Etnolozi smatraju da je nošenje nakita staro koliko i samo čovječanstvo. Prsten i njegovo prisutno je u gotovo svim civilizacijama, na različitim kontinentima. Kod Rimljana je postojao niz zakonskih odredbi koje su se odnosile na nošenje prstena. Svaki je car imao svoj pečatni prsten, a prvi kojima je bilo dozvoljeno nositi zlatno prstenje bili su senatori i konzuli. Prsten je tako bio znak pripadnosti određenom staležu. U doba cara Augusta postojao je običaj darivanja zbirke prstenova hramovima.

Različito se prstenje nosilo u različitim prigodama. Tako možemo govoriti o krunidbenom prstenu, odvjetničkom prstenu, memorijalnom prstenu, astronomskom prstenu… Memorijalni prsten bio je popularan u XVII. i XVIII. st. u Engleskoj, a nosio se u znak sjećanja na pokojnika pa je obično imao ugraviran portret preminule osobe. Astronomski prsten izrađivao se u Njemačkoj u XVI. i XVII. st., a sastojao se od četiri prstena koji su formirali globus. Na jednom ili više njih bili su urezani znaci zodijaka i planeta.

Prsten je nekad imao i određenu upotrebnu vrijednost. Upotrebljavao se kao pečatnjak, a u XV. st. bio je popularan prsten s dijamantom rezanim u obliku oktaedra, a služio je za pisanje po staklu.

Sve govori u prilog tome da prsten nije služio samo kao ukras, već da njegovo značenje umnogome nadilazi čisto zadovoljavanje estetskih potreba.

Prsten – simbol

Simbolizam prstena usko je povezan s njegovim oblikom. Prsten je krug i kao takav simbol je cjelovitosti, savršenstva, vječnosti. Također je i znak autoriteta, časti i dostojanstva. Takvo je značenje imao zlatni senatorski prsten iz rimskog razdoblja, čije je nošenje propisivao poseban zakon – Ius anuli aurei. Kraljevi ili carevi nosili su prsten kao znak autoriteta, ali je služio i kao pečatnjak.

Prsten obilježava i povezanost pa se u tom smislu javlja kao znak saveza, zavjeta i zajedničke sudbine, primjerice, ribarski ili papin prsten. Svaki novi papa na ceremoniji posvećenja dobiva novi prsten na kojemu se kasnije ugravira njegovo ime. Taj se prsten naziva ribarski jer je na njegovoj kruni ugravirana slika sv. Petra kako vuče mrežu. Prsten se nakon papine smrti slama, tj. uništava, čime se označava prekid veze.

Simbol saveza prisutan je i u prstenu mletačkog dužda, koji se bacao u more na dan Svetog Spasa, označavajući time vjenčanje Venecije s morem. Sličnu simboliku vjenčanja, ali s Kristom, ima prsten koji primaju redovnice polažući redovnički zavjet.

Zaručnički i vjenčani prsteni obilježavaju pak vezu između dvoje ljudi. Za upotrebu zaručničkog i vjenčanog prstenja znamo iz kasnog rimskog razdoblja. U početku se zaručničko prstenje izrađivalo od željeza, a poslije od zlata s motivom sklopljenih ruku, što je bio simbol povjerenja između muškarca i žene. U takvom se obliku upotrebljavao i kasnije, od XII. – XVIII. st., s ugraviranim ljubavnim natpisima.

Dati nekome prsten značilo je obećati se toj osobi, ali prije svega bilo je to obećanje prema samome sebi. Povezati se s drugom osobom može samo onaj tko se poveže sa samim sobom, što proizlazi iz vlastitog usavršavanja.

Konačno, prsten simbolizira vezu između duše i tijela. Primjerice, rimski, keltski i germanski vojnici nosili su prstenje u nadi da će se ta veza sačuvati i tijekom bitke. Prstenu se pridavala i magijska, iscjeliteljska moć i zbog toga se nosio kao talisman, najčešće u kombinaciji određenog metala i dragog ili poludragog kamena. Od metala se najviše upotrebljavalo zlato, a velika se pažnja posvećivala i izboru dragog kamenja.

Danas drago kamenje ima uglavnom estetsku vrijednost, ali nekada je čovjek draguljima daleko više pripisivao magična, čudesna svojstva. U svim civilizacijama kraljevi i svećenici koristili su izuzetne i složene dragulje, ne samo zbog njihove ljepote, već i zbog simboličke vrijednosti. Primjerice, dijamant je bio simbol savršenstva i nepobjedivih duhovnih moći; safir je u kršćanstvu bio simbol božanske pravde i čistoće; smaragd se nazivao kamenom proroka i obnove, a ametist kamenom umjerenosti… Vjerovalo se da drago kamenje svojom snagom može liječiti od bolesti, štititi od uroka, pobuđivati u ljudima plemenite osobine, ali i donijeti nesreću ako se njime nepravilno rukuje. Dragi se kamen još dovodio u vezu s određenim planetom. Prsti su također povezivani s planetima, pa se tako palac povezivao s Venerom, kažiprst s Jupiterom, srednji prst sa Saturnom, prstenjak, koji se smatrao najboljim za nošenje većine prstenja, sa Suncem, a mali prst s Merkurom.

