T.S. Eliot: Uvod u umetnost poezije Pola Valerija – Među malobrojnim motivima koji mogu potaknuti pjesnika da piše o poeziji, ne bismo trebali previdjeti one koji nastaju zbog nužde ili obaveze. Mladi pjesnik možda piše tekstove o pjesnicima i poeziji samo zbog toga što će mladi pjesnik, ako je imalo obdaren za novinarstvo, više zaraditi pišući o poeziji drugih pjesnika nego od prodaje svoje poezije. Ako se nada da će ga uspjeh u kasnijim godinama osloboditi od te gnjavaže, zaludu se nada: ako je uspješan, on će naprosto jedno sputavanje zamijeniti drugim. Organizirana je proslava: on mora sudjelovati u nazdravljanju “Poeziji”, ili poželjeti dug život nekom uglednom gostu iz inozemstva. Obilježava se neka obljetnica, otkriva spomen ploča ili slavi rođendan nekog cijenjenog pjesnika: sredovječni pjesnik uvijek mora biti prisutan kako bi odao počast ili, za trenutak, učvrstio nečiju reputaciju. Potrebno je pomoći mladom, nepoznatom i vrlo talentiranom pjesniku: pospješit će prodaju njegove knjige, ili će kritičari barem obratiti pažnju, ako uvaženi stariji kolega napiše predgovor. Svjetske konferencije i kongresi, europske i lokalne konferencije i kongresi, nižu se jedni za drugima u beskonačnom nizu: javnost je žedna riječi o poeziji i nikad im nije dovoljno pjesnikovih riječi gotovo o bilo čemu – suprotno njihovoj žeđi za poezijom. Ukratko, prisile i traženja od pjesnika da piše i govori o poeziji, umjesto da piše poeziju, započinju vrlo rano i traju do smrti.

Život Paula Valéryja nije iznimka od tog pravila. Naprotiv: Valéry ni u kom slučaju nije zaslužio da bude izuzet zbog svog ugleda, već upečatljivo potvrđuje moje riječi. Negdje je rekao da je prozu pisao jedino zbog izvanjskih pritisaka ili poticaja. Zacijelo je pretjerao, a ipak nijedan pjesnik nije bio veća žrtva tako okrutne sudbine – zbog toga smo, zaista, dobili neke od njegovih najboljih proznih radova, a bez njih bismo bili lišeni mnogih uvida u jedan izniman i fascinantan um. Njegov je život bio takav da ga je slava salijetala bez da je u potpunosti izbjegao prisilu potrebe. U poznim je godinama bio pošteđen možebitnih financijskih neugodnosti jer je dobio profesuru na Collège de France. Ondje je zarađivao za život, nakon što je odavno napisao poeziju koja je učvrstila njegovu slavu, držeći predavanja za javnost – o Umjetnosti poezije. Ne sumnjam da je njegovo inauguralno predavanje privuklo veliku i mondenu publiku, ali zbog nijansiranosti argumenata i njegove nerazgovijetnosti, publika ga vjerojatno nije mogla pratiti. Ironija života kakav je Valéry imao jedino je naknadno u potpunosti razvidna.

Međutim, zgodimična narav većine Valéryjevih kritičkih napisa, njegove poétique, ni po čemu ne ukazuje da su možda površni. On je očito uživao u pisanju o poeziji, još više o procesu pisanja poezije, a najviše o procesu s kojim je njegova poezija napisana. Ako su njegove najbolje pjesme remek-djela, njegovi su najbolji kritički eseji među najvrsnijim kuriozitetima francuske književnosti.

Pisac čiji su kritički eseji najčešće bili reakcija na određene situacije, nakon što su njegovi eseji sabrani i objavljeni u jednom svesku, izložen je nerazumijevanju na koje pažljivog čitatelja treba upozoriti. Čitajući njegove sabrane eseje svi mi, pogotovo ako ih prvi put vidimo, očekujemo cjelovitost kojoj to djelo ne teži. Eseji sabrani u ovoj knjizi napisani su u razmaku od mnogo godina, a francuski su tekstovi objavljeni u zbirkama koje su organizirane kronološki, a ne tematski. Proučavatelj Valéryjeve poétique možda će isprva očekivati sustavnost, a kad je ne pronađe, možda će prigovarati zbog nedosljednosti i ismijavati ponavljanja. U Valéryjevim napisima, tu i tamo, pronaći ćete ulomke koji su ponovljeni gotovo od riječi do riječi, bez isprike ili objašnjenja. Meni to ne smeta: kritičke eseje radije čitam u izvornom obliku, a ne kao umjetnu, naknadno nametnutu cjelinu. Zapravo, ponavljanja i proturječnosti u nečijem pisanju za mene su dragocjeni pokazatelji razvoja njegove misli. Kad sam bio u prilici da pišem o nekoj temi, o kojoj sam u nekim drugim okolnostima već pisao, draže mi je potpuno zanemariti svoje stajalište otprije dvadeset ili trideset godina, dok na papir ne stavim što o tome danas mislim. Tek tada, i jedno tada, osvježit ću pamćenje. Jer ako zamijetim neku proturječnost, to je dokaz da sam se predomislio, a ako postoji ponavljanje, to je najbolji dokaz da sam oduvijek tako mislio. Nesvjesno ponavljanje možda je pokazatelj nečijeg čvrstog uvjerenja odnosno njegovog najtrajnijeg interesa.

Smatram da je poželjno inzistirati na zgodimičnoj naravi mnogih Valéryjevih eseja, ali ne kažem da prigoda uvijek određuje temu ni da je postignuće zanemarivo, čak i kad je tema nametnuta. Teme je najčešće očito on birao, a prigoda je bila tek nužan poticaj za ulančavanje misli. Čak i kad je tema možda bila nezanimljiva, a prigoda neželjena, Valéry je to vrlo umješno okrenuo u svoju korist i usmjerio prema jednom od njemu najvažnijih predmeta promišljanja.

Smjer u kojem se meditacije o poeziji često kreću Valéry je zacijelo prepoznao u eseju Edgara Poa, ali dok je za Poa to bila samo jedna od mnogih tema njegovih književnih radova, možda i tour de force, kod Valéryja je postala gotovo opsesija. Valéryjeva art poétique nadahnuta je raznim motivima i usmjerena prema drugačijim ciljevima, kao što su oni u mnogim raspravama, esejima ili razbacanim komentarima o drugim pjesnicima, jedina je iznimka Poe, od Horacija do danas. Osim praktičnih pravila koja su plod iskustva, glavnina najboljih tekstova pjesnika o poeziji napisana je kao obrana nekog novog stila ili nekih novih shvaćanja materijala poezije. Među tim tekstovima su Drydenovi eseji, Wordsworthovi predgovori i (djelomično) Coleridgeova Biographia Literaria. Uz forenzičke i polemičke kritike, postoji i ona sudska: Samuel Johnson, u Životima pjesnika, pojavljuje se u ulozi suca, koji nije izabrao osobe kojima se presuđuje u njegovoj sudnici. Drugi su pjesnici bili potaknuti da pišu kritiku kako bi revidirali postojeće mišljenje ili tradicionalni sud, kako bi predstavili djelo nekog nepravedno zapostavljenog pjesnika, ili vratili ugled nekom omalovaženom pjesniku. Pjesnik je često najučinkovitiji kao kritičar kad piše o onim pjesnicima koji su na njega utjecali, ili su mu bliski. S druge strane, pjesnik može vrlo pronicljivo pisati o nekom pjesniku kojem se divi i voli ga zbog toga što je djelo tog pjesnika potpuno drugačije od svega što on piše ili želi napisati. U naše vrijeme, g. Ezra Pound kao kritičar spojio je nekoliko ovih pjesničkih funkcija: poučavanje mladih pisaca, informiranje javnosti o zaboravljenim, podcijenjenim ili nepoznatim pjesnicima iz prošlosti na nekoliko jezika, te predstavljanje onih suvremenih i mladih pisaca čiji rad on odobrava.

 Valéryjevu poétique nemoguće je uklopiti u ovu podjelu. Njegove pohvale starijoj poeziji, kao što je dražestan tekst “Glede Adonisa” u ovoj knjizi, vrlo su rijetke, a pohvale živim pjesnicima, u malobrojnim predgovorima, najzanimljivije su kad skrene sa svoje teme. On nije didaktičan i gotovo da nema ništa zajedničko sa Horacijem, Boileauom ili Poundom. Postoje dragocjeni naputci za pjesnike, ali njegov osnovni motiv nikad nije usmjeravanje mladih, zagovaranje neke nove škole poezije, ili tumačenje i revalorizacija poezije iz prošlosti. Postoje dragocjeni naputci za čitatelje, ali Valéryja ustvari ne zanima da svoje čitatelje bilo čemu pouči. On se uvijek bavi rješavanje nerješive zagonetke – zagonetke kako je poezija napisana i materijala koji razrađuje u svojoj poeziji. Naposljetku, pitanje je vrlo jednostavno: kako sam napisao La Jeune Parque (ili Le Cimetière marin)? Pitanja koja njega zanimaju nijedan pjesnik u ranijim naraštajima ne bi postavio, to su pitanja koja pripadaju ovom samosvjesnom stoljeću. Zbog toga je Valéryjeva misao dobila jedinstvenu dokumentarnu vrijednost.

Naravno da postoje poneka zapažanja koja će duboko dojmiti mladog pjesnika, postoje opažanja koja će čitatelju pomoći da shvati prirodu poezije. Ako ne griješim, također postoje zapažanja koja su opasna za mladog pjesnika i zapažanja koja zbunjuju čitatelja. Prije nego što pokušam definirati Valéryjev središnji interes, čini se prikladnim da kao primjere navedem neka od ovih zapažanja od obje vrste.

Tvrdnja u Valéryjevoj poetici da u razrađivanju pjesme ono što je nazvao le rêve – uobičajeni naziv je “inspiracija” – ima neznatnu ulogu i isticanje potonjeg procesa usmjerenog, osviještenog i napornog rada, najkorisniji je savjet mladom pjesniku. To je korektiv onog romantičarskog shvaćanja s kojim je, kad se koristi riječ “inspiracija”, uloga pjesnika, u pisanju pjesme, svjesno ili nesvjesno mistična i lišena odgovornosti. Uvijek kad naiđemo na pjesmu (meni se to često događa kad čitam rukopise) koja se po nečemu doima posebna, ali je svijetu ponuđena u nedovršenom obliku, ili je možda puka bilješka za ono što bi mogao biti materijal za dobru pjesmu, pomislimo da se autor previše uzdao u svoju “inspiraciju”, drugim riječima, nije htio uložiti trud da rastali možda dragocjenu rudaču. S druge strane, budući da doslovno i neinteligentno prihvaćeni savjeti mogu dovesti do katastrofalnih posljedica, valja reći da pjesnik ne bi trebao smatrati da je za gotovo savršenu pjesmu, shodno njegovim sposobnostima, potreban preveliki trud i previše vremena, a također bi trebao biti samokritičan da zna gdje mora stati. Kao i u vezi slike u Balzacovoj priči, Nepoznato remek-djelo, možda postoji točka nakon koje će svaka autorova preinaka samo pogoršati djelo. Možda će se kratka pjesma ili ulomak neke poeme, odjednom pojaviti u konačnom obliku, a možda će se deset puta pisati i mijenjati. Iz iskustva znam, kad je ishod uspješan, nitko osim autora neće moći razlikovati stranice na kojima ništa nije prepravljeno od onih koje su nebrojeno puta iznova ispisane. Mislim da shvaćam o čemu Valéry govori kad kaže da pjesma nikad nije dovršena: ono što je htio reći meni barem nešto znači. Znači mi da je pjesma “dovršena”, odnosno da je nikad više neću uzeti u ruke, kad sam uvjeren da sam iscrpio svoje resurse, da je to najbolja pjesma koju mogu napisati. Možda je loša pjesma, ali bez obzira na sav moj trud, neće biti bolja. A ipak mi se nameće pomisao, čak i ako je to dobra pjesma, mogla bi biti još bolja – ista pjesma, ali bolja – da sam bolji pjesnik.

Korolar, možda, Valéryjevom naglašavanju temeljnog “mozganja” (nije li to riječ Dantea Rossettija?) njegovo je isticanje vrijednosti za pjesnika od uvježbavanja zahtjevnih i složenih oblika rimovanih strofa. Nijedan pjesnik nije bio svjesniji koristi od rada na zadanim formama, prednosti koja se stječe nametanjem sebi ograničenja koja se moraju prevladati. Ove su vježbe, naravno, beskorisne onome koji ne zna što bi rekao, osim što će mu možda pomoći da cijeni rad onih pjesnika koji su uspješno upotrebljavali te forme, ali pravog pjesnika mogu poučiti kako uskladiti formu i sadržaj. Tek kad svladamo sonet, sestinu ili villanellu, naučit ćemo kakav sadržaj nije moguće izraziti u pojedinim formama, a jedino je pjesnik koji se u tome izvještio kvalificiran da se okuša u “slobodnom stihu”. Nitko ne bi trebao pisati “slobodne stihove”, ili ih barem ponuditi za objavljivanje, ako nije shvatio da mu slobodni stih ne daje veću slobodu od bilo koje druge forme.

Drugi je bitan Valéryjev doprinos poučavanju pjesnika njegovo naglašavanje strukture. Premda se pjesma može sročiti nizanjem sretno pogođenih stihova, ipak se mora izgraditi. Taj zakon, kao i svi drugi, može postati previše bezuvjetan i dovesti nas do žalosnih besmislica, kao što su one kod nekih kritičara u osamnaestom stoljeću. Ne obavezuje nas da kažemo kako je FitzGeraldova Rubáiyáta bezvrijedna, jer je ta poema u cjelini dojmljiva i nije puki zbroj dojmova o nekoliko katrena, ali mislim da nas opravdava kad kažemo da se Napušteno selo primaknulo savršenstvu koje ne vidimo u Elegiji napisanoj na seoskom groblju.

U vezi strukture, Valéryjeva analogija je Arhitektura. Kao što ćemo ubrzo vidjeti, drugdje je Poeziju usporedio sa Plesom i uvijek je uspješno spajao Poeziju i Glazbu, kao što su simbolisti naučavali. Između ovih analogija ne postoji proturječnost, ako nas nije obmanula glasovita izreka Waltera Patera. Jer je Glazbu kao takvu moguće shvatiti kao težnju prema nedostižnoj vječnosti, pa ako se za druge umjetnosti može reći da čeznu za trajanjem, onda je i Glazbu moguće shvatiti kao čežnju za nepomičnošću slike ili skulpture. Govorim kao glazbeno neobrazovana osoba, ali znam da više uživam u glazbenom komadu i bolje ga “shvaćam”, ako ga dobro poznajem, samo zato što sam se u jednom trenutku dok je izvođen prisjetio prethodnog dijela i dijela koje će uslijediti. Idealno bi bilo kad bih veliku simfoniju u cijelosti mogao imati u glavi. A to je zacijelo točno i za veliku tragediju: što je bolje poznajemo i cjelovitija je u mislima tijekom izvedbe, te znamo što je bilo i što će se dogoditi, naš je doživljaj još intenzivniji. Jedino u detektivskom trileru, ili nekakvoj komediji i farsi, ono neočekivano povećava naše zadovoljstvo, štoviše njegov je nužan dio. 

Razmotrio sam Valéryjevo isticanje truda, proučavanja forme prozodije i strofe, kao i strukture. Međutim, postoji jedan smjer u kojem je Valéryja odvela njegova teorija i praksa, a rekao bih da ipak nije bezopasan. Ovaj je smjer naznačen, pa i nametnut, njegovim strogim razdvajanje poezije i proze. Ovu je podjelu opisao pomoću vrlo elegantne i uvjerljive analogije, kao što je:

Poezija : Proza :: Ples : Hodanje (ili Trčanje).

Valéry smatra da je proza instrumentalna: njezin je cilj prenijeti neko značenje, dati informaciju, uvjeriti u istinu, usmjeriti akciju, a kad je ta poruka shvaćena, zanemarit ćemo na koji je način prenesena. Tako je i sa hodanjem ili trčanjem: naš je cilj doći na odredište. Jedina je vrijednost našeg kretanja ostvariti cilj koji smo sebi postavili. Međutim, cilj plesa je ples po sebi. Slično je i s poezijom: pjesma postoji zbog nje same – u pjesmi uživamo kao što uživamo u plesu, a što se tiče riječi, umjesto da, takoreći gledamo kroz njih, mi gledamo u riječi. Kao što sam zamijetio, ovo je uvjerljivo, odnosno poput iskre praznog upaljača obasjava mrak: ako je upaljač prazan, zbog trenutačnog iskrenja mrak je još gušći nego prije. Ne treba okolišati i reći da je plesanje katkad ciljano (čini mi se da je cilj ratničkog plesa probuditi u plesačima uspavanu ratobornost), jer čak i ako je ples uvijek čisto uživanje u ritmičkom kretanju, analogija je možda pogrešna. Mislim da bi se za dobar dio poezije moglo reći da ima instrumentalnu vrijednost koju je Valéry dodijelio prozi i da u dobrom dijelu proze pronalazimo užitak koji za Valéryja jedino postoji u području poezije. A ako se kaže da je proza koja omogućava takvo zadovoljstvo zapravo poezija, onda jedino mogu reći da je potpuno izbrisana razlika između poezije i proze, jer bi se onda činilo da se proza može čitati kao poezija, ili poezija kao proza, po nahođenju hirovitog čitatelja.

Još uvijek nisam pronašao konačan, cjelovit i zadovoljavajući opis razlike između poezije i proze. Prozu možemo razdvojiti od stiha, kao i stih od poezije, ali čim se izgubi posredni termin stih, ne vjerujem da je smislena bilo koja razlika između poezije i proze.

Međutim, ne bih rekao da je opasan taj pokušaj otkrivanja neke suštinske razlike između proze i poezije, već tendencija, koja se otvoreno protežira u tom opisu proze i poezije, potvrđivanja razlike u vokabularu i idiomu između poezije i proze. Riječi koje je Valéry oslobodio od ograničenja proze mogle bi formirati poseban jezik. Ali, što se više idiom, vokabular i sintaksa poezije udaljavaju od proznih, jezik poezije postaje neprirodniji. Kad je pisani jezik nepromjenjiv, a govorni, vulgarni jezik se mijenja, onda se naposljetku mora zamijeniti s novim pisanim jezikom, temeljenim na sadašnjem govoru. Jezik proze u pravilu je bliži govoru od jezika poezije, pa ako poezija prisvoji pravo na idiom, vokabular i sintaksu koja je drugačija od prozne, možda će naposljetku biti toliko artificijelan da neće biti u stanju prenijeti žive osjećaje i živu misao. Govorni jezik se na svim razinama, od onog najmanje obrazovanog do najkultiviranijeg, mijenja iz naraštaja u naraštaj, a za jezik pjesnika norma je način na koji govore njegovi suvremenici. Čini mi se da Valéry u pripajanju poezije glazbi nije istaknuo njenu vezu sa govornim jezikom. Pjesnik može poboljšati, to je zapravo njegova dužnost, jezik koji govori i sluša. Likovi u predstavi mogu, najčešće trebaju, mnogo bolje vladati jezikom od živih ljudi koje prikazuju. Ali, ni pjesma ni predstava ne smiju zanemariti da nas moraju uvjeriti kako je to jezik koji bismo trebali govoriti, ako ispravno govorimo kao što bismo htjeli. Možda je znakovito što je Valéry trebao toliko istaknuti važnost Mallarméovih ostvarenja, a nigdje (koliko mi je poznato) nije priznao koliko duguje otkrićima Laforgua i Corbièra.

Ova Valéryjeva zapažanja, koja bi pjesnici trebali prihvatiti otvorena srca, također bi mogla biti korisna za čitatelje – ne zbog izravnog razumijevanja poezije, već kao pomoć u shvaćanju priprema potrebnih pjesniku i prirode rada koji pjesnik obavlja. A posebno su važna za čitatelja poezije – i kritičare poezije – zbog stalnog isticanja da u poeziji prije svega treba uživati, ukoliko ima bilo kakvu svrhu, da se u njoj mora uživati kao poeziji, a ne zbog bilo kojih drugih razloga, da je najveći dio svega drugog što je napisano, govoreno i poučavano filologija, povijest, biografija, sociologija, psihologija. On brani privatnost, pa i anonimnost, pjesnika i samostalnost pjesme koju je pjesnik napisao i otpustio. U toj fazi, pjesnikovo tumačenje njegove pjesme je suvišno: bitno je što pjesma znači, u smislu u kojem se za pjesmu kaže da ima “značenje”. Suvišna su pitanja što je pjesnik htio da pjesma znači, ili što smatra da pjesma znači kad je napisana.

Međutim, još se nisam latio suštinskog problema, a to su obilježja po kojima je Valéryjeva art poétique drugačija od svih drugih. Njegov cilj nije poučavanje pisanja poezije ni poboljšanje njenog razumijevanja, njegov cilj nije da prije svega pospješi razumijevanje njegove poezije, premda će pozorni čitatelj vrlo brzo zamijetiti da se mnogo toga što on pripisuje “poeziji” odnosi samo na njegovu poeziju. Vjerujem da je najbolje krenuti od kraćeg, davno napisanog eseja, uvrštenog u ovu knjigu, naslovljenog “O književnoj tehnici”. Napisan je 1889. godine, ali ovaj rani kredo ukazuje na njegov kasniji razvoj. A najavio je ni više ni manje nego novi stil za pjesnike, kao i novi stil za poeziju. U prvom je planu tada bio sotonist, dendi, poète maudit: jedanaest godina prije kraja devetnaestog stoljeća Valéry je izmislio ulogu zbog koje će postati reprezentativan za dvadeseto:

… potpuna nova i moderna koncepcija pjesnika. On više nije zapušteni luđak koji čitavu pjesmu piše u jednoj grozničavoj noći; on je hladnokrvni znanstvenik, gotovo matematičar, u službi suptilnog sanjara. Njegove najdulje pjesme nikad nemaju više od stotinjak stihova… Pripazit će da na papir ne baci sve što mu je u sretnim trenutcima šapnula Muza slobodnih asocijacija. Naprotiv, sve što je zamislio, osjetio, sanjao i nakanio bit će prosijano, vagnuto, pročišćeno, podvrgnuto formi i zgusnuto koliko je god moguće kako bi je osnažilo ono što je izgubila na duljini: sonet će, na primjer, biti istinska kvintesencija, hrana, koncentrirani i destilirani sok, sažet u četrnaest stihova i pomno komponiran s mišlju o konačnom i premoćnom učinku.

Prisjetimo se da je Valéry bio vrlo mlad kad je napisao ove bodre riječi, a kad to imamo u vidu, još više će nas zapanjiti činjenica da je to u biti stajalište koje je zadržao do kraja života. Recimo, veza “sanjara” i “matematičara” nikad nije raskinuta. Do smrti je ostao vjeran Poeu (“stotinjak stihova”). U citiranom ulomku najdojmljivije je da se iza Valéryjeve Ideje o Poeziji nazire druga, možda nadređena Ideja – Valéryjeva Ideja o Pjesniku. On je od koncepcije o pjesniku prešao na koncepciju o poeziji, a ne obrnuto. Ova je Ideja o Pjesniku bila proročanska, proročanska ne samo za zrelog Valéryja nego za ideale i idole novog doba. Shvaćen na taj način, “hladnokrvni znanstvenik” je alternativa, a ne antiteza “zapuštenom luđaku”: drugačija maska za istog glumca. Poe je, u svakom slučaju, spojio obje uloge, ali Valéry ga jedino vidi kao “hladnokrvnog znanstvenika”, “matematičara, filozofa i velikog pisca”. Točno je da je Valéry taj kredo napisao u doba des Esseintesa i Doriana Graya. Zreli Valéry ne bi veličao, kao u ovom manifestu iz 1889. godine, “morbidnu potragu za najrjeđim užitcima”, niti bi toliko često koristio karakteristiku “previše” (“mi volimo umjetnost ovog doba… previše vibrantnu, previše napetu, previše muzikalnu“, itd.). Nisu važni izrazi poput ovih nego uvođenje supstantiva kao što je “nutrijent” (osmazôme) i glagola kao što je “kohobirati” (cohober). 1889. godine, mladi Valéry već je preuzeo ulogu koju će s iznimnim uspjehom igrati od 1917. (kad je objavio La Jeune Parque) do svoje smrti 1945. godine.

Valéry ustvari nije smislio i nametnuo svom dobu jednu novu koncepciju poezije nego novu koncepciju pjesnika. Kula od slonovače opremljena je kao laboratorij – samotnički laboratorij, zbog toga što Valéry nikad nije otišao tako daleko da zagovara “timski rad” u pisanju poezije. Pjesnik je usporediv sa matematičkim fizičarom, odnosno sa biologom ili kemičarom. On će ulogu znanstvenika izvoditi studiozno kao i Sherlock Holmes, a ovaj je njegov aspekt privukao pažnju javnosti. Naša će predodžba o pjesniku biti slika ozbiljnog muškarca s naočalama u bijeloj kuti, čiji se portret pojavljuje u reklamama, kako važe ili testira sastojke od kojih se prave lijekovi zvučnog naziva.

Ovo što je sada rečeno nazvao bih primarnim aspektom Valéryjeve poetike. Sekundarni je aspekt odnos prema njegovoj poeziji. Sve što je rekao o pisanju poezije mora se pročitati, naravno, imajući uvijek na umu poeziju koju je napisao. Mislim da nitko neće do kraja shvatiti ove eseje ako nije čitao najvažnije Valéryjeve pjesme. Smatram da su, u određenoj mjeri, njegovi eseji o poeziji neka vrst obrane i vindikacije njegovih pjesama – opravdanje što su pjesme takve kakve jesu, njihove sažetosti i malobrojnosti. U određenoj mjeri, ove eseje držim nekom vrstom zamjene za pjesme koje nije napisao. U jednom su pogledu ovi su eseji za mene potpuno drugačiji od Poeove “Filozofije kompozicije”, drugačiji su i originalniji. Nikad nisam mogao povjerovati da Poeov glasoviti esej opisuje kako je napisan Gavran: da je Gavran tako promišljeno napisan, onda bi zacijelo bio bolje napisan, kao što sam već drugdje rekao. A ono što je za Poea bila domišljata vježba, za Valéryja je krajnja iskrenost i to u vrlo mladoj dobi. Dakle, želimo vjerovati da je Valéryjeva kritička inteligencija od početka bila aktivna i da je duboko razmišljao kako pisati poeziju prije nego što je sročio La Jeune Parque ili Le Cimetière marin, a to, za mene, daje njegovim bilješkama o pisanju tih pjesama daleko veću vrijednost od bilo čega što bih pripisao Poeu. Osjeća se da su Valéryjeva teorija i praksa u svakom slučaju vjerni jedno drugom: koliko je njegova praksa primjena teorije i koliko je njegova teorija naprosto ispravan prikaz njegove prakse, pitanje je na koje nije moguće odgovoriti. Upravo zbog njihovog jedinstva njegovi eseji trajno fasciniraju.

Valéryjev opis geneze, sazrijevanja i dovršavanja pjesme uvijek izazivaju pozitivne kao i negativne reakcije kod drugih pjesnika. Postoje trenutci kad osjećam da je Valéryjevo iskustvo na neki način povezano s mojim: kad je zabilježio neke procese koje prepoznajem i koje sam zbog njega prvi put potpuno osvijestio. Nije u prirodi stvari da treba postojati točno poklapanje između mentalnih procesa bilo koje dvojice pjesnika. Ne samo da pjesme nastaju na onoliko načina koliko je pjesnika, već vjerujem da kod se istog pjesnika proces može mijenjati iz pjesme u pjesmu. Svaka pjesma ima svoju embriološku strukturu, a jedino Valéryjevu pjesmu, u njenoj gestaciji, prati slavni specijalist medicine. Mislim da Valéry katkad sebi dopušta da ga predaleko ponesu njegove metafore o klinici i laboratoriju, kao u ovom općenitom opisu njegovih mukotrpnih priprema za pisanje pjesme:

Bez obzira o kakvom se pitanju radi, i prije nego što pristupim dubljem razmatranju njegova sadržaja, obraćam pažnju kako je to izrečeno, u pravilu postupam kao kirurg koji prvo sterilizira ruke i priprema dio tijela na kojem će operirati. I to je ono što sam nazvao raščišćavanje zatečenog verbalnog stanja. Oprostite mi zbog ovog izraza s kojim sam riječi i govorne oblike izjednačio sa rukama i instrumentima kirurga.  

Meni je ovaj ulomak vrlo nejasan, ali možda se radi o tome da ispod krinke ove metafore ne mogu prepoznati bilo koje svoje iskustvo, pa sam posumnjao nije li “raščišćavanje zatečenog verbalnog stanja”, kao što se kaže, mazanje očiju.

Za kraj sam ostavio ova pitanja: zbog čega je potrebno čitati Valéryjeve eseje i s kakvim ih očekivanjem trebamo čitati? Na ova bi pitanja bilo lakše odgovoriti ako bi se eseji uklapali u bilo koju postojeću kategoriju, čija je korisnost priznata. Nećemo uzeti Valéryjevu art poétique u nadi da ćemo naučiti kako pisati ili kako čitati poeziju. Ne uzimamo je prvenstveno čak ni zbog toga što rasvjetljava Valéryjevu poeziju: naravno da je jednako točno reći, ako proza rasvjetljava pjesme, onda i pjesme pojašnjavaju prozu. Mislim da ove eseje čitamo, a mislim da će ih ljudi i dalje čitati, zbog toga što uviđamo kako je Valéry na jedinstven način zanimljiv, zagonetan i uznemirujući autor, pjesnik koji je u svom životu i radu u toj mjeri realizirao koncepciju o ulozi pjesnika da je isto tako stekao gotovo mitološki status. Eseje čitamo zbog toga što, kao što je Valéry rekao, “ne postoji teorija koja nije pomno odabran ulomak iz neke autobiografije”. Gotovo bismo mogli reći da Valéryjevi eseji sačinjavaju jedan dio njegovih pjesničkih radova. Čitamo ih zbog njih samih, zbog uživanja u praćenju suptilne misli koja se kreće kao uvježbana plesačica i kojoj su na raspolaganju sve jezične mogućnosti, zbog lagode u neočekivanim pojašnjenjima čak i ako se pokaže da su feux follets, zbog uzbuđenja u aktivnosti koja kao bi svaki čas mogla dohvatiti neuhvatljivo, dok um i dalje neumorno plete profinjenu logo-dedalovsku mrežu.

U Valéryjevom umu i radu postoji zanimljiv paradoks. On sebe čitatelju predstavlja ne samo kao neumornog istraživača labirinta filozofske spekulacije, već i kao, na tragu Leonarda da Vincija, znanstveno usmjerenog čovjeka, fasciniranog problematikom metode; sveobuhvatan i neumoran um, diletant u znanosti, ali stručnjak za znanost koju je on izumio – znanost poezije. A ipak, kad pogledamo popis naslova njegovih eseja, zamjećujemo da je vrlo malo tema, da ne postoje dokazi o nezasitnom čitanju ni raznovrsnost interesa kao kod Coleridgea ili Goethea. On se uvijek vraća istim nerješivim problemima. Gotovo se čini da je jedini predmet njegove radoznalosti – upravo on. Podsjeća nas na Narcisa koji zuri u zdenac i dijeli Narcisovu privlačnost i tajnovitost, nadmenost i frigidnost tog duhovnog celibata.

Jedini je prigovor koji sam na kušnji uputiti Valéryjevoj poetici da nam ne daje nikakav kriterij ozbiljnosti. Njega duboko muči problem procesa, kako je pjesma sačinjena, ali ne i pitanje kako je povezana s ostatkom života na način da čitatelj ostaje zapanjen misleći da pjesma za njega nije samo neko iskustvo, već ozbiljno iskustvo. A za mene to “iskustvo” nije izdvojeni događaj, čija je vrijednost jedino u njemu, a ne u povezanosti s nečim drugim, već ono što je prodrlo i stopilo se sa mnoštvom drugih iskustava u formiranju osobe u koju se čitatelj razvio. To sam izrazio ovim riječima, kako bih izbjegao pogrešan dojam da ozbiljnost za mene jedino u vrijednosti materijala od kojih je pjesma napravljena. Na taj bih način jednu stvar definirao u okviru neke druge realnosti. Materijal pjesme jedino je onaj materijal od kojeg je pjesma napravljena. Nikad se nećemo složiti u vezi bilo koje pjesme koja je ikad napisana u kojoj je mjeri ozbiljnost u temi koja se obrađuje, u kojoj je mjeri u intenciji pjesnika i u kojoj je mjeri u pjesniku ispod razine osviještene intencije. A kad spominjem nešto što nisam pronašao u Valéryjevoj poetici, ne dovodim u pitanje ozbiljnost njegovih najboljih pjesama. Ako neke Valéryjeve pjesme zapravo nisu vrlo ozbiljne – ako barem dvije vjerojatno neće trajati dok postoji francuski jezik – onda njega ne bi zanimalo da proučava proces njihove kompozicije, a mi ne bismo uživali u proučavaju rezultata njegova proučavanja. 

Izvornik: The Collected Works of Paul Valery: Art of Poetry vol. 7, Introduction by T. S. Eliot, Princeton University Press, Princeton, 1989.

Paul Valéry (1871-1945), francuski pesnik i esejista, neprekidno priziva mogućnost čiste poezije. Za njega je pojam čistog oslobođen naslaga nepoetskog. Da li je moguća takva pesma, stihovi koji bi bili oslobođeni svih nepoetskih elemenata stvarnosti? U predgovoru knjizi poezije Između jutra i palme Kolja Mićević poeziju Paula Valérya opisuje rečju – nedovršenost. Neke pesme je pisao godinama, neke objavio slučajnosšću, neke nikada nije dovršio. Pesma ne može biti dovršena jer je neprekinuto vrelo žudnje za čistom Lepotom. Poezija je, piše Mićević, sledeći Valérya – ,,izlomljeno ogledalo duše koja se ogleda u vodi i koja će, poljupcem misli, razbiti mir vode i jedisntvo pesme”.

S engleskog preveo: Miloš Đurđević

Izvor: Filozofski magazin

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Filozofski magazin, Francuska književnost, Književnost, Pol Valeri, T.S. Eliot