Za razliku od veličanstvenih 70-ih u kojima je najvažnijim albumima udario temelje nekoliko žanrova, David Bowie je tijekom autorski jalovih 80-ih izblajhan izigravao stadionsku pop zvijezdu. Nakon kratkotrajne i neuvjerljive avanture s Tin Machine u doba grunge eksplozije kad se pokušao prikazati tvrdokornim rokerom, Bowie se tijekom druge polovice 90-ih pokušao uštekati u techno i srodne trendove, ali i ti su albumi uglavnom bili smušeni i zbrkani, čak i kad je na njima pokušao biti iznova avangardan kao u 70-ima. No, tada je umjetnik koji je stvarao stilove i žanrove nepobitno izgledao tek kao nervozni sljedbenik novih trendova, a 2003. godine i sam je priznao da je “najveće greške činio kad je pokušao udovoljiti publici”.

Naznaka u singleu

Stoga se, možda i zamoren od svega, početkom 21. stoljeća na neki način vratio art-rocku 70-ih, no tek je desetogodišnja stanka, djelomice uzrokovana i infarktom koji je preživio na pozornici, udahnula novi život najvećem kameleonu rock i pop glazbe. Tako je njegov povratnički album “The Next Day”, najavljen neočekivanim, naglašeno emotivnim, pa i nostalgičnim singlom “Where Are We Now?”, početkom 2013. godine bio poput zbira najboljih dijelova onoga što je činio tijekom 70-ih.

Bio je to klasičan i koherentan Bowiejev rock album koji u takvoj autorskoj i artističkoj formi, uz starog mu pajdaša i producenta Tonyja Viscontija i prokušane glazbenike, nismo čuli još od albuma “Scary Monsters” iz 1980. godine. Bowie se na tom albumu gotovo u potpunosti lišio avangardnih postupaka, ali je i u tom povratku onome što smatramo klasičnim bio drukčiji i dojmljiviji od većine generacijskih i mlađih konkurenata. Malo po objavi albuma “The Next Day” počelo se spekulirati koji bi mogao biti naredni Bowiejev korak, odnosno kako bi mogao zvučati njegov novi album, jer se već tada znalo ili naslućivalo da bi mogao izaći za dvije-tri godine. Već je puštanje informacija o narednom albumu bilo posve drukčije od načina na koji je objavljen “The Next Day”, o kojem se do objave nije znalo ništa. Uostalom, Bowie ne bi bio Bowie da je ostao stajati u mjestu pa je bilo logično predvidjeti da bi njegov naredni album – “Blackstar” koji će biti objavljen 8. siječnja na njegov 69. rođendan – trebao biti posve drugačiji. Naznaku za to već smo dobili kroz singl “Lazarus” i prije toga naslovnu temu “Blackstar”, a na albumu su se našle i ranije objavljena “Sue (Or In A Season of Crime)”, također godinu dana stara “‘Tis A Pity She Was A Whore” te još tri nove skladbe koje nismo imali prilike čuti. Kao da nas je Bowie želio pripremiti na još jedan veliki zaokret u svom opusu, što “Blackstar” doista i jest.

‘Berlinska trilogija’

Zvuči nevjerojatno, ali “Blackstar” je zaista najavangardniji album u karijeri tijekom koje je često bio avangarda kojoj su stotine i stotine drugih izvođača gledali u leđa ili ga slijedili, šireći njegove osnovne zamisli. Malo je glazbenika koji bi u tako kasnoj fazi karijere, gotovo pola stoljeća nakon debi albuma, povukli tako radikalan potez kakav je povukao Bowie, možda tek Tom Waits, ako i on. I tu se nameće pitanje kojim ključem dešifrirati “Blackstar” u odnosu na ključ kojim se mogao dešifrirati “The Next Day”. Neću reći da sam u pravu, tim više što se ne smatram ni zakletim Bowiejevim fanom niti “bowielogom”, no čini mi se da su njegova posljednja dva albuma dvije strane istog novčića koji korijene vuku iz glasovite “Berlinske trilogije” koju čine albumi “Low”, Heroes” i “Lodger”. Naime, ako je već i naslovnica albuma upućivala na to da je “The Next Day” utemeljen na najprijemčivijim skladbama s albuma “Heroes”, mada je koncept i cjelokupna zvučna slika bitno šira, čini se kako je “Blackstar” barem djelomice utemeljen na avangardnijim postupcima i težim skladbama s “Berlinske trilogije” poput “Neukoln”, “Subterraneans” i “Yassassin”.

Pod svaku cijenu

Doduše, te su avangardnije, često instrumentalne skladbe, bile utemeljene u hladnoj elektronici i Kraut-rocku, dok je “Blackstar” snimljen uz combo koji čine mlađi njujorški jazz glazbenici, odnosno u prvom planu istaknuti saksofonist Donny McCaslin i klavijaturist Jason Lindner, ionako skloni kombiniranju jazza i elektronske glazbe te polivalentni bubnjar Mark Guiliana i gitarist Ben Monder koji ovdje ima ulogu nalik onoj Roberta Frippa. Naravno, kontekst je opet bitno širi od tako šturo iznesenog koncepta pa se pod inspiracijom spominju reper Kendrick Lamar i electro-eksperimentatori Boards Of Canada, a u snimanju je sudjelovao i James Murphy iz LCD Soundsystema. I premda producent Visconti kaže kako je osnovna intencija bila “izbjeći rock’n’roll pod svaku cijenu”, “Blackstar” je u svojoj srži ipak art-rock album na kojem Bowie uz spomenute njujorške jazz glazbenike fascinantno stapa avangardni jazz, drum’n’bass, post-punk, suvremenu elektronsku glazbu i niz drugih stilova.

Postoji još jedna poveznica između naizgled neusporedivih albuma “The Next Day” i “Blackstar”, a koja također počiva na iskustvu “Berlinske trilogije”. Tada je jasno naglašena emotivnost bila zakriljena prijetećem sjenom hladnog rata, dok se sada čini kako Bowie potragu za smislom kontrapunktira konfuziji i strahu koji se nadvio nad svijetom lišenim ravnoteže tadašnjih dviju supersila. Bowiejev glasnogovornik demantira teze prema kojima je “Blackstar” inspiriran usponom ISIL-a, no osnovni dojam, podcrtan i mračnom bliskoistočnom glazbenom frazom u naslovnoj skladbi, nije bitno drugačiji, dočim je filmična “Lazarus” zasnovana na liku izvanzemaljca iz filma “Čovjek koji je pao na Zemlju” u kojem je Bowie odigrao naslovnu ulogu.

Područje art-rocka

Finalna “I Can’t Give Everything Away”, pak, kao da sugerira da Bowie u konačnici, koliko god se trudio i uspijevao biti avangardan, ne može pobjeći od sebe jer je i to odavno koncept njegova stvaralaštva. I tu se opet vraćamo “Berlinskoj trilogiji” na kojoj je činio nešto slično.

Tematika i korijeni na stranu, ono čime “Blackstar” najviše oduševljava je to s koliko imaginacije Bowie i njegova nova družina glazbenika širi područje art-rocka, ali i jazza, pa i elektronske glazbe, ukazujući kako u (popularnoj) glazbi još nije sve odsvirano, ma koliko vas u to uvjeravali. Stoga, Bowieju možemo ne samo čestitati 69. rođendan nego mu priznati da je i nadomak osmog desetljeća života, istražujući još neotkrivene glazbene svjetove, ponovo korak ispred većine drugih glazbenika, posebice njegovih suvremenika koji se u sličnoj dobi okreću ili evegreenima ili cendranju za vlastitom mladošću.

Aleksandar Dragaš