Od Stančića do Stanića: Slikari priče

Godine su 1953. i 1954, dvadesetsedmogodišnji Miljenko Stančić služi vojni rok u beogradskom Domu JNA. Voditelj je vojničke likovne grupe i dobro mu je. Samostalno izlaže u elitnoj Galeriji Udruženja likovnih umjetnika Srbije, a o izložbi regruta iz Varaždina pohvalno pišu najveći kritičarski autoriteti prijestolnice, Oto Bihalji Merin i Aleksa Čelebonović, kao i mladi Miodrag B. Protić. Stančić poneseno slika, dobre su to godine njegove umjetnosti, a nekoliko njegovih ulja na platnu ostaje u vlasništvu Doma JNA.

Skoro šezdeset godina kasnije, od kojih je slikar mrtav već punih trideset i pet, tri ta platna naći će se na izložbi “Od Stančića do Stanića”, u toj istoj zgradi, koja se sada zove Dom Vojske Srbije. Ostale Stančićeve slike, njih dvadesetak, vlasništvo su kolekcionara Draška Milićevića. Prvi put izložba je pokazana lani, u Valjevu, i izazvala je golem interes srpske javnosti. Pisalo se o njoj i govorilo, ali do Zagreba glas kao da nije dobacio. Prije pedeset i osam godina, Miljenko Stančić se, umjetnički proslavljen, vratio iz Beograda, iz vojske, u Zagreb i u Varaždin, gdje će živjeti u tjeskobi i siromaštvu, dugo bez stana i ateljea, u sredini koja previše ne mari za umjetnost i kulturu, pogotovo ako nije mondena i trendovska ili ne pripomaže nacionalnoj stvari. A Stančić u svoje vrijeme nije bio u trendu, premda danas njegove slike, naročito one iz oskudnih vremena, među hrvatskim hohštaplerima i bogatunima, poprilično vrijede. Njegova beogradska slava će, međutim, potrajati, cijenit će ga za života i poslije, možda i žaliti što nije razumnije postupio pa, zajedno s obitelji, nakon vojske ostao u tom gradu.

Vojo Stanić dvije je godine stariji od Stančića, ali je u slikarstvo ušao nešto kasnije, manje žurno i intenzivno. Živi u Herceg Novom, i pokraj sebe je ispratio mnoge važne i velike ljude naših kultura. Slušao je Ivu Andrića kako pripovijeda, a njegove slike visjele su na zidovima piščeva beogradskog doma. To je važno napomenuti, jer Andrić nije trpio suvišne vizualne senzacije, imao je osjetljive oči. I Vojo Stanić je, kao i Stančić, otpočeo i do danas traje kao slikar mimo umjetničkih i društvenopolitičkih moda, a u Jugoslaviji je, paradoksalno, od sredine pedesetih, u modi bila apstrakcija. Ono što je u prvi mah bila hrabra gesta i izraz slobode, uskoro je postalo nekom vrstom društvene norme. O tome smo se mogli osvjedočiti i pogledom na većinu spomenika atifašističkoj borbi i revoluciji, prije nego što su ih nepoznati počinitelji, svjesni Hrvati, digli u zrak.

Vojo Stanić i Miljenko Stančić slikari su snažnih naracija. Stanić je osunčan i vedar, ali u toj je vedrini i jak moralitet, i psihološka dubina i tragika. Stančić je taman i oblačan, slikar loše osvijetljenih interijera, jake ikonografije i figura bez lica. Stanićevi likovi vrlo su prepoznatljivi, jasno definiranih fizionomija, u gotovo stripovskim emocijama i raspoloženjima, često kao na starim fotografijama i u nijemim filmovima. Stančićevi su likovi zapravo lutke (o tome je pisao Krleža…), u rasporedu neke životne drame, umiranja ili tihog i uzaludnog trajanja. On slika situaciju, samu sudbinu. Samo tek rođeno dijete nije lutka: ono je izobličeno u ružnome, primalnom kriku, tek bačeno u svoju sudbinu, kao na đubrište. Ali Stančić, kao i Stanić, pripovijeda na svojim slikama, kao i Stanić on slika zato što mora, a ne zato da bi dekorirao. Različiti su po temperamentima i karakterima, koji su različitima učinili i njihove sudbine, ali teško da bi im se, i jednome i drugom, našlo boljeg i pogodnijeg parnjaka.

