She sells sea-shells on the sea-shore – Trgovina podrazumijeva, jedino tako postoji, treću osobu kao posrednika između robe i onoga ko robu traži. Roba dolazi u raznim oblicima i veličinama, najčešće fizički odvojena od onoga ko je daje. Međutim, nijesu rijetki slučajevi kada je prodavac toliko vezan za svoju robu da zajedno sa njom u vremenu zauzima isti prostor – kada su roba i robodavac jedno. Ta trgovina, od ukupno dva učesnika, je sprovedena kroz razmjenu energije i vremena robe-robodavca za, najčešće, novac. S tim na umu, ukupna trgovina bi se mogla izdijeliti na par grana trgovine. Grane trgovine, u tom smislu, nazivamo zanimanjima. Zanimanja čiji su energija i vrijeme roba robodavca-čija je roba on sam, razlikujemo po fizičkoj i mentalnoj složenosti koju zahtijevaju ali njihova karakteristika koja nam najlakše zadrži pažnju kada nam se nađe u vidokrugu je socijalni položaj koji nudi zanimanje.

Socijalni status, u najvećem broju slučajeva-što je opravdano, sa sobom nosi vrijednosti, prava, moć i očekivano ponašanje pojedinca. Osim toga, položaj u strukturi društva, formalan ili ne, se dobija i zaslužuje zahvaljujući moći, obrazovanju, ličnim karakteristikama ili nasledno, porijeklom, što je rjeđi slučaj.

Koliko god, bilo ko od nas, smatrao društvo strukturom koja unificira, uništava individualnost, držeći sve ljude ispod ravni kao granice koja treba da zadovoljava socijalne norme i zatim stao sa analiziranjem društva, odbacujući ga kao loše, neprecizno, nemjerodavno i pogubno za pojedince ipak ne može poreći da je izuzetno brzo i lako izvodljivo raščlanjivanje, diferenciranje, bar krajnosti u karakteristikama članova društva. Tako, za nas, visoko obrazovana profesorica ne može biti na istoj ravni sa prostitutkom. Od nas samih zavisi koliko ćemo poštovanja imati za obje pojedinačno, ali uvažavanje je ipak objektivniji pojam. Odvajanje takve dvije krajnosti nije teško nikome u društvu, čak je jednostavno toliko da ne iziskuje ni mrvu energije budne svijesti. No, nastaje problem kada između dvije krajnosti treba nijansirati na osnovu većeg ili manjeg plusa ili minusa ka jednoj ili drugoj krajnosti. Nijanse su potrebne jer nijedan dio stvarnosti ne može biti podijeljen na čisto bijeli ili čisto crni svoj dio a da eventualno ne dođe u dilemu ili kontradikciju sa samim sobom.

Bizarno je koliko je nekada, u društvenim sistemima prošlosti, postojalo malo nijansi da je samo jedna karakteristika mogla odvesti osobu do krajnosti. I to karakteristika dobijena rođenjem, neštetna za društvo, takoreći-zanemarljiva na višim nivoima. Takvi slučajevi su brojni, negdje smo ih i dalje svjedoci.

Početkom devetnaestog vijeka, kao i prije a i poslije, postojale su osobe koje su uz svoje vrijeme i energiju kao robu prodavale i svoje tijelo na korišćenje. Kako je kroz vrijeme teološka misao jačala i imala sve veći uticaj na svakodnevni život, uz nju i jasno određen sistem moralnih vrijednosti, takva vrsta trgovine je bila zabranjena i smatrana je nečasnom. Ali je uvijek, u vjerovatno istoj količini, postojala.

Želim da zaobiđem tumačenje odnosnosti, uslovljenosti ili srazmjernosti bilo kojih moralnih normi o kojima se bitka vodila i dalje se vodi na svim frontovima filozofskih učenja i to svakako treba ostaviti za razgovor pojedinca sa samim sobom. Umjesto toga zaustaviću se pred fenomenom koji je proizvod lošeg nijansiranja.

