Ljubavnice – Kada je umirao Tito, među narodom se, kao pouzdano svjedočanstvo s lica mjesta, širila ovakva priča: maršal leži na onoj istoj postelji s posljednje službene fotografije, snimljene početkom siječnja, dijeli se od ovog svijeta, ni živ je ni mrtav, a za ruku ga drži, mlada, lijepa, plavokosa, čuvena sarajevska operetna diva. Premda je ovo vrijeme prije tabloida, i premda te 1980. u zemlji nema novina koje nisu pod nadzorom Partije, a televizija je samo jedna, i premda su usta svih onih koji zalaze u ljubljanski Klinički centar, gdje vladar boluje, olovom zalivena i nijema, priča se širi, sveprisutna je i neotklonjiva. Ne mogu je utišati strah ni prijetnje. Ova je priča začetak apokrifnog evanđelja, i među onima koji je prenose jača je od straha za vlastiti život.
Desetak godina kasnije, u vrijeme kada je Tita trebalo likvidirati iz sjećanja, po beogradskim je žutim magazinima, uređivanim s dna obavještajnih službi, objavljivan izvještaj o njegovu umiranju. I u toj je besprizornoj pornografiji smrti objavljena, kao svjedočenje iz prve ruke – biva, pripovijeda to liječnik koji je maršala ispraćao na drugi svijet, scena u kojoj čuvena sarajevska mala Floramye usnulog starca draga po ruci. Mudriji među čitateljima barem su po ovoj sceni mogli znati da je i sve drugo izmišljeno. Jer scena se nije razlikovala od onoga što se jednom davno pričalo u narodu. Većini je, međutim, upravo to ponavljanje bilo potvrda autentičnosti i istinitosti. Jedan je mit postao službena istina.
U kasno ljeto 1977. Tito je u Sovjetski Savez, Kinu i Koreju putovao sam, bez supruge Jovanke. Nju ćemo sljedeći put vidjeti u javnosti na dan njegova pogreba, uplakanu, pred kamenim sarkofagom u Kući cvijeća. Neće biti priče o tome što se između njih dvoje dogodilo. To se nije ticalo narodne mašte. Ali će se razviti priča o ljubavnici. Ona u to vrijeme nije imala ni četrdeset. I savršeno je odgovarala kolektivnoj predodžbi o vili za junaka. Sasvim je svejedno je li u stvarnosti postojala, i je li i pri svom kraju Josip Broz imao ljubavnicu, kao što ju je, čini se, zbog nekog demona što ga je progonio, imao gotovo u svim životnim etapama i epizodama. Narodna imaginacija ovaj put ju je stvorila od onoga najljepšeg i najprikladnijeg što joj je bilo na raspolaganju. Premda smo svi mi pomalo bili ta Titova posljednja ljubavnica.
A čemu ljubavnica zapravo služi? Na ovo pitanje nema jednostavnog odgovora. Obično ne služi onome što nam prvo na um padne: zadovoljavanju spolne požude i nadoknađivanju nježnosti bez kojih se ostalo u rutiniranom ili promašenom braku. Takvo što zadovolji se na jeftinije i manje stresne načine: redovnim onaniranjem i odlaskom na nedjeljne nogometne utakmice. Ljubavnica je, pogotovo u našoj kulturi, nešto drugo. Nešto mnogo ozbiljnije, i u psihološkom, i u sociološkom, i u metafizičkom pogledu. Za početak, mi ne živimo živote koje smo sami odabrali, nego živimo onako kako nam se potrefilo, onako kako nam je grah pao. Pa čak i ako smo iz tuđe perspektive sretni i ostvareni, nije to ono što smo sami odabrali. Paralelne živote, takve u koje nas uvodi ljubavnica, odabiremo sami. Ili doživljavamo vrlo snažnu iluziju da smo im sami odabrali. Život s ljubavnicom pokazuje nam kakav je život mogao biti. (Ali mudriji će znati da je to samo iluzija, pa neće rasturati brakove da bi ženili ljubavnice. Jasno im je da će, učine li to, opet morati da nađu ljubavnicu… Svaki je sljedeći takav brak sve strašniji, a svaka sljedeća iluzija sve košmarnija.)
Odnos javnosti prema fenomenu ljubavnice izrazito je ambivalentan. Junaka će u junačkom mitu epizoda s ljubavnicom dodatno proslaviti. Ljudi se dive oblapornim starim jarčevima, moćnim govedima, mačcima koji žive vječnu veljaču, jebežljivoj muškoj paščadi, dive se tim hormonalnim viškovima i tom posve nepodnošljivom životnom elanu i optimizmu, koji te naizgled ozbiljne i ostvarene ljude tjera iz nevolje u nevolju. Prema njima jednako pozitivan odnos imaju i muškarci, i žene. Ali samo načelno! I samo dok o svemu čitaju po kojekakvim novinama i sajtovima, ili dok te erotske izbezumljenike gledaju za sunčanijih dana po Cvjetnome trgu, kako upadaju u nove životne nevolje. U stvarnome, pak, životu, ti ljudi su prezreni, a njihove su ljubavnice objekt najgorega javnog rugla. Stvarni život, naravno, započinje sa životnim posrtanjem i s padom. Erekcija je kratak trenutak unutar vječnosti. Gotovo treptaj. Sve drugo je pakao.
