Sakralna geografija – dinamička veza između neba i zemlje

“Novi antropološki duh”, rezultat istraživanja u domeni znanosti o čovjeku, otkriva da su sve funkcije koje animiraju ljudsko biće, mada se ponekad čine kontradiktornim, poput razuma i imaginarnog, svetog i profanog, svjesnog i nesvjesnog, u stvarnosti komplementarno integrirane u svijesti čovjeka. Tako suvremeni čovjek nije samo proizvođač oruđa i racionalnog konceptualnog jezika (Homo sapiens sapiens), već je on, također, Homo symbolicus, tj. umije se izražavati simbolima. Što znači da može razraditi metalingvistički jezik, jezik mitova.

S psihološkog stajališta, naša vrsta nije evoluirala već 40000 godina i, usprkos očitim razlikama u boji kože, očiju i kosi, čovječanstvo čini jedna jedina vrsta (Homo Sapiens ili Homo Religiosus) nastala različitim mutacijama započetim prije više milijuna godina. Bitno je svojstvo ovog Homo sapiensa da svjesno čini aktualnim postojanje svetog; ustvari, zahvaljujući buđenju njegove sakralne funkcije – jedine funkcije sposobne za percipiranje viših razina stvarnosti – čovjek je postao sapiens i mogao se osloboditi materijalne ili zamjetljive ravnine. Zahvaljujući tome što mu je svijest postala vertikalna, čovjek je mogao povezati do tada razdvojene razine stvarnosti i dati smisao onome što je opažao. Stekao je svijest o postojanju jedne dimenzije “posve drukčije” od one zamjetljive. Dakle, može se reći da Homo sapiens ima mišljenje religioznog karaktera u smislu u kojem Leroi-Gourhan shvaća religiju, naime, kao “skup zaokupljenosti koje, čini se, nadilaze materijalni poredak”.

Homo sapiens ili Homo religiosus rezultat je, dakle, pojave novog stanja svijesti, onog koje može spoznati sveto.

Ovo traganje svojstveno čovjeku potreba je za razumijevanjem stvari iznutra, s one strane prividnog. Budući da čovjek pretvara svijet u slike, može se utvrditi, s Gilbertom Durandom, da je simbolička imaginacija “zlatna podloga očovječenja (hominizacije)”.

Homo Sapiens Ili Homo Religiosus

Funkcija koja u ljudskoj svijesti omogućuje izražavanje svetog je aktivna imaginacija, matrica (pramjera) simboličkog jezika i cjelokupnog umjetničkog stvaranja.

Aktualiziranje simboličke imaginacije uvodi čovjeka u novi univerzum predodžbi u kojem je unaprijed moguće pristupiti jednom cjelovitom ili globalnom viđenju svijeta. Makrokozmička iskustva nisu za njega više vanjska niti “strana”, već predstavljaju iskustvo onih koji su se ponovno pronašli usred jedne cjeline. Tako magijsko-religijsko iskustvo omogućuje pretvorbu samog čovjeka u simbol.

Sakralna geografija je veza, ona je artikulacija, “zglob” koji povezuje čovjeka s nebom i zemljom i omogućuje mu svjesno komuniciranje s različitim razinama stvarnosti.

Prema Mirceu Eliadeu, za čovjeka drevnih društava “sama činjenica da živi u svijetu ima vrijednost religije. To znači da on živi u svijetu koji su stvorila nadnaravna bića i da su njegovo selo ili njegova kuća slike kozmosa.” On je mitskom geografijom povezan sa samim porijeklom svijeta. Za drevnu ontologiju, “realno” se identificira prije svega sa snagom, sa životom, s plodnošću, izobiljem, ali također i sa svime što je neobično, jedinstveno, drugim riječima, sa svime što postoji na jedan autentičan način ili što predstavlja svijet izuzetne egzistencije, jer sakralnost nosi smisao, ona je, prije svega, glavni izraz realnog.

Usvajanje svijesti o vertikalnosti ne ogleda se samo u materijalnim promjenama, već naročito u jednoj novoj percepciji svijeta. Vertikalna dimenzija dopušta aktualiziranje osi svijeta, te niti života koja povezuje razine stvarnosti i označava “središte”. Ona postaje, dakle, suštinska preokupacija za čovjeka. Svetišta, gradovi ili kuće bili su građeni u određenom odnosu prema središtu koje ih povezuje, jer bez takvog središta, bez orijentacije, ni prostor ni vrijeme nisu “nastanjivi”. Prostor orijentiran oko nekog središta postaje umanjeni model univerzuma. Zvijezde i godišnja doba okreću se i oplođuju mjesto koje je postalo živući univerzum.

Uloga sakralne geografije

Prema tradicionalnom viđenju, čovjek proživljava iskustvo svetog i povezuje se s univerzumom uz pomoć sakralne geografije koja ujedinjuje prostor i vrijeme i kojoj je cilj na zemlji reproducirati konfiguracije nebeskog svijeta. Te veze neba i zemlje slavljene su na geografski točno određenim mjestima gdje su zajedno činile istinski posvećeni prostor.

Taj prostor može se usporediti s jednom beskonačnom mrežom čiji su čvorovi veze, točke sjedinjenja ili “hijerogamije” (svetog braka) između neba i zemlje. Tako je svaki stari grad bio jedan od magičnih čvorova, jedna od tih veza i činio je jedan strukturni element sakralne geografije.

Taj brak između različitih ravnina postojanja slavljen je u određenim povlaštenim trenucima koji su bili utvrđeni uspostavom kalendara. Cilj kalendara bio je dati život i pokret prostoru povezujući ga s kozmičkim ritmom. Tako je, također, i vrijeme postalo sveto i omogućilo ponovno sjedinjenje čovjeka s univerzumom.

Sakralna geografija je, prema tome, sveti prostor-vrije­me koji djeluje poput nekog međusvijeta omogućujući pristup različitim planovima kozmičke egzistencije.

Uz pomoć sakralne geografije tradicionalna su društva pokretala niz korespondencija omogućujući vezivanje svijesti zemaljskog života s nebeskim.

Čitava sakralna geografija sastoji se od “slike svije­ta”, sadržane u mitskom otkrivenju koje čini jezgru vjerovanja tradicionalnog društva.

Usprkos njihovoj raznovrsnosti, sve mitske priče prenose jednu konvergentnu sliku univerzuma. Kako je to veoma dobro utvrdio Mircea Eliade, svaka priča nosi u sebi sliku središta svijeta, središta koje povezuje ono što je gore s onim što je dolje, poput osi svijeta zahvaljujući kojoj sve živi i sve je povezano.

U mitskoj geografiji, sveti prostor jeste stvarni prostor par excellence. Za drevni svijet mit je stvaran jer pripovijeda o manifestacijama istinske stvarnosti. U jednom takvom prostoru moguć je izravan doticaj sa svetim koje se materijaliziralo u određenim predmetima, ili se javlja u hijerokozmičkim simbolima (Stup Svijeta, Kozmičko Drvo itd.). U kulturama koje poznaju koncepciju triju kozmičkih područja – Nebo, Zemlja, Podzemni svijet – “središte” je mjesto presjeka ovih područja. Upravo ovdje moguć je proboj razina i, istodobno, komunikacija između ova tri područja.

To je, dakle, slika koju, zahvaljujući svom multivalentnom karakteru Homo religiosus koristi da bi proniknuo u konačnu stvarnost. To je zato jer se ta realnost manifestira na kontradiktoran način, u formi paradoksa, izmičući linearnosti koncepta koji kaže da je simbolički jezik, tj. jezik aktivne imaginacije, postao oruđem operativnog izraza cijele sakralne geografije.

“Razumjeti simbolizam hramova i ljudskih nastambi znači prije svega razumjeti religijsko vrednovanje prostora; drugim riječima, poznavati strukturu i funkciju svetog prostora. Taj simbolizam, ti obredi, pretvaraju prostor u kojem je predviđena gradnja hrama ili palače, istodobno u imago mundi i u središte svijeta.”

Simbolička imaginacija, oruđe sakralne geografije

Imaginacija, kao kreativna snaga koja stvara oblike i predodžbe stvarnosti, dakle aktualne, ima zadatak upoznati nas s područjem bitka, koje je s one strane osjetila, i s apstraktnim, kako nas podsjeća Henry Corbin.

Aktivna imaginacija omogućuje nam pristup u međusvijet između osjetilne i inteligibilne ravnine, tj. na samo mjesto njihove interakcije. Bez tog međusvijeta, artikulacija između osjetilnog i inteligibilnog definitivno je blokirana i njegov nestanak uzrokuje katastrofu duha koji lišen svog paradoksalnog mjesta aktivne snage svijesti, gubi sposobnost da se konkretno manifestira. On, dakle, ostaje pasivni agens i manifestira se isključivo na jedan od dva načina, bilo osjetilno bilo apstraktno.

