Šekspirovi soneti

William Shakespeare rođen je u travnju 1564. u Stratfordu na Avonu. Bio je pjesnik i glumac, a danas se smatra i najvećim engleskim književnikom i najvećim svjetskim dramatičarem. U Londonu je napisao većinu svojih djela, a njegove drame izvodilo je glumačko društvo čiji je bio suvlasnik. Sa članovima glumačke družine 1599. godine izgradio je kazalište na južnoj obali Temze, poznati “Globe Theatre”. Glumio je u svojim i u predstavama drugih autora. Napisao je otprilike 38 drama, 154 soneta i nekoliko pjesama. Umro je 23. travnja 1616.

Sonet je vrlo zahtjevan oblik pjesničkog izražavanja u kojemu se Shakespeare majstorski koristio jezikom. Strukturu njegovih soneta čine tri katrena povezana rimom (ABAB / CDCD / EFEF) i jedan dvostih povezan rimom (GG) u kojem je sadržana poanta. Sonet takve strukture naziva se Shakespeareov sonet.

Sonete je posvetio mladom prijatelju (soneti 1 – 126), tamnoj gospi (soneti 127 – 154) te pjesniku suparniku (78 – 86). Mnogo je pokušaja da se likovi iz soneta povežu sa stvarnim povijesnim osobama, ali to ostaje tajnom. Šekspirolozi smatraju da je vrlo lako moguće da je dio soneta posvećenih kraljici Elizabeti I. napisao na nagovor kraljici bliskog Roberta Devereuxa, grofa od Essexa.

Shakespeare nam u svojim djelima na jedinstven način izražava svoje dileme, nade, sumnje, razmatranja o ljubavi i prijateljstvu. Njegova su razmišljanja o smislu života, smrti i trajnim duhovnim vrijednostima duboko filozofska, a poezija je jedan od suptilnijih načina njihova izražavanja. Neki soneti moraju se čitati više puta jer su, unatoč svojoj univerzalnosti, ipak vezani uz elizabetansko vrijeme, pa su pri njihovu čitanju potrebni pažnja i strpljenje, ali će nam zato, poput svih pravih dragulja poezije, zauzeti posebno mjesto u srcu.

Sonet 24

Slikara moje igrahu se zjene
Stavivši lik ti na mog srca platno;
Tijelo mi rub je da mu okvir djene,
A perspektiva umijeće je zlatno.

Jer kroz slikara vidiš način kojim
Slikana vjerno ta slika što je
Još u dućanu u grudima mojim
Kom okna zjene ostakliše tvoje;

Očima, gle, poslužile su oči;
Moje tvoj lik naslikahu, a zjene
Tvoje su okna grudi mi gdje toči
Sunce se, da te promatra kroz mene;

Vid vješt je, al naslikat mu je znano
Tek to što vidi, srce mu je strano.

Sonet  74

Ne žali kad me smrt u izbu tihu,
Gdje ne prima se otkup, uzme sobom,
Dio života mog je u tom stihu
Što će za spomen na me ostat s tobom.

Kad ga pročitaš znat ćeš u taj tren
Da svaki djelić mene tvoj je bio;
Prahu prah ide, to je njegov plijen,
Tvoj je moj duh, taj najbolji moj dio;

Dakle, života mog tek gubiš talog,
Crvima hranu, moje tijelo bijedno,
Jadan plijen kletog noža, smisla malog
Da sjećanja bi tvog to bilo vrijedno;

Vrijednost je tek u sadržini tijela,
Ovoj tu, što će s tobom ostat cijela.

Autor: Siniša Kostić

Nova Akropola

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Književnost, Nova Akropola, Šekspir, Soneti