Socijalizam je u našim krajevima bio veliki emancipatorski projekt. Osim što je (reklo bi se: na žalost!) opismenjeno više od sedamdeset posto nepismenih u Hrvatskoj, i devedeset posto nepismenih u Bosni i Hercegovini, osim što su žene prvi put dobile pravo glasa, i što muškarac, makar bio i silovatelj, te Crkva, više nisu bili vlasnici sadržaja njezine utrobe, ostvarena je mogućnost šaranja izvan braka. Muškarci i žene dobili su pravo na ljubavnice i ljubavnike. Oženjeni su to pravo obilato koristili, stvorivši od njega pretpostavke jedne nove i drukčije kulture, dok su udate isto pravo koristile na mnogo diskretniji način, daleko od javnosti i bez značajnijih antropoloških i kulturoloških posljedica. O ljubavnicama svojih očeva i djedova nakon 1945. saznavali smo mnogo, a o ljubavnicima svojim majki i baki ništa, ili gotovo ništa. Jesu li one imale ljubavnike? Možda nešto rjeđe nego oni, ali jesu. O ulozi jednog učitelja iz Usore u životu moje None desetljećima već razmišljam, i pomalo istražujem. Ali uzalud! Ne samo zato što je Nona bila avangarda, pa je doživjela avanturu još u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, i imala je ljubavnika usred Bosne, u gradiću s markantnom željezničkom stanicom, nego se potrudila da o tome ništa ne doznamo. Osim same činjenice, koja nam je u budućnost stigla u obliku zagonetke.
Ne samo da je ovo muški i patrijarhalan svijet, nego su žene po pitanju ljubavnika naprosto pametnije. Ili imaju razvijeniju imaginaciju, na koju su dobro djelovali grof Tolstoj, Gustave Flaubert i duga era crno-bijelog holivudskog filma. Muški su pitanje ljubavnice uzdigli na nivo državne i političke stvari. Jugoslavija je bila zemlja s mnogo vrlo ugodnih motela, hotela, prenoćišta, izletišta i planinarskih domova na najzabačenijim i najzaturenijim mjestima te i inače divlje, vrletne i geografski raznolike zemlje. Sva ta sljemena i trebevići, sve te fruške gore, ivanova korita, bjelolasice i gorski kotari odvajkada su služili samo za ta dva-tri rajska dana, provedena s voljenom osobom, uz diskretne konobare, šefove sale, sobarice. Zašto se u svakoj republici i pokrajini po najzabačenijim šumama, bez puta i asfalta, gradila po jedna Titova vila? Ne zato što je Tito imao sve te ljubavnice, nego zato što je imaginacija njegova naroda polazila od pretpostavke da će se maršal negdje poželjeti skloniti od pogleda svog naroda i svoje bračne družice. A ono što se na njega odnosilo, odnosit će se i na sve koju su, hijerarhijski, a samim tim i emocionalno, rasplodno, hormonalno, ispod njega. Svaki je direktor u toj zemlji imao ljubavnicu, pa će je imati i svaki direktor u zemlji koja će doći nakon nje. O ratnome razdoblju još uvijek nije uputno ni govoriti, i o ljubavnicama svih tih bezbrojnih generala, čiji je erotski potencijal rastao sa svakim novim dijelom njihove odore. Jednom, kada padnu i zglajzaju, sve će im se to razbiti o glavu. Čim posrne i završi u blatu, čovjeku se ispostavljaju računi za sve njegove ljubavnice.
Što mislite čemu služi Zlatarna Celje? I čemu, općenito, služe zlatarske radnje? Ili čemu služe krznarije? Što danas znače sve te oderane kože sirotih šumskih zvijeri, sve te činčile, zečevi, kunići, nercovi, i još one tužne snježnobijele sibirske i polarne zvjerčice, svedene na namirisanu bundu, muf ili šubaru u ormarima naših ljepotica? Bunda, iliti krzneni kaput, ono je u što uspješni muškarci, ti naši žalosni balkanski titići, oblače svoje ljubavnice. Ničemu drugom taj predmet danas više ne služi. Osim što više nema zima za krznene kapute, moda se radikalno promijenila. U dobu novog puritanizma, bunda je statusni simbol ljubavnice. Ili prevarene žene, koja muža kažnjava za nevjeru tako što zahtijeva da joj kupi istu onu bundu koju je kupio i njoj.
