Srce i zavičaj – Meša Selimović. Od pisaca koji su spadali i spadaju u kanon jugoslovenske književnosti, pa i od onih iz svjetske književnosti koji su iz jugoslovenske perspektive spadali u kanon, posljednjeg sam, hronološki, počeo čitati Mešu Selimovića. Prva knjiga Meše Selimovića koju sam čitao bila je Derviš i smrt, a čitao sam je malo prije svog osamnaestog rođendana, krajem aprila ili početkom maja 1995. godine. Ne pamtim tačno vrijeme čitanja zbog utiska koji je knjiga ostavila na mene, pamtim ga zbog ukupnog konteksta.

Išao sam u treći razred gimnazije u Travniku, a početkom maja sam učestvovao na državnom takmičenju iz matematike za srednjoškolce, koje se te godine održavalo u Tuzli. Derviša i smrt sam završio noć prije puta u Tuzlu. Evo, zapravo, zašto sam to upamtio. Putovao sam prije rata relativno često u Tuzlu, a taj je put trajao dva-tri sata. U maju mjesecu 1995. godine, putovali smo, međutim, osam sati. Putovali smo samo slobodnom teritorijom, područjem, kako se govorilo, pod kontrolom Armije BiH, a to je podrazumijevalo da na putu Travnik–Tuzla prođemo kroz Visoko, Vareš, Olovo i Kladanj. Negdje između Vareša i Olova, naš autobus, zapravo minibus, sa petnaestak gimnazijalaca i gimnazijalki, zaustavio se pored spaljenog motela.

Tu smo, kao, napravili pauzu, da se odmorimo i pojedemo sendviče koje smo ponijeli od kuće. Nas nekoliko dečkića nismo mogli odoljeti da ne uđemo u kostur motela, a kao suvenir smo ponijeli budilnik koji smo našli u ruševini. Radio je nakon što smo ga navili. Negdje između Olova i Kladnja, šofer nas je upozorio da se sagnemo jer ćemo nakratko proći dijelom ceste na kojem nas mogu gađati. A malo prije same Tuzle prošli smo kroz selo Devetak. Ime tog sela pročitao sam prethodne noći, pred sam kraj romana Derviš i smrt. Mladić koji “na sokaku, kod mosta” priđe Ahmedu Nurudinu je iz tog sela. Ime sela učiniće da se derviš sjeti djetinjstva jer mu je majka iz istog sela i jer je tamo kao dijete često boravio.

LOKALNO I UNIVERZALNO

Bili smo u Tuzli, čini mi se, tri dana. Znao sam, naravno, da je Meša Selimović rođen u Tuzli, ali sama Tuzla nije poticala sjećanje na tek pročitani roman. Bilo je intenzivno u tim danima i večerima, naročito večerima. Bilo je toplo, a na tuzlanskim ulicama je bila tolika gužva da smo se znali držati za ruke da se ne izgubimo jedni od drugih. Nije onomad bilo mobitela. Epicentar gužve bio je lokalitet zvan Kapija. Radili smo valjda sve što vole mladi; matematika je, bar za nas Travničane, bila samo izgovor za dolazak. Slabo sam, međutim, spavao u te dvije-tri noći u Tuzli, a u nesanici sam se sjećao Derviša i smrti. I bizarno je zapravo, ali stalno sam se u tim mislima vraćao na Devetak.

Ako postoji kliše koji se valjda u svim srednjim školama u kojima se Derviš i smrt čita kao dio obavezne lektire do beskonačnosti ponavlja, onda je to valjda nazivanje ovog romana univerzalnim. I zbilja, roman je na prvi pogled izglobljen iz konkretnosti. Pominje se Dubrovnik, no Dubrovnik je valjda objektivno najuniverzalnije prepoznatljiv grad u ovom dijelu svijeta; pominje se Travnik, no meni je subjektivno svako pominjanje Travnika posve logično i razumljivo. Osim ova dva grada i osim eventualno Carigrada, i to više kao mutnog simbola nego kao konkretnog grada na Bosforu, pominjao se, barem mi se tad tako činilo, a ni sad nije puno drukčije, samo taj Devetak. I sam je Devetak, međutim, dovoljan da univerzalnost romana lokalizira.

