Lišće mišljenja na stablu čovjekovog vremena ili naglašeno etička hrestomatska historija filosofije Branka Milića

Filozofske škole, pravci i mišljenja, tek su lišće koje leprša na stablu prolaznosti čovjekovog uma i vremena. Kažemo čovjekovog, jer vrijeme je tek ljudska kategorija. Inače je sve vrijeme i kao takvo čovjeku neshvatljivo i neuhvatljivo – izmiče svakom poimanju. Ustvari, čovjek i njegovo poimanje su majušni i slabi do mjere, pa ni ono što svojom opstojnošću opkoračuju, ne mogu sasvim razumjeti. U ovom primjeru, riječ je o relativno mladom čovjeku čije su poglede i mišljenje o filosofiji izpačavale najrazličitije opcije promišljanja odnosa čovjeka i svijeta i tako, i njihove poglede na filosofiju i njezinu povijest.

Bogatstvo krošnje i obilje lišća, ovise o vrsti i visini stabla, površini koju je posjela određena vrsta šume, ali i godišnjem dobu u kojem je promatramo. Dakako i uvijek: o daru, načitanosti i obrazovanju i filozofskom uvjerenju osobe koja filozofira. I cijelu sliku filozofske misli bismo mogli donijeti razvijajući ovu metaforu /kao vid recepcije/. Rijetko i malo filozofija znači nešto više od pukog zbira napabirčenih mišljenja i općepoznatih činjenica ili tumaranja u sfumatu ne/s/poznatog. Nerijetko, oko sasvim razbokorenih znanja i individualnih prosvjetljenja do metaforičkih obzora življenja i dalekosežnijih rezultanti. /Samo kod nadarenih!/. Razumjet ćemo kako etički odnos spram postojeće filosofske misli određuje, kako osobnu etiku mislioca, tako i njegova etika povijest filosofske misli uopće, samopotvrđujući se, tj. utvrđujući njezin sustav kao temeljno humanistički karakter pojavnosti.

No, tako je počela filosofija u Helena – reći će Branko Milić i kuražno se upustiti u tu vrtoglavicu. Valja priznati, kako je to kuražan čin, jer brojne su religije starije od kršćanstva i filosofske misli od helenske. Milić im je ukazao pažnju, ali su na taj način stvari povijesno došle u drugačiji poredak – što i ne mora imati neki poseban značaj u ovoj knjizi i općenito, jer i taj filozofski svijet samo je dio općenite slike neovisno o karakteru utjecaja koje ostvaruje.

.

GEORG WILELM FRIDRICH HEGEL
KRAJ FILOZOFIRANJA I UMJETNOSTI

Kao i uvijek i u svemu, u filosofiji ima padova i uspona, ispadanja kajli i klinova koji bivajući potpora čine pojavu uspravnom, stvarnom i pouzdanom. Zato je Miroslav Krleža znao reći, kako i ponajbolji ljudi našeg vremena još uvijek filozofiraju drvenim plugom. Pjesnički nadahnut, u sumraku idola Fridrich Nietzsche ozbiljno piše o filozofiranju čekićem u borbi za život. A ne zna se ko koga više prezire, filozof čovjrka ili čovjek koji filozofira – najizdržljivija životinja u labirintu života. No, sumrak idola je objava rata!

Tako su u društvo filozofa seljaka /orača/ došli i radnici /bravari, metalci/ radnička kasa u predvečerje Prvoga svjetskoga rata s namjerom, da iskuje nove i trajne idole umjesto onih starih. Pa je ideja i prerasla u frazu radnici, seljaci i poštena inteligencija koja je čitala Marxa, Engelsa, Lenjina, Buharina, a poneko i Đerđa Lukača, neprekidno imajući na umu da su G. W. F. Hegel i njemačka klasična filozofija /idealistička/ – kao zbir idola u sumraku – imale samo jednu djelatnu i marksističkom shvatanju svijeta prihvatljivu komponentu – dijalektiku. Dakako, radi dijalektičkog materijalizma. Tada je to već postala drvena filozofija za drvodjelce i pintere! Vrijeme stilske formacije u životu i umjetnosti koju smo zvali moderna je istjecalo i prošlo.

Cijela je istina i kako je malo onih koji su uopće uspjeli savladati terminologiju/jezik za čitanje onoga što je napisao G. W. F. Hegel, možda izuzimajući Kojeva koji je o tome i napisao knjigu Kako čitati Hegela. To je bio i izlaz za nevolju i u slučaju požara, jer, ne moramo se sa njim složit, posebno ako smo razumjeli da filozofija i ne vrijedi naročito ako je odvojena od materijalnog svijeta.

