Prije 40 godina snimljen je film ‘‘Dečko koji obećava”. Osim što je hommage jugoslovenskom novom valu i beogradskoj post punk sceni s početka 80-ih, ”Dečko koji obećava” propituje društvo utemeljeno na okoštalim normama, konzervativizmu i malograđanštini, te individualistički koncept slobode u takvom društvu. Film je bio inspiracija i lajtmotiv za tekst koji slijedi.

Slobodan Milošević je iskusio nešto čudno, njemu do tada neizrecivo i neprispodobivo. Prožimao ga je potpuno novi osjećaj, neko nepoznato stanje uma, euforični nemir koji ga je poticao na radikalnu promjenu. U tom trenutku on još uvijek ne razumije da je to njegova zatomljena samosvijest.

Da bi iskusio taj novi osjećaj, Slobodan se najprije pobunio. Sukobio sa društvom, familijom, malograđanskom sviješću, podaničkim mentalitetom, okoštalom tradicijom. Sukobio se sa samim sobom dotadašnjim, ukalupljenim u ustaljene obrasce ponašanja. Slobodan je živio nečije tuđe želje i tuđe snove. Zatim je ušao u nepoznati svijet beogradske new wave scene i tamo pronašao novog sebe, buntovnog sebe, sretnijeg sebe. Slobodan je iskusio slobodu, onu individualnu, za kojom mnogi čeznu a nikad je ne dosegnu. Slobodan je postao slobodan.

Slobodan Milošević iz ove priče nije onaj Slobodan Milošević, koji ne čuje dobro i koji je personifikacija propasti Jugoslavije. Slobodan o kojem je ovdje riječ je glavni lik filma Dečko koji obećava. S novootkrivenim žarom i gitarom na ramenu on se prepušta novim slobodarskim poticajima. Sloboda je njegov ideal, spiritus movens, kreativni okidač za kreativno delanje.

* * *

Humanistika i društvene nauke uče nas da sloboda pojedinca u društvu ne može biti apsolutna, da je uvijek ograničena slobodom drugih pojedinaca. Svaki odnos sa društvom podrazumijeva redukciju slobode. Njen apsolut u društvu je nemoguće dosegnuti. No zato je tu umjetnost, koja nije sputana normativnim ograničenjima – sloboda na platnu, sloboda u rifu, sloboda u izrazu… Postoje mikrosvjetovi, umjetnost je jedan od njih, unutar kojih ostvarujemo slobodu onako kako je mislimo, onako kako je sanjamo.

Od filozofskih i pojmovno-teorijskih eksplikacija slobode zanimljivija je njena literarizacija, njena imaginativna dimenzija koja nije normativno ograničena niti svodiva na ideologeme, konvencije, klišeje. Pa tako i ona new wave sloboda kakvu su sanjali i dosanjali post punk bendovi iz Beograda i Zagreba početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Sloboda se materijalizirala u zvuk, kroz decibele u pojačalima, kroz ekspresivne gitare i uvrnute aranžmane, kroz buntovne i neurotične tekstove, kroz ritmične tonove i melodične ritmove, kroz radikalan raskid s prethodnom muzičkom tradicijom. Bio je to snažan i važan iskorak u novi prostor kreacije i slobode.

Početak osamdesetih u Jugoslaviji još uvijek je nedovoljno osvijetljen vremenski isječak. U potrazi za tim izgubljenim vremenom vrijedi konsultirati valjanu literaturu i dokumentarnu građu koji su to vrijeme i te kreativne trenutke bilježili. Duh toga vremena autentično je i gotovo dokumentaristički zabilježio već spomenuti film Dečko koji obećava, ostavši do danas kultno ostvarenje i celuloidni omaž jugoslovenskom novom valu i beogradskoj post-punk sceni. Osnovna potka samog filma je pitanje slobode pojedinca.

* * *

Kako biti individualno slobodan na Balkanu. Evo, recimo, u političkom smislu, kao građanin pojedinac. Teško. Na Balkanu se dosljedno slavi i veliča sloboda kolektiviteta. Uvijek je ono kolektivističko Mi bilo jače i važnije nego ono individualno Ja. Ključne prosvjetiteljske vrijednosti – recimo, ona koja pojedinca stavlja u središte političkog života – tek su se očešale o balkanska društva, gotovo ne okrznuvši njihovu klerikalističku bazu i nacionalističku nadgradnju.

Građanin pojedinac je samo normativni dekor domaće političke folkloristike. Tu antigrađansku neemancipiranost savršeno je sažeo jedan crnogorski politički prvoborac, rekavši nedavno: ko udari na Boga i Svetog Vasilija Ostroškog, biće poražen na izborima. Potom je rečeni prvoborac otišao na rukoljub istaknutom kleriku. I, tako, bogovi i sveci ostvariše respektabilan izborni rezultat, s dobrim šansama da formiraju novu vladu.

Kolektivna sloboda na Balkanu je apstrakcija, populistički ideologem u rukama nacional-klerikalnog establishmenta, opće mjesto južnoslavenskih nacionalističkih mitologija. Nacionalna sloboda ili nacionalno oslobođenje je floskula i postmodernistička tranzicijska obmana kojom se retorički uljepšava socijalni, ekonomski i demografski krah balkanskih društava. Nacionalna sloboda je prazan pojam koji služi za retoričko uljepšavanje hegemonijskog velikodržavlja. Zloćudne manifestacije takvog poimanja slobode Balkan je iskusio zlatnih devedesetih godina prošloga stoljeća.

* * *

Biti slobodan na Balkanu znači biti emancipiran od svakog kolektivističkog zova. Pa tako i onog koji svoju etnokolektivističku bit kamuflira prosvjetiteljsko-emancipatorskom terminologijom, pseudograđanskim i turbo patriotskim blagozborenjem. Narod, Nacija, Država, Crkva, Partija, Mi-građani (pseudograđani, malograđani), Tradicionalna Porodica, Patrijarhat… sve su to kolektivistički Mi toposi koji guše slobodu pojedinca i individualnu kreaciju. Biti slobodan od njih, preduvjet je za stvaranje, kritičko mišljenje, širinu pogleda.

Tih kolektivističkih i malograđanskih okova oslobodio se Slobodan s početka teksta. Svoje utočište on je pronašao u onom međuprostoru kreacije i slobode koji je Ante Perković, dovitljivo i apatridski, nazvao Sedmom republikom. To je onaj zamišljeni prostor duha omeđen muzikom, prostor u kojem se okupljaju slobodni pojedinci, nesputani fizičkim i mentalnim granicama, oni koji imaju svijest o zajedničkom kulturnom prostoru u kojem talenat i kreacija nisu podređeni nacionalizmu, soc-realizmu ili nekom drugom kolektivističkom ‘izmu. Prostor u kojem se zvuk razlaže na gitarske rifove, ritmičke tonove i melodične ritmove. Pa neka i ovaj tekst završi sa gitarama i zvučnim slikama.

Piše: Neven Šimić

Digitalna demokracija

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  “Dečko koji obećava”, Digitalna demokracija, Film, Neven Šimić, Novi talas