Dječak koji nije govorio istinu

Dječak koji nikada nije govorio istinu (osim onda kada je neistina više prijala)

Nekada davno, u isto toliko realnoj zemlji, živio je dječak, sa još stotinjak seljana, u selu realne zemlje. Dječak koji sam čuva ovce obično živi sam i nema nikoga, dječak koji živi sam i nema nikoga obično je površni poznavalac brojeva i brojanja. Svakog dana je dolazio na njive gdje su seljana radili da podijeli par riječi sa nekima od njih, da ne bi zaboravio govoriti. A volio je ljude, povremeno, dolazio im je na kratko, radoznao i srećan kada god bi čuo i naučio nešto novo od njih.

Najviše od svega mu je bilo potrebno da kaže da su sve njegove ovce na broju. Ili se bar tome nadao, imajući na umu njegovu sposobnost brojanja. Prenošenje riječi: Sve ovce su mi gore zagrađene, predstavljalo je znak ispunjene dužnosti i olakšanja jedinim osobama koje su mu bile bliske, fizički-prostorno.

On sam u to nije bio siguran jer mu je prelazak u brojanju sa dvadeset na trideset bio problematičan (dvadeset devet, dvadeset deset, a nije umio sabirati), a i nije znao koliko ih je imao na početku – tada nije umio ni da broji. Ni dan danas nije ovladao tom vještinom, ali razumimo ga, – ja sam, na primjer, dvostruko starija od dječaka a ipak nijesam sigurna da li su mi sve ovce na broju. Zato je njegovo izjavljivanje seljanima o očuvanim ovcama ustvari bilo samoubjeđivanje i oličenje njegove želje i opravdanja.

– Da, da, sigurno su sve tu.- govorio je u sebi, a onda naglas..

Niko mu nije vjerovao. Potajno, između redova, započeto, u hladovima, dok se pije sok – daleko od njega mu je nevjerovano. Mislili su da dječak laže jer su vukovi u selu starosjedeoci (u kom nijesu?!), zato je sve manje ljudi gajilo ovce i uglavnom su se bavili zemljoradnjom. Ne, ne, ne zbog vukova. Nevjerovanje se rodilo u tamnim sobama starih srčanih komora čiji su ulazi bili začepljeni svinjskom mašću upekloj na njivama ogrijanim suncem. Ne? Ne… Ne, ne. Nevjerovanje ustvari izvire iz zakrčenih sivih puteva moždanih predjela nesnadbjevenih kiseonikom koji je, u umanjenim količinama ulazio u nerazvijena, uska pluća zbog disanja ne na nos, nego kroz usta – kao što psi rade.

Kako ću ja znati odakle nevjerovanje, niko nikada nije znao. Ali reći ću vam nešto za sigurno – nevjerovanje je u njima bilo u obliku sjemena! Duboko, u nečemu mračnom, tamnom. Klijalo je uvijek, raslo sezonski – kad se pilo dosta tečnosti na njivama. Dugi sušni mjeseci su uvijek, bez sumnje, obećavali iznenadni dolazak i brz razvitak cvijeta sumnje. Drugačije se nije moglo živjeti. Razumimo i to.

Fudbalske lopte su anti-gomboci. To je neophodno jer treba da ostvare što duže kretanje. Istu neophodnost podržavaju i čestice, zrnevlje, planete i zvijezde. Sfere. U kojima se krije beskonačnost. Gledano matematički, arhitektonski, nogometno. Ali ono što je dječak, negledajući, šutnuo prvog jutra proljeća nije bila sfera. A to je samo manji razlog zašto nije bilo za šutiranje.

Glava ovna sa polomljenim rogom nije nešto što bi nosili u ruksaku na putu ka sportskoj sali (čast izuzecima! (koji uz to nose i malo crnog vina ili zub divlje životinje)), ali je siguran pokazatelj da negdje duboko u šumi mali zeko bundu ima dok par zvijeri leži sito, oblizujući se zbog poslednjih kapi krvi na njušci (ako oni to uopšte i rade).

Na greškama se uči, pa je dječak naučio da oduzima (da dekrementira zapravo). Desilo se neizbježno, toliko vektorski upućenih strelica se konačno zabolo u tačku koja je izvojevana, ne iznenadna.

Zabrinuti su pošli da mu pomognu nešto neodređeno, da mu pomiluju potiljak saosjećajući zbog nečega neodređenog, da mu kao snažniji podignu nešto neodređeno (iako se ovnova glava već otkotrljala niz padinu i trbuhom za kruhom otplivala rijekom). Zapravo, početne tačke su došle samo da se upoznaju sa napadnim tačkama svojih pretpostavki.