Ljudi su sebični i nikad se neće osloboditi te osobine. G, W. F. Hegel je sjajno, dijalektično filozofirao dok mu se nije učinilo zgodnim da smisli kraj filozofije, pa i kraj umjetnosti, jer i filozofija i umjetnost imaju veoma bliske i slične probleme, a tako je sve blistavo podudarno sa Hegelovim krajem života. Nismo za cinizam, ali na malo ironije i sarkazma imamo pravo. Opća je ljudska i misaona pojava i praksa: poslije mene – potop. Čak je i dijalektici protivno govoriti, npr. o kraju umjetnosti!

.

KRLEŽINA UPUTA U FILOZOFIRANJE

Povijesno stamen i gigantski enciklopedijski um Miroslava Krleže, nije sebi dopuštao omaške i ako bismo mu htjeli nešto prigovoriti, mogli bismo samo to što smo konstatirali. Pojmovno razvrstavanje zbrke /koju proizvodimo u neograničenim količinima i čemu smo ljudski skloni, a posebno u neukosti i medijima/ Krleža smatra mudrom, ingenioznom pojavom i ljudskim odnosom. Pa smo, kao prvo dužni konstatirati kako Branko Milić na svaki način nastoji u filosofiju i filosofsko mišljenje uvesti više reda, uspostaviti hijerarhiju i poredak vrijednosti. Povremeno, i Milićevo inteligentno i znanstveno nastojanje biva sizifovski posao. Milić to vidi i zna, ali istrajava jer uvijek postoji izlaz.

Recimo i to, kako Krleža prezire filozofiranje o bijednoj, krvavoj, bezidejnoj i okrutnoj stvarnosti – kakva je bila europska u njegovo vrijeme /1942./. Dok, filosofiranje o zdravim i bogatim civilizacijama smatra cjelishodnim! Današnja stvarnost Krležinog vremena ima samo širi tranzicijski i globalistički opseg. Naime, Krleža istinu smatra tvrdoglavom i neizmjenjivom, a filosofiranje oko istine ne osobito vrijednom filosofskom mudrolijom, dakle i ipak: ispraznom igrom riječima. Odavno se već čitalo u Tezama o Fojerbahu kako nije riječ o tome da se svijet različito interpretira, već da ga se promijeni. Svi su ubrzano morali shvatiti kako se svijetu jebe za filozofsku uobraženost i narcističke ideje..

RASKRINKAVANJE SAMOOTUĐENJA

Zadatak filosofije koja se dala u službu historije, bio bi prije svega da raskrinka ljudsko samootuđenje u nesvetačkom liku. Marx je kritiku Neba preobrazio u kritiku Zemlje, kritiku vjere u kritiku Prava, a kritiku Teologije u kritiku Politike, i svaki novi pokušaj balzamiranja ovih pojmova, neopozivo je i definitivno kompromitiran. Naime: Materijalno, zemaljsko, razumom objašnjivo i shvatljivo, takozvano pozitivističko tumačenje pojmova otpočetka je isprepleteno s pjesničkim, dekorativnim, neshvatljivim, mračnim i magičnim naziranjem o kretanju bolesti i zdravlja, života, smrti, zvijezda i ljudske sudbine. Dualizam između poetskog, maglenog, mitskog i simboličkog /estetskog/ tumačenja životnih pojava i onoga stvarnog, materijalnog i razumnog, na ovjerovljenom iskustvu sazdanog znanja o stvarima teče uporedno već kroz čitave serije civilizacija od Grka do suvremene Zapadne Europe. Nema “čiste” misaonosti bez iskustva, a “čistog” iskustva nema bez misli, kao što to empirokritici nisu htjeli uzeti za polaznu konvenciju pomirivši se s tamjanom rezignirane pretpostavke, da čovjek neće ni jedno ni drugo saznati nikada. Živimo još uvijek očarani koprenama misaone magije. Spoznajni teoretici nastoje kako bi pred bezazlenim očima svjetine izvukli predmet iz pojma, kao čarobnjaci kanarinca iz cilindra, a ovi drugi opet govore nam kako su sve druge pojave oko nas čiste antropomorfirane halucinacije, to jest da nema ni cilindra ni kanarinca. U jednom i u drugom slučaju ne radi se ni o čemu nego o stilski “čistim” ili “nečistim” čarolijama a la Bergson ili bilo koji neomahovac iz Bečkoga kruga.

