Karl Malden: Bileća, Illinois – Negdje se usput izgubilo ime Mladena Đorđa Sekulovića, rođenog 1912. u Chicagu, od oca Petra, rodom iz Bileće, i majke Marije, podrijetlom Čehinje. Dajući mu ime Mladen, i krstivši ga u pravoslavnoj crkvi kao Đorđa, roditelji kao da su najavljivali povratak u Hercegovinu, gdje bi dječak odrastao među svijetom koji nadijeva takva imena. Da su se s Amerikom srodili, valjda bi se dječak zvao John, George ili Karl. Uskoro se, međutim, zaratilo, Princip je u Sarajevu ubio princa, i zavičaj Petra Sekulovića naglavce se pretumbao. Četiri godine kasnije, kada je dječak krenuo u školu, potpisan je mir, uspostavljena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ali bit će da se Petar tada već navikao na Chicago, nije mu se više vraćalo u Bileću, a zavičaj i podrijetlo sveli su se na to ime: Mladen.

Petar Sekulović bio je metalski radnik, mati, koju su već zvali Minnie, radila je kao švelja. Dječak je bio predodređen da kao i većina djece južnoslavenskih emigranata te generacije ostane proleter, jedva malo bolje situiran od svojih roditelja, da kao vojni dobrovoljac sudjeluje u Drugome svjetskom ratu, i da do kraja odživi jedan anoniman ljudski život, koji neće biti zabilježen ni u američkim, ni u balkanskim knjigama. Takvi se obično bilježe i pamte samo u spomenicama zavičajnih društava. Tek će njihova djeca, koja više ne znaju ni gdje je Bileća i jedva izgovaraju one dvije-ili tri uveseljavajuće riječi, obično psovke, što su im ostale od pradjedovskoga jezika, tek će ta djeca biti pravi Amerikanci.

I onda bi trebalo biti normalno i obično da se tačno stotinu godina kasnije usput zagubi ime Mladena Sekulovića. Ali nije se izgubio onaj koji je u građanskome životu to ime nosio. On je upamćen kao jedan od slavnijih ljudi i značajnijih američkih umjetnika koji podrijetlo vuku s naših prostora. Da bi ga se znalo, uzeo je umjetničko ime: Karl Malden. Karl zato što je lako za izgovoriti, zvučno je, a Malden zato što su njegovi školski drugovi tako izgovarali ime Mladen.

Karl Malden dobro je govorio srpskohrvatski jezik, i s ponosom je, kad bi ga pitali i kad ga ne bi pitali, naglašavao svoje jugoslavensko, srpsko i hercegovačko podrijetlo. Preko šezdeset godina radio je u filmskoj industriji, ali je temeljno bio kazališni glumac, i to sjajan kazališni glumac. Svojom je dugom umjetničkom karijerom spojio više epoha američke filmske povijesti: od klasičnoga razdoblja Hollywooda i ranih četrdesetih, preko Kazanovih remek djela “Tramvaj zvan čežnja” i “Na dokovima New Yorka”, do dugog niza uglavnom kriminalističkih i akcionih filmova u šezdesetim i sedamdesetim, te televizijske serije “Ulice San Francisca”, koju je za ABC snimao od 1972. do 1977, Malden je stvorio impresivan niz o kojem se može govoriti i u kontekstu umjetnosti, i u kontekstu šoubiznisa. Istovremeno bi, kad god je imao vremena, glumio u kazalištu i bavio se nekom vrstom prosvjetnoga rada. Na Beverly Hillsu osnovao je filmsko-kazališnu biblioteku, koja je postala najveća u Sjedinjenim Državama. Zaigrao je 1982. u filmu Suton, Gorana Paskaljevića. Njegova uloga nije bila ni epizodna, ni simbolična, niti se svodila na to da pripomogne režiseru, našem čovjeku, u proboju na Zapad. Lik kojeg je glumio po njegovoj se ideji zvao – Marko Sekulović.