Iza ove izložbe, koja je u Beogradu trajala od polovine travnja do sredine svibnja 2012, ne stoji nikakva, pa ni najdobronamjernija politička nakana ili ideja. Samo pamet i osjećaj za mjeru jednoga velikog kolekcionara. Ali gledatelj, pristigao iz Zagreba samo zbog dvojice slikara, u prigodi je da koječemu upiše politički smisao i značaj. Pa onda, recimo, i tome da su tri Stančićeva platna uredno sačuvana u fundusu beogradskoga Doma JNA, i da su preživjela godine klanja i šovinizma, etničkih čišćenja, spaljenih sela i gradova, i trajnoga odvajanja svega što je srpsko od svega što je hrvatsko. Nisu završila na krupnom otpadu, na lomači ili u krijumčarskom lancu u kojem su, legalno ili ilegalno, sudjelovali i ugledni zagrebački kunsthistorici, koji su na tom prljavom poslu ozbiljno zaradili. A radi se, kao što rekosmo, o Stančićevim slikama iz njegove najbolje faze, kada je slikao ljudsku sudbinu i kada ga je na slikanje nagonila vlastita sudbina.

Godinama, desetljećima kasnije, on je počeo slikati krovove. I varaždinske vedute. Puste prostore koje više nitko ne naseljava, izvanredno dekorativne. Takve Stančićeve slike su također na cijeni, o njima likovni kritičari imaju povoljno mišljenje (a kakvo bi o klasicima i mogli imati, nego povoljno…), ali one kao da poriču onoga prethodnog Stančića, na čijim su se slikama lutke okupljale oko postelje umirućega, a dijete je, uz slabo svjetlo, kvareći oči, pisalo zadaću. Više se ništa nije događalo, ničega više nije bilo, osim savršene ljupkosti varaždinskih krovova, sjajne geometrijski položene arhitekture, ploha nalik granicama afričkih država, koje su, uz pomoć ravnala, crtali nedaroviti kolonijalni gospodari. I dok ranoga Stančića nitko nikada nije mogao kopirati i slijediti, kasni je postao inspiracijom tolikih hrvatskih akademaca i amatera da su i danas zagrebačke, rovinjske, varaždinske, dubrovačke prodajne galerije i suvenirnice pune tih nesretnika, nastalih kloniranjem Stančićevog nokta ili svinjske čekinje iz njegove kasne kičice. Nije to pohvala i pokuda umjetniku, neko priča o vremenima i o ljudskim naravima, a možda i o romanesknoj, veličanstvenoj i žalosnoj sudbini slikarevoj, koju je, u tek nekoliko stotina riječi, genijalno skicirao Danijel Dragojević u jednom mikroeseju, priči, u knjizi “Rasuti teret”.

Vojo Stanić bio je čvršći. Ili njegov teret nije bio tako težak. On otpočetka, sve do danas, slika jednako. Mijenja se u vremenu, kao što se promijeni svaki čovjek, pogotovo pripovjedač, ali nikad ne učini salto, ne porekne prethodnoga sebe, nego nastavlja, malo pomalo, bez potrebe za velikim priznanjima, materijalnim bogatstvom i uvažavanjem baš svih i svakoga, ali i bez unutrašnjih lomova, onako kako je davno i započeo. I nikada ne naslika dvije iste slike, niti se preda maniri i kapitulira pred ukusom općinstva. Kada govori, kao i kada slika, Vojo Stanić trudi se silno da nas uvjeri kako je sve lako, i život je lak, pravi užitak, i dobro je more pred nama, sretna i laka sudbina. Koja energija, dragi Bože, a uložena je u isto ono u što je svoju životnu snagu ulagao Stančić. I onda mrtav pao, s navršenih jedva pedeset.

Odlazimo iz Beograda, kao i svaki put prema zapadu, dok nam sunce tuče u oči. Toliko je svjetla da mi se pred očima zamrači! I onda mislim o Predsjedničkim dvorima, o onom reprezentativnom salonu, u kojem sam za vladavine Stjepana Mesića nekoliko puta nakratko boravio, a koji skoro svake večeri gledamo na televizijskim ekranima ili sutradan, u jutarnjim izdanjima novina, kada se predsjednici, ovi i oni, slikaju skupa s ministrima i namjernicima raznih vrsta, ispred jedne prelijepe smeđe dekoracije, koja seže preko cijeloga jednog zida. Da ju je preprodati, moglo bi se kupiti barem dva velika i svijetla stana u elitnom zagrebačkom kvartu. Eto, to je sudbina velikoga hrvatskoga umjetnika: dekorira on Predsjedničke dvore, nakon što je od svega već odustao. I nigdje na dekoraciji njegovih figura, tragičnih žanr scena, malih građanskih sudbina, tog veličanstvenog hrvatskog malograđanskog propadanja, kojem je Stančić posvetio svoja genijalna platna. Nigdje na toj predsjedničkoj slici sudbinskih scena. Kada se pred njom fotografiraju svi ti ljudi od značaja, u svojim osmijehnutim odijelima i šanel kostimićima, učini nam se da je naš političar, skoro svaki, čovjek bez sudbine, i da se zato oni vole slikati upravo ispred Stančićeve dekoracije.

Mislim o tome dok se tako vozimo prema Zagrebu, ali odlučujem da to prešutim. Ne bih više izazivao Hrvate, malo bih poživio u žutoj i u modroj boji sa slika Voje Stanića.