Ovaj tekst Miroslava Krleže pisan 1942. godine, ne možemo. niti u čemu drugačije vidjeti i razumjeti ni danas. Postoji samo tekst, reći će i suvremeno popularan Jacques Lacan. Mijenjale su se razne pretpostavke, društvenoekonomske i stilske formacije /naprijed-natrag/ ali se filosofska misao nije bogzna gdje i za koliko pomakla, posebno ova europocentrična u kojoj se baškarimo i na kojoj dobrim dijelom inzistira i knjiga Branka Milića, mada, evidentno i bez daljnjeg, Milić unosi nedvosmislenu svježinu i ritam koji uz tu misao nismo ranije osjećali i doživljavali, a otvara i filosofsku misao istoka, islamsku, kinesku i indijsku filosofiju.

Ovo posljednje je važno utoliko prije što dresura traje bez zastoja, politička, teokratska, filozofska, umjetnička i sve se u kovitlacu pretvara u medijevalnu halucinaciju – kako bi rado rekao Krleža. Drugi oblici funkcioniraju u nivou ispada/incidenta i samo potvrđuju dosljednost u zaostalosti. Razmišljanja isuviše zaostaju za suvremenošću i sežu daleko unatrag. Tome pridonose šire vaspostavljene koncepcije o tranziciji i globalizaciji.

Suvremenost filozofskog mišljenja u potpunoj je opreci s neupitnim terorističkim fanatizmom i zamračenim perspektivama razvoja i društvenih kretanja u toku. Progresivnu suvremenu filozofsku misao odriče tranzicijska i globalistička projekcija stvarnosti. Filozofiranje ne može biti tek puka omaglica ili neodgovorno brbljanje.

Filozofske retorike osim neizbalansiranog spoznajno teorijskog nivoa služe se vrlo različitim funkcionalnim i komunikacijskim jezicima, kada bi se sve dovelo u bilo kakav poredak, ispostavilo bi se kako se najviše energije i vremena gubi na ujednačavanje jezika filosofskog govora svakoj logici usprkos radi omogućavanja spoznajnoteorijske retorike. A to bi bila isuviše jalova i zbog toga preskupa rabota koja bi nas morala vratiti do najdubljih religijskih korijena i pri tome nam skoro ničim ne uzvratiti.

Zato i vidimo, kako je značajnim dijelom ta vrsta uspostave poretka koji zovemo historijom filosofske misli – u jednakoj mjeri djetinjasta i krvoločno ozbiljna opcija, jer ljudi vrlo teško mijenjaju svoja uvjerenja i prilagođavaju jezik, mada im je jezik kuća bitka – što bi rekao Hajdeger.

Dakako, cijela priča o povijesti filosofije puna je zamki i neizvjesnosti: dubine, primitivizma, intelektualnih i filozofskih plićaka u kojima sve postaje predmet trgovine i mogućnost zarade. Aprioritetni sudovi postaju nasilni i neprovjerljivi što je vrlo stara filozofska praksa /od Hipokratovih filipika/. Konačno, sva se ta filozofska pamet nađe u rukama politike, u sasvim obrnutom značenju kao filosofija historije i eventualno važna dramatska crta, a prema vrlo strogom izboru, apsolutno uskog i intelektualno nenadležnog kruga – za upotrebu najviših dometa filosofske i naučne misli, umnih glava, općenito.

.

BRANKO MILIĆ
UVOD U ISTORIJU FILOZOFIJE
NASTANAK FILOZOFIJE

Svoju Istoriju filosofije Branko Milić počinje i otvara opsežnom i općenitom raspravom koju naziva Uvodom i u kojem okretno i inteligentno sučeljava filosofsku misao samoj sebi od postanka svijeta do djelića vremena osobnog prisustva. Dakako, dobro zna kako je historija filosofije jedini metod ili način da se o filosofskoj misli nešto i stvarno spoznajno a suvislo sazna i domisli. Nisu se ni Wilhelm Windelband, ni Albert Bazala, ni brojni drugi umni tek šegačili pokušavajuči poviješču filosofije obasjati samu filosofsku misao njezin sadržaj i poticajni kontinuitet.

Ovu riječ kontinuitet stavljamo pod navodnike iz razloga, jer su sva mišljenja i sistemi sasvim proizvoljno zasnovani na osnovu dostupnog, dakle nikako i sa onim čega više nema, a što je u određenom trenutku bilo bitno. Dakako, to valja premostiti sviješću, jer šupljine nemamo čime autentično popuniti osim sobom i svojima bitkom.

Branko Milić, vispreno zapaža kako u biti same filozofske misli i svakog pojedinačnog ljudskog nastojanja da se stvarnost mišljenja učini razvidnom i djelatnom, postoji otvorena ili potkrivena dilema etičke naravi koju čovjek postavlja sam sebi ili, naprosto, nailazi na nju kao otvoren prostor koji valja inteligentno i etički odgovorno iskoristiti za sebe, kako bi se i antroplogijski, intelektualno i humanistički raslo. Jer, bavljenje historijom filosofije u bilo kojoj opciji, jeste potraga za filosofskom istinom, koja se drži tvrdoglavo postrani i uznosito, spram svakog nastojanja i pokušaja pronicanja, spram svake pameti!