Kad smo napuštali Tuzlu, svoje smo nove tamošnje drugove i drugarice pozdravili govoreći da se vidimo brzo. Za nekoliko sedmica, nekad krajem maja, tamo je bilo zakazano državno takmičenje iz fizike. Ne znam kako je bilo drugdje, no u Travniku su reprezentativci iz matematike i iz fizike bili manje-više isti ljudi. Nismo, ipak, otišli u Tuzlu nekad krajem maja 1995. godine. Na Dan mladosti, 25. maja 1995. godine, granata je pala na Kapiju i ubila preko sedamdeset ljudi, uglavnom omladine, tinejdžera i tinejdžerki, naših vršnjaka. Nisam poslije bio u Tuzli skoro petnaest godina. Prvi put nakon maja 1995, bio sam u septembru prošle godine, na književnim susretima povodom dodjele nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Cijela je manifestacija posvećena Meši Selimoviću, no to je tek prigodna stvar i ponovo ona sama kao takva nije učinila da ga se sjetim. Sjetio sam se Selimovića i sjetio sam se svog prvog doživljaja njegovog najslavnijeg romana promovirajući tad u Tuzli knjigu prepiske Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića Transatlantic Mail. U toj knjizi, u jednom pismu, Jergović piše da je Selimović pisac našeg svijeta u kojem teror i progon “počinju nekom neprozirnom metaforom uz koju slijedi prijetnja”. Poslije se pojašnjava:

“I uvijek je isti problem s tim diskursom: čovjek bi čak i prihvatio upozorenje, povukao bi se, posuo pepelom i odustao od nečega što je činio, ali to ne može, jer ne postoji počinjeno djelo, niti postoji sadržaj učinjenoga.”

Na kraju fragmenta je dio koji me je podsjetio na moje davne nesanice o selu Devetak:

“Po referiranju na taj jezik i taj svijet Meša Selimović vrlo je lokalan pisac. Zbog toga su i interpretacije dva njegova velika romana nekako manjkave, krive i banalne. Nije on pisao o totalitarizmu, odnosu vlasti i pojedinca, pobuni protiv države…”

STARA SUDŽUKA

Da, Meša Selimović je vrlo lokalan pisac, zapravo najlokalniji veliki jugoslovenski pisac. Nije zapravo slučajno da nigdje i nikad u svom opusu (ali zbilja nigdje i nikad!) Danilo Kiš ne pominje Mešu Selimovića. Kiša je u književnosti malo šta nerviralo kao couleur locale, a Selimovićevo je djelo usprkos opšteprihvaćenoj univerzalnosti prepuno lokalne boje. Ima još nešto jako karakteristično za Selimovića. Postoje u engleskoj književnosti pisci poput Edmunda Spensera ili Abrahama Kaulija koje nazivaju “piscima za pisce”. Od svih kanonskih domaćih pisaca, Meša Selimović je najmanje “pisac za pisce”.

Postoji čitava legenda oko brzine s kojom je Derviš i smrt konsenzualno prihvaćen u jugoslovenskoj javnosti. Milorad Pavić je u jednoj biografskoj bilješci zapisao kako je do romana Hazarski rečnik bio najnepoznatiji pisac u Jugoslaviji, da bi nakon publiciranja ovog romana postao – najpoznatiji. Ovo bi se, možda i s većom tačnošću, moglo primijeniti na Mešu Selimovića i Derviš i smrt.