Mary Anning je rođena u poslednjoj godini osamnaestog vijeka i živjela je četrdeset osam godina, skoro čitav život se baveći fosilima koje je od djetinjstva sa ocem i bratom sakupljala na obalama Engleske. U djetinjstvu, na osnovu primjera svog oca, Mary je mogla da zaključi da svoj rad, znanje, vrijeme i energiju mora da unovči da bi svoje i siromaštvo svoje porodice imalo smanjila. Zato je rani period provela prodavajući poznatim britanskim geolozima fosile koje je nalazila. Vremenom je postala vezana za aktivnost skupljanja fosila kojom se bavila i da je imala odgovarajuće obrazovanje bila bi geolog. Nakon što je stekla privid slave u užim naučnim krugovima, brojni geolozi su tražili njene savjete i konsultovali se sa njom u vezi anatomije ali i sakupljanja fosila.

Mary je kompletirala skelet prvog nađenog primjerka vrste Ichtyosaurus (riba gušter). Pronašla je prvi, nepotpuni skelet vrste Pleisosaurus (skoro gušter), zatim i drugi potpuni skelet. Zanimljivo otkriće bio je fosil sipe koji je očuvao boju koju je koristila u odbrani od prirodnih neprijatelja. Osim tih skelata pronašla je i brojne druge kojima je popunila kućicu sa izlogom ka ulici, gdje ih je izložila. Skeleti koje je ona otkrila, zajedno sa prvim skeletom dinosaurusa, pokazali su da je tokom ranijeg perioda Zemlja bila naseljena stvorenjima koja su se znatno razlikovala od ovih koji je naseljavaju danas. Takođe, svi ti otkriveni skeleti su poslužili kao dokaz teoriji da je nekada, zaista, postojalo ‟Doba reptila„ , kada su oni bili dominantna vrsta na Zemlji.

Uprkos njenom neprekidnom radu, rizikovanju života u susretima sa jakim talasima i strmim, kamenitim liticama, uprkos posvećenosti i stečenom znanju, gotova sva njena otkrića su završila u muzejima ili privatnim kolekcijama bez ikakvih podataka o njihovom otkrivanju i analizi, nakon što ih je davala ili prodavala da bi se izvukla iz bijede i siromaštva.

U njoj se, sigurno, u međuvremenu razvijao osjećaj za nauku koji je zamijenio onaj stečen u djetinjstvu koji je podrazumijevao kao cilj samo puko preživljavanje. Taj osjećaj je proizveo njene riječi:

The world has used me so unkindly, I fear it has made me suspicious of everyone.

Postojali su ljudi koji su pokušali da je izvuku iz sjenke njenih kolega-džentlmena i jedan od njih je bio geolog i manje poznati slikar koji je naslikao poznatu sliku „Praistorijski Dorset‟ (Duria Antiquior), prikaz života stvorenja čije je skelete Mary otkrila.

Ipak, siromaštvo u djetinjstvu, uprkos njenom znaju i trudu, spriječilo je da stekne obrazovanje i bude geolog. A što je važnije, uprkos svim njenim otkrićima, njen pol je spriječio da bude član Geološkog društva Londona i tako bude naučnik. Mjesto u Geološkom društvu i poziv naučnika spasao bi je od siromaštva i anonimnosti koju svojim doprinosom nije zaslužila. Jednom njenom odrednicom bila je dovedena do krajnosti koja je bila naseljena raznim osobama koju su tu krajnost zaista zasluživale, i gotovo zanemarena.

Da li slučajem ili prirodnim tokom stvari, Mary Anning su priznata i pomenuta sva otkrića za koja je zaslužna – mali dio u toku života, puno veći nakon dosta godina poslije smrti.

Kroz proteklo vrijeme najpoznatije što je ostalo od nje i što stalnim napominjanjem nije prestalo da živi su par redova brzalice:

She sells sea-shells on the sea-shore
The shells she sells are sea-shells, I’m sure
For if she sells sea-shells on the sea-shore
Then I’m sure she sells sea-shore shells.

Ne bi se mogao smisliti poetičniji i njoj sličniji način njenog življenja posle smrti od školjke-brzalice koja u sebi krije Mary i koja je dovoljno neugodna za zamišljanje slike žene, prodavačice ‘’neotvorenih školjki’’ koje sama nalazi i dovoljno poetski bezbrižna i lagana da je djeca ponavljaju praveći od nje trag koji vodi ka Mary onda kada oni porastu i budu jaki da otvaraju školjke i nijansiraju kvalitet nađenih bisera.

Za P.U.L.S.E Vesna Mandić

Tekstovi iz sociologije na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Sociologija, Vesna Mandić