Milić čak i počinje Uvod u svoju Historiju filosofije tvrdnjom: i tako je počela filosofija kod Helena u tri dijela kao: fizika, etika, logika /ili dijalektika – žongliranje rečima/ od elećanina Zenona. Dakle bez mudrovanja možemo razumjeti kako je pred nama još jedna prije svega europocentrična knjiga o filosofskoj misli koja seže do antičkih vremena i mada se drži kao najnaprednija svijest prožeta onim što bi trebalo biti drugačije. To uspijeva samo djelomično, jer je povijesno i fragmentarno naslonjena upravo i samo na antičku, a tako i samo europsku – zapadnocentričnu filosofsku misao.

U jednakoj mjeri, treba prirodno razumjeti, kako je to u sasvim izvjesnom i izričitom smislu autistična filosofska misao, skraćena i zatvorena, jer ljudi su postojali, organizirali se, vjerovali i mislili prije Helena. Branko Milić širi vidokrug i otvara mogućnost komuniciranja sa istočnom filosofskom mišlju – islamskom, kineskom i indijskom filozofijom. Tako mu uspijava da od jedne manjkavosti napravi vrlinu.

Ova okolnost ne karakterizira promišeljenu europsku filosofsku misao promatranu u svjetskim razmjerama, riječ je o proizvoljno priskrbljenoj europocentričnosti u svim oblastima života: arhitekturi, umjetnosti, modi, dizajnu, politici, medijima, etc., koja prije svega ide na štetu same Europe! Kao, Pariz je svekoliko svjetsko centrište svega! To se i u površnoj recepciji svjetskih centara u raznim oblastima, uistinu doima nerazumnim. Ali, riječ je o sebičnim i umišljenima razlozima koje ne namjeravamo ni razumijevati, ni pojašnjavati, jer ih Branko Milić obasjava kao izlišne, Europi nepotrebne! Izoliranje vrednota – može voditi samo njihovom poništavanju i odricanju! Što nije ništa manje izlišno i netačno. To je prije svega, definitivno, štetno i suicidno, pogubno po europsku filozofsku misao /i spomenute vrednote svih vrsta/ koja na taj način postaje muzejski izložak i petrificirani relikt, koji vrlo ograničeno komunicira s drugačijom mišlju i sve više sahne… Što je tragično!
Etc.

Konstatirajući kako je filosofija počela kod Helena, u svome Uvodu Milić daje niz naputaka, kao npr. da su to: fizika, etika, logika – koju izjednačava s dijalektikom, kao i spekulaciju s istraživanjem, a početak i kraj filozofiranja izjednačava sa slobodom /Schelling/, te i izrijekom tvrdi da filozofiramo uvijek u strahu od ludila /Jackues Derrida/. Milić, dakle, osuvremenjuje europsku filosofsku misao, koju tako vitalizira posebno mišljenjem kako se filozofiju ne može definirati jer definiranje sadrži filozofiranje, filozofija se može shvatiti samo ako se filozofira…

Tvrdeći kako filosofija ne tolerira znanstveno naklapanje i obmane tipa: abrakadabra, jer sama se ne smatra samodovoljnom – filozofiranje u Istoriji filozofije Branka Milića predstavlja kritički diskurs i ne može biti zamjena za apsurd – Milić nas upućuje na kantovsko shvatanje u kojem je filozofija kritički put i trebali bismo je držati kao najpouzdaniju svijest o životu i stvarnosti, utoliko prije jer filosofska misao obuhvata sve što jest filozofskom umu dostupno i funkcionira općenito u jedinstvu i suglasju, mada će Teodor Adorno na jednom mjestu i izričito reći: filozofija nije dorasla apsolunome i ne smije se izolirati, što je bilo očigledno u Adornovoj recepciji nakon sloma sistematske filosofije.