Sam Selimović je s karakterističnom samosviješću primijetio u svojim Sjećanjima da su u moru superlativnih kritika bile samo tri negativne te da su ga kolege pisci poslije Derviša nominovali za Nobelovu nagradu. Selimović se u Sjećanjima kratko osvrće na te tri negativne kritike objavljene u jugoslovenskoj periodici. Jedna negativna kritika na Derviša, međutim, bila je upisana samo u dnevnik starog fratra i objavljena je s višedecenijskim zakašnjenjem. Citiraću ovdje zapis bosanskog franjevca Ljube Hrgića koji je ovaj zabilježio u svom dnevniku 29. septembra 1967. godine:

“Kao po nekakvoj sugestiji kritičara što su obilato hvalili roman Meše Selimovića, uzeo sam ga pročitati, naš je to pisac, naći ću neke nove riječi i nove rečenice, stil… Ali! Ali sam se i napatio čitajući. Teško je išlo. Kao da jedeš vrlo osušenu, staru sudžuku. Niti kakve bolje radnje u prvom dijelu, nepokretno micanje i prežvakavanje derviševih misli; uto dolaze duboke kur’anske izreke koje našu misao zadrže i da ih ima više. Roman s vrlo siromašnim izrazima, gotovo knjiška knjiga. Psihologija postupno pada, a onda se u drugom dijelu opravdava zakukuljenost svih tih ekspektoracija našeg derviša Nasrudina. (sic!) Knjiga je slična starom kokosovom orahu. Teško se otvara čvrsta lupina, mlijeko, u početku provodnjeno, a kasnije nešto gušće i slađe.

Ipak, u romanu se vide prilično dobro prilike tog islamskog svijeta u Bosni, ima slutnji kao nekog otpora prema vlastima iz Istanbula. Da, ocrtane su i nevolje i silovitosti, podmuklost i strah u našoj vječno okupiranoj Bosni. Neka lica kao Hasan i Mula-Mustafa dobro su prikazana. Dobrota i zloća ljudska u stalnom sukobu. Selimović ima tu i nekih očitih pogrešaka. Eto, zar su se Mala braća u Dubrovniku bavila i odgajala žensku djecu. Pa kakav anakronizam! Zar je glavni junak, orijentalno obrazovan, znao za vijuge u mozgu. I zapadni Europljani su tek kasnije to studirali i našli značajne osobine naših moždanih vijuga. (A možda ni one ne znače toliko koliko se misli!) Tako je taj roman Mešin kao neki kabinetski rad. Stoga ne daje ništa vedrog, bez nade, tek se derviš vinuo u visinu poštenja i junaštva.”

POVRATAK U ISTORIJU

Ne citiram ovdje ovako široko ovaj mikroesej samo zarad kuriozuma i njegove relativne nepoznatosti. Kad sam ga prije tri-četiri godine čitao, prijalo mi vidjeti da ipak nisam jedini koji pred Dervišom i smrti ne pada ničice. I da se vratim na Kiša, ako je deceniju kasnije hajka na Grobnicu za Borisa Davidoviča imala vanknjiževne (odnosno političke) motive, čini mi se također da je dominantni jugoslovenski doživljaj Derviša i smrti neodvojiv od vanknjiževne (odnosno političke) pozadine. U Sjećanjima je Selimović ispričao priču o streljanju svog brata Šefkije i o predavanju koje je održao dan nakon što je čuo za bratovu smrt. Siže Derviša je već tu, samo će ga Selimović smjestiti u prošlost. (U Sjećanjima pojašnjava: “Zašto sam otišao u istoriju? Možda i zato što sam se plašio direktne faktografske silovitosti teme i privatne omeđenosti, koja bi me opet mogla povući u neželjeno afektivno reagovanje. A ja sam želio da iz nje izvučem njen univerzalni smisao.”) Kad čovjek danas čita panegirike Dervišu, vidljivo je da se kao opšte mjesto javlja taj motiv međusobne zamjenjivosti dogmi. Priča o islamu čitala se, dakle, kao priča o komunizmu. Da je Meša Selimović manje lokalan pisac, vjerovatno bi mu savremeni globalni kontekst donio posthumnu široku svjetsku slavu, danas kad se iz zapadne percepcije desio geopolitički transfer na liniji komunizam–islam, skoro kao replika transpozicije koja je kod Selimovića podmuklo delovanje biografije pretočila u roman. Prijao je Selimoviću uspjeh njegovog romana, prijala mu je slava, pa i to neodređeno nešto što zovu nominacijom za Nobelovu nagradu. Nominacija je, međutim, legija, a nagrada je malo. Ipak, jedan je budući nobelovac krajem šezdesetih godina dvadesetog vijeka posjetio Mešu Selimovića u njegovom sarajevskom stanu, a zatim je, poslije dvadeset i pet godina, kad je Sarajevo bilo pod opsadom, pred vlastitu smrt, kratko zabilježio uspomene s tog susreta. Ovako je, dakle, pisao Elijas Kaneti (prevod s njemačkog Stevana Tontića):

“Posjeta Meši Selimoviću u Sarajevu. Rekoh mu da je kao Škotlanđanin iz planinskog kraja. Nepovjerljivo je upitao šta time mislim. Njegova žena ponudila nas je klečeći turskom kafom. Njegove kćerke prigušeno su se kikotale u predsoblju. Reče mi da su ga poredili sa Dostojevskim. Jedan vrlo ponosan čovjek.”

PANDAN

Da nije Tvrđave, Meša Selimović bi definitivno bio “pisac jedne knjige”. Tvrđava bi, međutim, bila nemoguća bez Derviša. Sam Selimović je napisao kako je Tvrđava pandan Dervišu i smrti. Termin pandan po Klaiću označava stvar koja se može staviti uz bok drugih stvari; što spada uz nešto; par, drug, “slika i prilika”, nešto jednako, isto. Frazom kao da je naslućen dio sudbine ovog djela. Zbilja se najčešće o Dervišu i o Tvrđavi govori u paru, gotovo kao da je riječ o dijelovima istog ciklusa, o nastavcima. Ipak, u određenom se smislu ova dva romana i suprotstavljaju jedan drugom. U Dervišu je smrt besmisao kao i život, dok Tvrđava smisao nudi u ljubavi. Kraj pretposljednjeg poglavlja Tvrđave kao da je direktna antiteza čuvenom kraju Derviša i smrti. Ovako Derviš:

“Potapa me strah, kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.”

Ovako Tvrđava:

“Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.”

Derviš i Tvrđava zajedno omogućili su Sjećanja, najličniju knjigu najlokalnijeg velikog jugoslovenskog pisca. Moj odnos prema Meši Selimoviću neodvojiv je od Sjećanja. To je njegova knjiga kojoj se najčešće vraćam, ona koju sam najviše puta čitao. Ona, na neki način, daje i ključ i kontekst i za Derviša i za Tvrđavu. Osim toga, Sjećanja su i bildungsroman i “portret umjetnika u mladosti” i ispovijest o otkriću ateizma i uspomena na partizanske dane i tekst koji je u Selimovićevoj bibliografiji ono što je kod Skendera Kulenovića, njegovog vršnjaka, drugi dio poeme Na pravi sam ti put, majko, izišo: što će reći, neka vrsta simboličkog svođenja računa.

MARKE

Svođenje računa sa samim sobom, ne obavezuje, međutim, nikog drugog. U tom smislu, valja kazati nešto o načinima na koji se na jugoslovenskom istorijskom prostoru doživljavaju Selimović i njegovo djelo danas. Tačno s početkom godine u kojoj se navršava stota obljetnica njegovog rođenja, Bosna i Hercegovina je Meši Selimoviću oduzela banknotu s njegovim likom. U drugim zemljama, o stogodišnjicama velikih pisaca, ovi dobivaju poštanske marke sa svojim likom, a u Bosni im se oduzimaju konvertibilne marke. Ovo je šala, naravno, i tek neobičan način da se pomene koincidencija kako je prvog januara 2010. godine iz opticaja zbilja povučena novčanica (odnosno novčanice) od pet maraka, s likom Meše Selimovića. Ne stoji iza toga nikakva zavjera, jednostavno je u međuvremenu puštena u promet kovanica od pet maraka, pa je nestala potreba za papirnom banknotom. Priča o papirnoj novčanici ima, međutim, zanimljiv podtekst. Kad je poslije Dejtona dizajnirana bh. moneta, odlučeno je da na novčanicama budu likovi pisaca. Svaki apoen bi imao dvije varijacije: bošnjačko-hrvatsku/federalnu i republičkosrpsku, a na svakom apoenu bili bi likovi pisaca. Federacija je u svoju “reprezentaciju” izabrala Maka Dizdara, Antuna Branka Šimića, Nikolu Šopa i – Mešu Selimovića; Republika Srpska je izabrala: Aleksu Šantića, Filipa Višnjića, Jovana Dučića i – Mešu Selimovića. Na obe varijacije, tekst bi bio napisan i latinicom i ćirilicom, samo što je na “federalnim” apoenima latinica gornja, a na “republičkosrpskim” je obratno. Novčanice od pet maraka bile su, dakle, iste u obe varijacije, osim razlike u redoslijedu latinice i ćirilice.