Emigranti uvijek imaju najmanje dva života: jedan je onaj stvarni, a drugi je onaj o kojem misle prije spavanja, zamišljajući što bi se dogodilo i kako bi živjeli da nisu emigirirali ili da su se iz emigracije vratili kući. Iako je u Americi rođen, Karl Malden je po svojoj naravi bio emigrant. To, naravno, ne znači da nije bio Amerikanac. Ali čovjek može istodobno živjeti više sudbina i u sebi nositi nekoliko, pa i suprotstavljenih, biografija. Moglo bi se reći i da se one međusobno potvrđuju i naglašavaju, pa je i Karl Malden više Amerikanac time što nimalo nije Amerikanac, i više je emigrant time što uopće nije emigrant. Kada je 1999. Elia Kazan primao Oskara za životno djelo, i kada su starome redatelju zbog njegove nečasne uloge u lovu na vještice i u antikomunističkoj histeriji početkom pedesetih, zviždale i hukale zvijezde nekoga novog Hollywooda, Malden mu je, sa savršenim mirom, kao da ništa oko sebe ne primjećuje, pljeskao.

Kazan je tada bio devedesetogodišnjak, Malden tri godine mlađi. Kazan je, kao Grk, rođen u Istanbulu, odakle je s roditeljima morao bježati u vrijeme Ataturkove revolucije. Bio je grešan čovjek, nekim je ljudima upropastio karijere, vjerojatno ih je bilo i koji su zbog njega bježali iz Amerike, ali je bilo nečega tužnog i neugodnog u toj holivudskoj demonstraciji neke nove pravednosti, kojoj se Karl Malden nije htio pridružiti. Možda zato što ga je Kazan u svojim filmovima proslavio, a možda i zato što je znao što u životu znači biti emigrant. Emigrant se mora znati saginjati da bi preživio, mora se naučiti skrušenosti, da otrpi svako poniženje, pa i ono koje mu donosi vlastiti karakter. Sve što emigrant u životu stvori, pripast će onima kojima on sam nije pripadao, a sve što u životu izgubi, izgubit će samo u vlastito ime. Tako je i veličina Elije Kazana veličina američke kulture, dok je Kazanova sramota samo njegova. Nekoliko godina kasnije, u vrijeme nove američke histerije, ovaj put antiislamske a ne antikomunističke, dodjele Oskara prolazit će mirno, bez ikakve potrebe za pravedništvom. Teret sramote holivudske će zvijezde solidarno dijeliti između sebe.

Za ulogu Mitcha u “Tramvaju zvanom čežnja” Karl Malden 1952. nagrađen je Oskarom. Onda je, kao i danas, to bio veliki film. Danas je, možda, i veći, jer se od onoga što oko sebe, u životu, u kinu i u teatru, imamo prilike gledati, razlikuje mnogo više nego što se današnje vrijeme razlikuje od vremena prije šezdeset godina. “Tramvaj zvan čežnja” dramski je komad jednostavan i vrlo tradicionalan po svojoj strukturi, a bavi se temom koja je, istodobno, velika i važna. Tennessee Williams smrtno je ozbiljan i vrlo ceremonijalan dramski pisac, ozbiljan kao Maksim Gorki, i ničega u njemu nema površnog i zabavnog, ničega današnjeg. Kazanovi glumci, Marlon Brando, Vivien Leigh, Kim Hunter i sam Malden, redom pripadaju kazališnoj tradiciji, i glume u povišenim tonovima, kao u kazalištu. Ali svejedno, “Tramvaj zvan čežnja” s koje god strane ga pogledali, kao ekraniziranu kazališnu dramu ili kao filmsko djelo, kroz glumačku igru ili kroz Kazanovu režiju, u sebi ima snagu kakvu rijetko osjetimo, snagu koja poništava razliku u načinu na koji doživljavamo jednu priču, roman, dramu ili film, i na koji doživljavamo vlastitu stvarnost.

Karl Malden umro je 1. srpnja 2009, s navršenih devedeset sedam godina života. Nakon što je Dušan Vukotić dobio svoga Oskara za “Surogat”, Malden se okolo u šali hvalio da Bileća ima dva oskarovca. Ili to, možda, i nije bila šala. Taj gradić, svojedobna vojna utvrda JNA, sa zloglasnom školom rezervnih oficira, jedva da je prije zadnjega rata imao pet tisuća stanovnika. Na krajnjem jugoistoku Bosne i Hercegovine, uz granicu sa Crnom Gorom, Bileća je zbog svoje zaturenosti nekada bila pojam nigdine. Kako je tamo danas, to mi više ne znamo, jer Bileća nam nije usput, a u Bileću nemamo kome ići.