Filozofija želi dokučiti vječnu istinu. Filozofijom se ne može raspolagati, jer se pokazalo da ne može biti vezana za ideju svjetskog poretka /logos/. Kao cilj današnje filozofije Branko Milić navodi njezino utemeljenje u samoj ljudskoj egzistenciji kao uvjetu istinskog uma, a u čemu ga podržavaju stavovi Kirkegarda, Nietzschea, Pascala, Dostojevskog… To podrazumijeva traženje mira stalnim buđenjem nemira, prolaženje kroz nihilizam, čistotu znanosti kao pretpostavku filozofskog komuniciranja i volju za komuniciranjem.U tom procesu, potrebno je nadvladati znanstveno praznovjerje, treba pojašnjavati samu filosofiju i održavati komuniciranje kao osnovnu voljnu kategoriju. Ustvari, dobro je razumjeti kako nikakva samodovoljnost ne može imati stvaran, a posebno filozofski smisao. Sve što se čovjeku može dogoditi, moguće je samo tokom komuniciranja. Zato i mislimo, kako je Milićevo bavljenje poviješću filozofije, značajnije od uobičajeno filozofskog i akademskog, a tako i čin odvažnosti, na koji se odlučuje mali broj filozofa i intelektualaca. Sjajna energija sa kojom se Branko Milić srčano prihvata ovoga posla, nesumnjiva jest. I vrlo je dragocjen doprinos filozofskoj misli sklonoj da blijedi i sahne.

.
Za ovakav osvrt držimo neopravdanim nastaviti interpretaciju i filozofiranje o sadržaju knjige Branka Milića, smatramo prikladnim tek, decidno izložiti njezinu strukturu, a drugo prepustiti čitateljima.
.

NASTANAK FILOZOFIJE; IME I POJAM FILOZOFIJE; ČEMU JOŠ FILOZOFIJA; FILOZOFIJA I BUDUĆNOST.
Uzimajući religiju kao osnov iz kojeg su se razvile sve spoznaje, pa i ova filozofske naravi, Branko Milić pronicljivo nastavlja poglavljem:
MIT I FILOSOFIJA, kako slijedi: Postanak Bogova, Bogovi i Zemlja – Geja, Nebo, Uran; POSTANAK: Božje stvaranje Neba i Zemlje; NAUKA I FILOZOFIJA – Važnija su pitanja od odgovora.
FILOSOFIJA I UMETNOST: Estetika kao stav, Estetika kao spoznaja, Zakoni lepote i znanje o njima, Lepo kao univerzalni predmet estetike /Nikolaj Hartman/.
ANTIČKA FILOzOFIJA, NASTANAK I OSNOVNE KARAKTERISTIKE PRESOKRATSKE MISLI: Hesiod; Homer.
IZREKE PRESOKRATSKIH MISLILACA.
ZAČETNICI, RANI JONSKI FILOZOFI: Tales I, Anaksimandar II, Anaksimen III.
ONTOLOŠKI MONISTI, PLURALISTI: Pitagora, Ksenofan, Heraklit iz Efesa, Parmenid, Empedoklo, Anaksagora, Zenon, Melis, Atomisti /Leukip, Demokrit/. Demokrit.
PITAGOREJSKE POUKE.
HERAKLIT – fragmenti.
FRAGMENTI ELEJACA.
ODABRANI FRAGMENTI EMPEDOKLOVE POEME: O prirodi.
ANAKSAGORINA RACIONALISTIČKO – SPEKULATIVNA KREACIJA.
DEMOKRIT – fragmenti.
SOFISTIKA.
SOKRAT – Život za istinu. Smrt filozofa. Odbrana Sokratova.
PLATON – Filozofi vladari. Parabola o pećini. Dijalektika.
ARISTOTEL – Politika. Etika. O vrlini.
EPIKUR – Osnovne misli.
CICERON – Iz dnevnika Marka Aurelija. Obrasci volje i sreće.
SENEKA – Rasprava o blaženom životu. Besede.
HRIŠĆANSTVO I SREDNJOVEKVNA FILOZOFIJA – Hrišćanska religija. Isus Hrist. Isusova beseda na gori. Patristika i gnosticizam.
SVETI AURELIJE AUGUSTIN (BLAŽENI) – Ispovesti.
SHOLASTIKA.
BOETIJE I KASIDOR.
JOHAN SKOT ERIUGENA.
PROBLEM UNIVERZALIJA: Realizam; Nominalizam; Konceptualizam.
TOMA AKVINSKI – da li naš um spoznaje tjelesne i materijalne stvari apstrakcijom iz maštovitih predodzbi. Protiv zablude Grka. O razlozima vjere. O postojanju Boga.
POZNA SHOLASTIKA.
VILJEM OKAMSKI.
VIZANTIJSKA FILOZOFIJA.
KRATKA ISTORIJA VIZANTIJE: Osnivanje Carigrada i obeležje novoga carstva. Istočno rimsko carstvo krajem IV i na početku VI veka. Ikonoborstvo /726. – 780./. Unutrašnja vladavina i vizantijska civilizacija u X veku. Opadanje Carstva u XI veku, /1025. – 1081./Hronološki pregled najvažnijih događaja vizantijske istorije.
DIONISIJE AREOPAGITA – O nebeskoj jerarhiji.
MAKSIM ISPOVEDNI – Predgovor svetog Maksima Ispovednika delima svetog Dionisija Are opagita. Sagledateljna i delatna poglavlja grčkog dobrotoljublja.
JOVAN DAMASKI – Ikonoborci, sveti Jovan Damaskin.
GRIGORIJE PALAMA – Isihasti: Grigorije Palama.
SVETI SAVA – Sveti Sava Srpski: Hilandarska povelja Simeona Nemanje.
ISLAMSKA FILOZOFIJA – Novovekovna filozofija. Humanizam i Renesansa.
Pišući o istoriji Indijske filozofije, Đuzepe Tuči, Nolit, Beograd, 1982. godine, str. 26. reći će:… neko gleda na Istok i Zapad kao nepomirljivu antitezu, pa čak i fuziju dveju kultura. Možda nije moguće ni jedno ni drugo. Na Istoku nailaziš na biće koje je isto kao i mi, koje lebdi između neba i zemlje, željno nebeske vedrine, otupelo od mesa i strasti, uznemireno istim sumnjama, brižno zbog istih problema. Međutim, mi i oni ne nalazimo uvek ista rešenja, i ni za njih i ni za nas nikakvo dobro ne bi proizašlo iz toga što bismo se svi – kao što neki sanjaju – odrekli vlastitog iskustva da bismo usvojili ono drugo i tako raskinuli spone koje nas vezuju za duhovni teren na kojem smo ponikli. Našli bismo se razapeti između Neba i Zemlje, a to se dogodilo i mnogim intelektualcima sa Istoka, toliko opčinjenim zapadnom kulturom, da im je vlastita postala mrska, pa čak i prezrena.
.