POSTHUMNA SAGLASNOST

Pričica je indikativna između ostalog i zato jer zgodno ilustruje dvojne pretenzije na opus Meše Selimovića. S jedne strane, činjenica je da se sam Meša Selimović za života izjasnio u smislu pripadanja srpskoj književnosti. I u medijskim izborima za najznamenitije Srbe svih vremena, poput onog NIN-ovog, Selimović po pravilu visoko figurira. S druge pak strane, dok je SFRJ još postojala, sarajevska izdavačka kuća Svjetlost objavila je ediciju “Muslimanska književnost u 25 knjiga”, a u njoj je Selimović bio najzastupljeniji autor. Također, u današnjem Sarajevu je dosta popularna dosjetka čiji je autor navodno Alija Isaković, a prema kojoj je, navodno, neprirodno da najveći srpski roman počinje Bismilom. Čini se, međutim, da je takva priča o neprirodnosti puka bošnjačka projekcija. Današnja bošnjačkomuslimanska zvanična društvena i kulturna elita ima zapravo veliki problem sa Selimovićem. Neposredno poslije rata, kad je u sarajevskom Narodnom pozorištu postavljana dramatizacija romana Derviš i smrt, autor prvog Pravopisa bosanskog jezika Senahid Halilović je “prevodio” dijelove romana na bosanski jezik, odnosno, njegovim riječima, vršio je “manja jezička prilagođavanja”. Najeksponiraniji detalj zbog kojeg je po Haliloviću, ali ne samo po njemu, takvo što bilo neophodno tiče se onog poznatog dijela kad Ahmed Nurudin sinovima Ademovim kaže da neće držati propovijed. Po Haliloviću i po onima koji su ga angažovali, potpuno je nedopustivo da derviš izgovori tuđinsku riječ propovijed, pa je to Halilović lijepo preveo i dervišu u usta stavio da on neće držati – vaz. Cijela stvar je krunisana time što je Halilović u nekom intervjuu kazao kako je za prevod imao (i sad ga citiram!) “Mešinu posthumnu suglasnost”.

ŠEJTANSKA INSPIRACIJA

A dok je rat još trajao, Nedžad Ibrišimović, u ratu i poslije rata agresivno promovisan kao “najveći živući bošnjački prozaik” (pjesnička titula istog ranga rezervisana je za Abdulaha Sidrana), objavio je knjigu Ruhani i šejtani inspiracija. U knjizi je obrazlagana teorija da su sva umjetnička djela nadahnuta ili božanski ili đavolski. Bog je tvorac ruhani inspiracije, a Satana – šejtani inspiracije. Kao primjer djela kojeg je stvorila šejtani inspiracija, Ibrišimović navodi Selimovićev Derviš i smrt. Inače, poslije prve Ibrišimovićeve objavljene knjige, pažnju šire javnosti na njega skrenuo je upravo Meša Selimović usporedivši Ibrišimovićevu prozu sa Šagalovim slikama. Već citirani Kanetijev fragment o Selimoviću iz 1993. godine završava retoričkim pitanjem: “Gdje bi bio danas? U Sarajevu?” Na ovakva hipotetska pitanja nemoguće je, naravno, dati nedvosmislen odgovor, no nije nerealna ni opcija da Selimović ne bi bio u Sarajevu, odnosno da bi iz Sarajeva bio doživljavan kao neka vrsta književnog Kusturice. Uostalom, malo je poznat podatak da je u ratu unutar Vojske Republike Srpske djelovala brigada sastavljena uglavnom od muslimana koja se zvala “Meša Selimović”. Ima u eseju Ivana Lovrenovića o Ivi Andriću mjesto koje se može primijeniti i na Selimovića, a i sam Lovrenović kaže da ono što tu važi za Andrića vrijedi i za bilo koga “od njegove generacije velikih pisaca”; pita se, dakle, Lovrenović, šta bi bilo da je Andrić doživio ratni raspad Jugoslavije i veli da bi mu se (kao i Selimoviću, dodajmo) “srušio svijet”. Prisjeća se zatim kako je Andrić govoreći Ljubi Jandriću o 1941. godini parafrazirao Helderlina rekavši da je morao poći za svojim narodom i pojasnivši:

“Sam sebi zadao sam tvrdu veru: poći ćeš i ti sa svojim narodom. Pre ćeš umreti nego uraditi drugačije! Pisac koji želi da piše o svom narodu mora biti zajedno sa njim. To je osnovni koren na koji se naslanjaju i njegova reč i njegovo delo.”

Godina 1991. je, međutim, bila drukčija od 1941. U kontekstu hipotetskog Andrićevog doživljavanja onakvih devedesetih godina dvadesetog vijeka, Lovrenović piše:

“Pitanje s kojim bi Andrić bio suočen tih, naših godina, bilo bi surovo jednostavno, a za njega nemoguće pitanje: s kojim ćeš narodom poći, kao sa svojim? Pogotovo: u Bosni!”

KRVOTOK

U jednom često citiranom intervjuu Selimović je kazao:

“Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje.”

Danas, međutim, valja reći da su Jugoslavija i jugoslovenski kontekst neodvojivi od Selimovića i njegovog djela, neodvojivi, da se poslužimo njegovom usporedbom, kao krvotok. U eseju Derviš i pesnik, Muharem Pervić je primijetio:

“Ono što su zavičaj i judaizam za Kafku, to su Bosna i islam za Selimovića.”

Osim što je lijepo rečeno, to je i tačno, a paralela s Kafkom bi mogla narasti i do zasebnog eseja. (Uostalom, kad Jergović govoreći o Selimoviću, kaže, kako je već citirano:

“Čovjek bi čak i prihvatio upozorenje, povukao bi se, posuo pepelom i odustao od nečega što je činio, ali to ne može, jer ne postoji počinjeno djelo, niti postoji sadržaj učinjenoga”, zar to ne zvuči kafkijanski?)

Ipak, način na koji bih ovdje nastavio Pervićevu paralelu je samo telegrafski: Ono što je Austro-Ugarska za Kafku, to je Jugoslavija za Selimovića. Oni su lokalni pisci tih svjetova, svojih svjetova, a univerzalnost je tu tek kasnija, da ne kažem – sekundarna. Zato je, između ostalog, lijepo što je Tuzla, Selimovićev rodni grad, svom najslavnijem piscu odala počast nazivajući njegovim imenom nagradu za najbolji roman pisan njegovim, pisan našim, jezikom. Na taj se način čuva njegovo srce i srce njegovog djela. Kažem srce misleći na stihove najslavnijeg pjesnika iz škotskog planinskog kraja. Robert Bernz je pisao:

My heart’s in the Highlands, my heart is not here; / My heart’s in the Highlands a-chasing the deer; / Chasing the wild deer, and following the roe, /My heart’s in the Highlands, wherever I go.

Veliki balkanski pisac Elijas Kaneti usporedio je drugog velikog balkanskog pisca sa škotskim hajlenderom. Njima u čast, slobodno prevodim Škotlanđaninove stihove na naš jezik:

Srce mi je u zavičaju, srce mi ovdje nije;
Srce mi je u zavičaju, za jelenom se vije;
Dok jelena lovim, dok slijedim košute trag,
Srce mi je u zavičaju, gdje god me odnio vrag.

Muharem Bazdulj

Izvor: Vreme online

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Književnost, Meša Selimović, Muharem Bazdulj, Tvrđava, Vreme online