Ljubavnica je vajkadašnji statusni simbol uspješnih muškaraca. Na Balkanu to je samo još do karikature i groteske prenaglašeno. Ali ljubavnica je često i simptom nečega žalosnijeg i egzistentnijeg, što zavređuje barem minutu šutnje i malo empatije, sućuti, srca. Kada si mlad i kada sa sela, negdje duboko u unutrašnjosti, krećeš u veliki grad, čini ti se da ideš u osvajanje neosvojivog dvorca. Jak si, marljiv i u suštini glup. Toliko jak da vlastitim rukama brda možeš pomicati. I možeš danima raditi i ne spavati, sve u nastojanju da osvojiš svijet za koji si, fatalno pogrešno, uvjeren da je neosvojiv. Tako završiš u nekom studentskom domu u predgrađu, marljivo studiraš, upisuješ se u Partiju, aktivan si i u omladinskoj organizaciji, osvajaš grad kroz institucije režima, a vikendom se krećeš po mjestima u kojima borave oni koji su rođeni u dvorcu. Obukao si se u najljepše svoje odijelo, kupio si cipele kakve si vidio na njima, i dok se tako udvaraš njihovim djevojkama, sve ćeš učiniti da sakriješ svoje podrijetlo, životnu priču, naglasak. Vikendom pokušavaš biti netko tko nisi preko tjedna, i takvog se pokušavaš njima prodati. Mnogo kasnije ćeš shvatiti da se oni od tebe zapravo i ne razlikuju. Isto je roditi se na selu, tamo duboko u unutrašnjosti, i u ovom dvorcu, koji uopće nije tako neosvojiv. Ali dok si mlad, dok živiš u studentskom domu ili kod rođaka u predgrađu, sve ti se drukčijim čini.
Mlad se i oženiš, i ženidba te učini građaninom dvorca. Sa ženidbom više nisi onaj sa sela, nisi samome sebi tuđin i došljak, nego si jedan od njih. U tome neko vrijeme uživaš. Ali čovjek je vražji stvor, pa se lako navikne na svako dobro. I vazda mu nešto fali. Nakon što se navikneš na život u dvorcu, gdje si svoj među svojima, počinje ti nedostajati ono o čemu ranije nisi vodio računa. I onda fatalno prekasno nalaziš ženu svoga života. U međuvremenu si, naravno, postao starac, raspadaš se od svih onih bolesti koje nastaju iz loših raspoloženja i prevelikog truda oko nevažnih stvari, a ona je mlada, lijepa i plava. I dok je tako gledaš, zamišljaš je opkovanu okovima Zlatarne Celje, i zagrnutu u svu sibirsku zvjerad, kako se valja po crnoj posteljini u tajnome motelu tvoga srca.
Dok god prema vani emitiraš moć, dok god te se ljudi plaše, i uza te su korumpirani suci, bogati krijumčari kokaina, vladajući političari i biskupi, tvoja će romantična priča u ljudima buditi dobre osjećaje. Tvoja će se nevjera računati kao vrlina i kao prirodno stanje izazvano nestašnim muškim hormonima. I svi će biti tvoji jataci dok se s njom budeš skrivao od očiju svijeta. Ili dok se budeš skrivao od vlastitih svojih očiju i od svoga teško bolesnog srca. Ali izgubiš li moć, nastupit će pakao. U tom paklu sve će biti suprotno od onog što je prethodno bilo. I svaka će stvar imati suprotno značenje. I Zlatarna Celje, i lijepa zagrebačka krznarija, i tajni moteli i hoteli, sve lijepo postat će ružno, i svako dobro će biti oglašeno kao najgore zlo. Taj svijet, u čije si rezone povjerovao, koji si upoznao i kojim si, kako ti se činilo, zavladao, u sebi ima tu strašnu ambivalentnost. I sve je suprotno od onoga što si mislio da o njemu znaš.
Nitko u tom svijetu nije tako prezren i tako ružno i sa strašću progonjen kao ljubavnice muškaraca koji su izgubili moć. Prema njima nema milosti. Njih se gleda bez ikakve empatije. Njihova ljubav savršeno je bezvrijedna. Njihova patnja je ništa. A sve te bunde i ta zlatnina, i svi ti stanovi i dvorci, što im ih je namrijelo brižno srce njihovih mrtvih i onemoćalih ljubavnika, znaci su jednoga neusporedivog prokletstva. Sve je u današnje vrijeme dopustivo biti. I svako se zlo može podvesti pod dobro. Samo su ljubavnice onih kojih više nema nezaštićene i same. Tu su da podsjećaju na nečistu savjest. I na vrijeme kada su ga svi voljeli i kada su svi bili njegova ljubavnica.
Ljubavnice napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →