Ti i On

TI:

U nestalom nije sve prestalo.

Ja te ne mogu ubjediti da povjeruješ u to, ako sam sebi oči ne otvoriš.

Ne zna pucanj kad je slavlje slavio, a kad je nečiji život ubio.

Što si vucarao kofer kada si odlazio odavde, a sad si se vratio sa tom jeftinom najlon kesom u ruci? Zašto si se uopšte vraćao, kad se umalo nisi zakleo da nikad više nećeš poželjeti čak ni na slici da vidiš ovu nedođiju, a kamoli da se vratiš u nju?

Sjećam se, umio si sa slovima. Bio si vješt da napišeš i u stih da sročiš slova.

Jednom si obećao, doduše sebi u bradu, ali si rekao da nećeš ni pomišljati na ovo mjesto sve dok onaj kofer ne bude pun puncijat knjiga koje ćeš ti napisati. I kako ćeš kofer po nekom poslati da ga donese. I kako će taj neko iz njega izvaditi sve te tvoje knjige, pa iz njih svaku stranicu počupati da ih vjetar raznese po udolini ovog sela, jer su se sve tvoje knjige, kako si i sam rekao, uselile u tvoju dušu baš u ovom selu, a prije tvog odlaska u svijet.

A vidi te sad… Mokar, pokisao, a nebo kap kiše nije dalo – evo će sad ravno šezdeset sedmi dan.

Odakle ti samo takav izgled kojim si napunio moje oči?

Zaludno se preslišavaš i ćutiš.

Za ovo vremena koliko te ovdje nije bilo, mogao si stići do Božijeg sna, a ti crni kukavče stiže samo dovde.

ON:

Ja sam putovao u svojim knjigama. A ovaj svijet, o kojem ti pričaš, u njemu sam samo jedan korak napravio.

U njemu sam sretao ljude koji slave čudne praznike i nose ugašene svijeće, koje čuvaju da se ne upale ako nešto požele ili Boga zamole da im se te želje ostvare.

Ja sam se novog tereta oslobađao, da bih svoj stari teret uvijek sa sobom nosio. A ovo što nosim u ruci – to nije kesa, iako liči na nju. To je ona moja fioka iz kredenca, u kojoj sam držao hartije, olovku i djedovu britvu za kalemljenje voća, ako se sjećaš, samo što sada umjesto pravih fioka ima najlonske ručke.

Kofer je odavno donijet i zakopan pored puta, tamo kod Momovog voćnjaka, u hladovini, između dva velika hrasta.

U njemu jesu moje napisane knjige i ništa nisam slagao.

To je mjesto odakle sam poslednji put mogao da bacim pogled na ovo selo.

Sada to mjesto ima spomenik koji sam sabio u onaj stari kofer, jer Bog istinu traži tamo gdje je nema.

U nestalom nije sve prestalo i nije nikada ni napušteno, ni prepušteno, nekom ko to ne zaslužuje.

Ne leži čudo u čudu, već u načinu kako se čudo proživljava vidi i kako se čuje.

Kako misliš da sam se ja sada ovdje vratio, kada ja gdje god da sam bio, bio sam ovdje.

U bijelom svijetu sam robovao svojim javama. Ovdje ću biti kralj svojim snovima i ne treba mi ni izgubljeno, ni dobijeno.

Napokon sam od svih lutalica i izgubljenih duša uzeo sve njihove tuge i u njima na ovom mjestu postao srećan za sve njih.

Piše: Milutin Obradović, Slikar

Za P.U.L.S.E priredila Aleksandra Popović

  Milutin Obradović, Priče poezija putopisi