Konačno, prsten je bio simbol moći i darova primljenih od neba te je označavao duhovnu i materijalnu nadmoć njegova vlasnika nad drugim bićima.

Prsten kroz civilizacije

Ovisno o motivima i crtežima koji se na njemu pojavljuju, prsten progovara o običajima, filozofiji i religiji određenog prostora i vremena.

Kod Sumerana prsten je uz krunu i žezlo znak kraljevskog dostojanstva. On je i božanski atribut. Pronađeni su brojni pečati s prikazom boga Marduka kako u ruci drži palicu i prsten. Na steli babilonskog kralja Hamurabija prikazan je Šamaš, bog Sunca, s palicom i prstenom kao simbolima božanske pravde.

U zoroastrizmu, religiji drevne Perzije, krilati simbol koji u ruci drži prsten, jedan je od prikaza Ahura Mazde, vrhovnog načela Univerzuma, izvora i uzroka svega manifestiranog. Ovdje se prsten javlja kao simbol Sunca koje je vidljiva manifestacija Ahura Mazde na nebu.

U Egiptu je pronađeno brojno prstenje kao dio pogrebne opreme faraona. Primjerci koji potječu od XX. – XVIII. dinastije predstavljaju uglavnom veliko, masivno prstenje. Ipak, stariji i daleko značajniji je prsten skarabej, a nalazimo ga i kod Feničana, Etruščana i Grka. Skarabeja su izrađivali od dragog ili poludragog kamenja i pričvršćivali ga na kariku prstena koji je služio i kao pečatnjak.

Skarabej je jedan od najpoznatijih simbola drevnog Egipta i simbolizirao je učenika i njegov put prema mudrosti: kao što skarabej svoj izmet pretvara u savršenu kuglicu da bi u nju položio sjeme života, tako i učenik putem mudrosti transformira svoje mane i nedostatke u savršenu kuglu vrlina.

Prsten skarabej dominira u Grčkoj od VI. do IV. st. pr. Kr. Grci su obrađivali kamen u obliku skarabeja, ali sa suptilno prikazanim konturama njegova tijela. Najčešće bi se žicom privezao na prsten i mogao se okretati pa bi donja strana služila kao pečat. Sama karika bila je u obliku slova ‘u’. Na kamenu su urezivali prikaze Afrodite, Erosa, Silena, ratnika, strijelaca, konjanika, lava, bika… Omiljeni su bili mitološki motivi, a osobito borba heroja s čudovištem. U helenističkom razdoblju (323. – 30. g. pr. Kr) skarabeje zamjenjuje brušeno drago kamenje. Pojavljuju se i kameje – reljefi izrađeni od kamena. Dotad su se crteži većinom urezivali na površini kamena. Popularan je bio i takozvani zmijski prsten u obliku zmije koja se spiralno uvija u tri zavoja oko prsta. Imitacija tog prstena bila je omiljena u renesansi.

Prema nalazima u etruščanskim grobnicama vidimo da je i kod njih najčešći prsten skarabej. Prstenje s ugrađenim kamenjem pojavljuje se poslije, pri zalazu etruščanske civilizacije (prijelaz III. u II. st. pr. Kr.) Na njihovom prstenju česti su prikazi haruspika koji proriču pomoću jetre, jer su Etruščani bili poznati po svom umijeću proricanja.

U Rimu je nošenje prstena bilo zakonski uređeno. U razdoblju Republike nosilo se samo željezno prstenje, a u kasnijem Carstvu donesen je niz novih odredbi: car Septimije Sever dozvoljava rimskim vojnicima da nose prstene; svi slobodni građani mogli su nositi zlatno prstenje, oslobođeni robovi srebrno, a robovi željezno. Dominiraju prstenovi s kamejom i to s prikazima careva, istaknutih osoba, kao i mitoloških scena.

Kod Vikinga se pak javlja prsten kao simbol časti i odanosti. Kralj ili plemenitaš darivao bi svojim ratnicima prstene u znak zahvalnosti za iskazanu odanost i hrabrost. S tim su prstenima bili i sahranjivani. Često se kao figura na kljunu njihovih brodova pojavljivao zmaj koji u svojim ustima drži prsten, simbol sigurnog prijelaza ili sigurne plovidbe.

Kod drevnih kultura pretkolumbovske Amerike dominira prstenje s motivima orla i jaguara. Orao je simbol dnevnog Sunca, a jaguar noćnog. Prema mitu, Sunce po zalasku silazi u podzemni svijet i u formi jaguara bori se sa silama mraka. Pobijedivši ih, u zoru izlazi u obliku orla ili kondora.