OPASKA

Dakle, ovaj trenutak i dio knjige Istorija filozofije Branko Milić pretvara u neposrednu komunikaciju između dva, u načelu suprotstavljena svijeta, koji iz vječne konfrontacije – prelaze, barem u početku /nadajmo se i trajno/ u svijet vječne komunikacije između Istoka i Zapada. Dosadašnje istorije filozofije kod nas, češće su bile istorije filozofa, nego istorije filozofske misli u našem prostoru – europskih filozofa od antičkog doba do suvremenosti. Potom, uvijek su više govorile o svojim priređivačima nego o sebi i filozofima. Pri tome je istočna filozofska misao obavezno i kao s prezirom zanemarivana, dakako, na taj način i mogućnost komuniciranja s istom.
.

GIOVANNI PICO DELLA MIRANDOOLA – Giovani Pico Della Miranddola. Filozofija prirode Giovanni Pico Della Miranddola.
LEONARDO DA VINČI – Naučni rad. Proporcije. Lunule i kvadratura kruga. Leonardo da Vinči – citati.
NIKOLA KUZANSKI: Erazmo Roterdamski. Pohvala ludosti. O prijateljstvu, braku, nauci, umetnosti.
MONTENJ. Antireligijski sistem Montenja. Ogledi o vaspitanju.
MAKIJAVELI. Vladalac. O svirepostima i blagosti, da li je bolje da vladara vole ili da ga se plaše. Kako vladaoci treba da drže reč. Kako treba da se ponaša vladaoc da bi bio poštovan.
TOMAS MOOR I T. KAMPANELA – Utopija Tomasa M. i T. Kampanele. Utopija. O gradovima utopije, a posebno o gradu Amaurotu. O magistratima. O verama u Utopiji. Grad suca ili o ideji Republike.
ĐORDANO BRUNO – Đordano Bruno. O jednom.
RACIONALIZAM. EMPIRIZAM. Što je racionalizam? Šta je empirizam?
FRENSIS BEKON – Aforizmi Bekona. Idoli.
T. HOBS. O prirodnom stanju. Prirodno pravo šta je? Sloboda šta je? Prirodni zakon šta je? O nastanku države, definicija države.
DŽON LOK. O idejama.
DŽON BERKLI – Možemo li vjerovati u ono što ne možemo opaziti?
D. HUME – Sumnja, navika.
R. DEKART – Metodologija R. Dekarta. Život i delo. Preteče i uticaji Dekartove filozofije. Društveno-politički uslovi nastanka Dekartove filozofije. Dekartova filozofska misao. Pravila, metode, metodologija. Pravila o metodi. Cogito ergo sum – Mislim, dakle – postojim. Praktična i jasna pravila upravljanja duhom u istraživanju istine. Pravila I – XIII. Rasprava o metodi.
B. SPINOZA – Ateizam Spinoze. Etika. Teze filozofije ili teze napisane u čast princa Eugena, 1714.
Š. MONTESKJE – Monteskje o propasti Rimskog carstva. O načinu na koji su Rimljani potčinili sve narode. Dva uzroka propasti Rima.
F. M. A. VOLTER – O toleranciji. Da li je tolerancija prihvatljiva? Da li je tolerancija prirodno i ljudsko pravo? Zloupotreba tolerancije. Da li je Hrist poučavao netoleranciji? Razgovor između umirućeg i zdravog čovjeka. O opštoj toleranciji.
Ž. Ž. RUSO – O društvenom ugovoru. O suverenu. O građanskom stanju. O demokratiji. O izborima.
IMANUEL KANT – O ideji kritike praktičnog uma. O načelima čistog praktičnog uma. Postavka I. Postavka II. Osnovni zakon čistog praktičnog uma. Postavka IV. Primedba I. Primedba II. O pojmu predmeta čistog praktičnog uma. Tabela kategorija slobode s obzirom na pojmove dobra i zla. Dijalektika čistog praktičnog uma. O dijalektici čistog praktičnog uma uopšte. O dijalektici čistog uma u određivanju pojma najvišeg dobra. Antinomija praktičnog uma. Besmrtnost duše kao postulat čistog praktičnog uma. Postojanje Boga kao postulat čistog praktičnog uma. O postulatima čistog praktičnog uma uopšte. Metodologija čistog praktičnog uma.
J. G. FIHTE – O određenju čoveka u društvu. Ispitivanje Rusoovih postavki o uticaju umetnosti i nauka na dobrobit čovečanstva.
F. V. J. ŠELING – Konstrukcija umetnosti uopšte. Najstariji program sistema.
A. KOJEVE. Kako čitati Hegela? Mesto fenomenologije u sistemu znanosti. Predavanja 1933. – 1934. Plan i struktura fenomenologije. Komentar fenomenologije. Struktura fenomenologije duha.
G. W. F. HEGEL – Istina izvesnosti o samom sebi. Samostalnost i nesamostalnost samosvesti: Gospodarenje i Robovanje. Sloboda samosvesti; Stoicizam; Skepticizam i nesrećna svest. Osnovne crte filozofije prava.
SAVREMENA FILOZOFIJA.
ARTUR ŠOPENHAUER – Ogledi o vidovitosti.
FRIDRIH NIČE – Tako je govorio Zaratustra. O ljubavi prema bližnjem. O slobodnoj smrti. O sveštenicima. U zemlju obrazovanja. Ozdravljenik. O višem čoveku. Nihilizam kao posledica dosadašnjeg tumačenja vrednosti. Teorija volje za moć i vrednosti. O makijavelizmu moći. Volja za moć kao umetnost. Jaki i slabi. Veliki čovek. Najviši čovek kao zakonodavac budućnosti. Sumrak idola ili kako se filozofira čekićem. Aforizmi i strelice. Moral kao protivpriroda. Četiri velike zablude. Čekić govori. Antihrist. Zakon protiv kršćanstva. Čekić govori Zaratustra.
S. KJERKEGOR – Iz dnevnika, Kjerkegor i Regina Olsen.
A. BERGSON – O evoluciji života – mehanizam i cjelishodnost.
KARL MARX – Teze o Fojerbahu. Ekonomskofilozofdki spisi. Otuđeni rad. Privatno vlasništvo i rad. Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopšte. Dvostruka greška kod Hegela. Nepredmetno biće je nebiće /Unwesen/. Činioci robe, dvojak karakter rada. Dvojaki karakter rada predstavljenog u robama. Tajna prvobitne akumulacije kapitala.
SLJEDBENICI I INTERPRETATORI KARLA MARXA.
FRIDRIH ENGELS – Društvene klase – Neophodne i suvišne.
IDEOLOGIZACIJA I DOGMATIZACIJA MARXIZMA,
V. I. LENJIN – Klasno društvo i država. “Odumiranje” države i nasilna revolucija.
LAV TROCKI – Pacifizam kao sluga imperijalizma.
HUMANISTIČKI MARKSIZAM.
ĐERĐ LUKAČ – Problem klasne svijesti.
TEODOR ADORNO – Minima – Moralia.
HERBERT MARKUZE – Čovjek jedne dimenzije.
OGIST KONT – Kurs pozitivne filozofije.
ČARLS DRAWIN – Porijeklo čovjeka.
J. HABERMAS – Društvenoznanstveni pojam krize.
BERTRAND RASEL – Reč, rečenica, sintaksa i drugi delovi govora.
K. POPER – U potrazi za boljim svetom.
MARTIN HAJDEGER – Put ka jeziku. Mišljenje spoljašnjosti. Ja lažem, ja govorim. Iskustvo spoljašnjosti. Refleksija fikcija.
Biti privučen i nemaran. Gde je zakon, šta radi zakon. Euridika i sirene. Pratilac. Ni jedno ni drugo.
KARL JASPERS – Pitanje krivnje. Naše pročišćenje.
ROBERT D’ AMIKO – Fenomenologija I. Fenomenologija II. Transcendentalna interiornost. Kritičko prijateljstvo i neprijateljstvo.
Š. BODLER – Božanska ireferencija slika. Nadstvarno i imaginarno. Političko bajanje. Negativnost u Mebuusovoj spiralnoj traci. Apocalypse now. Supermarket i superroba. Ostatak kad se oduzme sve, ne ostane ništa. Ja sam nihilista. Desert for ever. Please, revolution.
N. BERĐAJEV – Sudbina čovjeka u povijesti – humanizam i bestijalizam – dehumanizacija.
L. ŠESTOV – Hegel ili Jov?
HERBERT SPENSER. M. Šeler. Položaj čovjeka u kosmosu.
KINESKA FILOZOFIJA – Mesto filosofije u kineskoj civlizaciji. Problem i duh kineske filosofije. Način na koji su se izražavali kineski filozofi. Jezička barijera.
KONFUČIJE – Konfučije i Šest klasičnih dela. Konfučije kao vaspitač. Isprvljanje imena. Čovekoljublje i i spravnost. Chung i Shu. Spoznaja Ming-a. Konfučijev duhovni razvoj. Konfučijevo mesto u istoriji Kine.
JUNG ČU, MENECIJE – Prvi Taoisti i osamljenici. Osnovne ideje Jang Čua. Primeri za Jang Čuove ideje. Izraz Jan Čuovih ideja u knjigama Luang-tzu i Chuang-tzu. Razvoj taoizma. Mencije. Dobrota ljudske prirode. Osnovna razlika između konfučijanstva i mocizma. Politička filosofija. Misticizam.
KINESKA FILOZOFIJA U SAVREMENOM SVETU – Filosofsko stvaralaštvo za vreme rata. Priroda filosofije. Životne sfere. Metodologija metafizike.
INDIJSKA FILOSOFIJA – Opšte karakteristike indijske misli. Neki prigovori indijskoj filosofiji. Periodi indijske misli.
PERIOD VEDA – Učenje Veda. Filozofske tendencije. Kosmologija. Etika. Eshatologija.
DODATAK – Dan pobede i/ili poraza. Nacionalsocijalizam. Fašizam Benita Musolinija.

.
Istorija filozofije Branka Milića priređena je kao hrestomatija, dakle antologijski izbor fragmenata i originalnih tekstova koji se sučeljavaju ili pjevaju istu kajdu, što autentičnošću filozofske misli i stvarnom mogućnošću uvida u istu povećava njezinu vrijednost. /No, pri čitanju će biti dobro imati i najsuvremeniji Leksikon filozofa i Filozofijski rječnik..

Treba cijeniti filozofski stav i odnos Branka Milića prema filozofskom mišljenju istoka. Prodor islama na Zapad, donio je renesansu! Svekoliki preporod i obnovu. U Milićevoj knjizi to se vidi, mada se ne vidi u knjigama brojnih značajnih autora. Ustvari, ne bismo mogli reći kako su tragovi interesiranja za islamsku filozofiju i filozofsku misao istoka beznačajni, ali da su neadekvatno tretirali jednu suvislu misao – evidentno jest. Ustvari, o kakvom to svijetu govorimo ako imamo u vidu tek njegovu fragmentarnu filozofsku misao? O fragmentima tog svijeta, dakako.

Mada, nakon uvida, moramo priznati, kako je to čovjeku i životu bliža i slobodnija misao. Misao koja ne nastoji po svaku cijenu stvoriti sistem. Naprotiv, to je sistematična misao koja u sebi sadržava osim sebe i druge. Od njih se uistinu može učiti, posebno o otvorenosti. U tom smislu instruktivan je Ibn Arabi:

Moje srce je postalo staništem svake forme
Ono je pašnjak gazelu i samostan hrišćanskih redovnika
I hram za idole i Kaba za hodočasnike
I Ploča Petoknjižja i knjiga Qur’ana
Ja slijedim religiju ljubavi ma koji put njezine kamile uzele
Jer to je moja religija i moje vjerovanje.
.

Studenoga, anno Domini

Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4/1.
E-mail: kujundzic@gmail.com
BOSNA i HERCEGOVINA

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Branko Milić, Filozofija, Istorija, mišljenje