvaraju se obzori Neba i sve ono dobro i lijepo postaje dio ljudskog srca i uma. Glazbeni zanos dotiče dušu svakog čovjeka i povezuje ih u jedno.
Veselje života raste sve dok ne dosegne trostruki uzlet: instrumenata, zbora i solista, koji se okupljaju u zajedništvu. To je jedinstvo u mnoštvu, spoj svetog i profanog, nebeskog i zemaljskog slavlja.
Beethoven nam je ostavio veličanstveno umjetničko djelo i filozofski spjev; ideju bratstva među ljudima i ideju jedinstva čovječanstva i čitave Prirode. Uranjajući u njega, ne možemo ne zapitati se o smislu svog života i svojoj ulozi u veličanstvenom skladu univerzuma.
Beethoven je svojom glazbom nastojao oplemeniti ljudski duh dajući mu krila sreće i radost života, ukazujući na trajni put obnove i beskrajne mogućnosti koje imamo kao ljudska bića.
Autor: Ariana Deranja
Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E
Betovenova Oda radosti added by P.U.L.S.E on
View all posts by P.U.L.S.E →