Izvještaj o istorijskim prilikama i majčinom samoubojstvu – Peter Handke

Pred putovanje je najteže odabrati knjige. U sljedećih sedam dana letjet ću avionom i voziti se vlakom, naokolo ću pješice potezati svoju staru torbu, pa nije pametno nositi teške knjige. A opet, putovanje će potrajati sedam dana i hvata me strah da ću najednom, usred tog dugog vremena izbivanja, ostati bez teksta za čitanje. Najgore od svega je to što čovjek ne može znati kakvog će biti raspoloženja, kako će se osjećati i koja će mu se knjiga čitati. Zato knjiga treba biti više.

Ranim jutrom prije leta za Frankfurt, pa za Hamburg, u torbu stavljam: Arno Geiger: “Dobro nam ide”, Isaac Bashevis Singer: “Tajne kabale”, Marko Vešović: “Njih tri”, Curzio Malaparte: “Koža” i Peter Handke: “Užas praznine”. (Od svih tih pet knjiga najteža je ona šesta, koju nosim po službenoj dužnosti: “Rod”)

Na “Franji Tuđmanu”, kako se nezaboravnom mudrošću Zorana Milanovića i hrvatskih socijaldemokrata zagrebački aerodrom danas zove, dok čekam avion koji fatalno kasni, jer je turistička sezona i sve tu uglavnom kasni, čitam Singerovu priču “Kafkin prijatelj”, karnevalesknu storiju o gubitništvu, u prijevodu Davida Albaharija, a onda dugo gledam prema pisti, zamišljen i zaštićen nad ljepotom posljednje dvije rečenice: “Pa ako bog postoji, on će te nagraditi. A ako ga nema ko se to igra sa Žakom Konom?”

No, zbilja, tko se to igra sa Žakom Konom i kako drugi ljudi tako lijepo i slobodno odlaze na put bez ijedne knjige i žive svoj život bez potrebe za ovakvim rečenicama?

Već u avionu odustajem od Singera i nakon dvadeset i sedam godina otvaram Handkeov “Užas praznine”, knjigu koju sam nekoć mnogo puta dočitavao. Nisam je svih zagrebačkih godina imao uza se, a onda sam je, pripremajući selidbu sa Sepetarevca, konačno uzeo sa sobom. Ta knjižica u kojoj nema ni pedeset grama ima svoju priču: dao mi ju je Semezdin, bilo je proljeće 1988, rekao mi je da je moram pročitati, a nakon što je pročitam, sigurno neću imati volje da mu je vraćam. Na plastificiranim kartonskim koricama kemijskom je olovkom bio precrtan naslov knjige, i ispod dopisan onaj pravi: “Bezželjna nesreća”, koji se nije svidio izdavaču, pa je knjigu nazvao “Užas praznine”. U originalu, na jeziku koji je u stanju da izgovori i opiše nešto složenija duševna i duhovna stanja nego ovaj jezik kojemu s ljubavlju i poštovanjem služimo, djelo se zove “Wunschloses Unglück”.

Prije čitanja onjušim knjigu. Ova vonja na Sepetarevac, na stan moje majke, koji je nekad bio i moj stan, a u međuvremenu se pretvorio u nesređen muzej porodičnih nesreća i odustajanja, muzej prašine, starih papira, hladnoće i zapuštenosti. Miris koji osjetim vrlo je intenzivan, i nisam se uspijevao sroditi s njim dok sam za njezina života svakih nekoliko mjeseci navraćao u Sarajevo, uzaludno se nadajući povratku. Taj miris je nakon prosinca 2012. bio spomenica njezine smrti, a onda sam ga lani, započinjući selidbu, iznenada zavolio. Ili sam ga najednom shvatio. Taj miris. I sad mi je draga svaka stvar koja ga čuva. A ništa mirise stana ne čuva tako dobro i dugo kao knjiga.

“Bezželjna nesreća” – tako ću dalje zvati ovaj vrlo kratki roman – jedna je od onih knjiga koje su mi se upisale u sudbinu. Naime, okolnosti koje su u njoj opisane, i koje su mi se nekad činile tako strašnima, u međuvremenu su postale okolnostima mojega života. Ili su to bile već onda, ali ja se nisam mogao miriti s tim. Roman je preveo Žarko Radaković, skoro pa ovlašteni Handkeov prevoditelj na tadašnji srpskohrvatski, pa na kasniji srpski, a objavile su ga 1983. Dečje novine iz Gornjeg Milanovca. Bila je to jedna od onih sjajnih bestseler edicija, kakvim je obilovalo tadašnje beogradsko, ali i zagrebačko i sarajevsko izdavaštvo. Kako piše na zalistu, prva naklada bila je 5000 primjeraka.

“Bezželjna nesreća” napisana je nad majčinom smrću. S prvom rečenicom njezina priča kao da počinje i završava:

“U rubrici Razno nedeljnog izdanja koruškog glasila ‘Narodne novine’ pojavila se sledeća vest: U noći između petka i subote izvršila je samoubistvo pedesetjednogodišnja domaćica iz A. (opština G.) uzevši prekomernu dozu tableta za spavanje.”