Imaginarni svijet, sjedište aktivne imaginacije, izgledao bi kao svijet u kojem se realiziraju korespondencije i simboli. To je sjedište središta svijeta koji povezuje različite razine stvarnosti. On je mjesto coincidentia oppositorum, kao novo stanje razumijevanja, ni alegorijsko ni fantomsko, već prilično konkretno. To stanje bitka opisali su poznavaoci izvanjskog svijeta i u Egiptu se simbolički predstavljalo likom Ozirisa, čudesnog Bića, boga mrtvih i uskrsnuća.

Imaginarni svijet ima kontradiktorno svojstvo da dematerijalizira osjetne forme i da daje formu, ali ne materijalnu, inteligibilnoj stvarnosti kojoj daje oblik i dimenziju.

Tradicionalna društva su oduvijek poznavala trodijelnu organizaciju svijeta koju je ponovno učinio aktualnom Henry Corbin i koja se može prikazali na sljedeći način:

1. Inteligibilni svijet: čista inteligencija inteligibilnih formi (koje se ne mogu predstaviti), Nous kod Grka, Nun kod Egipćana.

2. Imaginarni svijet: svijet duše, formi koje se mogu zamislili, vidljivih, ali ne materijalnih, Psyche kod Grka; svijet božanstava-simbola; mjesto paradoksa.

3. Osjetilni svijet: područje materijalnih stvari, konkretnih formi, Soma kod Grka; ljudski svijet.

Prema sakralnoj geografiji, materijalni teritorij tradicionalnih društava bio je uređen po uzoru na imaginarni svijet i njihova zemaljska domovina postala su istinska vrata ka vječnosti, zrcalo između neba i zemlje, tj. novo mjesto paradoksa, mjesto slika.

Sakralna geografija ima hermeneutičku ulogu, “ta’wil” iranske filozofije 13. stoljeća: “vratiti neku stvar njenom izvoru”, njenoj istinskoj stvarnosti, njenoj nebeskoj zemlji.

Prema sakralnoj geografiji, konkretno i privremeno mjesto postaje sposobno uključiti se u sakralni prostor-vrijeme, omogućujući pojavu inteligibilnog u ovome svijetu. Sakralna geografija je veza, ona je artikulacija, “zglob” koji povezuje čovjeka s nebom i zemljom i omogućuje mu svjesno komuniciranje s različitim razinama stvarnosti.

Kozmogonijski mit, nosilac slike svijeta

Mitska priča izgleda kao povlašteno sredstvo za izražavanje jednog viđenja svijeta u kojem svi njegovi dijelovi rade sinkronizirano.

“Čovjek tradicionalnih društava mitom pripovijeda kako su stvari postale, on ih ‘objašnjava’ i neizravno odgovara na jedno drugo pitanje: zašto su one postale i zašto sam ja došao na svijet?” Tako su priče koje govore o stvaranju svijeta i ljudskog bića, kozmogonijski mitovi, oduvijek, za sva ljudska društva bili nešto na što su se pozivali, neka vrsta modela.

Kozmogonijski mit objašnjava kako su stvari prešle iz jednog virtualnog stanja u aktualnu stvarnost. On je, dakle, postao model čitavog procesa stvaranja i pretvorbe, a također i cijele formalne strukture aktualizacije temeljnih moći života. Kozmogonijski mitovi objašnjavaju kako je stvoren prvotni prostor, omogućujući ostatku manifestacije da se ispuni od prvotnih vremena naovamo.

Kozmogonijski mitovi također su nosioci jedne sakralne geografije, drugim riječima, jedne slike svijeta imago mundi. Sakralna geografija ustanovljava se jer je imago mundi izgrađena na zemlji. Konkretna realizacija jedne slike svijeta izgradnjom kuća, hramova ili gradova aktualizira prvotne strukture ovdje i sada. Ona povezuje čovjeka s arhetipom ponavljanjem jednog mitsko-obrednog uzora koji probija profani prostor-vrijeme i čini ga svetim.

Svako proučavanje sakralne geografije jednog društva mora se oslanjati na temeljni kozmogonijski mit, na obrede orijentacije koji svoju kozmičnost prenose na prostor, na kalendar koji linearno vrijeme pretvara u sveto vrijeme, na projekciju njihove mitske geografije u fizičkoj geografiji, ne zaboravljajući obrede prijelaza ili inicijacije koji trebaju čovjeka i zajednicu povezati s duhovnim arhetipom.

Autor: Fernand Schwarz

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o mitologiji na portalu P.U.L.S.E

  antropologija, Društvo, Mitologija, Nova Akropola, Religija, simbolizam