Brojne su priče i legende o prstenu. Grčka mitska tradicija kao prvi spominje Prometejev prsten. Platon piše o Gigovom, a Herodot o Polikratovom prstenu. Potraga za prstenom dio je starih germanskih saga koje su nadahnule Roberta Wagnera za operu Prsten Nibelunga. Nama je danas svakako najpoznatija Tolkienova priča Gospodar prstenova, u kojoj prsten predstavlja veliku kušnju za nositelja.

Mit o Prometeju

Prometej krade vatru bogovima da bi je prije vremena dao ljudima. S vatrom je došlo svjetlo razuma i ljudi su prestali živjeti u mraku neznanja. Zeus ga kažnjava zakivanjem na željeznu planinu Kavkaz. Zaklinje se da će Prometej zauvijek biti okovan. Šalje orla da mu kljuca jetru, koja se stalno regenerira i on ne umire. Mučenje traje beskrajno dugo, a samo ga povremeno posjećuje Hermes da bi vidio moli li Prometej za milost. Doba protječu, između ljudi i bogova stvorila se veza. Heraklo raskida okove, ubija orla i oslobađa Prometeja. Uzima slomljenu kariku od lanca kojim je Prometej bio okovan i komad stijene s Kavkaza. Spoji kamen s karikom i zatvori je oko Prometejeva prsta. Tim je prstenom Zeus održao obećanje da će Prometej, iako ga je oslobodio, zauvijek biti okovan.

Gigov prsten

Platon u svom djelu Država spominje priču o Gigovom prstenu. Između Glaukona i Sokrata vodio se razgovor o pravednosti. Za Sokrata pravednost je jedno od najljepših dobara i ako želimo biti sretni, moramo je voljeti radi nje same i radi onoga što ona pruža. Glaukon zastupa mišljenje da su pravedni ljudi samo zato pravedni jer ne mogu činiti nepravdu, dakle protiv svoje volje. Da bi to dokazao, Glaukon iznosi priču o Gigovom prstenu.

Gig je bio pastir u službi lidijskog kralja. Jednog dana, poslije velikog nevremena i potresa, raspukla se zemlja i nastao ponor baš na mjestu gdje je paslo Gigovo stado. Gig siđe dolje te među raznim čudesima koje je vidio, ugleda brončanog konja s vratašcima. Kad je kroz njih zavirio, vidio je mrtvaca i na njegovoj ruci zlatan prsten. Pastir ga je skinuo i navukao sebi na prst. Noseći ga shvatio je kako prsten posjeduje moć da njegova nositelja učini nevidljivim. To bi se dešavalo svaki put kad bi se kamen prstena okrenuo prema dlanu. Gig je to iskoristio pa je ubrzo postao kraljev izaslanik, ljubavnik kraljice, a potom je sklopio urotu protiv kralja, ubio ga i ubrzo sam postao kralj…

Glaukon nastavlja pričati: “Kad bi sad postojala dva takva prstena, pa jedan od njih imao pravedan čovjek, a drugi nepravedan, mislim da ne bi bilo tako čvrstog i prekaljenog čovjeka koji bi ostao i dalje pravedan. Jer njemu bi bilo moguće da na trgu uzme što god hoće, da ide po kućama, da zavede svačiju ženu… ukratko, da kao neko božanstvo radi što god hoće. A kad bi ovako radio, zaista ne bi radio ništa drugo do ono što radi nepravedni.”

Gospodar prstenova

Sauron iskuje prsten moći kojim želi zavladati svijetom sijući strah i mržnju. Prsten dolazi u ruke Hobita. Jedina je nada za narod Međuzemlja baciti prsten u vatru ždrijela Planine Usuda. Taj zadatak biva povjeren Prstenova družina sastavljenoj od svih predstavnika naroda Međuzemlja. Hobite predstavljaju: Frodo, koji je nositelj prstena, Sam, Merry i Pippin, ljude: Boromir i Aragorn, patuljke Gimly i vilenjake Legolas. Predvodi ih čarobnjak Gandalf. Svi su krenuli putem na kojem je bilo malo nade za sretan kraj. “Ali usred beznađa, rađa se nada.” Svatko od njih prolazi kroz određena iskušenja. Trebalo je pobijediti vlastite strahove i sumnje. Što im je dalo snagu za to? Ljubav i samilost prema narodu Međuzemlja. Jer na ovom putu nije bilo nagrade i nisu se mogli postavljati uvjeti. I svatko je na kraju puta bio drugačiji, bolji i jači. Zahvaljujući tome, Sauronov prsten bio je uništen.

Autor: Marica Borović

Nova Akropola

  Društvo, Istorija, Nova Akropola, Prsten, simbolizam