Sedam nedjelja kasnije pisac se laća posla, žuran da mu se potreba za pisanjem o njoj, koja se javila dok ju je sahranjivao, ne preobrazi u “tupu nemost”. Knjiga koju napiše obsezat će jedva osamdesetak stranica, i bit će literarno opčinjavajuća i emocionalno nepodnošljiva. Prvi put ću je čitati kao dvadesetdvogodišnjak. Piscu je bilo trideset kada ju je napisao.

Majka je bila Slovenka iz siromašne kuće bivših kmetova, koji su se, kaže pisac, rađali izvan bračnih veza, začeti od očeva koji “nisu imali sredstava da se žene niti prostora da žive u braku”. Ona je svoga sina začela u vezi s jednim muškarcem, nakon čega se udala za drugog muškarca. Zbilo se to negdje u najdubljoj zamislivoj austrijskoj provinciji u vrijeme nacionalsocijalizma i rata, i u atmosferi za koju su duhovni i emocionalni krajolici Hanekeovih filmova čista kamilica. Tim početnim okolnostima vezanim za socijalno i nacionalno podrijetlo, te za činjenicu da je neuredno ušla u brak, određeno je ono što će se dalje zbiti, cijeli majčin život i njezina smrt. Ali time kao da je predodređena i fatalna epizoda iz piščeva života, kada se revoltiran stavovima Njemačke i Zapada prema raspadu Jugoslavije, a onda i prema Srbima, stavio na stranu Slobodana Miloševića i njegove tada međunarodno izolirane zemlje. Pišući svoju “Pravdu za Srbiju”, a nakon nje i neke kasnije spise, Handke kao da je iskao pravdu za tu mrtvu ženu iz rubrike Razno nedjeljnog broja koruških novina koje izlaze na slovenskom jeziku. Naravno, ovakvo objašnjenje ništa neće značiti onima kojima je na takav način učinio nepravdu, pogotovu muslimanskim žrtvama prema čijim je obalama Drine zagledan dok romantizira srpsku poziciju, e ne bi li tako što više iziritirao svoje sunarodnike. Neće im značiti iz barem dva razloga: njima je njihova muka najveća i nisu čitali “Bezželjnu nesreću”. S univerzalne tačke gledišta, ako takva još uvijek postoji, Handke je učinio grdan prekršaj kada je osobnu priču upisao u kolektivni obračun, i u rat koji se vodio između onih koji s njegovom osobnom pričom nisu ni imali veze, osim što je on u svojoj nesretnoj materi Slovenki vidio nešto univerzalno balkansko, nešto čega su se, po njegovom doživljaju stvari, sami Slovenci izdajnički odrekli. No, zašto zavirivati u dušu Petera Handkea, pa na takav način objašnjavati njegove postupke? Samo zato što je Handke genijalan pisac, a “Bezželjna nesreća” genijalna je knjiga. Piscima je, više nego ikome, dopušteno da budu nesavršeni ljudi.

Majka se, donoseći u miraz tuđe dijete, udala za drugog muškarca. Nije ga voljela, a on je to osjećao. Bio je nasilan, mrzak. Uz njega je tratila život, ustrajno, katolički. I već se pri pomisli odricala svake životne želje. Novac je trošila samo za ono što je bilo prijeko potrebno. Uredna i šparna, svela je sebe na svoju funkciju, ne učinivši ništa da preokrene ili barem skrene svoju jednom usmjerenu sudbinu.

Onda ju je počela boljeti glava. Bez vidnih razloga, neizdrživo. Odlazila je liječnicima, ali i njih je trebalo plaćati, pa ju je mučila savjest. Njezina bolest ticala se duše, i nije u to vrijeme imala svog imena. Pred kraj života prvi je put kao turist putovala u Jugoslaviju. Handke ne precizira kamo, ali jasno je iz konteksta da je najprije išla u Sloveniju. U njegovom doživljaju stvari sve je to jedna zemlja. Ostala je nekoliko tjedana. Uglavnom ništa nije radila. Nije uživala. Boljelo ju je i dalje.

Napisala je oproštajna pisma, navukla gaćice koje će upiti izlučevine koje bi, možda, mogla ispustiti, i popila dvije šake tableta: za spavanje i za smirenje.

Ali nije ta knjiga Handkeova privatna ispovijest. Nije autofikcija, potresna priča o nesretnoj ženi, o majci i sinovljevom odnosu s njom. Ovo je majstorski roman-esej o životu i o književnosti, o austrijskom društvu jednoga doba, o katolištvu i o nacizmu, i o onom što je došlo poslije. “Bezželjna nesreća”, taj veličanstveni naslov, skoro pa neprevodiv na jezike južnoslavenskog svijeta, dijagnoza je koju pisac postavlja majci. Tačnija od bilo koje medicinske dijagnoze. U strahu od bezželjne nesreće, Peter Handke u jednom je trenutku svoga života bježao na Balkan. U strahu i u gotovo dječjem gnjevu što mu je majka tako tužno otišla, što ju je zajednica gurnula preko ruba. Nije to nikakav “Užas praznine”, nikakav horror vacui. To je sam užas života u praznini.

“Bezželjnu nesreću” dočitao sam druge večeri u Kielu, i odmah sam požurio da to zabilježim. Dobro je da riječ o utisku bude izgovorena tamo gdje se i utisnuo.